Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Deep Purple
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1973
Trajanje: 34:27
Ocjena: 2.5/5
»Who Do We Think We Are« bio je sedmi studijski album engleskih hard rock velikana Deep Purple i do »Perfect Strangers« (1984) posljednji domet među sljedbenicima najpopularnije, tzv. Mark II postave. Nakon naporne svjetske turneje koja je vrhunac doživjela nastupima u Japanu, gdje su snimili monumentalni dvostruki koncertni album »Made in Japan« (1972), članovi benda bili su doslovno iscijeđeni i hitno im je trebao zasluženi odmor, no tadašnji proždrljivi menadžment nemilosrdno ih je tjerao da se što prije late snimanja novog materijala.
To je, prema riječima karizmatičnog pjevača Iana Gillana, koji je nedugo nakon izlaska »Who Do We Think We Are« zajedno s basistom Rogerom Gloverom, na opći šok onih koji nisu poznavali kulisne igrice, napustio grupu, imalo poguban učinak na atmosferu unutar grupe, a time i na cjelokupni kreativni proces u studiju. Takav pritisak još ne bi bio presudan za raspad Mark II kolektiva, koji bi u drugačijim uvjetima možda još dugo ostao na okupu, da se Gillanove svađe s hirovitim gitarskim genijem Ritchiejem Blackmoreom nisu pretvorile u otvoreno neprijateljstvo, tako da dvojica na kraju uopće više nisu komunicirala međusobno.
Vrhunac Blackmoreova provociranja nastupio je jednog dana kad je Gillanu, ni krivu ni dužnu, u glavu nabio pun tanjur vrućih špageta. Karizmatični pjevač se, suprotno gitaristovim očekivanjima, za to nije puno zamarao, nego je obrisao glavu i nastavio mirno razgovarati s prijateljima, što je čovjeka u crnom na kraju samo još više razbjesnilo. Suradnja između preostalih četvero članova grupe i Blackmorea, koji je više puta najavio početak solo karijere i osnivanje nikad ostvarenog projekta Baby Face zajedno s bubnjarem Ianom Paiceom i pjevačem/basistom Thin Lizzyja Philom Lynottom, postajala je sve teža. S druge strane, ni Gillan nije bio puno bolji jer se također ponašao poput neke primadone, promijenio izgled (brada i kraća kosa) da bi se razlikovao od ostalih članova benda, na svakom se koraku izbjegavao svojih glazbenih supatnika te posvuda vukao svoju tadašnju ‘veliku i besmrtnu ljubav’ (do sljedećeg mjeseca), koja je cijelo vrijeme samo mutavo sjedila pokraj njega i blesavo se hihotala na sav glas.
Loša atmosfera unutar benda, vanjska prisila i priličan nedostatak umjetničkog nadahnuća učinili su da je »Who Do We Think We Are«, snimljen na dvjema različitim lokacijama (Rim i Frankfurt), postao uvjerljivo najslabije ostvarenje postave Mark II, kojem kronično nedostaje klasika koje bi se kvalitetom barem približno mogle mjeriti s materijalom sa slavnog studijskog prethodnika »Machine Head« (1972). Naslov albuma nadahnula je loša kritika kultnog koncertnog albuma »Concerto for Group and Orchestra« (1969), koju je objavio neimenovani pisac recenzija za glazbeni časopis Rock. Taj je naime u svojoj uništavajućoj recenziji spomenute ploče napisao ‘tko su pa Deep Purple misle da jesu’.
Na »Who Do We Think We Are«, na kojem se skladateljska zasićenost osjeća gotovo na svakom koraku, nema nijedne skladbe uz koju bi slušatelj mogao doživjeti hard rockerski raj, u najboljem slučaju tek slab nnagovještaj. Najbliže uobičajeno visokim umjetničkim standardima Deep Purple možda je uvodni evergreen »Woman From Tokyo«, nadahnut njihovim prvim koncertnim posjetom Japanu. To je daleko najpoznatija skladba na albumu i jedina s »Who Do We Think We Are« koju i danas izvode uživo, što dosta govori o tome što većina članova misli o tom studijskom ostvarenju, koje Blackmore nakon izlaska nije mogao prestati kritizirati.
Uvodni dio, koji ubrzo preraste u središnji motiv ove popularne koncertne klasike, obilježava inovativan gitarski riff i šumeći sloj Hammond orgulja. Od ljubavnih strijela probodeni Gillan neutješno pjeva tekst o kobnoj Japanki koja mu je tijekom lutanja Tokijem potpuno zavrtjela glavu. Umireni psihodelični dio s iznenada sanjivo obojenim pjevanjem i nježnim klavirskim teksturama lijepo začinjava priličan minimalistički ustroj ovog solidnog, ali ni po čemu dramatično potresnog evergreena, u kojem se pred kraj ponovno javlja glavni motiv s melodičnim refrenom, samo što se Lord ovaj put snađe za klavirom.
