The Lovely Days Festival 2006 – prvi dan

0 132

Nastupaju: Ten Years After, Canned Heat, The Stranglers, Donovan, BAP, Robert Plant, Roxy Music
Lokacija: VAZ / ST. Poelten / Austrija
Datum: petak, 21. 7. 2006


Kratko i jezgrovito rečeno, ovaj prostor u usporedbi s onim u Wiesenu, gdje se 7. 7. 2006. održavao festival “Legends Of Rock”, glatko se skriva. Prvo! Auto moraš parkirati posve na drugom kraju od onoga gdje se nalazi “kamp” za šatore. Drugo! Kartu opet kupuješ negdje drugdje, a onda moraš u posebni red koji se nalazi opet na posve drugom mjestu prizorišta. Riječ je o pravoj nepreglednoj koloni, punoj slično opterećenih mučenika, kakvi smo bili “Saxy” i ja toga dana čekajući da nas ošišaju kao ovce. No osjećaj je već bio takav. Kad u takvoj koloni konačno jednom u životu dođeš na red, natakne ti narukvicu, pregledaju što želiš ponijeti u “kamp” i tek tada si napokon “slobodan”. Ukratko, “nahodao” sam se amo-tamo u dva dana kao da sam triatlonac, a ne običan ljubitelj glazbe. 

Mana organizacije festivala je i manjak WC-a i kanti za otpad. Nadalje, nedostatak klupa i stolica na koje se možeš sjesti barem koliko-toliko kao čovjek, ako već ne ljudski, da bi normalno pojeo. Sve navedeno je festival “Legends Of Rock” naime posjedovao. I naposljetku, ljubaznosti im nedostaje u daleko većoj mjeri kad usporedim osoblje organizatora festivala “Legends Of Rock”. Jebiga! Odbilo je 13.00! Ten Years After već sviraju. Ne posve vlastitom krivnjom, nego kao žrtva debilizma nužnog ispunjavanja protokola o provjeri besprijekornosti vlastite osobne prisutnosti na festivalu, uskraćen sam za početak!

TEN YEARS AFTER 13.00 – 13.50:
King Of The Blues je prošao. A bend nastavlja s klasikom Good Mornig Little School Girl. U 13:00, zamisli! Ali masa je već lijepo uredno bila stisnuta uz pozornicu. A pozornica visoka! Previsoka! Gotovo sam buljio u nebo. Slikati recimo bubnjara bila je prava umjetnost, trebala bi mi prava ljestva. Do tada se okupilo nešto manje od 3000 ljudi koji su vidno uživali unatoč nepodnošljivoj pripeki. Ten Years Afer bili su opet u jedinstvenoj formi. Uigrani, rutinirani, izvedba je bila savršena. “Doma ćete moći reći da ste za ručak imali Ten Years After!” bio je u svom komentaru u jednoj od stanki, odmah nakon izvedbe Big Black 45, šaljiv Ric Lee, koji se došao pokazati iza bubnjeva! Istodobno je najavio sljedeću točku, u spomen na dane Woodstocka. Tu je šou dobio krila. Ten Years Afer jednostavno imaju svoje aduti kojih je puno i ne možeš ih propustiti ni za milimetar kad za jednog od njih izabereš izvedbu klasika I Can’t Keep From Crying Sometimes. Jedinstveno podizanje atmosfere. Gooch u solažama nepogrešiv, Churchillove orgulje rade raspoloženjsko čudo, ritam linija je stroga, čvrsta, fokus je najelementarniji blues. Blues power balada! Razvučena koliko god se može, dečki je sa zadovoljstvom sviraju. Ali tek nakon nje narodu je do kraja puklo. Bio je to vrhunac koncerta. Ono na što je masa čekala. I’m Going Home je do kraja zapalio publiku, koja je ispod pozornice iz minute u minutu brojčano rasla. U skladbu je upleten vijenac klasičnih melodija uključujući Blue Suede Shoes, a nisu zaboravili uplesti ni Smoke On The Water riff. To je bila točka na “i” ovoj inače krajnje zapaljivoj stvari. Gooch je bio odlično raspoložen, fenomenalno je tukao solaže, vokal mu je tijekom nastupa izvrsno služio. A kad je Gooch dobar, onda su Ten Years After besprijekorni, jer su gitara i vokal pokretač melodije i komunikacije s publikom, što je vrijedilo i za sastav iz vremena kad ga je vodio Alvin Lee. Ten Years After su za dodatak još jednom digli ljude na noge s Choo Choo Mamma i priredili nabrijano energičan koncert u nepunom satu, točnije 50 minuta, koliko su im ih namijenili, bili su prvoklasno otvaranje za The Lovely Days festival.

