Van Der Graaf Generator uz pomoć interferencijskih uzoraka prevodili koncertnu ekstazu (2009)

lokacija: Trst (Trieste) / Piazza Unita d’Italia / Italija
datum: nedjelja, 02.08.2009.

Ne događa se baš često da se u blizini naše domovine javi grupa svjetskog formata koja ujedno spada među progresivno rockovske legende, kao što se to dogodilo ovog kolovoza, kad su naše zapadne susjede svojim posjetom počastili britanski prog rockovski pioniri Van Der Graaf Generator. Koncerte legendarnih progresivno rockovskih grupa koje tijekom jedne godine zalutaju u blizinu slovenske granice obično se jedva može nabrojati na prste obiju ruku, pa smo se uz vijest da će se u sklopu ljetnog glazbenog festivala usred Trsta javiti poznati prog rockovski trio razveselili svi mi koji obožavamo različite vrste eksperimentalne glazbe s jakim naglaskom na stvaranju moćnih i raznovrsnih atmosfera. U zrak smo uz tu radosnu vijest poskočili ponajprije svi oni rijetki pojedinci koji smo se zbog tih legendarnih britanskih veličina prije godinu dana odvezli sve do portugalskog grada Gouvea.

Van Der Graaf Generator, koji su ove godine slavili već četrdeset i dvije godine postojanja, posljednje tri godine djeluju u postavi trija, koji čine kultni pjevač, skladatelj, pjesnik, pisac, a po potrebi i pijanist i električni gitarist Peter Hammill (potonji je jednako cijenjen i kad je riječ o njegovoj uzbudljivoj i opsežnoj samostalnoj karijeri), orguljaš i (neka vrsta) basist Hugh Banton te bubnjar i udaraljkaš Guy Evans. Ponovnom okupljanju 2005. godine i izlasku albuma “Present” slijedila je opsežna britanska turneja koja se završila odlaskom dugogodišnjeg saksofonista i flautista Davida Jacksona. Od tada VDGG djeluju kao trio izvornih članova. Unatoč skepticizmu vjernih sljedbenika, koji su teško mogli zamisliti zvuk grupe bez saksofonskih dionica, uspjeli su (ponovno) osvojiti njihova srca odličnim albumom “Trisector” (2008), dok su turneje VDGG-a postale kratke i obično obuhvaćaju ograničen broj datuma.

I zato je njihov dolazak na Piazza Unita, glavni trg u Trstu, bio još veličanstveniji događaj, ako ne i pravi praznik za sve progresivno rockovske sladokusce, kojima danas itekako nedostaje više koncertnih nastupa praočeva našeg omiljenog glazbenog žanra. Nije tajna da su VDGG svojedobno postizali najveću popularnost u Italiji, što se te večeri osjetilo i po zavidnoj posjećenosti svih onih koji su se slili na trg kako bi mogli poslušati paklenonebeske zvukove Hammilla i njegovih dvaju glazbenih drugova. Scenski pristup VDGG-a lišen je svakog pompa, bučne scenske rasvjete ili bilo kakvih drugih scenskih dodataka koji bi na bilo koji način mogli odvratiti pozornost okupljenih od glazbe. Skromni i naizgled suzdržani Hammill od prve je sekunde u potpunosti potvrdio ulogu nevjerojatnog vokalnog i ambijentalnog kameleona koji je svojim karizmatičnim autoritetom brižno diktirao tijek nastupa, ne pokušavši pritom ni na koji način zasjeniti svoja dva suborca.

Njegova se naizgled suzdržana narav raspršila poput mjehurića od sapunice u trenutku kad je po dolasku na pojačalo odložio čašu vode, sjeo za električni klavir te uz sviranje uvodnih taktova “Interference Patterns” oslobodio svoje neustrašive glasnice. Iz njih je izišao njegov frenetično-gromoglasan i tonalitetom praktički neprestano promjenjiv vokal uz koji su se u trenu zaklecala koljena nježnijih duša koje su se našle među okupljenom publikom. Njegovu primjeru vjerno su slijedili vječni jazzer Evans s moćnim bubnjarskim krošeima po činelama i Banton, koji je od sve trojice bio najzaposleniji, jer je uz orgulje morao paziti i na bas dionice pritiskanjem bas pedala, dok je zamjenjivao i većinu saksofonskih dionica u onim skladbama gdje je to bilo potrebno. Nevjerojatno uigrani kolektiv već je uvodnim izborom dokazao da im izvedbe novijih djela, dakle s posljednje dvije ploče, leže barem jednako dobro kao i stari materijal. Srca dugogodišnjih sljedbenika prvi su se put doista ugrijala uz fenomenalnu izvedbu klasika “Scorched Earth” s albuma “Godbluff” (1975), kad je troglava scenska nemani iznenada počela mljeti sve pred sobom i iza sebe ostavljati spaljenu zemlju. U jednom je trenutku mješavina svjetlosnih efekata i umjetne magle doista dala vizualni efekt vatrenih jezika oko svih članova grupe. Oni su bili, kao i obično, postavljeni u obliku trokuta, što se poklapalo sa simbolikom “Trisector”; slijeva Hammill za svojim električnim klavirom, zdesna Banton za orguljama, dok je nad njima bdio Evans s moćnom bubnjarskom postavom.

