Izdavač: Eclectic Records
Datum izlaska: 1968
Produkcija: Wayne Bickerton
Trajanje albuma: 59:28
Žanr: Proto-Progressive Rock/Psychadelic Rock/Avant-Garde
Ocjena: 7.5/10
Ako su Topalovići bili najčudnije pogrebno poduzeće u bivšoj Jugi, a daleki Lakijev bratić Paul Bearer sa svojom urnom svakako štršio u profesionalnom “sportu”, u glazbenom svijetu, odnosno preciznije na britanskoj psihodeličnoj rock sceni s kraja 60-ih, to su zasigurno bila tri šaljivca pod imenom Giles, Giles & Fripp. Trio s imenom koje bi više pristajalo nazivu nekog pogrebnog zavoda ili u najboljem slučaju odvjetničkog ureda ipak je, vjerovali ili ne, činio nekoliko najboljih glazbenika tadašnje britanske psihodelične/pop rock scene, koji do osnivanja benda zapravo uopće nisu bili rock glazbenici u pravom smislu riječi jer su bili puno više doma u klasičnoj glazbi i jazzu.
Korijeni ovog kratkotrajnog i komercijalno posve neuspješnog projekta (mislim da se tome zaista nema što čuditi) sežu u susret dvojice braće Giles, Petera na vokalu i basu te Michaela na bubnjevima, i gitarista Roberta Frippa, koji je do tada kao povremeni glazbenik povremeno nastupao s raznim lokalnim jazz sastavima i bendom The League of Gentlemen. Vjerovali ili ne, iz te družine neobičnih gentlemana nastali su progresivnorockovske legende King Crimson. I upravo je to ono što ovaj album, koji je prilično teško nabaviti, čini tako zanimljivim svim ljubiteljima spomenute skupine i istraživačima korijena progresivnog rocka. Iako ovaj psihodelični uradak (ili, ako vam je draže, proto-progovski) jedva da naslućuje da će se iz njega ikada izroditi King Crimson i na njemu je jako malo onoga što bi se već moglo proglasiti progresivnim rockom, riječ je o iznimno zanimljivom dokumentu svoje ere, koji krasi autentičan britanski crni humor te dva djela koja barem naslućuju budućnost. Sumnjam pak da će u njemu, osim kakvih fanatičnih obožavatelja klasika Pink Floyda “The Piper At the Gates of Dawn”, Monty Pythona i svega što miriše na zlatno doba psihodelije, itko pronaći neko posebno otkrivenje. Zanimljivo je da je većina skladbi na “The Cheerful Insanity…” nastala u razdoblju od 1965. do 1968. To se primjećuje i po priličnoj zvukovnoj raznolikosti pojedinih djela. Dok većinom prevladava psihodelični pop s povremenim orkestralnim aranžmanima i pod izrazitim utjecajem Beatlesa, mjestimice se osjete i elementi folka, jazza pa čak i avangarde s više nego očitim utjecajem Franka Zappe.
Jedna od osobina albuma je to što je podijeljen na dva dijela, u kojima pojedine skladbe međusobno povezuju otkačene Frippove naracije. Prvi dio povezuje kvazi-konceptualna burleska “Saga Of Rodney Toady”, koja govori o nekom ružnom i debelom luzeru kojem su se svi rugali. Jadni Rodney (ne mogu si pomoći a da se ne sjetim onog Rodneya iz serije “Samo budale i konji”, iako su potpuno različiti) na kraju, umjesto da odabere debelu i ružnu babetinu koju mu je preporučila jednako debela i ružna mama, odluči krišom listati časopis s “prljavim” slikama. Drugi dio pak povezuje “Just George” (uz namjernu upotrebu cockneyjevskog naglaska), još jedan disfunkcionalan lik koji zrači inteligencijom usporedivom s predsjednikom “malim grmom”. Obje priče odražavaju tipičan britanski crni humor, kojeg je kasnije, uz časne iznimke, većini progresivnorockovskih skupina poprilično nedostajalo. Fripp ga je nešto uspio zadržati i u King Crimson (Cat Food, Happy Family), dok su od poznatijih svoje trenutke imali i Genesis (Harold the Barrel, Willow Farm) i ELP sa svojim “honky tonk” burleskama.