Bendu se žurilo u Švicarsku! Tamo su navečer imali još jedan nastup. Dakle dva koncerta u samo jednom danu! Ipak su došli do službenog “štanda”, gdje se prodaju majice i slično… i dijelili ljudima potpise. Prava šteta! Ten Years After trebali su nastupiti nakon BAP-a i prije Roberta Planta. Vjerojatan razlog zašto su festival otvorili baš Ten Years After leži u jednostavnoj činjenici da im se bezgranično žurilo u Švicarsku. Zaista šteta.

Ten Years After set lista:
1. King Of The Blues
2. Good Morning Little Schoolgirl
3. Big Black 45
4. I Can’t Keep From Crying Sometimes
5. I’m Going Home
—-dodatak—-
6. Reasons Why
7. Choo Choo Mamma

CANNED HEAT 14.30 – 15.20:
Ne, ne, ne! I ovo je bila definitivna poslastica. Lijepo se stvari odvijaju. Vrućina je vrućina! A sad još i konzervirana vrućina povrh svega. Kao da je već nema dovoljno u zraku koji nas prži?
Adolfo “Fito” de la Parra i On The Road Again, svakako onaj karakteristični “liliputanski otpuhani” vokal i bubnjevi zajedno. U masi je zašumjelo. Povratnik Robert Lucas na usnoj harmonici u njemu! Sastav se ne da! Klasika! Naravno, Canned Heat, iako se kunu u blues kao i Ten Years After prije njih, ni izbliza ne zrače istom kemijom na pozornici. Njihov, “boogijem prožet izričaj blues – countryja, sadrži mnogo više crnih korijena Afrike. Crnina! I sastav na pozornici posve drukčije pristupa izvedbi koncerta. Dosta ozbiljnija lica (neusporedivo s razigrano nasmiješenim Leom Lyonsom tijekom nastupa Ten Years After), više distance, manje dobacivanja publike. No tako Canned Heat jednostavno funkcioniraju. A pristup se lijepo uklapa s glazbom koju nude oho – ho,… točno već 4 cijela desetljeća. Legende “boogieja” naravno nisu zaobišle ni Let’s Work Together. Zvuk čist, sastav je ponudio preciznu izvedbu klasika i ljudi su se konkretno parili pod zvukovima ovog crnog, jedinstvenog Canned Heat “boogie bluesa”. Kako velim. Canned Heat vrlo rutinirani, a ipak s upozorenjem da i u 4. desetljeću djeluju kao odlučno prepoznatljiva legendarna dinosaurska atrakcija, gdje god se našli na pozornici Europe. Dečki se još nikako neće tako brzo predati!

THE STRANGLERS 15.50 – 16.40:
Popularni i silno omiljeni britanski legendarni punkeri, s gomilom odličnih hitova svoje velike karijere, bili su pravo suprotstavljanje i zapravo jedna od atrakcija festivala! JJ Burnel (bas gitara, vokal), Baz Warne (gitara, vokal), Jet Black (bubnjevi), Dave Greenfield (klavijature, vokal)! No More Heroes i All Day And All Of The Night svakako nisu izostali. Četvorac je naime ponudio huškanje na neposluh i nelojalnost! Pravi skok! Nevjerojatno kako je zapravo izbor svih sedam sastava donosio posebno iskustvo, jer su svi izvođači stilski gledano bili svjetlosnim godinama razmaknuti. The Stranglers napravili su odličan žur, ponajprije žur. Bez ikakvog komplicianja. A to je bit rock glazbe. Da poludiš, da se oslobodi energija, da ti se pomiješa u glavi. Naravno, publika je bila prilično nespremna na britanske buntovnike, što ipak ne znači da je bila laička. The Stranglers zaslužili su izvanredno odobravanje i podršku svojim energično sirovim pristupom koji je naprosto sijevao od rockerske neukroćenosti. Reci ravno, reci bez zaobilaženja, udari od prve!

