Ljubomorni tip u Ljubljani, i ništa više od toga (2007)

Mjesto: Mala dvorana Tivoli / Ljubljana / Slovenija
Datum koncerta: 09.10.2007
Broj posjetitelja: 1500
Cijena karte: 39.00€

Legendarni pjevač osamdesetih izrazito popularnih art rockera Roxy Music, gospodin izuzetnog šarma, poznat po sudbonosno zavodljivim pokretima i još sudbonosnije privlačnim čarima kojima je, a vjerojatno i danas, učinkovito obarao žene pred sobom, Bryan Ferry, na svojoj se turneji u povodu promocije albuma “Dylanesque” (2007) napokon prvi put kao samostalni izvođač zaustavio i u Ljubljani, koja se po koncertnim posjetima većih imena ove jeseni nikako ne može pohvaliti.

Prije nastupa ovog velikana publiku u dvorani, kojoj je bilo malo, pokušala je zagrijati Tinkara Kovač. Ove je godine Slovenija puna Tinkare Kovač. Objavila je svoj kritični album “aQa” (2007), svojom je pojavom temeljito i neočekivano potresla publiku kad je za vrijeme nastupa Roberta Planta u Kopru izašla na pozornicu praviti društvo i izazivati starog Zeppelin prdonju. Tinkara se dakle vješto i predano brine da se neprestano pojavljuje u medijima. Slično me je iznenadila i prilikom našeg posjeta Grazu na ovogodišnjem koncertu Jethro Tull, gdje je kolegi Andersonu pomogla otpuhati Bachov instrumental Bouree. Ukratko, cura je dobila na raspolaganje pola sata i odlučila se za prirodno zvučeći akustični izričaj skladbi koje je tom prilikom izvela. Stvar ukusa, ali smatram da je u pola sata prije Ferryja mogla konkretnije zagrmjeti u dvorani. Pozornica je zapravo bila Tinkara u jednom komadu. Dečki u njezinoj pozadini, potpuno okamenjeni statisti, bez trunke elektrolitskog provođenja, ukratko poslušni izvršitelji koji su poslušno po Tinkarinim taktirkama trljali instrumente i ljubazno privezani grijali svaki svoju stolicu. Tinkara se zabavljala. I to sa solo točkom na svojoj flauti u kojoj nije skrivala neke guruovske natruhe velikog prijatelja Iana Andersona (Jethro Tull), a u svoju je solažu na flauti ubacila i glavni motiv Hendrixova Voodoo Chile. Tu su bile, između ostalog, još The Place 2B, Ko bo prišel i Spezzacuori. Curu je nevjerojatno sigurna i zrači izuzetnim samopouzdanjem, što je njezina izuzetna vrlina. Inače, kao što rekoh. Očekivao sam veći energetski output, jer izbor skladbi u set listi za polusatno zagrijavanje, njihova izvedba u akustičnoj do poluakustičnoj odjeći i statičnost pratećeg sastava nekako više pripadaju smisleno pomiješane u izvedbu nekog headlinerskog nastupa. Tinkara bi definitivno zapalila u tvrđoj i električno kompaktnijoj verziji, bez solo točke i uz podređivanje apsolutnoj “singalong” pjevnosti, kojom bi privukla i veći interes mase, koja za njezina nastupa nikako nije znala ili uspjela pronaći dovoljno motivacije da se zanese s mladom i iznimno karizmatičnom poduzetnicom.

Bryan Ferry se u sjajnom sakou došetao sa svojom devetočlanom ekipom točno u 21.00. Osjetilo se u zraku da je čovjek dobro raspoložen, a to je potvrdio i pozdravom publici te počašćenošću što prvi put može nastupiti u Ljubljani. Čovjek je perfekcionist. Po uzoru na svoju matičnu skupinu Roxy Music, i Bryan se brine za višečlanu postavu koja stvara puni zvučni dojam. S njim su tako bile tri prateće vokalistice, Colin Good na klasičnom klaviru, Ian Dixon na saksofonima, mladi gitarist Oliver Thompson, koji je androginom pojavom na pozornici doista izazivao nagađanja o punoljetnosti, a posebno treba istaknuti tri renomirana glazbenika duljeg koncertnog i studijskog staža. Prvi je basist Guy Pratt, čovjek koji je od 1987. na ovaj ili onaj način povezan s Pink Floyd, bilo kao studijski ili koncertni “session” gitarist, a nedavno je pratio “floydovca” Gilmoura na njegovoj turneji 2006., nadalje može se pohvaliti suradnjom s Madonna-om, All Saints, The Shmits, a napisao je primjerice i hit Ain’t No Doubt, koji izvodi britanski glumac Jimmy Nail. Bubnjar Andy Newmark Ferryjev je kolega iz Roxy Music, u rocku se upisao kao bubnjar Sly And The Family Stone, tu su suradnje s Spookey Tooth klavijaturistom Garyjem Wrightom, pa Davidom Gilmourom, Johnom Lennonom, BB Kingom i također Ericom Claptonom. Vrlo zanimljiva karijera krije se iza gitarista Chrisa Speddinga. On je surađivao s Free basistom Andyjem Frasierom u skupini Sharks, svirao kod jazz rock fuzionista Nucleus, zatim Pete Brown’s Battered Ornaments, a gdje je blizu Pete Brown, tu je naravno i Jack Bruce, nadalje tu su još Alan Price, Mike Gibbs, pa solo albumi, kao i producentski rad za skupinu Sex Pistols.

