Lokacija: Balingen / Messegelände / Njemačka
Datum: četvrtak, 15. 7. 2010
Nastupaju:
10:00 – 10:40 THE NEW BLACK
10:50 — 11:30 ENFORCER
11:40 — 12:30 GRAND MAGUS
12:40 — 13:30 FORBIDDEN
13:40 — 14:30
SABATON 14:40 — 15:30
LOUDNESS 15:45 — 16:40
ANVIL 16:55 — 17:55
JON OLIVA’S PAIN 18:10 — 19:20
DORO 19:20 – 20:20
DARKANE (indoor) 19:40 — 20:50
KROKUS 20:50 — 22:00
ARTILLERY (indoor)
21:20 — 23:00 HAMMERFALL
23:00 — 00:30 DARK TRANQUILLITY (indoor)
Iza nas je burna noć zagrijavanja u koncertnom društvu Saxon, Demon i Blitzkrieg, prave poslastice za sve ljubitelje klasičnog zvuka metalskih dostignuća koja je svijetu glazbe podarila N.W.O.B.H.M. I tako je osvanuo prvi dan 15. festivala Bang Your Head!!!. Bio sam duboko utonuo u hvatanje zraka pod ledeno hladnim tušem VIP kampa u neposrednoj blizini festivala kad su u 10.00 na pozornici počeli divljati alternativci The New Black. Nijemci, koji su nekako pomiješali elemente metala i spojili ih s izvrnutim zahvatima modno trendovskog groove zvuka oznake “alternativno”, kao pokusni kunići potvrdili su da je festivalska pozornica spremna na sve izazove. Dečki su kroz brzopoteznu i melodično zapaljivu Everlasting, pa dalje Welcome To Point Black, More Than A Man, Ballad Of Broken Angels uspješno odigrali ulogu sastava koji je otvorio festival. Sudeći po onome što sam čuo, sigurno sviranje uz podršku kvalitetnog ozvučenja, vođeno muževnim vokalom srednjeg raspona, alternativnim do kosti, koji bi se s lakoćom snašao i u “grunge” vodama. Sve najbolje bendu, ali ipak mislim da sastavi takvih žanrovskih okvira nikako ne pripadaju na festival kova Bang Your Head!!! Njihova je glazba naprosto namijenjena tinejdžerkama koje posjećuju MTV-jevsku ponudu raznih euro festivala tipa Nova Rock ili FreQuency.
ENFORCER: 10:50 – 11:30
Stvari su postale poprilično zrele i ozbiljne kad su na pozornicu stupili mladi old school N.W.O.B.H.M. revitalisti Enforcer iz Švedske. Tek tada se festival Bang Your Head!!! zapravo probudio u svom poslanju. Mladi švedski metalski nadobudnjaci ovog su svibnja izdali svoj drugi studijski album naslovljen “Diamonds”. Metal Vice, koja se otvara starinskim “preludijem” tipa Doctor Doctor klasika U.F.O., odmah je nagovijestila od kakvog su tijesta zamiješani Enforcer. Da je Skandinavija meka fantastičnih glazbenika kojima ne manjka talenta i želje za dokazivanjem, nije nova priča. Enforcer su još jedna vrhunska akvizicija za metalski svijet. Oživljavaju naime poslanje starokopitnih britanskih sastava iz prve polovice osamdesetih. Dakle nešto na što smo uz preobilnu poplavu ekstremnih sastava u metalu 2010. na tren zaboravili. A to je dobro i više nego poželjno.
Precizno sviranje, riffovi ukrašeni harmonijama vođenim u tercama, često trzanje preko riffova, aktivna igra i trčanje po pozornici, mahanje glavama rame uz rame naslijeđeno od Judas Priest i naravno Spandex posvuda, čvrsto zategnut do međunožja! Čak i frizure ošišane u pravom retro stilu metalskih veterana. Briljantna uigranost i za rane godine djelovanja sigurno ovladavanje golemim scenskim prostorom već je na samom početku festivala na pozornicu donijelo prvo od svih lijepih iznenađenja koja je događaj još skrivao!
GRAND MAGUS 11:40 – 12:30
Sljedeći su pozornicu zauzeli predstavnici skandinavske metal škole, Šveđani Grand Magus. Njihov je princip potpuna suprotnost živahnom karakteru njihovih prethodnika na pozornici, jer trio iz Stockholma polaže na depresivnu magiju stoner metala. Grand Magus odsvirali su reprezentativne skladbe posljednja tri albuma, dok su stariji materijal svojih prvih dvaju studijskih uradaka 2010. očito već izbacili iz repertoara uživo. Otvaračka skladba Kingslayer poslužila je s dvostrukom bas pedalom i posljedično bržim ritmom te se tako udaljila od pojma tradicionalnog doom metala odnosno usporedbe sa slavnim zemljacima Candlemass. Formula glazbe Grand Magus jednostavna je, jer im prisutnost samo jedne gitare ne ostavlja puno manevarskog prostora, ali ipak spretno popunjavaju cjelovitu zvučnu sliku. Heavy metal riffovi s mrvicom bluesovske melodike začinjeni su srednje brzom pratnjom ritam sekcije, a na glazbenu podlogu odlično legne vokal vođe sastava, na koncertu u Rainbow majici odjevenog Janneja “JB” Christofferssona, čija je boja glasa naprosto stvorena za melankoličan zvuk Grand Magus izričaja. Povremeni hard rockerski riffovi i prateći vokali (primjerice u pjesmi Hammer Of The North), koji za trenutak za žanr neuobičajeno povuku čak i prema harmoničnoj melodici, osobine su koje Šveđane razlikuju od generičnosti nekih drugih predstavnika stoner metala. Šveđani su bez obraćanja publici između skladbi jurili kroz svoj repertoar i nastup zaključili jurišnicom The Shadow Knows, čime im je namijenjeno vrijeme (pre)brzo isteklo. Grand Magus predstavili su se u dobrom svjetlu, jer su kvalitetnim nastupom zasigurno privukli pozornost svih ljubitelja prljavog heavy metala.