DONOVAN: 17.30 – 18.20:
“Wannabe hippie” je s nama. Odakle se on samo stvorio? Veliki visoko cijenjeni kantautor Donovan. Prijatelj The Beatles, njihov vršnjak. Slijedio je akustičan nastup. U publici su s velikom većinom dominirali sad već stariji stanovnici festivala i bilo je ljudi nekih 5500. Sunce je malo popustilo, ali je svejedno lijepo pržilo prisutne! Prvi put me polio hladan tuš na festivalu! Kad sam htio doći pod pozornicu, zadržali su me: “Fotografiranje je ograničeno samo na određeni broj fotografa!” “Fuck!”, psovao sam u sebi. Okej! Doduše, Donovan osobno za mene ne predstavlja apsolutno ništa u svijetu glazbe, točnije u svijetu rock glazbe, ali svejedno! Riječ je o reportaži, riječ je o obećanoj foto-propusnici koja mi visi oko vrata. Što onda uopće strašim s tom stisnutom polivinilnom stvari oko vrata? Svakako anti-fotograf po duši, pa ipak sam se razjareno ugurao među ljude i slikao iz publike “velevažnog” na pozornici.

“Nedodirljivi Donovan” svirao je svoje najveće uspješnice Geraldine, Sunshine Superman, Guinevere, Wear Your Love, novu skladbu Refugee of Love, Hurdy-gurdy, Atlantis, Mellow Yellow te There is a Mountain. Na pozornici je imao udaraljkaša, bubnjara, kontrabasista, klavijaturista, a sam je vitlao zeleno obojenu igračku, točnije folk gitaru. Ljudi su bili oduševljeni što se čovjek pojavljuje pred njima oči u oči. Jer riječ je o jednom od vrlo rijetkih pojavljivanja ovog izvođača u ovom dijelu Europe. Puna usta mirotvorstva imao je, kako se i očekivalo. Ja sam osobno bio razočaran. Nekako nisam osjetio onu adrenalinsku nagnutost, onu energiju u nastupu. Više mlitavo mrmljanje. Oh kako sam poželio neke Status Quo ili Motorhead da raspu tu monotoniju, “glumljenje” je bilo previše očito. Ipak su ljudi pod pozornicom bili oduševljeni i to definitivno računa! Pa dobro! Čak i ako nisu! Mislim da većina mlađih Donovana nikako nije propuštala na popisu nastupajućih. Pripada naime samo u večernju pretplatu Cankarjevog doma.

BAP 19:10 – 20.00:
Posve drukčiju situaciju doživjeli smo ponovno na nastupu iskusnog sastava BAP. Riječ je o Nijemcima i tekstovima na njemačkom jeziku. Ali s izuzetno dubokom poezijom. BAP njeguju poseban pristup rock glazbi. Najlakše bi to netko nazvao art rock. Pjesme idu super u uho, a istodobno ne zvuče “plitko” i nestvarno. Krasi ih energična motivska začinjenost. BAP se uzajamno zaljubljeno gledaju s tradicionalnim nasljeđem rock glazbe, ne opjevaju idilu i cvrkutanje ptičica, nego oslikavaju okrutnu stvarnost. Ono što ih čini posebno privlačnima je njihov vrlo aktualan moderan “groovy vibe”. Tijekom koncerta dečkima se na pozornici pridružila i violinistica. Riječ je o stvarnom pristupu. Pravo suprotstavljanje produhovljenom Donovanu, koji još uvijek sadi cvjetiće kao da je ovdje šezdeseta, a ne novo tisućljeće prekriveno čeličnom zavjesom koja zuri ravno prema vlastitom samouništenju. BAP su pokazali izniman smisao za humor, izuzetnu razigranost, pozornicu razuzdanost, opuštenost i u tom trenutku prvi dan festivala dobio je veliki zalet.