Utjecaji Beatlesa, jedine rock skupine za koju Fripp priznaje da je utjecala na njegovu glazbu, cijelo su vrijeme više nego očiti, dok s cirkuskim avangardnim motivima, koji bi mogli stajati u kakvom Bennyju Hillu, više podsjeća na kultiviranu verziju Zappinih Mothers Of Invention. Osjeti se i prizvuk Barrettovih Pink Floyda, iako je to po mom mišljenju čista slučajnost. Da će iz ovog spoja popa, psihodelije i folka ikad nastati King Crimson ne bi se moglo zamisliti ni u najluđim snovima pa se nemojte truditi tražiti djela u kojima se osjeća da će kasnije nastati nešto “veliko”, jer ćete se razočarati. “North Meadows” i “Newly-weeds”, u kojima Fripp već demonstrira nešto svojih prepoznatljivih jazzovskih gitarskih linija, a čuje se čak i nešto melotrona, tipični su predstavnici psihodeličnog folka, poprilično u stilu onoga što su na svom prvijencu radili Pink Floyd, samo na zamjetno nižoj umjetničkoj razini. Na “One In a Million”, tipičnom britanskom psihodeličnom popu, vidi se da je riječ o zvukovno najstarijem djelu na albumu. Zanimljivo, boja Peterova vokala tu povremeno u refrenu podsjeti na njegova nasljednika Grega Lakea. “Call Tomorrow” je još jedan psihodelični sanjarija s orguljama i klavirom, koja nešto svog zvuka zasigurno duguje i The Moody Blues. Slijedi nekoliko prilično prosječnih djela. “Digging My Lawn” je gotovo psihodelični kliše, nešto što su Beatlesi tada već neko vrijeme radili. “Little Children” sa simfonijskim aranžmanima i ženskim pratećim vokalima u izvedbi trija The Breakaways pak je još jedna potpuna psiho/pop nostalgija za 60-ima.
Stvari se prvi put malo zakompliciraju na “The Cruckster”, koja je autentičan primjer avangarde, gdje Fripp prvi put pokazuje svoju želju za improviziranjem, dok Peter usput recitira nešto prilično bizarno. Neke su stvari unatoč priličnoj neoriginalnosti imale dobar komercijalni potencijal, a jedini problem bio je po mom mišljenju u tome što su se pojavile možda godinu dana prekasno. Folk rocker “Thursday Morning”, kojeg krase lijepa melodija na Frippovoj akustičnoj gitari, suptilni simfonijski aranžmani i romantične vokalne harmonije, uz veću publicitet te drugačiji imidž i ime skupine mogao je u ono vrijeme biti čak i hit. “How Do They Know” je psihodelični pop u svoj svojoj veličanstvenosti, koji nevjerojatno vuče na Beatlese iz doba Sgt. Peppera. Čak i Peterov vokal u refrenu poprilično vuče na Lennonov.
“Elephants” (Fripp je oduvijek obožavao slonove, a i oni će dobiti svoje mjesto u jednom od kasnijih djela King Crimson) zabavna je avangardna burleska s elementima apsurda i folka, koja zbog otkačenog motiva što ga čine gitara i trombon daje djelomičan odgovor na to kako bi u 60-ima mogao izgledati susret Zappe (vokal, apsurdan tekst, grotesknih puhačkih aranžmana) i Frippa. “The Sun Is Shining” je još jedan vrlo prosječan, stereotipni pop štikl na klaviru, s puhačkim aranžmanima i ženskim pratećim vokalima, koji je prije parodija nego išta drugo. Na kraju albuma nalaze se i oba najbolja trenutka, koja nude barem mali djelić onoga što će nekoć slijediti. Izvrsni klasični instrumental “Suite No. 1” daje uvid u Frippov gitarski genij i pogled u njegovu budućnost. U prvom dijelu možemo uživati u Bobovom brzoprstom sviranju uz klavirsku pratnju (u pozadini se čuje i nešto melotrona), nakon čega ga ponese u potpuno flamenco/jazz vode. Tu se vidi temelj i odakle je majstor kasnije širio svoj utjecaj na buduće projekte i svoje glazbene učenike, kao što su The League Of Crafty Guitarists te iz njih proizašli California Guitar Trio. Završni “Erudite Eyes” s elementima folka i jazza još je jedno od istaknutih djela, koje je od svih najbliže nekoj klici King Crimson. U prvom dijelu melodija čak lagano vuče na ono što su u svojim počecima radili Caravan, sve do trenutka kad Frippova gitara ne preuzme inicijativu i povede djelo u atmosfersku jazzovsku improvizaciju, u kojoj zajedno s Peterom na basu blistaju. Potonji tu pokazuje zašto je kasnije bio dovoljno dobar i za King Crimson. Potonje će djelo Michael u izmijenjenoj verziji iskoristiti i za svoj projekt “McDonald And Giles” (1970), koji je izdao nakon odlaska iz King Crimson.
Na CD izdanju iz 1992. nalaze se i dvije vrijedne spomena stvari. “She Is Loaded” nije ništa potresno, poprilično beatlesovski psiho/pop, dok je “Under The Sky”, koja je u izmijenjenoj verziji pronašla put i na “Still”, prvi i zasad jedini solo album Petera Sinfielda, izvornog tekstopisca King Crimson koji je napisao i njezin tekst, puno upečatljivije djelo. Taj psihodelični folk rocker ponosi se lijepim simfonijskim aranžmanima, dobrom vokalnom melodijom, upotrebom melotrona i flaute, dok Fripp tka nježne pasaže na akustičnoj gitari. Da je izašao na redovnom dijelu albuma, zasigurno bi bio najbolje djelo na njemu.
“The Cheerful Insanity” je prije svega povijesni dokument, najzanimljiviji ljubiteljima King Crimson i ranih izvora progresivnog rocka, dok sumnjam da će naići na slavopojke čak i kod najvećih obožavatelja britanskog psihodeličnog rocka. Ako ništa drugo, Giles, Giles & Fripp su, unatoč priličnom nedostatku originalnosti (a time i prepoznatljivosti), ostavili svoj pečat simpatičnim crnim humorom, a mjestimice su već pokazali i da je u njima ipak bilo nečeg posebnog i nepredvidljivog, što je iduće godine, izlaskom čuvenog grimiznog lica, dovelo do nove glazbene revolucije unutar rock glazbe. Neizbježan raspad skupine, koju nitko nije shvaćao ozbiljno (što je naravno bila i njihova namjera), iako je glavni uzrok bila loša promocija, najavio je Peterov odlazak. Fripp i Michael kasnije su uspjeli pronaći nove snage u pjevačici Judy Dyble (ex-Fairport Convention) i multiinstrumentalistu Ianu McDonaldu. Nakon što se na obzoru već nazirala nova britanska folk rock velesila, Dyblova je nakon nekoliko demosnimki (među njima i “I Talk To the Wind”, koja je kasnije u dorađenoj verziji pronašla put na prvijenac King Crimson) otišla. Skupini su se pridružili još pjevač/basist/gitarist Greg Lake i tekstopisac/scenski tehničar/roadie Peter Sinfield i King Crimson bili su rođeni.
Kakvu je pak sudbinu nakon tog događaja doživjela besmrtna trojka veselih pogrebnika? Peter Giles je još neko vrijeme ostao u kontaktu sa svojom dvojicom bivših kolega i čak prihvatio ulogu basista na drugom albumu King Crimson “In the Wake Of Poseidon” (1970). Potom godinama nije bilo ništa poznato o njemu sve dok s bivšim članovima King Crimson nije osnovao 21st Century Schizoid Band, skupinu koja svira rana djela King Crimson. Michael je zahvaljujući svojoj niskoj publicitetu zauvijek ostao jedan od najzanemarenijih bubnjara u povijesti rock glazbe, kojeg je Stewart Copeland (The Police) jednom spomenuo kao jedan od svojih uzora. Nakon odlaska iz King Crimson 1969. kao povremeni glazbenik surađivao je još na “In The Wake Of Poseidon”, nakon čega su on i McDonald izdali kratkotrajni projekt McDonald and Giles (1970). Iste je godine snimio i svoj prvi solo album “Progress”, koji je izašao tek 90-ih. Zatim je kao povremeni glazbenik surađivao s raznim imenima, među njima i s gitaristom Anthonyjem Phillipsom (ex-Genesis). U novom stoljeću nakratko se pridružio Peteru u 21st Century Schizoid Band, a zatim svoju stolicu prepustio preminulom Ianu Wallaceu. Fripp je, kao što zna već svatko tko zadnjih nekoliko desetljeća nije proveo pod ledom, postao neprikosnoveni šef King Crimson i od šegavog Boba, središnjeg komedijaša skupine, preobrazio se u jednog od najstrašnijih, a iznimno učinkovitih diktatora glazbenog svijeta.
Autor: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
The Saga of Rodney Toady
1. North Meadow (2:29)
2. Newly-Weds (2:07)
3. One in a Million (2:25)
4. Call Tomorrow (2:31)
5. Digging My Lawn (1:50)
6. Little Children (2:48)
7. The Crukster (1:35)
8. Thursday Morning (2:50)
Just George
9. How Do They Know (2:14)
10. Elephant Song (3:15)
11. The Sun Is Shining (3:06)
12. Suite No. 1 (5:33)
13. Erudite Eyes (5:05)
Bonus skladbe na CD izdanju iz 1992.:
14. She Is Loaded (3:11)
15. Under the Sky (4:01)
16. One in a Million (mono single) (2:25)
17. Newly-Weds (mono single) (2:44)
18. Thursday Morning (mono single) (2:57)
19. Thursday Morning (stereo single) (2:57)
Postava:
Robert Fripp – gitara
Peter Giles – vokal, bas gitara
Michael Giles – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
R. Cohen, W. Reid, K. Isaacs, G. Salisbury, B. Pecker & G. Fields – violina
J. Coulling & R. Patten – viola
Nicky Hopkins & Mike Hill – klavijature
C. Tunnell & A. Ford – čelo
C. Hardie & T. Barker – trombon
The Breakaways – prateći vokal