FORBIDDEN: 12:40 – 13:30:
Raznolik popis nastupajućih nastavio se s veteranima Bay Area thrash metala, Forbidden. Oni su ovdje prvi put nastupili prije dvije godine. Dakle 2008., odnosno u godini ponovnog okupljanja. U razdoblju novog rođenja ovih thrash metal odličnika nastale su klice petog studijskog albuma, a sastav je zadesila još jedna izmjena u članstvu, i to tako da je Glenna Alvelaisa u postavi zamijenio gitarist Steve Smyth, koji je k Forbidden došao iz Nevermore, a surađivao je i s još jednim titanima Bay Area scene, Testament.
Kad u džepu imaš albume kao što su “Forbidden Evil” i “Twisted Into Form”, doista nema smisla štedjeti streljivo, zar ne? Kvintet, koji je prolio poštenu količinu znoja usred nepodnošljive podnevne vrućine, ušao je s Infinite (“Twisted Into Form”) i na tom albumu ostao kroz prve tri skladbe. Ima li što ljepše nego pratiti fanatičan rad obaju gitarista, Locicera i Smytha, koji nadnaravnom brzinom jure preko vrata gitare, dok se sve puši od čitave plejade udarenih tonaliteta, najodštekanijih kombinacija soliranja? Ako u nečemu zaista možemo uživati kad je riječ o Forbidden, onda su to gitarski solaži (“Dobro jutro!” ljubitelji Heathen i Testament). Russ Anderson, koji je po svemu sudeći najviše patio na suncu od cijele ekipe, nijednom nije upotrijebio “cat walk”, nego se uglavnom ljuljao u hladu kroz 50 minuta na glavnoj pozornici, pokriven sunčanim naočalama. “Riđan” kakav je, zacijelo zna da za njega nije najbolje izlagati se sunčevim zrakama usred podneva. Russ je otpjevao sigurno, doduše ne najsnažnije, kako bi čovjek očekivao, ali posve zadovoljavajuće.
Ljudima je dobro letjelo u glavama, ali thrashera ispod pozornice bilo je manje. Ovogodišnji BYH!!! nije ponudio tako dobar thrash metal izbor kao prošle godine. Forbidden svakako nisu zaobišli poklon Ronnieju Jamesu Diu. Primili su se fenomenalnog Black Sabbath klasika Children Of The Sea. Smyth i Locicero prije toga su ponovno zamijenili gitare i iz njih izvukli detonirajuće razoran zvuk u riffu koji je na najljepši mogući način oživio zvučni potpis “majstora riffova” Iommija. Forbidden su svoj nastup zaključili u visokom stilu s Chalice Of Blood, koja je izazvala najviše povratne buke s strane mase. Anderson je u jednoj od stanki napomenuo da je sastav upravo sklopio ugovor o izdavanju petog studijskog albuma s etiketom Nuclear Blast Records, a Forbidden su predstavili i potpuno novu pjesmu Adapt Or Die, koja je po onome što sam čuo nedvojbeno zaslužila mjesto u repertoaru. Ta je skladba ujedno i vrlo obećavajuća najava novog albuma koji će, ako se bude razvijao u smjeru Adapt Or Die, zasigurno biti jedan od vrhunaca na području thrash metal izdanja.
SABATON: 13.40 – 14.30:
“Sabaton u svako selo” mogao bi biti slogan za švedske “čeličane” od 2005. do danas! Power metalci koji popularnost među metalcima traže u ratnom lakrdijaštvu u vrijeme kad je svijet sve prije nego naklonjen power metalu nevjerojatno su uspješni! Sabaton su naime nastali na prijelazu tisućljeća! To je taman dovoljno da su okusili višnju na vrhu šlaga voćne salate zvane “power metal revival”. Svakako se prkos sastava isplatio. O popularizaciji njihove glazbe unutar metalskih krugova nema ni potrebe trošiti riječi. Dovoljno je spomenuti posljednju turneju, kad su Sabaton otvarali koncerte pred HammerFall i svojom ih samouvjerenošću uvijek opasno izazivali (u dodijeljenoj ulozi predgrupe).