BAP su imali i prilično jače ozvučenje, pa su njihovu glazbu odlično čuli i svi ostali stanovnici festivala koji su u to vrijeme kuhali užinu u “kampu” kilometar od pozornice ili močili noge u strašno zaudarajućoj rijeci pored “kampa”. BAP su tako opet privukli veći broj ljudi pod pozornicu. Tome je pridonijelo i sunce koje se malo smirilo u svom prženju i naravno opća popularnost BAP-a. Novinara odnosno fotografa se doslovno gurkalo pod pozornicom, a BAP su praktički sve na pozornici izveli s velikom savršenošću. Zvuk i uigranost, precizna i energična izvedba! Sve što zahtijevaš od sastava!


ROBERT PLANT 21.00 – 22.20:
Gospodin Robert Plant – veliki Zeppelin glas! Tko ga samo ne poznaje? Definitivno je za mnoge čudo da nije bio zadnji na popisu nastupajućih. I Plantov “menadžment” zabranio je slikanje za “pošteni svijet”. Slikali su opet fotografi TV-a, radija i “friends and relatives” agencije Nova Rock, za koju se sve više pokazivalo da nas pošteno vuče za nos. Čemu mi služi propusnica s natpisom “foto”? Opet sam u bijesnom elementu! Sad sam gotovo “zasiktao kroz zube” na P.R. koji je odredio izabranike pod pozornicom kojima je dopušteno pritiskati okidač fotoaparata, iako u “rock” glazbi ne znaju brojati do pet: “Why didn’t you inform me about that two months ago? Robert Plant is a highlight of this evening! I was eagerly waiting for him! This is ridiculous, you gave me a photo accreditation and I am not allowed to use it!!!” Odgovor P.R.-a bio je kratak i hladan. Odgovor u stilu “robocopa”! Naprosto dresiran: “You can take pictures of Roxy Music!”. Poslije sam shvatio da je to Salla. Diplomatski sam joj se ispričao i oboje smo se smijali smiješnoj situaciji i načinu na koji smo se službeno napokon upoznali. A ipak su se po prvi put u mene zarile sumnja i nepovjerenje. Donovana sam preživio, ali ovo će biti malo teže. “Eeee Plante, Plante! Nećeš ti meni izbjeći tako lako!” Opet među ljude i bijesno po okidaču s udaljenosti od 15 m, bez flasha. Valjda su sijevale munje iz očiju bijesne mase dok sam se probijao pokraj njih. Priča o skoku iz fanovstva u prljavi posao. To nisam ja. Kako zapravo osobno mrzim fotografiranje.

