Iron Maiden: Nights Of The Dead, Legacy Of The Beast: Live in Mexico City
Izdavač: Parlophone Records
Datum izlaska: 21. 11. 2020.
Produkcija: Tony Newton
Trajanje albuma: 100.46 min
Žanr: heavy metal
Ocjena: 8.5/10
Evo ga. Novi koncertni album Iron Maidena. Očito, i ako je suditi po poznavanju osnovnih matematičkih pojmova autora ovih redaka, trebao bi biti službeno već trinaesti. Prije tri godine izašao je koncertni album »The Book of Souls: Live Chapter«. Kao da je bilo jučer. Vrijeme leti kao nikad prije. Među komercijalno uspješnim zrelim metal i rock sastavima Iron Maiden važe za one koncertno aktivnije. Ako nema studijskog albuma, kreću na turneju na kojoj obilježavaju svoja povijesna postignuća. No, zadnja turneja povezana je i s igrom »Legacy of the Beast« te kasnijim izdanjem stripovske serije. Kapa dolje bendu što mu se nakon 45 godina djelovanja još da tako aktivno koncertirati. Cijela stvar na brzinu podsjeća na Ed Hunter vremena i kompilaciju izdanu prema izboru sljedbenika grupe. No to je bilo prije dvadeset godina, kad su Iron Maiden imali pet albuma manje nego danas pa je set listu bilo lakše složiti. Mogla je mirisati više »klasično«. S obzirom na naziv nove turneje, iz koje proizlazi novi koncertni dokument i u kojem se nalazi riječ »ostavština«, moguće je unaprijed zaključiti na što se fokusirao koncertni repertoar. A kad tu spoznaju ukrižaš s činjenicom da svaki Iron Maiden koncert traje sat i tri četvrt, znaš da će svaka set lista, odabrana po principu predstavljanja ostavštine, mnogo teže zadovoljiti obožavatelje nego da su je Maiden sastavljali prije 20 godina. Bend je naime opet bio prisiljen žrtvovati hrpu dobrih komada koji ostaju koncertno neizvedeni i neobrađeni dijamanti, a istodobno »arhivirani« kao nešto najbolje što su Maiden ikad stvorili.
Da. U usporedbi s prethodnom turnejom, set lista okrenuta je posve naglavce. No to nije bilo teško učiniti jer je nova koncertna turneja naslijedila onu koja je promovirala studijski album. A kad Maiden promoviraju studijski album, može se dogoditi da ih prsti svrbe do te mjere da odsviraju cijeli novi album. Večer za večerom. Sjetimo se turneje iz 2006. Opus je izniman i bend je morao pronaći neku ravnotežu između hitova koji ne smiju izostati, a onda ostatak vremenskog intervala popuniti tako da prorešeta sve studijske albume. Među njima su ovaj put izvukli nekoliko kratkih (ah, ta dosadna faktografija): »Killers« (recenzija), »Somewhere In Time« (recenzija), »No Prayer for the Dying«, »Dance of Death« i zadnja dva, to jest »The Final Frontier« i »The Book of Souls«. Bend je vratio u set listu Flight of Icarus, i to prvi put nakon 1987., uvrstio je čak i dva komada iz ere Blazea Bayleyja koje nisu izvodili od turneje »Brave New World«. I jedna od skladbi albuma »A Matter of Life And Death« (2006.) napokon je dobila službenu zabilješku na ovom koncertnom izdanju (For the Greater Good of God). Nažalost, među njima opet nema one skladbe koju Iron Maiden još nikad nisu izvodili uživo. Zato se zamjerke o maćehinskom odnosu ni ovaj put neće moći posve otresti. Okej, izbor set liste uvijek je otvoren i diskutabilan i nitko nikad neće biti posve zadovoljan, ali tako to ide kod grupe koja je, jednostavno rečeno, u karijeri napisala previše dobre glazbe. Lijepo je, međutim, vidjeti da je bend posvetio više pozornosti blago zanemarenoj ploči »Piece of Mind« (recenzija), koja je uglavljena između dva znatno razvikanija albuma Maidenove karijere, u vječnoj sjeni. Obveznom The Trooperu pridružili su se već spomenuti Flight Of Icarus te Where Eagles Dare i Revelations.
Koji su najuzbudljiviji dijelovi novog koncertnog albuma? Može li uopće još išta biti uzbudljivo? Ekstatično? Pa u ekstazi ste, zar ne? Okej, prva stvar je poslovična. To je kemijska veza grupa – publika. To definitivno. Opet svoja priča, opet ona fanatična i neponovljiva energija koju stvara višetisućglava gomila temperamentnih Meksikanaca na krilima Dickinsonova poznatog podžarivanja: »Vrišti, Mexico City!« Još više od toga, pogotovo one obožavatelje grupe koji poznaju svaki njezin izdah i udah, uzbuđivat će ili pak ljutiti kako se bend 2019. laća izvedbe nekih klasika, ali i novijih točaka. Osim vokalnog dometa Brucea Dickinsona, kojem se vraćamo u nastavku, uz zacementiranu ritmičku vezu Harris-McBrain najzanimljivije je slušati rad triju gitara. Primjerice u starim skladbama kao što je Hallowed Be Thy Name. Odmah iznenadi integracija Murrayeva solaža nakon uvoda, koje (osim “hammer on” umetka) inače nikad nije bilo, a pritom je baš u završetku drugi solo Gersov, za koji bih grupu doista zamolio da ga ubuduće radije odsviraju Murray ili Smith, što znači da je previše demokracije na određenim dijelovima albuma opet napravilo više štete nego koristi. U Where Eagles Dare Gers dobiva sav prostor da se slobodno poigrava svojim tremolom. Ova verzija klasika s “Piece of Mind” znatno je bolja od one s koncertnog albuma “The Real Dead One”. Bend se već dugo ne bavi cjepidlačenjem da bi stvar snimljena u studiju bila što više podređena tome na koncertu (izvedbeno). Ima puno pravo i tako je i u redu. No Maiden nisu Purple i manevarskog prostora za takve šale je manje. Trostruke tercne harmonije postale su stvarnost od 1999. nadalje i to se osjeti (The Trooper, Where Eagles Dare …). I solaže skladbi su osuvremenjene, neke osjetnije izmijenjene, neke malo manje. To je dobro. Tjera dosadu i održava privlačnost izvedbe. To je za sva tri gitarista iznimno važno. Ponajprije je to ujedno najveća privlačnost kad je riječ o otkrivanju novog koncertnog dokumenta. Neki u tome znaju pronaći i prokletstvo. Puristi. I naravno svi oni neutješni koji žude za koncertnom magijom grupe iz osamdesetih.