Sastav je dotad ispod pozornice skupio daleko najviše sljedbenika, koji su ludovali na pripeki uz bend. Sabaton su iskoristili veliku pozornicu u svakom pogledu. Sekstet u kojem daleko najviše scenske kinetike pokreće pjevač Joakim Broden – mali ljudski oklopnjak, s obzirom na opravu i smiješno zabavnu kombinaciju Top Gun Ray Ban naočala i indijanskog irokeza – na pozornicu je dovukao i prave pirotehničke efekte.
Dečki su kroz himnične napjeve skladbi Cliffs Of Gallipoli, Primo Victoria i Screaming Eagles na krilima nosili predane obožavatelje, koji su kasnije na festivalu prvog dana stvorili daleko najveću kolonu u grozničavom čekanju na autograme sastava. Vrijedi spomenuti i nogomet koji je Joakim igrao s obožavateljima koristeći napuhanu loptu. U stvaralačkom smislu zasigurno manje zanimljiv sastav festivala, a i po prijeđenim kilometrima (zanimljivo da to vrijedi i za glavne nositelje dana, HammerFall), ali kako god okreneš, energija je bila pozitivna, a koncert izvanredna zabava i radost, na kojem su dečki iz Faluna još jednom požnjeli velike simpatije publike. I to obožavatelja različitih dobnih kategorija. Od pravih metalskih “golaća” do onih zrelo sijedih starijih odnosno metal gurua. Sabaton su intenzivan i više nego uspješan nastup u Balingenu okrunili očekivanom himnom Metal Machine / Metal Crüe!
LOUDNESS: 14.40 – 15.30
Da mi je netko rekao kako ću u ovom životu vidjeti Loudness vlastitim očima, a povrh svega ih istodobno okusiti i ušima, smatrao bih ga potpunim luđakom. I nevjerojatno kako se svijet okreće. Upravo su Loudness na kraju bili onaj sastav zbog kojeg mi je ovogodišnji festival Bang Your Head!!! bio toliko privlačniji. Svega šaka festivalskih nastupa u Europi za Loudness, a prvi među njima izveli su upravo u Balingenu.
Loudness se danas zapravo nalaze u postavi koja je snimila sve glavne albume osamdesetih. Uz izuzetak pozicije bubnjara. Na tom su mjestu Akira Takasaki (gitara), Minoru Niihara (vokal) i Masayoshi Namashita (bas gitara) u redove Loudness pozvali Masayukija Suzukija, nakon što je njihov originalni bubnjar Munetaka Higuchi prošle godine preminuo od ciroze jetre.
Iako je gustoća kose po kvadratnom centimetru tjemena manja pa ne omogućuje više bujne natapirane frizure kojima su naši Loudness dečki osamdesetih vehementno obarali djevojke, a “trenirka jogging meets baseball oprava” (vrijedi za Yamashitu i Takasakija) zamijenila je nekadašnji Spandex, ruž i onaj kič s lancima, Loudness su ipak došli u Balingen dokazati da ih snaga i bučnost još nisu napustile! Glasnoća!!! Niihara, koji je navukao samo traperice i šešir, zadržao je izvanrednu visinu. Grleni visoki vokal! Kao u najboljim danima! I u Balingenu ga nije iznevjerio niti u jednoj točki.
I? Loudness nisu mogli poslužiti boljim potezom. Odsvirali su praktički cijeli materijal s albuma kroz osamdesete s Niiharom na vokalu. Dakle svoje zlatno i najplodnije razdoblje, koje je među poznavateljima glazbe daleko najcjenjenije. Melodična hard rock škola, koja se na trenutke svojim oživjelim riffovskim držanjem svakako bezobrazno bavi dostignućima tradicionalne škole heavy metala, kroz vrhunske klasike Crazy Nights, Crazy Doctor, Esper, Heavy Chains, Let It Go, S.D.I. i naravno završnu “bombetu” Loudness s studijskog prvijenca “The Birthday Eve” (1981) dočarala je pojavu Loudness kao jedan od najodličnijih nastupa prvog dana festivala.
A pojava na pozornici? Takasaki je totalno lud! Iako je to prilično statičan gitarist koji rijetko napravi korak-dva na svom mjestu, njegovi prsti poludijevaju po gitari. Koristi isključivo tri prsta, a njima solira nevjerojatnom brzinom, preciznošću i pritom zadržava vrhunsku kontrolu nad onim što radi. Golem dokaz je primjerice usijani srednji instrumentalni dio skladbe S.D.I., gdje Takasaki odradi pravu malu školu briljantnih vradžbina u kategoriji izvlačenja najluđe neslućenih gitarskih akrobacija. Pravi mali gitarski mag koji visoku začinjenost solaža kruni i vrhunskom upotrebom tremola! Loudness ostaju ime vrijedno svakog grijeha. U repertoar su ubacili i jedinu skladbu iz “Mike Vescera ere” In The Mirror. Dečki blizu Abrahamovih godina nanizali su dakle pravi raj za sve one starošolske nostalgičare kojih na BYH!!! festivalu naravno nikad ne manjka. Kapa dolje! Škola japanske perfekcije, koja očito u svojoj neuništivoj konstrukciji ne može zatajiti ni zahrđati! Kad bi samo našli vremena i novca za samostalnu europsku koncertnu turneju! Još ovo. Niihara pri kretanju po pozornici nije skrivao ozljedu desne noge. Ne znam radi li se o trajnom oštećenju ili ne, nadajmo se da će s pjevačem što prije sve biti u najboljem redu.
ANVIL 15:45 – 16:40
Spremni za dozu dobrog starog metala, kad je ta vrsta još bila u povojima? Evo Anvil! Nastup Anvila bio je jedna od zanimljivijih ponuda ovogodišnjeg festivala Bang Your Head!!!. Kanadski trio nastupio je rano poslijepodne, otprilike u sredini s obzirom na cjelokupan popis nastupajućih, ali da je razvoj metala išao drukčijim tokom povijesti, lako bi se moglo dogoditi da Anvil nastupe kao posljednji – u ulozi nositelja dana, kao što bi to mjesto pripalo recimo Slayerima, da ih je festival ugostio. Upravo o toj temi, kako je tok povijesti Anvile nepravedno naplavio negdje sasvim na rub razvojnog stabla metala, govori prije dobre godine izdani dokumentarac “Anvil! The Story of Anvil”, koji je Kanađane (barem nakratko) ponovno aktualizirao i na malo većoj sceni. Uvjeren sam da priča jednog nekoć vrlo utjecajnog benda dira svakog gledatelja, pa se zato sat vremena prije ispod pozornice u znak potpore zasigurno uputio svaki posjetitelj koji je taj dokumentarac već pogledao.
Kanadski trio čine dva originalna člana, vokalist/gitarist Steve “Lips” Kudlow, aktivan još od 1978., i bubnjar Robb “Geza” Reiner, a postavu dopunjuje i basist mrkog pogleda Glenn Gyorffy, prisutan već poldrugo desetljeće. Nastup se vrti oko Lipsa, koji je središnja figura Anvilove štorije. Vedar i nasmijani gitarist zadužen je za održavanje kontakta s publikom, za obraćanja, a meta pogleda ostaje i tijekom samih skladbi, jer su stalna soliranja sastavni i prepoznatljiv dio njihove glazbe. Čovjek tako cijelo vrijeme pokazuje svoju brzoprstost, što nastup čini atraktivnim, ali istodobno gubi na samoj udarnosti, iako je upravo udarnost poanta Anvilove biti i njihov zaštitni znak. Većina odsviranog seta seže u vrijeme prve polovice osamdesetih, prisutnima su među ostalim poslužili Winged Assassins, 666 i Mothra, nezaobilazne klasike gdje se speed metalski tempo susreće sa zdravim riffovima prljavog rock’n’rolla. Odmak od standardnog zvuka bila je skladba novijeg datuma Thumb Hang, koju je Lips u predgovoru posvetio besmrtnom Diu, jer da je upravo ploča Black Sabbatha “Heaven & Hell” (1980) glavna inspiracija spomenutog slatkiša s izrazito sporom, doomerskom melodijom. Nakon odsvirane najprepoznatljivije skladbe Metal On Metal bilo je jasno da je zanimljivog susreta s jednim od prvih aktova u povijesti metala s onu stranu bare kraj.
JON OLIVA’S PAIN 16:55 – 17:55
Nakon iskonskog Anvil šusa došlo je vrijeme za melodiku. Nakon prošlogodišnjeg posjeta festivalu BYH!!! na večeri zagrijavanja, ovaj je put majstor spajanja melodičnih zahvata i heavy metala Jon Oliva bio gost glavne pozornice. Bivši vođa Savatagea izdao je sa sastavom početkom godine četvrti studijski album “F estival”, koji ovog ljeta predstavlja uživo na nekoliko europskih koncertnih termina. Ako ga uopće uvrsti u repertoar – znamo naime da na koncertima sastava Jon Oliva’s Pain još od nastanka glavnu ulogu imaju Savatage klasici. Ništa drukčije nije bilo ni ovaj put.
Druženje je otvorila uvodna skladba spomenutog aktualnog albuma “Festival”, Lies, a nastavak s klasikom s “Handful of Rain”, Chance, požnjeo je prvi val oduševljenja Savatage fanova, koji na Olivinim koncertima uvijek čine golemu većinu posjetitelja. Jon je vokalno u dobroj formi, njegovi oštri uzvici ravno iz grla i dalje znaju naježiti dlake, kao u Sirens! Oliva većinu vremena provede zavaljen na stolcu pokraj klavira na sredini pozornice, a u trenucima kad nije izvlačio zvukove iz njegove nutrine, povremeno bi prošetao do ruba pozornice. Tek je tada bilo moguće primijetiti moćnu (blago rečeno) figuru njegova tijela, koja se nakon tragične smrti brata Crissa Olive 1993. širi na sve strane i kojoj kraja kao da nema. Kao i prijepodne Grand Magus, tako je i Jon nosio majicu u spomen na Dia, s kojim je bio u prijateljskom odnosu i dugo godina surađivao. Upravo je Believe odsviran s posvetom Diu, zato je Dio klasik Rainbow in the Dark bio iznenađenje, ruku na srce jedino u satu nastupa, koliko je petorci na pozornici pripalo. U repertoaru je bilo malo vremena za autorski rad sastava – uz uvodnu pjesmu na jelovniku su se našle samo još Death Rides a Black Horse i Festival. Povučena crta ispod nastupa pokazuje već poznate zaključke: jedinstvena kemija Savatage napjeva uvijek naiđe na topao prijem, koji ih Jon Oliva svojim karizmatičnim vokalom samo još snažnije nabije energijom, dok ostaloj četvorici unatoč profesionalnom pristupu i izvedbi dostojnoj velike pozornice ostaju samo mrvice.
Dakle, opet se možemo pitati: Kad ćemo, dovraga, dočekati Savatage reunion?
DORO 18:10 – 19:20
Doro Pesch vjerojatno je najpoznatija žena u svijetu metala, u kojem je prisutna već gotovo tri desetljeća. Žilavosti joj sigurno ne manjka. Karijeru je započela kod njemačkih heavy metalaca Warlock, a krajem osamdesetih zakoračila je na samostalni put, čije uspjehe još uvijek žanje. Kroz godine je Doro na svoju stranu privlačila obožavatelje, čija se poslovična vjernost pokazala jednim od ključnih čimbenika na ovom festivalu, jer su vjerni Nijemci svoju idolicu podržali u velikom broju. Općenito je njemačka publika poznata po bezuvjetnom praćenju domaćih izvođača na sličnim priredbama, pa gužva na prostoru, koja se mogla usporediti s onom tijekom nastupa nositelja dana HammerFall nekoliko sati kasnije, nikako nije iznenađenje.
Njezina ekselencija, kako bi Doro nazvali Warlock obožavatelji, ostaje koncertno doživljaj u kojem će uživati svaki heavy metal gurman. Izvanredna scenska igra, karizmatična osobnost i napokon izgled magneti su na koje Doro računa. Dobro je svjesna svoje ženstvenosti pa taj atribut jako rado ističe i izaziva slinjenje njemačkih metalaca s “bundesliga” frizurama i tonama našivaka na ramenima. Odjevena u priljubljenu kožu Doro je cijelo vrijeme pozirala na kraju “cat walka”, samo metar udaljena od publike, a tijekom instrumentalnih dijelova trčala je do članova pratećeg benda i pozirala i s njima. Doro to jednostavno zna, u tome je prvakinja. Okosnicu nastupa očekivano je činio vijenac vječnozelenih Warlock hitova, kojima je dodala i svoje Running From the Devil, Burn It Up ili Always Live To Win, da istaknem samo najpoznatije. Karavani imitatora Dia heavy metal kraljica pridružila se i sama odsviranom Egypt (The Chains Are On), ali joj više nego za samu izvedbu idu pohvale za izbor! Valja istaknuti bubnjara Johnnyja Deea, koji vojničkom preciznošću udara po svom topništvu i zgodno mijenja između jednostruke i dvostruke bas pedale, čime u skladbe unosi više kinetike. Unatoč svim pohvalama, smeta praktički ista set lista kao na prošlogodišnjem festivalu Wacken Rocks South (reportaža ovdje), razvlačenje refrena Warlock klasika All We Are u nedogled i na trenutke pretjerano laskanje publici između obraćanja.
KROKUS 19:40 – 20:50
U međuvremenu su već počeli koncerti u dvorani, što je novost u ponudi ovogodišnjeg Bang Your Heada. Obje su večeri u dvorani nastupila po tri sastava, pa je ponuda nastupajućih u kvantitativnom pogledu bila najbolja do sada. Prvi su u dvorani nastupili švedski death/thrash metalci Darkane, a ja sam se bez trunke oklijevanja odlučio ostati ispred glavne pozornice, gdje su nastupili Krokus, očevi švicarskog hard rocka i jedan od glavnih razloga mog posjeta njemačkom festivalu. Krokus su svoja zlatna godina proživljavali u prvoj polovici osamdesetih, a danas se na sve načine trude vratiti popularnost, no hard rock je već dulje vrijeme u zatišju. Nedavno su na tržište plasirali svježi album Hoodoo, i s tim nadprosječnim uradkom u džepu sad koncertiraju po Europi.
ARTILLERY: 20.50 – 22.00
Veterani su pokazali da s njima nema zafrkancije! Bili su jedni od rijetkih predstavnika tradicionalnijeg nasljeđa hard rock svirke na festivalu, pa je obveza da se koncert prati od prvog do posljednjeg daha bila utoliko veća. Uvodna Long Sticks Goes Boom odmah je nagovijestila kakav ćemo put znojiti sljedeći sat i nešto nastupa. Jezgroviti, udarni riffovi AC/DC tipa s povremenim sadržajem “slide” tehnike gitarskog dvojca Von Arb – Kohler, s mrvicom manje bluesovske nestašnosti i koketiranjem s tvrđim, heavy metalskim zvukom stalnice su Krokusova muziciranja još od početka glazbenog puta krajem sedamdesetih. Uz autorska djela iz svih stvaralačkih razdoblja sastava Švicarci su odsvirali lijep broj obrada, počevši s American Woman, preko vječnog klasika Born To Be Wild do velikog finala s Rainbow standardom Long Live Rock’n’Roll. Spomenute su skladbe razumljivo dočekane najglasnije, a i inače se Krokus mogu pohvaliti dobrom podrškom na njemačkom tlu, što je za švicarske bendove u Njemačkoj već tradicija. Energičnost nastupa temeljila se na već poprilično sijedom vokalistu Marcu Storaceu, koji je marljivo koristio usluge “cat walka”, strijele zarazna riffanja ispaljivao je već spomenuti gitarski par Von Arb & Kohler, a za uigranu izvedbu u Krokusima su zaduženi stari mačci u ritam sekciji, basist Chris Von Rohr i bubnjar Freddie Steady. koji su iz pozadine zapovijedali i pouzdano doplovili barku do luke, odjevene u tisuće srebrnih konfeta.
Artillery su legende thrash metala. Zapravo su ga kuhali zajedno u vremenima kad je tek pokazivao znakove prvih obrisa. Duboko u osamdesetima. Riffovski orijentirani, brze promjene više tempa objedinjenih unutar jedne skladbe! Tehnički zasigurno nimalo lak zalogaj! U karijeri su izdali nekoliko odličnih albuma, ali se nekako nisu uspjeli probiti među zapaženija imena tadašnje scene. Slijedila su razdoblja duljih stanki, a onda se legendarni Danci ponovno skupe i 2009. izdaju odličan studijski album naslovljen “When Death Comes” – inače ukupno tek šesti po redu. Njega su dečki, kao i u rujnu 2009. u posjetu Ljubljani, obilno predstavili i tijekom nastupa u Balingenu. Po izgledu ljubazni gospoda, koji ostavljaju dojam da ih ništa ne može izbaciti iz fotelja uz popodnevno prelistavanje dnevnih novina, u sebi nose posve drukčije karakterne osobine. Peter Thorslund, s pogledom ljubaznog striča, pokazuje nevjerojatnu sličnost izgledom s bubnjarom No Means No, Johnom Wrightom.
Kockast tlocrt dvorane Volksbank otjerao je sve strahove da bismo mogli dobiti izobličenu zvučnu sliku. Ne. Artillery su svoju glazbu predstavili uz odličnu zvučnu podršku, u kojoj su se jasno čuli baš svi elementi njihova otrovno razjarenog thrash metal sadržaja. Jezgru sastava čine tri originalna jahača, i to braća Morten (bas gitara) i Michael Stützer (gitara) te Carsten Nielsen (bubnjevi), dugogodišnji član i gitarist Peter Thorslund te novopridošlica na mjestu pjevača Nico Adamsen. Potonji je naravno predstavljao najveću zagonetku na pozornici. Svojim kameleonskim karakterom izvlačenja melodičnih i čistih pasaža, kao i podavanjem u agresivno ekstremnim oblicima grlenog rikanja, koji su zahtijevali veliku potrošnju daha i grimasa na licu (osobito napuhavanje obraza), kroz vrtoglavo hvatanje (i) najviših sekvenci, mladi je Nico više nego opravdao poziciju frontmena Artillery.
Svoju karizmatičnu figuru nadogradio je nošenjem vojničke kacige i naočala, po čemu bismo ga mogli svrstati među najveće revnitelje Sodom opusa, a samouvjereno je vodio nastup sastava kroz dobar sat raspoloživog vremena. Sastav, koji je uz novitete Rise Above it All, When Death Comes, Upon My Cross I Crawl, The End i 10.000 Devils, ispalio i nekoliko klasičnih koračnica (među ostalim By Inheritance, Terror Squad, Khomaniac, The Almighty), odlučio je Ronnieju posvetiti vrlo zanimljivu Black Sabbath obradu. U repertoaru se naime našla Computer God (“Dehumanizer”, 1992). Ali moram primijetiti da taj potez nije bio najpametniji, jer je presjekao nastup na dva dijela. Do te je skladbe juriš sastava bio gotovo besprijekoran u izbacivanju ekstremne energije! Sabbath klasik nehotice je smirio situaciju, a sastavu je u nastavku nedostajalo nešto više minuta da završetak koncerta provede u energetskom fluksu koji bi dosegnuo eksplozivnost visoko vibrantnog stupnja beskompromisne udarnosti početnog dijela nastupa. Sastav je izuzetno uigran i tijekom nastupa nije se osjetilo da bi promašio ijedan ton ili se posvađao u samoj ritmičkoj bazi svoje scenske poruke. Artillery su dakle jedinica koju 2010. obavezno morate posjetiti kad se zateknu u blizini vaših krajeva.
HAMMERFALL: 21.20 – 23.00
Čudni su putevi gospodnji! Bar tako kažu. Ipak, neki potezi podsjećaju na opisanu izreku iz prve rečenice. HammerFall glavni nositelji festivala Bang Your Head!!!. Lijepo je to. Odakle sad sumnje? HammerFall su neprestano na turnejama, aktivni su u izdavanju studijskih albuma, pa su ih koncertne pozornice Europe stalno pune, kao i CD playeri. Očito je ispalo tako da ovog ljeta nije bilo odgovarajućeg velikog sastava koji bi karijeru započeo recimo na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete, a tražio bi nastupe na ljetnim festivalima Europe. Za sastav veličine tipa Iron Maiden na Bang Your Headu!!! su pak premali. “Ne” i za Motorhead, “ne” i za Accept i (srećom) “ne” i za Manowar (ako smijem biti malo zloban – već su Sabaton bili vrh glave, he, he,…)! Kako god, odluka je pala i HammerFall su stigli na pozornicu točno u zadano vrijeme.