Plant je do tada sigurno bio nadogradnja svega. Zapravo do tada nije imao konkurencije. Svakako sam poželio da Ten Years After nastupe tik prije njega, ali to nije bilo moguće. U svakom slučaju Plant udara visoko mračno i atmosferično s Tin Pan Alley, gdje briljira pjevanjem kroz izdisaj, svojom prepoznatljivom vještinom koja graniči gotovo s naracijom. Stari dobri Plant. Njegovi Strange Sensation sada su s njim odlično “uhodani” i čine kao cjelina jedinstveno koncertno iskustvo! Nešto što se apsolutno isplati vidjeti odnosno doživjeti uživo. Plant je u set listi zadržao i obradu sastava Love naslovljenu Seven And Seven Is? Njome je napao prisutne u posve drugom svjetlu u odnosu na otvaranje. Sve je sada išlo prilično tvrđe i hrapavije. Nismo predugo čekali prvi vrhunac! Na pladnju se našla prva poslastica večeri. Black Dog iz ostavštine “zepa”, u posve restrukturiranom aranžmanu, u poluakustičnoj izvedbi. Tog sindroma držale su se i u nastavku Going To California, Friends, Four Sticks i Gallows Pole. Plant je briljirao vokalno. Čovjek ima strašnu karizmu. Ljudi su ga pozdravljali s oduševljenjem i pjevali skladbe zajedno s njim. Samo rajanje naroda potvrdilo je vjerojatan vrhunac večeri. Svakako je svaki krik koji je podsjećao na “Zeppelin” Planta izazvao salve oduševljenja i pljeska prisutnih. Dobili su što su tražili. Plant je izgledao kao da ne može napraviti pogrešku. Pjevao je briljantno, iskusno se izvlačio iz pretjeranog visokoletećeg “frenetizma”, koji bi ga možda u nastavku uskratio za kvalitetu izvedbe ostatka materijala. Plant je iznenadio uključivanjem poznatog hita s njegove solo ploče “Fate Of Nation” (1993) 29 Palms. U godinama 1993 – 1994 njime je bio pun MTV. Aranžman je bio opet prilagođen poslanju i pulsu Strange Sensation i samom elementu u kojem se trenutno nalazi Robert Plant kao glazbenik, element u smislu odraza evolucijske točke na kojoj se Plant u tom trenutku našao. To je ujedno i najzdravija odluka. Naprosto živiš sebe kako osjećaš. 29. Palms je u obnovljenoj izvedbi bila prava baladna točka koncerta. Izuzetno uresivanje i šokantna točka nepredvidljivosti samog nastupa.

Druženje s legendom prebrzo je prolazilo. Kad se vratio na pozornicu sa svojim kolegama, najprije se zagrijao s Enchanter, skladbom s posljednje studijske solo ploče “Mighty Rearranger” (2005), a onda dao publici ono što je nestrpljivo čekala. No bilo je iznenađujuće! Počelo je iz posve nedužne “bluesy” točke. Više kao šala. Čista, gotovo nespontana točka improvizacije, a zatim prebacivanje u poznati motiv. U svojstvenom ruhu. Ljudi su poskočili u zrak kad su ga prepoznali! Whole Lotta Love. Akustični bluesy uvod staje. Sada zagrmi pravi Led Zeppelin zvuk. Druga gitara ga je nosila i preplavio je pozornicu! U tom trenutku svi smo se zajedno našli na palubi broda koji nas je vozio prema nezaboravnoj pustolovini. Plant je za kraj nastupio za nijansu eksplozivnije i ponudio nekoliko odličnih vriskova i to u svojoj najintenzivnijoj varijanti, kao gotovo ni u svojim ranim Led Zeppelin danima! Usred pjesme, gdje poznajemo onu psihodeličnu točku originala, dečki i Plant s njima iskoristili su je za uključivanje čistog arapskog motiva. Plant je izgovarao neke arapske riječi u njemu, bilo je magično. Pritom je vokal kao da je plamsao preko “delay efekata”. Bila je to odlična kombinacija onoga što donose Strange Sensation s folk etno elementima instrumentalne “egzotike” modernog Roberta Planta i starog dobrog Jimmyja Pagea na gitari. Vrlo osjećajno i vrlo energično. Plant je zračio najintenzivnije upravo u dijelovima kad je određena skladba zahtijevala suptilnost i mekoću, kad se približila karakteru baladnosti. 29 Palms, Tin Pan Valley! Nježnost na jednoj i vrućica strastvene “rockerske” erotike na drugoj strani. Plant je požnjeo izuzetan odaziv auditorija. Očarao je prisutne i šou je odjednom bio gotov. Tako je svirao zajedno samo sat i 20 minuta i uskratio nam 10 minuta, jer je rečeno da ima 90-minutni nastup. Kako god, još jednom je potvrdio da je riječ o jednom od najmoćnijih odnosno, u svojoj biti najistinitije uvjerljivih izvođača, ne samo kad se nađe na pozornici, nego i s obzirom na glazbeni repertoar koji je stvorio u svojoj bogatoj karijeri. “Take care of The Who tomorrow!”, bile su još posljednje pozdravne riječi jedinstvenog Roberta Planta

