Bila je to prva godina novog milenija, kad su Iron Maiden izbacili album povratka s ponovno pridruženim »dezerterom« Bruceom Dickinsonom. Bio je to album otkupljenja, album olakšanja, album koji je stigao u pravo vrijeme na pravo mjesto, a o njegovoj 20. obljetnici izdanja raspisali smo se OVDJE. U klasične sfere metala vratio se i Judas Priest vriskač, koji je tada još bezbrižno uživao u svojoj umjetničkoj slobodi. Rob Halford s albumom »Resurrection«. On je zapravo bio »izgubljeni« nasljednik kultnog »Painkillera«, čemu se Judas Priest nikad više nisu uspjeli približiti. To vrijedi i nakon Halfordova povratka u bend. Tu su bila i izdanja bendova koji su inače dolazili iz drugih žanrovskih pozadina, ali se u glazbi ipak osjetilo da su se zarazili miješanjem power metalskih trendova. Takav je bio, recimo, »Follow the Reaper« Finaca Children of Bodom, pa »Clayman« Šveđana (tada još melodičnih death metalaca) In Flames. Cijela se stvar dotaknula i bendova koji su svirali progresivni metal. To je, recimo, potvrdio te godine objavljeni album Symphony X »V: The New Mithology Suite«, kao i »Universal Migrator pt. II The Flight of Migrator« nizozemskih Ayreon, koji se koketiranju s metalom na svojoj progresivnorockerskoj stazi poslije nikad više nisu približili. Čak je i peti studijski album seattleskih speed/thrash metalskih mračnjaka Nevermore, kultni »Dead Heart In A Dead Wolrd«, koji u očima sljedbenika benda i danas kotira najviše među njihovim uratcima, nosio nešto takvih primjesa. Svoj studijski prvijenac »Sillicon Messiah« te je godine objavio bivši pjevač Iron Maidena Blaze Bayley, koji u metalskoj zajednici i danas ostaje visoko cijenjen kao jedno od njegovih najboljih ostvarenja. I naposljetku, iako ovo nije čistokrvno metalski, ipak pripada kontekstu zbivanja, zajedno s nemilosrdnom podrugljivošću. Mortörhead su albumom “We Are Motörhead” te godine temeljito popravili dojam »pregorjelih osigurača« koji je ostavio prethodnik “Snake Bite Love” (1999).
Ne smijemo zaboraviti ni još jednog glazbenika koji je te godine također objavio svoj samostalni studijski prvijenac. Bio je to vokalist Rob Rock s albumom »Rage of Creation«. Rob je dotad bio poznat po suradnji s Axel Rudi Pellom, Chrisom Impellitterijem, projektom M.A.R.S. (MacAlpine, Aldridge, Rock, Sarzo), no 2000. je prvijencem izbacio izuzetno lijep i dotjeran studijski album s poezijom obojenom kršćanskom tematikom, koji donosi mnoge elemente power metala, a važnu je ulogu za producentskim kormilom odigrao Roy Z. No među svim tim trijumfima uskrsnuća stare škole metala bili su i bendovi koji su tada donosili neke ne baš posrećene odluke. One su im donijele više štete nego koristi. Među takve su spadali legendarni hamburški metalci Running Wild, koji su integracijom računala pod nadimkom Angelo Sasso na poziciju stalnog bubnjara pokvarili vrlo dobre ideje, a one su u siječnju 2000. razvodnjele u prosječnost albuma »Victory«.
U fokusu se u to vrijeme dakle opet našla potraga za višim glazbenim učinkom, a za inspiracijom se okretalo ostavštini metala ranih osamdesetih. Tome je ponajprije pridonijela falanga novih bendova koji su većinom njegovali power metal, ako ne i potpunu power metalsku čistokrvnost. U to su bili uključeni i bendovi koji su dolazili još iz osamdesetih, ali su tijekom devedesetih korjenito promijenili stil, te oni nastali tek u devedesetim godinama. Ponajprije su potonji svojim pločama iznova otkrivali glazbeno načelo u heavy metalu i fokusirali se na čiste i melodične vokale, što su tadašnje izdavačke kuće prigrabile kao trend. Među njima se našao i bend koji je upravo 2000. objavio novi studijski album i koji se kroz vrijeme nije puno mijenjao. Čak ni nakon dva desetljeća djelovanja. Ni nakon promjena u postavi ne baš puno. Nastao je u osamdesetima i zapravo postao najvažniji u oblikovanju složenice power metal. Helloween.