Prilično solidan domet je i tvrdi rocker »Mary Long« sa svojim satiričnim, zabavnim tekstom o poznatoj engleskoj konzervativki Mary Whitehouse, s kojom su na albumu »Animals« (1977) kasnije obračunali i Pink Floyd. Podrugljivo raspoloženje proizvod je skladnog preplitanja nestašnog gitarskog riffa i punokrvnih orguljaških tekstura, dok Gillan izvodi pravu burlesknu pjevačku predstavu i u tekstu se pita kad će neurotična Mary ipak izgubiti svoju djevičanstvenost i glupost. »Super Trouper« svojom udarnom naravi pokušava slijediti uspješnu strukturnu formulu koja je stvorila prošle hard rockerske Purple klasike, ali u tom pokušaju potpuno propada jer je koči prilično loše pogođen refren, u kojem si Gillan pomaže posebnim vokalnim efektom. Blackmoreove beskompromisne gitarske dionice još su uvijek dovoljno nadahnute da sve skupa ne potone negdje u sivi prosjek.
Jedno od rijetkih zabavnih i posrećenih ostvarenja na albumu je »Smooth Dancer«, čiji je tekst, bez Ritchiejeva znanja, Gillanov podsmijeh na račun često mrzovoljnog i u crno odjevenog gitarskog virtuoza. Upravo Blackmore, ironično, ovaj put pruža najnadahnutije gitarske fraze na cijelom albumu, dok ga prate poigravajuće klavirske dionice i moćni bubnjarski prijelazi. Gillan si osobito u pjevanju refrena priušti obilje podrugljivosti na račun ‘svog najboljeg prijatelja’. »Rat Bat Blue« je prosječan tvrdi rocker s očitim bluesovskim tendencijama na gitari, dok gospodin Gillan nakon duljeg vremena opet dosegne nekoliko izrazito visokih pjevačkih tonova. Prilično jednostavnu strukturu i nezanimljiv refren, u kojem najviše odskače duhovita gitarska fraza, s vremenom začine posrećene instrumentalne improvizacije, što osobito vrijedi za Lorda, koji na orguljama izvede svoju najbolju solažu na cijelom albumu.
»Place In Line« je razvučeni blues rocker postavljen u spor tempo, koji se uz pospane ritmove, prljav gitarski riff i jadikovno pjevanje o teškom socijalnom statusu radničke klase nikamo ne razvije. Da sve skupa ne ispadne ispodprosječno, pobrinula se gastronomska bluesovska gitarska solaža čovjeka u crnom, kojem se uskoro svojim orguljaškim majstorijama pridruži ovaj put odlično raspoloženi Lord. Završna melodramatična ispovijed »Our Lady« još je jedan prilično prosječan domet s glamuroznim vokalnim harmonijama u melodičnom refrenu, koje lagano podsjećaju na neke standarde hard rockerskih ‘supatnika’ Uriah Heep, dok za dinamičnu atmosferu brinu snažne gitarske fraze i masivan sloj Hammond orgulja.
Na ponovljenom CD izdanju albuma, koje je izašlo uz 27. obljetnicu izlaska, nalaze se alternativne i na novo remiksirane verzije standarda s »Who Do We Think We Are« te još jedan bluesom obojen rocker naslova »Painted Horse«, koji je najzanimljiviji zbog Gillanova preštimanog sviranja usne harmonike te Ritchiejeve fenomenalne gitarske solaže. ‘Obojeni konj’ po kvaliteti nije ništa bolji ni ništa lošiji domet od skladbi koje su izašle na originalnoj verziji albuma. »First Day Jam« je dulji instrumentalni jam između Lorda, Blackmorea i Paicea, dok se Glover upravo tog dana izgubio u prometu i nije se uspio pridružiti ostalim članovima u studiju.
»Who Do We Think We Are« daleko je najmanje nadahnut album postave Mark II Deep Purplea, koja se u sumornoj atmosferi, kao usputnom proizvodu studijskog robovanja što ga je nametnuo menadžment i neprestanih svađa na relaciji Blackmore-Gillan, raspala usred uživanja u najvećem komercijalnom uspjehu, kad su njihova izdanja kao od šale zauzimala vrhove glazbenih ljestvica. Gillan se ubrzo nakon izlaska ovog silno prosječnog albuma, prije ili kasnije najlošijeg u povijesti Deep Purple, nakon što s Blackmoreom nikako nije uspio zakopati ratnu sjekiru, oprostio i u idućim godinama prihvatio se uspješne samostalne karijere. Mnogo prljavijih detalja bilo je povezano s Gloverovim odlaskom, jer je Blackmore, koji je zaprijetio trenutačnim odlaskom ako ne zamijene Rogera, uz skrivenu potporu Lorda i Paicea potiho skovao plan kako će se riješiti razočaranog basista i zamijeniti ga pjevačem/basistom Trapezea Glennom Hughesom, koji je izvorno bio zamišljen i kao Gillanova zamjena na mjestu glavnog vokalista, no prvotni planovi, čiji je konačni rezultat bio još jedan zapanjujući zvučni preporod, u nastavku su se s dolaskom tada gotovo posve nepoznatog pjevača Davida Coverdalea iz korijena promijenili.
Postava
Ian Gillan – vokal
Ritchie Blackmore – gitara
Roger Glover – bas gitara
Jon Lord – klavijature, orgulje
Ian Paice – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Deep Purple
Popis skladbi
1. Woman From Tokyo (5:48)
2. Mary Long (4:23)
3. Super Trouper (2:54)
4. Smooth Dancer (4:08)
5. Rat Bat Blue (5:23)
6. Place in Line (6:29)
7. Our Lady (5:12)