Robert Plant set lista:
1. Shine It All Around Mix (taped intro)
2. Tin Pan Valley
3. Seven and Seven is
4. Black Dog
5. Going To California
6. 29 Palms
7. Friends
8. Four Sticks
9. Freedom Fries
10. Gallows Pole
—dodatak—
11. The Enchanter
12. Whole Lotta Love

ROXY MUSIC 23.00 – 00.40:
Punih 40 minuta čekali smo Roxy Music! Pozornica zamračena. Ali vidio sam Ferryja kako sjeda za klavir. Svakako, svi koji to nisu shvatili bili su iznenađeni. Gdje je, dovraga, Ferry, kad je već sijevnulo na pozornici i Roxy Music su zapalili s Re-make/Re-Model! Čuo se glas, ali Ferryja nije bilo u sredini pozornice, nego skroz desno za klavirom. Originalni bubnjar Paul Thompson unatoč bolesti bio je prisutan na turneji i u St. Poeltenu je tako svirao s Roxy Music, uz Briana Ferryja, a Andy Mackay (saksofon) i Phil Manzanera također nikako nisu smjeli izostati. Roxy Music počeli su tvrđe nego što sam očekivao, udarno razuzdano! Naravno s prvom skladbom njihova prvijenca, kad je još vrila iz njih neukroćenost i buntovništvo mladenačke arogancije. Pyjamarama ju je slijedila. 1975! Te godine su je zadnji put svirali i potom prošle godine vratili natrag na koncertnu set listu. Uaaa! Kako je lijepo prekipijevao uvodni dio koncerta. Nakon te skladbe slijedio je sintetizirani uvod. Na tu podlogu uključio se Mackay na klarinetu (original je sviran na oboi). Ladytron! Jedinstveni “oldies” izlet u same početke ovog legendarnog sastava. Potom skok na album “Avalon” s While My Heart Is Still Beating, odlično prebacivanje raspoloženja, nakon nje slijedi standardna koncertna izvedba Out Of The Blue s prepoznatljivim solom na violini, pa veliki hit s ploče “Flesh And Blood” nazvan Oh Yeah! Nakon nje The Bogus Man, jedna od najdužih pjesama koje su Roxy Music ikad napisali i gdje je na sebe skrenuo pažnju bubnjar Paul Thompson svojim raznovrsnim repertoarom, a zatim su ponovno intenzivnije podigli publiku na noge s A Song For Europe.

Svakako su Roxy Music priredili šou potpune zvučne perfekcije. U nekom trenutku bilo je na pozornici sveukupno čak 11 glazbenika. Uz spomenuti četverac i Colin Good (klavir & MD) , naš stari dobri znanac Pink Floyda/Davida Gilmoura Guy Pratt (bas gitara), Leo Abrahams (gitara), Oliver Thompson (gitara), Louise Clare Marshall (klavijature, prateći vokal), Me’sha Bryan (prateći vokal), odlična tamnoputa vokalistica Joy Malcolm (vokali) i Andy Newmark (bubnjevi), koji pomaže bolesnom Paulu Thompsonu. I sama rasvjeta pozornice bila je vrhunac večeri, koja se ne može usporediti s Plantovom skromnom “smoked cabaret” tinjajućom svjetlošću! Dugine refleksije različitih boja prožimale su pozornicu i prelijevale se preko nje na publiku i natrag. Ferry je bio pravi Ferry. Jedinstven, neponovljiv pjevač. Glas mu je vibrirao i blistao osobito među pjesmama koje su posebno sofisticirane, što je značilo da je njegov “performans” sve više dolazio do izražaja kako se koncert bližio kraju. Set lista je bila odlična. Sadržavala je praktički cijelo putovanje kroz repertoar sastava i zaista šteta što s njima nije bio Brian Eno! In Every Dreamhome A Heartache bila je posebno cijenjen dio iznenađujuće osvježene set liste pjesama! Ta je pjesma izašla samo na “live” albumu “Viva! Roxy Music” (1974). Slijedio je vrhunski završetak kroz “zimzelene” Avalon, More Than This te Jealous Guy. Nekoliko parova zaplesalo je u ritmovima “valcera” i erotski zavodljivim, nježno šaptajućim tonovima punim romantike, za što je najviše bio kriv markantan i nezamjenjiv pristup Briana Ferryja. Regularni dio koncerta Roxy Muisic završio se rockerski energično s još jednom klasikom sastava iz sedamdesetih, naslovljenom Edition Of You.

