Izdavač: EMI Records
Datum izlaska: 13. 1. 1973
Produkcija: Deep Purple
Trajanje albuma: 34.27 min
Žanr: Hard Rock / Heavy Rock
Ocjena: 7.0/10
»Who Do We Think We Are« bio je sedmi studijski album engleskih teškorockerskih velikana Deep Purple i sve do »Perfect Strangers« (1984) posljednji uradak najomiljenije među fanovima, takozvane Mark II postave. Nakon iscrpljujuće svjetske turneje, čiji je vrhunac bio nastup u Japanu, gdje su snimili monumentalni dvostruki koncertni album »Made in Japan« (1972), članovi benda bili su doslovno izmoždeni i očajnički potrebni zasluženog odmora, no tadašnji pohlepni menadžment nemilosrdno ih je pritiskao da se što prije late snimanja novog materijala.
To je, prema riječima karizmatičnog pjevača Iana Gillana, koji je ubrzo nakon izlaska »Who Do We Think We Are« zajedno s basistom Rogerom Gloverom, na opći šok onih koji nisu poznavali zakulisne igrice, napustio grupu, imalo pogubne posljedice za atmosferu unutar grupe, a time i za cijeli kreativni proces u studiju. Takav pritisak još ne bi bio presudan za raspad kolektiva Mark II, koji bi u drukčijim okolnostima možda još dugo ostao na okupu, da se Gillanove svađe s mušičavim gitarskim genijem Ritchiejem Blackmoreom nisu pretvorile u otvoreno neprijateljstvo, pa dvojica na kraju uopće više nisu komunicirala jedan s drugim.
Vrhunac Blackmoreova provociranja nastupio je jednog dana kad je Gillanu, bez ikakva razloga, nabio u glavu pun tanjur vrućih špageta. Karizmatični pjevač se, suprotno gitaristovim očekivanjima, na to nije previše obazirao, nego je obrisao glavu i dalje mirno razgovarao s prijateljima, što je čovjeka u crnom na kraju samo još više razbjesnilo. Suradnja između preostalih četvero članova grupe i Blackmorea, koji je više puta najavio početak solo karijere i osnivanje nikad ostvarenog projekta Baby Face zajedno s bubnjarom Ianom Paiceom i pjevačem/basistom Thin Lizzyja Philom Lynottom, postajala je sve teža. S druge strane, ni Gillan nije bio puno bolji, jer se i on ponašao kao neka primadona, promijenio izgled (brada i kraća kosa) da bi se razlikovao od ostalih članova benda, na svakom se koraku izbjegavao svoje glazbene supatnike i posvuda za sobom vukao svoju tadašnju ‘veliku i besmrtnu ljubav’ (do idućeg mjeseca), koja je cijelo vrijeme samo nijemo sjedila uz njega i glupavo se hihotala do iznemoglosti.
Loša atmosfera unutar benda, vanjska prisila i priličan nedostatak umjetničkog nadahnuća učinili su da je »Who Do We Think We Are«, snimljen na dvjema različitim lokacijama (Rim i Frankfurt), postao uvjerljivo najslabiji uradak postave Mark II, na kojem kronično nedostaje klasika koje bi se kvalitetom barem približno mogle mjeriti s materijalom sa slavnog studijskog prethodnika »Machine Head« (1972). Naslov albuma nadahnut je lošom kritikom kultnog koncertnog albuma »Concerto for Group and Orchestra« (1969), koju je objavio neimenovani recenzent glazbenog časopisa Rock. Taj je naime u svojoj razornoj recenziji spomenute ploče napisao ‘tko su, dovraga, Deep Purple da misle da su ono što jesu’.
Na »Who Do We Think We Are«, na kojem se skladateljska zasićenost osjeća gotovo na svakom koraku, nema nijedne skladbe uz koju bi slušatelj mogao doživjeti teškorockerski raj, nego samo slab nnagovještaj. Najbliže uobičajeno visokim umjetničkim standardima Deep Purple možda je uvodni evergreen »Woman From Tokyo«, koji je nadahnut njihovim prvim koncertnim posjetom Japanu. To je daleko najpoznatija skladba na albumu i jedina s »Who Do We Think We Are« koju još i danas izvode uživo, što dosta govori o tome što većina članova misli o tom studijskom uratku, koji Blackmore nakon izlaska nije mogao prestati kritizirati.
Uvodni dio, koji ubrzo preraste u središnji motiv te omiljene koncertne klasike, obilježavaju inovativan gitarski rif i šuštavi sloj Hammond orgulja. Ljubavnim strijelama prostrijeljeni Gillan neutješno pjeva tekst o kobnoj Japanki koja mu je tijekom lutanja Tokijem potpuno zavrtjela glavu. Smireni psihodelični dio s iznenada zasanjano obojenim pjevanjem i nježnim klavirskim teksturama lijepo začinjava priličnu minimalističku strukturu tog solidnog, ali ni po čemu dramatično potresnog evergreena, u kojem se pred kraj ponovno javlja glavni motiv s melodičnim refrenom, samo što se Lord ovaj put snalazi za klavirom.