Pri izvedbi klasika “Lemmings” s albuma “Pawn Hearts” (1971) Hammill se razživio i na električnoj gitari, koju još uvijek koristi više kao pomagalo za stvaranje srhovitih zvukova i time temeljitiju izgradnju živahnog ambijenta nego kao solistički instrument. Hammill je među ostalim dosljedno učvršćivao sliku pravog engleskog gospodina i publiku oslovljavao u besprijekornom talijanskom, kakav je naučio dugogodišnjom suradnjom s talijanskim prog rockovskim sastavima, među njima Premiata Forneria Marconi i Le Orme. Majstori nepredvidljivih eksperimentalnih vragolija cijelo su vrijeme brinuli za primjerenu uravnoteženost staroga i novoga, pa su se uz melankolični “All That Before” brzo vratili na aktualni album “Trisector”. Izvedbom klasika “La Rossa” s albuma “Still Life” (1976) podsjetili su na slavne godine, kad su se početkom sedamdesetih usred talijanske turneje našli usred anarhističkih demonstracija protiv tadašnjeg režima iz kojih su se jedva izvukli čitave glave. Opet je bilo pravo zabavno promatrati kako Hammill uspijeva pomoću svojih mršavih ručica izvabiti gromoglasne udarce po žicama ili ispaliti pojedine akorde kojima podiže atmosferu barem deset stupnjeva prema točki ambijentalnog vrelišta. Ovaj put na vratu gitare nije nosio posebnu elektroničku napravu kojom si je svojedobno pomagao pri ugađanju žica, pa je i u tom segmentu ispao znatno samouvjerenije nego prije godinu dana u Gouveii.

Izvedba epskog standarda “Meurglys III” s albuma “World Record” (1976), koji je, razumljivo, primjereno skraćen u odnosu na izvornu, više od dvadesetominutnu duljinu, bila je vjerojatno najveće iznenađenje večeri. Duhoviti umetak, koji je činilo ritmičko stupnjevanje duže reggae sekcije, nedvojbeno je pošteno iznenadio sve one koji slučajno prije koncerta nisu bili dobro upoznati s opusom VDGG-a, jer predstavlja jednu od većih eksperimentalnih pustolovina u njihovoj povijesti. Mračne vizije postapokaliptične budućnosti ponovno su oživjele na legendarnom epu “The Sleepwalkers”, gdje su pozorna uha dugogodišnjih sljedbenika mogla primijetiti da su izostavili onaj barokni aranžman na saksofonu koji se u originalu pojavljuje nakon prvog prijelaza, što je bio jedan od rijetkih trenutaka u kojima nisu uspjeli primjereno pokriti Jacksonove saksofonske dionice.

Svi albumi osim prva tri te “The Quiet Zone/The Pleasure Dome” (1977), jedinog albuma koji su izdali pod skraćenim imenom Van Der Graaf, bili su te večeri zastupljeni barem jednim predstavnikom. Na album “Present” prisjetili su se odličnom verzijom “Nutter Alert”, u kojoj je Hammill napeo sve svoje glasnice za proživljeno stvaranje atmosfere potpune paranoje i strahovlade. “Over the Hill”, dulji ep s aktualnog albuma, temeljito su iskoristili za unošenje dodatnih improvizacija kojima su dodatno uzburkali nepredvidljive vode te odlične kompozicije. Završetak redovnog dijela, koji je ujedno bio i vrhunac večeri, bila je dah oduzimajuća izvedba besmrtnog klasika s albuma “Pawn Hearts”, “Man Erg”, uz koji su kao po špagi prošli žmarci niz leđa. Peterov je vokal ovdje bio na iznimno zahtjevnom ispitu, jer je riječ o vokalno jednom od težih djela njihove karijere, a ipak je epski refren otpjevao gotovo na istoj razini kao prije desetljeća, što su priznali i oni rijetki posjetitelji koji su VDGG uživo vidjeli već u prvim godinama njihove karijere. Ovim je gurmanskim zalogajem završio redoviti dio nastupa. Bučni pljesak još se nije bio stišao kad su se vratili na pozornicu i odličnom izvedbom “Still Life”, naslovne skladbe istoimenog albuma, poručili da je legendarni kolektiv i danas itekako živ i ne pokazuje ni najmanje znakove posustajanja.

VDGG su nas, mogu reći nekako očekivano, usrećili fantastičnim nastupom uz koji je najveća umjetnost bila da uzbuđeni pojedinac usred mora sjedalica uopće može izdržati sjediti mirno. Uz svu tu kataklizmu progresivnorockovske nirvane, koja je mnoge odvela pravo na vrh emocionalnog Parnasa, to doista nije bila mala stvar. Tome treba dodati i izvrsno ozvučenje te prekrasan, takoreći idealan ambijent blizine morske obale uz koji je koncertna atmosfera doslovno iskrila od pozitivnih vibracija. Hammill je više nego dokazao da je i uživo još uvijek nevjerojatan i posve unikatan pjevač koji, međutim, bez dvaju instrumentalnih suboraca, koji su na svoj način blistali u potpuno jednakoj mjeri, ipak ne bi mogao stvoriti onu pravu VDGG magiju. Naprosto je nevjerojatno kako trojac glazbenika koji za sobom nose već šest križeva može stvoriti zvuk i ambijent kojem im može zavidjeti većina samozvanih nasljednika. Zbog njihove poštovane dobi svaki nastup može biti posljednji, pa će svi oni nadobudni mladići i djevojke koji su prisustvovali ovoj čarobnoj koncertnoj večeri jednom moći pripovijedati svojim unucima da su vidjeli velike VDGG, simbole nekih davno minulih vremena, kad je potpuna sloboda glazbenog izražavanja bez uplitanja halapljivih korporacija još predstavljala neki svijetli ideal.

autor: Peter Podbrežnik
fotografije: Robi Lipej

Setlista:
1. Interference Patterns
2. Scorched Earth
3. Lemmings
4. All That Before
5. La Rossa
6. Meurglys III
7. The Sleepwalkers
8. Nutter Alert
9. Over the Hill
10. Man Erg
—dodatak—
11. Still Life