Nastup su započeli u znaku novog studijskog uratka, radije kažem aktualnog studijskog uratka “No Sacrifice, No Victory” (2009), s kojim smo ih prošlog travnja dočekali i u slovenskom Mariboru. HammerFall su kvintet odličnih glazbenika koji su prekaljene lisice. U posljednje su se vrijeme pojačali izvanserijskim virtuozom na gitari Pontusom Norgrenom, koji je prije svirao u The Poodles i u karijeri obavljao, među ostalim, i funkciju gitarskog tehničara Y. J. Malmsteenu. U postavu se vratio originalni basist s “Glory To The Brave” – sitni Fredrik Larsson. Ako tim dečkima daš veliku pozornicu, onda možeš biti siguran da ćeš u svoj preplašeni “friš” primiti više nego obilnu porciju rulete HammerFall skladbica, od koje se još dugo nećeš oporaviti. Neka onda na pozornici zavlada “power metal”!
Prvi konjanici “revivala euro power metala” iznenadili su ubrzo nakon početka nastupa, kad su nakon dugo, dugo vremena u set listu vratili otvarajuću skladbu studijskog prvijenca “Glory To The Brave” (1996) naslovljenu The Dragon Lies Bleeding. Izvedba te skladbe ujedno je značila i jedan od najzanimljivijih trenutaka njihova nastupa. Kod HammerFall uvijek godi izvanredna scenska igra u smislu samog kretanja kvinteta, zauzimanja položaja na pozornici – iskorištavanja samog scenskog prostora. Što je veća, to se HammerFall bolje na njoj razmahnu. Na takav način dečki znaju držati publiku u šahu da ona još rađe sudjeluje s njima. Cans je u instrumentalnim pasažama divlje mahao glavom na pozornici, Dronjak i Norgren više su se puta postavili bočno rame uz rame dok su svirali harmonije u tercama, a u tome nije izostajao ni Larsson. Na pozornici su HammerFall imali i dodatnu “improviziranu” pozornicu, po kojoj su slobodno trčali do Johanssonovih bubnjeva i natrag, a svoju scensku aktivnost naravno su iskorištavali i tako da su gitaristi više puta dotrčali sasvim do krajnjeg lijevog i desnog ruba festivalske pozornice.
Cans je izvanredan frontman, koji u stankama točno zna što mora govoriti da drži publiku uz sebe. Njegova obraćanja nisu pretenciozna, nisu nastupaška, nego uvijek sadrže pravu mjeru humora i zanimljivih informacija. Među njima je ovaj put bila i ona da su HammerFall nastupili već 1997. na festivalu Bang Your Head!!!. Tada je on još bio održavan u dvorani u gradu Tübingenu. HammerFall, tada obećavajući “zelenci”, otvorili su sam festival (glavni nositelji večeri u društvu sedam nastupajućih bili su tada Nijemci Gamma Ray).
HammerFall su ispod pozornice okupili brojku od 8.500 – 9.000 prisutnih, a područje fan pita izazivalo je daleko najviše predanosti sastavu tijekom koncerta. Šveđani su naravno mislili i na izdašnu mjeru pirotehničkih efekata, koji su sadržavali i igru vatre (detonacije) i pucketanje raketnih iskri, a pozornica je tijekom koncerta više puta bila zavijena u pravu dimnu zavjesu. Nastup sastava zaslužuje najviše ocjene. Kako po zvučnim karakteristikama, tako i po visokom raspoloženju koje su dečki oživjeli. Nekoliko neugodnih problema sa svojim prijenosnim mikrofonom imao je samo Joacim, odmah na početku tijekom Punish And Enslave. Sumnja da tako iskusan sastav kao što je HammerFall neće biti dorastao velikoj pozornici pokazala se pravom glupošću. U drugom bisu dečki su izveli i Rainbow skladbu Man On The Silver Mountain, a sastavu se na pozornici pridružio kao posebni gost za tu priliku nitko drugi nego pjevač Dark Tranquillity Mikael Stanne. I to ne bez razloga. Bio je naime originalni pjevač HammerFall. Stanne je na taj način svojim oštrim, niže intoniranim vokalom mogao već zagrijati glasnice prije nastupa Dark Tranquillity, koji je slijedio nakon koncerta HammerFall u dvorani Volksbank Messe.