Prilično solidan uradak je i tvrdi rocker »Mary Long« sa svojim satiričnim, zabavnim tekstom o poznatoj engleskoj konzervativki Mary Whitehouse, s kojom su se na albumu »Animals« (1977) kasnije obračunali i Pink Floyd. Podrugljivo raspoloženje proizvod je skladnog preplitanja obješenjačkog gitarskog rifa i punokrvnih orguljaških tekstura, dok Gillan izvodi pravu šaljivu pjevačku predstavu i u tekstu se pita kada će neurotična Mary napokon izgubiti svoju nevinost i glupost. »Super Trouper« svojom udarnom naravi pokušava slijediti uspješnu strukturnu formulu koja je stvorila prijašnje teškorockerske klasike Purplea, ali u tom pokušaju potpuno propada, jer ga koči prilično promašen refren u kojem si Gillan pomaže posebnim vokalnim efektom. Blackmoreove beskompromisne gitarske dionice još su uvijek dovoljno nadahnute da sve ne potone u sivi prosjek.
Jedno od rijetkih zabavnih i posrećenih ostvarenja na albumu predstavlja »Smooth Dancer«, čiji je tekst, bez Ritchiejeva znanja, Gillanov podsmijeh na račun često mrzovoljnog i u crno odjevenog gitarskog virtuoza. Upravo Blackmore, ironično, ovaj put poslužuje najnadahnutije gitarske fraze na cijelom albumu, dok ga prate šaljive klavirske dionice i moćni bubnjarski prelomi. Gillan si, osobito pri pjevanju refrena, priušti obilje šaljivosti na račun ‘svog najboljeg prijatelja’. »Rat Bat Blue« je prosječan tvrdi rocker s očitim bluesovskim tendencijama na gitari, dok gospodin Gillan nakon dugo vremena opet dosegne nekoliko izrazito visokih pjevačkih tonova. Prilično jednostavnu strukturu i nezanimljiv refren, u kojem najviše odskače duhovita gitarska fraza, s vremenom začine zgodnim instrumentalnim improvizacijama, što osobito vrijedi za Lorda, koji na orguljama izvodi svoj najbolji solo na cijelom albumu.
»Place In Line« je razvučeni blues rocker postavljen u spor tempo, koji se uz pospane ritmove, prljavi gitarski rif i jadikovno pjevanje, što pripovijeda o teškom socijalnom statusu radničke klase, nikamo ne razvija. Da sve ne ispadne ispodprosječno, pobrine se gastronomski bluesovski gitarski solo čovjeka u crnom, kojeg ubrzo svojim orguljaškim majstorijama nadopuni ovaj put odlično raspoloženi Lord. Završna melodramatična ispovijed »Our Lady« još je jedan prilično prosječan uradak s glamuroznim vokalnim harmonijama u melodičnom refrenu, koje lagano podsjećaju na neke standarde teškorockerskih ‘supatnika’ Uriah Heep, dok za dinamičnu atmosferu brinu snažne gitarske fraze i masivan sloj Hammond orgulja.
Na ponovljenom CD izdanju albuma, objavljenom povodom 27. obljetnice izlaska, nalaze se alternativne i novo remiksane verzije standarda s »Who Do We Think We Are« te još jedan bluesom obojeni rocker naslovljen »Painted Horse«, koji je najzanimljiviji zbog Gillanova razigranog sviranja usne harmonike i Ritchiejeva fenomenalnog gitarskog sola. ‘Obojeni konj’ po kvaliteti nije ni bolji ni lošiji uradak od skladbi objavljenih na originalnoj verziji albuma. »First Day Jam« je dulji instrumentalni jam Lorda, Blackmorea i Paicea, dok se Glover baš tog dana izgubio u prometu i nije se uspio pridružiti ostalim članovima u studiju.
»Who Do We Think We Are« je daleko najmanje nadahnut album postave Mark II Deep Purple, koja se u turobnoj atmosferi, kao usputnom proizvodu studijskog robovanja koje je nametnuo menadžment i neprestanih svađa na relaciji Blackmore-Gillan, raspala usred uživanja u najvećem komercijalnom uspjehu, dok su njihovi uradci kao od šale zauzimali vrhove glazbenih ljestvica. Gillan se ubrzo nakon izlaska tog silno prosječnog albuma, prije ili kasnije najslabijeg u povijesti Deep Purple, nakon što s Blackmoreom nikako nije uspio zakopati ratnu sjekiru, oprostio i u idućim se godinama prihvatio uspješne samostalne karijere. Mnogo prljavije pojedinosti vezale su se uz Gloverov odlazak, jer je Blackmore, koji je zaprijetio trenutnim odlaskom ako ne zamijene Rogera, uz prikrivenu podršku Lorda i Paicea tiho skovao plan kako će se riješiti razočaranog basista i zamijeniti ga pjevačem/basistom Trapezea Glennom Hughesom, koji je izvorno bio zamišljen i kao Gillanova zamjena na mjestu glavnog vokalista, ali su se prvotni planovi, čiji je konačni rezultat bio još jedan potresni zvukovni preporod, u nastavku iz temelja promijenili dolaskom tada gotovo posve nepoznatog pjevača Davida Coverdalea.
Autor: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Woman From Tokyo (5:48)
2. Mary Long (4:23)
3. Super Trouper (2:54)
4. Smooth Dancer (4:08)
5. Rat Bat Blue (5:23)
6. Place in Line (6:29)
7. Our Lady (5:12)
Postava:
Ian Gillan – vokal
Ritchie Blackmore – gitara
Jon Lord – klavijature, orgulje
Roger Glover – bas-gitara
Ian Paice – bubnjevi, udaraljke