Godina 2000. dakle je poslužila novu žetvu izuzetno dobrih i kvalitetnih uradaka na žanrovskom polju tada vrućeg power metala. Među albumima koji su te godine izašli izabrali smo deset onih koji kvalitetom dodatno odskaču i čije je sjećanje, uz 20. obljetnicu njihova službenog izlaska, utoliko slađe.
10. Virgin Steele: »The House of Athreus Act II.«
Virgin Steele stara su američka heavy metal postava osnovana još 1981. Unatoč buran karijeri i hrpi odličnih albuma, ovaj bend nikad nije uspio privući pozornost šire mase metalaca. Osobito je nakon serije albuma objavljenih od 1995. nadalje uhvatio umjetničku koherentnost i neprestano rastao. Tako je 1999. dosegnuo vrhunac prvim dijelom dvaju albuma sage o Atrejevcima. Samo godinu dana poslije šef benda i njegov glavni vizionar David DeFeis objavio je i drugi dio grčke mitološke priče. I drugi dio tog koncepta vrlo je kvalitetno ostvarenje, ali s druge strane već pokazuje blagi manjak idejne svježine, što se odražava u ne tako konzistentnom uratku kakav je bio prethodnik. Možda je DeFeis cijelu stvar zamislio čak preambiciozno. Drugi je dio bio glazbeno toliko opsežan da je izašao na dvostrukom CD-u, što tijekom slušanja produbljuje osjećaj da su vrhunci albuma naprosto raspršeni i da album kao cjelina ne pali tako snažno kao prvi dio konceptualizirane priče. Unatoč tome, David DeFeis trijumfalno je doveo svoju viziju vrlo zahtjevnog uglazbljenja koncepta do realizacije posljednjeg u nizu albuma klasične Virgin Steele ere, koji mora krasiti zbirku ploča svakog ljubitelja ove unikatne inačice poganski-divljačkog power metala. Nažalost, nakon ovog se albuma bend nikad više nije vratio na staze stare slave jer nije uspio dosegnuti tako visoku razinu komponiranja.
9. HammerFall: »Renegade«
»Renegade« bio je treći album benda koji je na neki način kriv što je tada svijet metala zahvatila globalna euforija zvana power metal. Recimo radije da su HammerFall u tome bili izabrani zastavonoše izdavačke kuće Nuclear Blast Records. Na »Renegadeu« su HammerFall treći put vrlo posrećeno i učinkovito »prodali« svoju glazbenu formulu prvijenca »Glory to the Brave« (1997) i nasljednika »Legacy of Kings« (1998). U vrijeme kad je power metal dosezao svoj vrhunac, to je posve bilo dovoljno. Euforija je bila velika, a sljedbenici su bili više nego zadovoljni novim uratkom benda. Ipak, »Renegade« pokazuje da su HammerFall do tog trenutka rekli sve. Odavde dalje svoju su formulu uglavnom samo više ili manje uspješno reciklirali. No “Renegade” je i dalje u svemu svoja pravovjerna power metalska bestija koja posjeduje nekoliko vrlo dobrih i upečatljivih fraza, kao u naslovnoj skladbi, grabežljivom Way of the Warrior te otvaračkom detonatoru Templars of Steel. Reciklaža fraza funkcionirala je besprijekorno, a HammerFall su u svojoj klasičnoj eri marljivo kovali željezo dok je bilo užareno.
8. Rhapsody: »Dawn of Victory«
Rhapsody su u svojim klasičnim vremenima, kad nije bilo zbrke s imenima i brojnim inkarnacijama i formacijama, iako je njihov gitarist Luca Turilli upravo u to doba objavio dva odvojena albuma, bili jednostavno neuhvatljiv stroj u onome što su radili. Iako su prvijenac »Legendary Tales« i nasljednik »Symphony of Enchanted Lands« i danas besprijekorne klasike složenice članova »symphonic epic holywood metal«, »Dawn of Victory«, slično kao što je vrijedilo za HammerFallov album »Renegade«, tada je već pokazivao sindrom kloniranja. Rhapsody su jednostavno vrlo brzo pripremili još jedan album koji do u detalje slijedi pobjedničku formulu obaju prethodnika. Vrlo brzo jer se to isplatilo, a power metal bio je tražena roba. Bestijalno i barokno ukrašen power metalski album, na kojem se opet kotrljaju glave goblina i zmajeva te ostalih grdosija fantazijskog svijeta, a krv šprica i teče u potocima, ponovno je bezobrazno posegnuo za najvećim mogućim učinkom pompe i bombastike. Teatralno. Križano s vrhunskom dozom neoklasicizma, pri čemu se veza Turilli – Staropoli pokazala prekrasnim skladateljskim tandemom. Bilo je to dakle vrijeme kad je tršćanskoj power metalskoj mašineriji uspijevalo baš sve, a »Dawn of Victory«, čak i ako se Rhapsody na njemu već malo ponavljaju, spada među najbolja studijska ostvarenja benda.
7. Nocturnal Rites: “Afterlife”
Godine 1991., kad su Nocturnal Rites još pod imenom Necronomic svirali death metal, nisu ni sanjali da će već tri godine poslije pisati power metal albume. Četvrti među njima, »Afterlife«, izašao 2000., nosi takav naziv jer je bend u to vrijeme prošao kroz mali samoubojstvo i ponovno rođenje. S naslovom »života nakon života«, koji se nastavio tako da se bendu na vokalu pridružio Johnny Lindqvist. On je u bend donio novi kreativni vjetar. Već samo zbog činjenice da je bio znatno bolji vokalist od prethodnika Andersa Zackrissona. To je bendu omogućilo da pri kreiranju fraza upotrijebi znatno širi arsenal raspoloživih ideja. »Afterlife« bio je do tog dana najmračniji i najnapereniji uradak koji su Nocturnal Rites objavili, a isto tako je prekipijevao od iznimno posrećene doze upečatljivih fraza kojima su Nocturnal Rites održavali priključak s jezgrom vrućih bendova koji su u to vrijeme pokretali kotačiće power metala.
6. Angel Dust: »Enlighten the Darkness«
Angel Dust legende su njemačkog metala osamdesetih. Iako su se Nijemci u osamdesetima mogli pohvaliti golemom žetvom klasičnih heavy metal bendova, Angel Dust su u početnoj eri svirali thrash metal i nakon dva objavljena albuma prvi put se raspali 1990. Bend se reaktivirao 1998. Tada je nastupila era njegove najveće stabilnosti. S dva važna pojačanja u postavi, pjevačem Dirkom Thurischom i gitaristom Berndom Aufermannom, bend je netom prije isteka devedesetih objavio dva fantastična albuma, koja su kvalitetom ravnopravna, a karakterom uočljivo različita, i to najprije »Border of Reality« (1998), a godinu dana poslije i »Bleed« (1999). No ta dva albuma nisu imala baš nikakve veze s thrash metalom, nego su Angel Dust na njima poslužili samoniklom formulom nevjerojatno bombastičnog i glazbeno zaraznog power metala, koji je mjestimice koketirao s klasičnim hard rockom, pa i progresivnim rockom. To je osobito potvrdio album »Bleed«. Njegov nasljednik »Enlighten the Darkness« nastavak je tog smjera. Ne donosi više tako šokantnu idejnu uzbudljivost slušanja kao oba prethodnika, ali ipak razvija izrazito mračnu atmosferu koja grabi još nemilosrdnije nego mračni »Bleed«. Još jedno izuzetno kvalitetno ostvarenje i treće u nizu tri godine. Nevjerojatno.