A sada Bruce Dickinson. Bruce ih je 2019. nakrcao već 61. Nije novost da vokal svakako više nije tako svjež i očuvan, a dobiva i konkretnu potporu s miksete, pa se ipak čovjek posve vjerodostojno drži. Bend je upotrijebio snimke sa sva tri koncertna nastupa u Mexico Cityju. To su bili datumi: 27. 9., 29. 9. i 30. 9. Iz tih snimki izabrao je najbolje. Aces High Dickinsonu već tradicionalno zadaje glavobolje. Kad se pak nađe na set listi, Maiden njome otvaraju svaki svoj koncert. S tog bi je postamenta možda mogla skinuti tek neka Invaders, što se neće dogoditi nikad. Dickinson dakle mora biti u top formi već na startu koncerta. To znači barem primjereno zagrijan vokal. Jasno je da ih čovjek više nema 25 i to se primjećuje. U novoj koncertnoj verziji te skladbe više nego ikad. I Where Eagles Dare, u repertoaru odmah iza Aces High, budi takvu spoznaju. Ali vokalist je iznimno prepredjen i previše iskusan da bi mogao zabrljati. Ili prepusti odabrane vokalne linije fanatičnoj publici ili ih prilagodi/skroji po svojoj mjeri. Nekako se čini da Bruceu vokalno više leži drugi dio repertoara, koji počinje već s drugim pločom i traje od Sign of the Cross do kraja set liste. Tu naime stupnjuje vokalnu izvedbu i to je jako dobro jer time iznimno vješto prikriva istrošenost koju vokalna forma pokaže u početnom dijelu koncerta. Ne treba posebno isticati da je repertoar prilagođen tako da pjevač može dostojno odvoziti vokale, jer je njegov »instrument« onaj koji je uvijek iznova pod najvećim udarom. A s 61 godinom takvi se pritisci toliko više osjete. Za nadodatak, tu je primjer razlike u izvedbama Aces High i Flight of Icarus, koja je više nego očita. Govori naravno u prilog potonjoj.
Iron Maiden mogli ste na ovoj turneji uhvatiti u Trstu, 27. 7. 2018. (RockLine koncertna recenzija), zato ćete se kao predani obožavatelj ili obožavateljica razveseliti ovom izdanju jer je riječ o lijepoj uspomeni. Mnogi će ovaj album zgrabiti jednostavno zato što na njemu piše Iron Maiden. Jednostavno zato što grupu iznimno cijene i poštuju. Koncertni dokument odsviran je na pravoj Iron Maiden razini. Live After Death, kao i ostala službena izdanja iz osamdesetih, imaju svoje mjesto na postamentu, što nijedan koncertni dokument izdan u novim vremenima ne može ponoviti, ali ipak. Iron Maiden ne mogu zatajiti. Ni ovaj put. Turneja »Legacy of the Beast« inače još traje. Nekoliko koncerata povučeno je u 2021. Dodan je i zagrebački termin (u lipnju). Nadajmo se da će koncerti opet krenuti (globalno), iako je malo vjerojatno. Bend inače skuplja materijal za novi album, a šire se i glasine da bi Dickinson mogao imati dovoljno materijala za samostalni studijski album.
Maiden uz Metallicu ostaju najveći metal sastav svih vremena. Da malo ublažim, ako djeluje provokativno. Kad usporediš diskografski opus među grupama, naime, zna se tko je najveći. To zapravo prevaga. Ne prodaja ulaznica, ne koncertne posjećenosti, ne kič i blještavilo cijele scenske šuškarije kojom bendovi nadmašuju jedni druge tko će prirediti veći spektakl. Jer računa se glazba. Ostavština koja ostaje iza tebe. A Maiden na tu ostavštinu mogu biti samo čudovišno ponosni. Ostavština zvijeri, s kojom se njezini obožavatelji i ljubitelji bude i idu spavati. Ostavština generacija sljedbenika metala. U vječnost. Ostavština najvećih. Poklon i slava ikonama.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
CD 1.:
1. Churchill’s Speech
2. Aces High
3. Where Eagles Dare
4. 2 Minutes To Midnight
5. The Clansman
6. The Trooper
7. Revelations
8. For The Greater Good Of God
9. The Wicker Man
CD 2.:
1. Sign Of The Cross
2. Flight Of Icarus
3. Fear Of The Dark
4. Iron Maiden
5. The Number Of The Beast
6. The Evil That Men Do
7. Hallowed Be Thy Name
8. Run To The Hills
Postava:
Bruce Dickinson – vokal
Dave Murray – gitara
Adrian Smith – gitara
Janick Gers – gitara
Steve Harris – bas gitara
Nicko McBrain – bubnjevi