DARK TRANQUILLITY 23:00 – 00:30 (indoor)
Nije još prošlo ni deset minuta od iznenađujućeg skoka vokalista Mikaela Stannea na glavnu pozornicu, a Šveđani Dark Tranquillity već su s At the Point of Ignition krenuli na sat i pol dugo putovanje kroz svoju studijsku diskografiju s naglaskom na albumu “We Are the Void” izdanom u veljači. Jedini pravi još aktivni predstavnici slavne göteborške škole melodičnog death metala, koja je Göteborg stavila na svjetsku metal kartu, spjevnim su skladbama bacili rukavicu zabave željnoj, agresivnijim ritmovima sklonoj masi. Prepoznatljivost su Dark Tranquillity pronašli uz klavijaturnu pratnju Martina Brändströma, čija prisutnost kroz cijelu skladbu zna biti vrlo privlačna za sve ljubitelje traženja melodike u ekstremnijim metalskim vrstama, a njegove melodije često čine i glavnu ulogu u introima i outrima skladbi. Preporučljivo i za one koji se obično izbjegavaju melodeath zvukove! Bend se na unutarnjoj pozornici snašao odlično, jer bi energija sastava navikla na klupske nastupe na glavnoj pozornici bez sumnje ispuhala među zvijezde, a šlag na torti pobrinuo se zvuk s miks pulta, koji je dobro pazio na u svijetu melodičnih vrsta vrlo važnu simbiozu klavijatura – gitare. Još jednom je svoju višestranost dokazao karizmatični Stanne, kojem prijelazi iz dubokog growla do čiste vokalne linije ne zadaju ni najmanje probleme. Fanovi su zasigurno došli na svoje, iako sam, ruku na srce, s obzirom na ugled Šveđana očekivao veću gužvu ispod pozornice. Razlog treba tražiti u činjenici da je Bang You Head!!! namijenjen prvenstveno heavy metalskim sljedbenicima, pa su se u cjelokupnom popisu nastupajućih Dark Tranquillity našli na samom vrhu ekstremnosti i posljedično manjem zanimanju publike nego što bi ga dobili na nekom od drugih festivala.
Autor: Urban Bolta (Grand Magus, Anvil, Jon Oliva’s Pain, Doro, Krokus, Dark Tranquillity)
Autor: Aleš Podbrežnik (uvod, Enforcer, Forbidden, Sabaton, Loudness, Artillery, HammerFall)
Fotografije: Aleš Podbrežnik
ENFORCER set lista:
1. Midnight Vice
2. Mistress from Hell
3. On The Loose
4. Katana
5. Roll The Dice
6. Diamonds
7. Scream of the Savage
8. Walk With Me
9. Take Me to Hell
10. Evil Attacker
GRAND MAGUS set lista:
1. Kingslayer
2. Like The Oar Strikes The Water
3. Silver Into Steel
4. At Midnight They’ll Get Wise
5. Wolf’s Return
6. I, The Jury
7. Hammer Of The North
8. Iron Will
9. The Shadow Knows
FORBIDDEN set lista:
1. Infinite
2. R.I.P.
3. Step By Step
4. Through The Eyes of Glass
5. Adapt or Die
6. Children of the Sea
7. Chalice Of Blood
SABATON set lista:
1. Ghost Division
2. Panzer Battalion
3. Coat of Arms
4. Saboteurs
5. Cliffs Of Gallipoli
6. The Price Of A Mile
7. Screaming Eagles
—bis—
8. The Art Of War
9. Primo Victoria
10. Metal Machine / Metal Crüe
LOUDNESS set lista:
1. Crazy Nights
2. Crazy Doctor
3. Esper
4. Heavy Chains
5. In the Mirror
6. Let It Go
7. S.D.I.
8. Loudness
ANVIL set lista:
1. March of the Crabs
2. 666
3. School Love
4. Winged Assassins
5. This Is Thirteen
6. Mothra
7. Heaven And Hell / Thumb Hang
8. White Rhino
9. Metal on Metal
JON OLIVA’S PAIN set lista:
1. Lies
2. Chance
3. Jesus Saves
4. Sirens
5. The Dungeons Are Calling
6. Death Rides a Black Horse
7. Edge of Thorns
8. Gutter Ballet
9. Believe
10. Festival
11. Rainbow in the Dark
12. Hall of the Mountain King
DORO set lista:
1. You’re My Family
2. I Rule the Ruins
3. Earthshaker Rock
4. Running From the Devil
5. Burning The Witches
6. Egypt (The Chains Are On)
7. Für Immer
8. Burn It Up
9. Celebrate
10. Metal Racer
11. Always Live To Win
12. Breaking The Law
13. All We Are
KROKUS set lista:
1. Long Stick Goes Boom
2. American Woman
3. Rock’n’Roll Handshake
4. Tokyo Nights
5. Fire
6. Burning Bones
7. Screaming In The Night
8. Easy Rocker
9. Bedside Radio
10. Heatstrokes
—bis—
11. Hoodoo Woman
12. Born To Be Wild
13. Long Live Rock’n’Roll
HAMMERFALL set lista:
1. Punish And Enslave
2. The Dragon Lies Bleeding
3. Crimson Thunder
4. Hallowed Be My Name
5. Renegade
6. Last Man Standing
7. Blood Bound
8. Heeding The Call
9. Rebel Inside
10. Any Means Necessary
11. Stronger Than All
12. Riders Of The Storm
—bis I.—
13. Secrets
14. Let The Hammer Fall
—bis II.—
15. Man On The Silver Mountain
16. Hearts On Fire
DARK TRANQUILLITY set lista:
1. At The Point Of Ignition
2. The Fatalist
3. Focus Shift
4. The Wonders At Your Feet
5. Final Resistance
6. Misery’s Crown
7. Punish My Heaven
8. Iridium
9. Shadow In Our Blood
10. The Lesser Faith
11. Dream Oblivion
12. Lethe
13. Lost To Apathy
14. ThereIn
15. The Grandest Accusation
16. Terminus (Where Death Is Most Alive)