5. Stratovarius: »Infinite«
Kad je u drugoj polovici devedesetih power metal eksplodirao, Stratovarius su zapravo bili na svom komercijalnom vrhuncu. Stilski su se u tom trenutku našli u pravo vrijeme na pravom mjestu. S obzirom na to da je bend nastao 1984., Stratovarius su desetak godina poslije bili legende. Od skromnih početaka sa svakim su novim albumom usavršavali svoj artizam i bitno pridonijeli popularizaciji ovog žanra. Uz iznimku opskurnog prvijenca, bend je ponajprije nizom izdanja od albuma Episode nadalje, a osobito trojcem »Visions«, pa »Destiny« i »Infinite«, stvorio svoj magnum opus. »Infinite« kao posljednji u nizu zlatnih dana benda vrijedi za briljantnu kombinaciju svega što je krasilo skladateljske talente Tima Tolkkija i njegove družine. Power metal s tendencijom koketiranja s elementima progresivnog metala. Po potrebi odsviran briljantnom sonskom brzinom, gdje frče nesputane iskre na relaciji unakrsne vatre besprijekornih solaža Jensa Johanssona i Tima Tolkkija. Od udarnog i glazbeno trenutačno grabežljivog uvoda s jurišnicom Hunting High And Low, preko brzinske mise u Phoenix, pa sve do epskih suita s progresivnom tendencijom, kao što su Infinity i Mother Gaia, »Infinite« je, uz »Visions« i »Destiny«, jedan od triju krunskih dragulja cjelokupne Stratovarius diskografije. Postava s Tolkkijem na mjestu zapovjednika potom je objavila još tri albuma koji su bili solidni, ali više nisu dosezali čaroliju vremena druge polovice devedesetih. Tolkki je zbog zdravstvenih problema napustio bend. S obzirom na to da je to njegov bend, Stratovarius bi s njim mogli biti pokojni, no glazbenik je dopustio uporabu imena i ostavštine novoj postavi, koja je pod vodstvom pjevača Tima Kotipeltoa do danas objavila još četiri vrlo dobra, ako ne i odlična, albuma.
4. Demons And Wizards: »Demons And Wizards«
Godine 1998. Blind Guardian i Iced Earth objavili su dva odlična studijska albuma, koji i danas vrijede kao karijerni vrhunci obaju bendova. Iced Earth sve su to okrunili i odličnim trostrukim CD-om »Alive In Athens« (1999). Blind Guardian vokalist Hansi Kürsch i Iced Earth šef Jon Schaffer tako su sklopili kreativnu vezu kojom su pokrenuli zajednički projekt. Kao ljubitelji lika i djela britanskih rock legendi Uriah Heep, projektu su dali naziv Demons And Wizards, koji je utjelovljivao briljantnu stilsku mješavinu izražajnih temeljnih elemenata glazbenih usmjerenja obaju matičnih bendova glavnih aktera projekta. Na vidjelo je tako izašao album pun bombastike, izrazito mračno teatralne dramaturgije, naglih epskih prevrata i nadasve prvorazredne harmonike udarnih koračnica i mistike. Takav je postao jedno od najboljih ostvarenja u power metalskom žanru za 2000. godinu. Posebnu auru ovom albumu daje i »floridska« produkcija Jima Morrisa.
3. Nightwish: »Wishmaster«
»Wishmaster« je zacijelo jedna od najboljih ploča cijele Nightwish karijere, a za mnoge i najbolja. Treći album klasičnih dana benda na čelu s karizmatičnom i nezaboravnom mezzosopranisticom Tarjom Turunen. Iskreno rečeno, okorjeli sljedbenici benda njezin odlazak neće preboljeti do kraja života. Ovaj album potvrđuje izuzetnu angažiranost, volju i veliku hrabrost benda da izbaci iz sebe najbolje. A kemija ekipe tada je fantastično funkcionirala. U svakom pogledu. Ekipa izuzetnih glazbenih talenata tako je uspjela umjetnički nadograditi prethodnike »Angels Fall First« (1997) i »Oceanborn« (1998) i, kako se poslije pokazalo (i zahvaljujući albumu »Wishmaster«), vrlo brzo stvoriti kult vodećeg svjetskog benda simfonijskog power metala. To bendu poslije, kad se razišao s Tarjom, nitko nije mogao oduzeti. Na skladateljskoj strani, uz još pečatnije međusobno djelovanje fuzije opernih elemenata s power metalom, bend je s priličnom prednošću utemeljio status vodeće figure u popularizaciji spajanja elemenata klasične glazbe s metalom, čemu je slijedilo sve više bendova. »Wishmaster« obilježavaju osobito vihorita, beskrajno bombastična i furiozna naslovna skladba, pa ultrahipnotični She is My Sin i The Kingslayer te mistična i među fanovima ponarodjela A Deads Boy Poem. »Wishmaster« je po brzini, buci, glazbenom učinku i pravom omjeru klasike i metala krunski dragulj klasičnih Nightwish.
2. Helloween: »The Dark Ride«
»The Dark Ride« završni je album postave benda koja je između 1994. i 2000. nanizala četiri fantastična albuma. Među sva četiri uvijek je diskutabilno koji je bolji. To zato što su uočljivo različiti. Pri vaganju bi ta laskava titula ipak pripala albumu »The Dark Ride«. »The Dark Ride« album je koji je poslužio izuzetno posrećenom kombiniranju esencijalnih elemenata glazbene formule benda i za ono vrijeme vrlo modernom mračnom, lagano prljavom produkcijom koja je intenzivirala masivni zvuk gitarskog fraziranja. Ne tako razorno kao na prethodniku »Better Than Raw«, nego po tome što je “The Dark Ride” postao pravo utjelovljenje najmračnijeg albuma cijele Helloween diskografije. Skladbe kao If I Could Fly ili Escalation 666, pa The Departed (Sun is Going Down), kao i izrazito mračni završni mini naslovni ep, nikad ne bi tako nagovarale da na albumu skladateljsku inicijativu nisu lagano preuzeli gitarist Roland Grapow i bubnjar Uli Kusch. Nažalost, »The Dark Ride« je i tihi putokaz onome što se vrlo brzo dogodilo. Oba malo prije spomenuta glazbenika morala su napustiti Helloween, a nove ideje koje su pripremali za sljedeći Helloween album zaživjele su na prvijencu njihova novog benda Masterplan. Helloween se nakon ovog albuma i s novom postavom nikad više nisu približili tako visokokvalitetnom komponiranju.
1. Jag Panzer: »Thane to the Throne«
»Thane to the Throne« bez dlake na jeziku je najbolji album cijele Jag Panzer karijere. Sve što je izašlo prije njega vrijedi kao postupni umjetnički uspon do točke zenita, a ono što su Jag Panzer objavili poslije, iako kvalitetan nastavak, više nije bilo od toga. Riječ je o remek-djelu koje je na briljantan način spojilo sav pomp i dramu koje možeš izvući iz power metala kako bi uglazbio odabrani koncept. Nakon promašaja zvanog »Dissident Alliance« (1994) i korjenitog popravka glazbenog ukusa s »The Fourth Judgement« tri godine poslije, Jag Panzer su se korjenitije koketirali i s trendovima europskog power metala, no još su uvijek razvijali posve unikatan zvuk i stil. Koloradski metal u zvučnom pokrivaču floridske produkcije Jima Morrisa. Definitivno već i sama ta činjenica pred slušatelja stavlja bend koji je u svemu poseban. Koncept koji su Jag Panzer odabrali za album »Thane to the Throne« potječe iz Shakespeareove tragedije Macbeth. Cijelu su priču uglazbili serijom od 17 činova, pri čemu ne bi iznenadilo da bend potvrdi kako je u to vrijeme za uzor uzeo način na koji je Blind Guardian pristupio konceptualizaciji albuma u remek-djelu »Nightfall in the Middle-Earth« (1998). Ako je prethodnik »The Age of Mastery« (1998) bio zbirka odličnih skladbi, »Thane to the Throne« vrlo je drukčiji album koji se prilagođava konceptu i nudi seriju izvanrednih raspoloženjskih prevrata koji slušatelja cijelo vrijeme drže u vrhunskoj napetosti. Od prve do posljednje sekunde u pravoj ekstazi. Začinjen je nizom izuzetnih razbijača (King At A Prize, Three Voices of Fate, Hell To Pay,…), prekinutih instrumentalnim interludijima i atmosferičnim srhovitim trenucima, kao što je npr. Fall of Dunsinane, dok album zatvara vrhunski melankolični ep Tragedy of MacBeth. Na »Thane to the Throne« Jag Panzer su svoju glazbenu formulu ponijeli do kreativnog vrhunca. Riječ je o jednom od najboljih ostvarenja u power metalu uopće. Od benda koji do danas ostaje nepravedno previđen i osuđen na koncertiranje po klubovima za stoglavu množinu.
Autor: Aleš Podbrežnik