Dakle, postava koja ne zna ni za kakvu šalu! Koncert je Ferry posvetio konkretnoj promociji albuma “Dylanesque”. Ferry je jednom u nekom intervjuu još 1973. izjavio da želi izdati album posvećen striki Bobu Dylanu. I sada je tu. Koncert se otvara s The “In” Crowd, nakon čega slijedi Kiss And Tell. Vrlo opuštajući “chill out” splet kojim je publiku u trenu privukao na svoju stranu. Prvi dio koncerta obilježila je izvedba prve falange obrada pjesama Boba Dylana, počevši s Just Like The Tom Thumb’s Blues, Times They Are A-Changin’, Positively 4th Street te naravno ubrzana interpretacija Knockin’ On A Heaven’s Door. Čovjek je posebno raspalio masu sa Slave To Love, a nakon toga s Don’t Stop The Dance. Nikako nije smio izostati Jelaous Guy, kojemu je dodan odličan improvizatorski umetak jedne od prateće vokalistice u izlaznom, dramatičnom dijelu. Koncert se na pola lomio uz instrumentalni solo duet klavira i saksofona u jazzy obojenom Body And Soul. Slijedio je drugi dio showa, koji Ferry započinje s When She Walks In The Room, nakon čega je došla druga falanga Dylanovih interpretacija sa Simple Twist Of Fate, Make You Feel My Love te impresivnom izvedbom All Along The Watchtower, gdje je Ferry potvrdio svoje art rock majstorstvo jer je do savršenstva iskoristio sve mogućnosti glazbene ekspresije koje nudi devetočlana prateća postava. Mladi Thompson je upravo na ovoj točki potvrdio izuzetan talent domišljatošću odabranih linija unutar te skladbe. U taj trojac ubačena je točka iznenađenja večeri, i to Tokyo Joe (“In Your Mind”, 1977). S tog je albuma Ferry nastavio odlično paliti kad je izveo art rockersko savršenstvo Love Me Madly Again, što je za ljubitelje ovog pjevača definitivno bio jedan od vrhunaca večeri. Roxy Music je Ferry ovaj put pomalo previdio. Osim već spomenutog “Lennonesque” Jelaous Guy, pred kraj su publiku oživjele Virginia Plains te Love Is The Drug. Koncert je zaključio obaveznim Let’s Stick Together, a u bisu je publiku zagrijao bluesy soul točkom Hold On (I’m Coming) te još jednim Roxy Music hitom Do The Strand.

Ferry se pobrinuo za dobar zvuk tijekom koncerta (slušano 20 m od pozornice u parteru, po sredini) i stvaranje visokog ugođaja, s njegovim jedinstvenim vokalom na čelu znamenitog soul blues dodira, kroz demonstraciju svojih zaštitnih znakova kombiniranja novog vala, dodira art rockovskog savršenstva, lakših pop rock dance bijega, kao i R & B standarda. Gitaristi su tijekom koncerta stvarali izniman atmosferski preplet zvukova, često građenih uporabom slidea, koji je u kombinaciji s prelijevanjem boja pozornicom rasvjete stvarao dramatičan ugođaj blizak Gilmourovim koncertnim trikovima. Odlični Ian Dixon na saksofonu je u društvu pratećih vokalistica skrbio za unos pune doze erotskih iskušenja, koja se ne bi bolje mogla uklopiti u cjelokupnu sliku koju je u Tivoliju tako učinkovito oslikao Bryan Ferry. Jedini minus ide na račun čitanja stihova tijekom izvedbe pjesama i naravno prekratkog trajanja koncerta, od svega sat i pol (zajedno s bisom).

62-godišnjaka i dalje krasi otmjeno obojen glas i stas velikog šarmera, čime je kroz nastup u velikom stilu opravdao i ponovno potvrdio svoj glas. Iduće ćemo ga godine navodno opet vidjeti na pozornicama u Europi, jer bi trebao krenuti na turneju s Roxy Music. Iz neslužbenih izvora ovaj bi se put Roxy Music trebao pridružiti i Brian Eno. O tome se govorilo i pretprošle godine, pa smo onda vidjeli Roxy Music bez Enoa. Bila je to opuštajuća i iznimno lijepa večer druženja s legendarnim Ferryjem u maloj dvorani Tivoli. Budući da je broj prodanih karata bio mali, dvoranu su ovaj put prepolovili.