Dodatak su otvorili s Do The Strand. Vjerojatno skladbom koju su Roxy Music dosad najčešće odsvirali uživo. Ako igdje postoji himna u njihovoj glazbi, onda je to ta i ljudi su naravno dobili novi zamah u pjevanju i poskakivanju, unatoč kasnom satu i njihovu dugotrajnom izdržavanju kroz nabijen repertoar sedam sastava. Slijedila je nova himna, još jedna pjesma koju Roxy Music ne smiju zaboraviti. Love Is The Drug! Sjećaš li se obrade ove skladbe crne pantere Grace Jones? “New wave pop rocker”, odnosno onaj hit koji je tiho nagovještavao što se sprema na prijelazu sedamdesetih u osamdesete, datirajući u godinu 1975. Roxy Music su iz set liste izostavili skladbu Virginia Pain, razlog ne znam. Koncert su zaključili skladbom Let’s Stick Together. Tu je skladbu izvorno napisao Wilbourt Harrison 1959. godine. 1969. su je prvi put obradili Canned Heat i malo promijenili njezino izvorno ime u Let’s Work Together – slušali smo je prethodnog dana rano poslijepodne! Još jednom ju je za vlastito zadovoljstvo prerađivao i Bob Dylan. A što se tiče njezine izvedbe u rukama Roxy Music, neka spomenem da je to skladba koja pripada preradi originala u samoj solo karijeri Briana Ferryja. Ukratko, prvoklasan izbor za završetak koncerta. Plant nas je opljačkao za 10 minuta, no Roxy Music su nam ih vratili. Svirali su sveukupno 1 sat i 40 minuta. Ljudi je tijekom koncerta bilo nekih 12.000. Ali rajanja, kao na Plantu, ovaj put tako intenzivnog ipak nije bilo. Štoviše. Priličan broj ljudi se nakon Roberta Planta zaputio natrag u “kamp” hrkati. Razlog je jednostavno bio u apetitu koji ih je do Roxy Music napustio. No uloga “headlinera” večeri više je nego zasluženo pripala Roxy Music. Palili su ponajprije svojstvenom atmosferom, mjestimice izvanrednom mekoćom koja se prelijevala s rock elementima tvrđe branše, psihodeličnošću starih dana i savršenstvom zvučne perfekcije svojih mlađih (“eighties” dana). Usklađena skladna cjelina svih instrumenata koja obavija markantan, karizmatičan i unikatan pristup Briana Ferryja. Jedanaest glazbenika na pozornici, Ferry je bio u izvrsnoj formi. Jednostavno, jednom riječju. Odličan koncert, odlično iskustvo. Jednostavno kao u filmu, prava lagana zgibanka koju sa zadovoljstvom prežvačeš, a onda se nabijen tom energijom samo još uleknes na zasluženi počinak.

Roxy Music set lista:
1. Re-make/Re-model
2. Pyjamarama
3. Ladytron
4. While My Heart Is Still Beating
5. Out Of The Blue
6. Oh Yeah
7. The Bogus Man
8. A Song For Europe
9. My Only Love
10. Both Ends Burning
11. Tara
12. In Every Dreamhome A Heartache
13. Avalon
14. More Than This
15. Jealous Guy
16. Editions Of You
—dodatak—
17. Do The Strand
18. Love Is The Drug
19. Let’s Stick Together

Prvi dan je uspio, organizacija tijeka nastupa protekla je praktički bez kašnjenja, dakle do minute točno.

Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik


Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići