Rock In Izola 2004
Lokacija: Izola / Mestni stadion / Slovenija
Datum: utorak, 06.07.2004
“I woke up this morning”,… ma ne, nisu to bili Ten Years After! Da, ustao sam jutros i prvo se cijeli opipao jesu li dijelovi tijela još na pravom mjestu. Jučer je u Izoli gorjelo, da je bilo joj! A sad iza lista nepopisanog papira podupirem glavu i pokušavam podoživjeti sve skupa!
U 18:00 na pozornici su stajali Requiem, u postavi s oba Kavaša (Marčijem i Vanekom), legendarnim glazbenicima koji su “zgriješili” metalce Lene kosti, šefom Requiem i gitaristom Markom Slokarjem, izvanrednim Sergejem Škofljancem. Hard rock sastav koji se naslanja na naslijeđe rock veterana poput Black Sabbath (osobito Tony Martin i Dio era), kao i kasnijih Rainbow, što ne kriju neke njihove vodeće fraze. Sergej je pjevao fantastično. Odlično, superiorno. Čudi da uz sve svoje vokalne talente Sergej ne uspije završiti u nekom mlađem, nadobudnom metal sastavu. Requiem su odradili nastup korektno, ponudili dobar žur i nekoliko metalskih glava krepko se zavrtjelo oko svoje osi u prvom redu, dok je stadion općenito još zjapio u velikoj praznini. Aha, tijekom koncerta Requiem, za koji se kasnije saznalo da je zapravo postao koncert iz tonske probe sastava (vrijeme ih je naime okrutno tjeralo), po stadionskom travnjaku prošetao se i legendarni Status Quo gitarist Rick Parfitt, koji je širokogrudno podijelio nekoliko potpisa svima koji su ga prepoznali u 3 minute, koliko je Rick posvetio svojoj šetnji po travnjaku.
Oko 19:00 na pozornici su se oznojili Cheap Trick. Moje je znanje šepavo i smiješno je da sam do nastupa znao nabrojati samo jednu skladbu ovog legendarnog sastava. To je Mighty Wings, koji su Cheap Trick 1985. predali za soundtrack filma Top Gun (naravno, nisu ga odsvirali u Izoli). Teško ću biti relevantan. Ali njih je sam zvuk doslovno uništio. Prvi je na pozornicu dojurio basist Tom Petersson, koji je izgledom usputno priziva asocijaciju na nekog “jako prepečenog” Keitha Richardsa. Bas gitara je bila odlučno preglasna i sve u mojim hlačama se pritom đavolski ljuljalo i treslo. Gitare su bile nerazlučive, pjevača Robina Zandera slabo se čulo. Ukratko, sasvim naprijed Cheap Trick zvučali su poražavajuće, tek pred kraj se zvuk nekako sredio i dalo se razabrati nešto melodije. Srhljivo, sličnu smolu s ozvučenjem imali su Requiem. Ali Cheap Trick su teatralni konopljaši. Hrpa zafrkantskih gesta, humorističnih opaski, čak i ekscesnih djela, što se naravno prvenstveno odnosi na enigmatičnog gitarista Ricka Nielsena. Pokriven kapicom i zaposlen modelima gitara za koje ti nije jasno kako ih uopće može podignuti, oprtati na sebe, a kamoli svirati (ona s trupom šahovnice i petorednim vratom ostaje nezaboravna). Sirova scenska magija glazbenog performansa. Nielsen je mijenjao gitaru između svake skladbe. Tijekom koncerta “zagadio” je stadion tonama trzalica, koje je bacao u šakama među ljude i zabavljao se gledajući kako se svijet otima za plemenite komadiće plastike. Među publiku je poletjelo poprilično kartonskih frizbija u kojima su bile zataknute serije Rickovih trzalica. Tim “jeftinim trikom” (izvodim iz imena sastava) uspješno je preusmjerio pozornost publike da se ne opterećuje lošim zvučnim prilikama. Pritom je obraćao prisutnima u svom stilu šaljivčenja: “Sljedeća skladba bila je hit u svakoj državi osim,…Slovenije naravno!” I: “Ah, gdje smo? U Sloveniji? Pa do sutra ću to sigurno već zaboraviti!” Sam sebi se činio užasno smiješnim. Jednom je prilikom podigao u zrak crvenu Fender Telecaster i pohvalio se: “Sva hvala Ricku Parfittu iz Status Quo, koji mi je posudio ovaj Telecaster za ovu pjesmu!” I pružio gitaru u zrak uzviknuvši: “Znate, ova gitara zove se Fender Telecaster!” Njegov teatar više je podsjećao na šepurenje nego na izvođenje glazbe, ali Nielsen je pač takav. Cheap Trick je “kaznila” vrućina, koja ih je kroz kasnopopodnevnu žegu konkretno izmoždila. Nielsen je tu nemilu napast rješavao sunčanim naočalama. Cheap Trick nisu isporučili ono što se moglo očekivati. Jednostavno zbog poražavajućih zvučnih karakteristika koje su pratile njihov nastup. Šteta.
E pa oko 20:30 udarili su Status Quo. Kraljevi boogieja s jednim od nezamjenjivih gitarskih dvojaca te vrste Parfitt/Rossi! Mnogi su u Izolu došli prvenstveno zbog njih. Pozornicu je krasilo fantastično ozvučenje “u bijelom” (utvrda bijelih Marshall zvučnika u pozadini), uključujući bijele Hammond orgulje. Otvorili su šou s Caroline i narod je odmah bio u zraku. Zvuk odličan. “I will take this off, cuz it’s bloody hot in here!”, zakukao je inače pravi engleski gentleman, voditelj sastava, pjevač, ritam i lead gitarist Francis Rossi i riješio se suvišnih komada odjeće, a bend je nastavio sa Something About You Babe I Like. Stadion se dodobra napunio i pogled unatrag i unaprijed bio je prelijep, ruke su bile posvuda u zraku, narod se zabavljao i energično ljuljao, stadion je preplavila izvanredna pozitivna energija. 75 minuta brzo je prolazilo. U gužvi je bilo poprilično turista koji su imali rijetku sreću da na putu prema jugu Mediterana u svoj odmor uključe i ovaj (za Sloveniju) izniman događaj. Sastav je maksimalno iskoristio svoj vremenski interval i skladbe su se samo nizale jedna za drugom. Kako ljepo i kompaktno djeluju Status Quo!!! Čista perfekcija, izniman nastup, izvanredna svirka, nigdje nikakve slatkoće. Samo iskonska boogie rock ‘n’ roll energija. Nevjerojatno koliko su Statusi stvarni u onome što rade. Odlična nezaboravna zabava začinjena punom mjerom prvoklasnog boogie rock’n rolla. Nadajmo se da će netko imati petlje dovesti Status Quo u Sloveniju i kao headlinere. Ostali zapaljivci bili su 4500 Times, Hold You Back, Break The Rules, Rain, Mystery Medley (produžena verzija Mystery song), Big Fat Mama, Roll Over Lay Down i naravno nezaboravni Down Down, Whatever You Want i Rockin’ All Over The World, uz ove posljednje dvije narodu se potpuno zavrtjelo u glavi. U bisu su odsvirali “a tribute to medley” (vijenac) Rock n Roll Music/Carol/Bye Bye Johnny. Nadam se da će netko po mogućnosti priložiti cjelovitu i korektniju set listu (jedna dva, tri skladbe fale). Skladbi sa zadnje odlične studijske ploče “Heavy Traffic” (2002) nije bilo na set listi, za utjehu su s nje nakon koncerta pustili preko zvučnika skladbu The Oriental. Prebrzo je sve bilo gotovo. Definitivno prebrzo. Status Quo su nam dodobra protresli kosti. Naravno, sve to vjerojatno mora treskati još energičnije i magičnije na njihovim headlinerskim turnejama.
I za kraj veliki Deep Purple. U 22:30! Novorođeni nakon regrutacije izvanrednog Dona Airea na klavijaturama i uz fantastičan album “Bananas” (2003), koji je uhvatio poprilično magije sedamdesetih i bljeska u ovom “postblackmoreovskom” razdoblju najuvjerljivije dosad. Gillan je bio posve bos na pozornici. Silver Tongue, “oh yeah” i evo ih. Slijedi skok na Woman From Tokyo, zvuk se popravio do treće skladbe, s ploče “Bananas” I’ve Got Your Number, koju je narod nevjerojatno dobro znao. I onda skok u razdoblje 1971. i Strange Kind Of Woman, prvi vrhunac. Za njom odlična pjesma Bananas s fenomenalnim duelom između Aireyja i Morsea. Slijedila je prava poslastica Knocking At Your Backdoor (“Perfect Strangers”, 1984) i iznenađenje Demon’s Eye (“Fireball”, 1971) uz koje su mi se ježile dlačice, za njom odličan instrumental Contact Lost – solo točka Stevea Morsea, koji je u nekoliko minuta zaokružio gotovo sve glazbene elemente, izvanredni žmarci su me preplavljivali. Najprije se zabavljao s hrpom multi delay efekata, odvrtio nekoliko krepkih rock rifova i uputio se čistim klasičnim napjevima ususret, općenito je sve djelovalo posebno veličanstveno kad mu se na pozornici pridružio u jammingu cijeli bend (Gillan s tamburinom), a onda solo Airey, među ostalim uključio je i dio Pictures On An Exhibition Musorgskog (barem je na moje skromno uho tako zvučalo) i onda prebacivanje na podalpsku polku,…..žur, žur,…solo točku zaključio je izvanredno atmosferičnim dijelom preko svoje Hammond utvrde, nevjerojatno što stvaraju te orgulje i pok (!), sastav je odjednom jurnuo naprijed s Perfect Strangers. Većina koja je u tom razdoblju vidno posustajala, osobito zbog posljedica prethodnog susreta sa Status Quo, istisnula je i zadnje atome snage i bučno surađivala sa sastavom. E, glavnu porciju Purple su ponudili za kraj. Trojac s njihove najpoznatije ploče “Machine Head” (1972). Počevši sa Space Truckin’, koji nije bio razvučen na nekih 25 minuta jamminga kao prije 30 godina na njihovim koncertima, nego je uključivao tek skromni Morseov solo. Zatim je pritisak rastao s Highway Star, a puklo je uz Smoke On The Water (tu je radnik na bubnjevima “mali Ian” posebno došao do izražaja izvanrednom dubinom i punoćom zvuka koju je dočarao iz svojih prijelaznih bubnjeva) i ljudi su se posebno veselo rzali uz ovu totemsku pjesmu. Osjetilo se, međutim, da nam je počelo nedostajati daha i da su nam ponestale snage, jer preživjeti Status Quo prije toga nije šala. Ne bi bilo ništa čudno da su Status Quo i Deep Purple zamijenili uloge headlinera.
Bis je započeo opušteno, kao melem za uši s pretpotopnom Hush i kad je Glover u nastavku počeo svirati motiv pjesme Hit The Road Jack, narod ga je oh-ohovima glavnog motiva Black Night jednostavno nadglasao. Deep Purple su gestu mnoštva odmah razumjeli i nevjerojatno uigrano prešli na Black Night kojom su zaključili svoj šou u 00:15, 07.07.2004. Zvuk odličan, sastav odlično raspoložen, kemija djeluje fenomenalno. Bend udara nevjerojatno uvjerljivo nakon svih godina. Čista scenska perfekcija. Velikani rocka, hvala vam za nezaboravnu magiju. Samo jedna manja primjedba. Purple su izostavili barem dvije skladbe iz set liste trenutne turneje (mislim da baladu When A Blind Man Cries i razvikanu Lazy), nekako mi se repertoar učinio prekratak (samo 15 skladbi). Inače, sva hvala i čast organizatoru, šou je odlično uspio i nadajmo se da nije bio posljednji takve vrste.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Bojan Horvat
p.s.: Sažeto i uređeno prema autorovu “rupičastom zapisu” predanom na RockOnNet forumu, u prvoj dekadi davnog srpnja 2004.
Cheap Trick set lista:
1. Drone (intro)
2. Hello There
3. Big Eyes
4. If You Want My Love…
5. Ain’t That A Shame
6. I Want You To Want Me
7. She’s Tight
8. Voices
9. Dream Police
10. The Flame
11. That 70’s song
12. Surrender
13. Scent Of A Woman
Status Quo set lista :
1. Caroline
2. Something ’bout you baby I like
3. Break The Rules
4. 4500 Times/Rain
5. Hold You Back
6. Medley:
– Mystery Song – Rolling Home – Again And Again
7. Gerdundula
8. Roll Over Lay Down
9. Down Down
10. Whatever You Want
11. Rockin All Over The World
—bis—
12.Medley:
– Rock n Roll Music – Carol – Bye Bye Johnny
Deep Purple set lista:
1. Silver Tongue
2. Woman From Tokyo
3. I’ve Got Your Number
4. Strange Kind Of Woman
5. Bananas
6. Knocking At Your Backdoor
7. Demon’s Eye
8. Steve Morse solo (incl.Contact Lost)
9. Don Airey solo (incl. Pictures On An Exhibition)
10. Perfect Strangers
11. Space Truckin’
12. Highway Star
13. Smoke On The Water
—bis— 14. Hush
15. Black Night (incl. Hit The Road Jack)










