Izdavač: White Star Records
Datum izlaska: 20. 11. 2020.
Produkcija: Kepler Ten
Trajanje albuma: 64.20 min
Žanr: Progressive Rock
Ocjena: 9.0/10
Kepler 10, nekoć poznat kao KOI-72, zvijezda je slična Suncu koja leži u zviježđu Zmaja i udaljena je od Zemlje nekih 608 svjetlosnih godina. Riječ je dakle o sunčevom sustavu s do sada dva potvrđena planeta (Kepler 10b i Kepler 10c), a trećem, Kepleru 10d, znanstvenici su na tragu od 2017. godine.
Pravi uvod u novu priču o progresivnom rocku? O relativno mladoj grupi zvanoj Kepler Ten. Riječ je o britanskom progresivnorockovskom triju koji je karijeru – zabavno dovoljno – započeo kao sastav posvećen sviranju glazbe kanadskih velikana progresivnog rocka, Rush. Grupa uopće ne bi bila ni po čemu zanimljiva da nije posebna. Da povremeno podsjećaju na Rush, naravno ste već odmah i sami skužili, no te povremene asocijacije baš su simpatične.
Idemo redom. Kepler Ten, koji su u veljači 2017. objavili svoj studijski prvijenac »Delta-V«, u posljednje su tri godine prošli kroz transformaciju kojom su konkretizirali svoj zvuk i stil. U triju bubnjevi, gitara, bas gitara/vokal promjena gitarista može kobno obilježiti buduću evoluciju grupe. Upravo se to dogodilo. Ritchieja Cahilla na novom je albumu zamijenio Alistair Bell. Taj gitarski virtuoz – među ostalim i veliki ljubitelj Erica Johnsona – poseže za »sedmožičanim veslom« na vrlo aktualan – moderan način. Sam razvoj tehnički složenog izlaganja gitarskih čarolija na »A New Kind of Sideways« u odnosu na prethodnika »Delta-V« skokovito je napredovao. Odabirom novog gitarista Kepler Ten nisu žrtvovali ni mrvicu glazbenog vizionarstva, nego su s »A New Kind of Sideways« na svakom koraku nadogradili kvalitativno-izražajnu razinu inače smjelog i prije svega kvalitetnog prvijenca, koji je nagovještavao golem razvojni potencijal ove grupe.
Kepler Ten vode iskusni basist i vokalist James Durand te bubnjar i udaraljkaš Steve Hales. Obojica doprinose i klavijature. Ujedno su i glavni skladatelji i aranžeri. Već sam stil sviranja bas gitare, kao i bubnjanje, odražavaju veliku sklonost liku i djelu Rush. Zveckavi i izrazito zvonki bas u samim linijama, koje u aranžmanima često dominiraju, zatim neki ubačaji i prijelazi na bubnjevima te, zanimljivo, sama boja vokala Jamesa Duranda produbljuju osjećaj da su Kepler Ten grupa koju automatski tu i tamo povuče na Rush. No te su asocijacije prije simpatične nego išta drugo, jer ne radi se o kopiranju, nego tek o osjetnoj nadahnutosti kojom je opremljena ekspresivna slika artističkog dosjea grupe. Budući da su Kepler Ten Britanci i da ni Durand ni Hales nisu »štreberski geekovi«, nego prekaljeni mačci stare škole, vibracija izrazito vuče – ponajviše zbog integracije klavijatura i nekih pastela sintetiziranja zvuka – na dosege britanskog neo-progresivnog rocka, što znači da će ovu grupu brzo prihvatiti za svoju i ljubitelji sastava IQ, Pendragon, Pallas, pa i Arena …
Međutim, Kepler Ten su iz svega toga uspjeli razviti vlastiti trag, koji je prepoznatljiv, samosvojan i koji u odnosu na prvijenac »Delta-V« na novom izdanju postiže izrazit evolucijski napredak. I u produkciji zvuka, i u sažetosti aranžiranja, i u mnogo višoj progresivno-kompleksnoj zagledanosti izdanja, koje sada utjelovljuje i znatno viša skladateljska ambicioznost grupe. Bend je nešto više razvukao i opustio aranžiranje, čime je postigao još viši izplen progresivnorockovske naravi. Pritom je cijelo vrijeme pazio i na to da održi intenzivnu muzikalnu narav izdanja. To je zajamčeno nevjerojatno pečatnim i grabežljivim refrenskim napjevima. Produkcija je organska, živa, daje onaj osjećaj kao da je riječ o koncertnoj izvedbi, iako to naravno nije. Alistair Bell je jednostavno rečeno tehnički znatno izbrušeniji od svog gitarskog prethodnika. Ponajprije se to primjećuje u vještinama gitarista da se briljantno uklapa u pojedine aranžmane skladanja, što jača dimenziju samonikle artističke slike ne samo ovog izdanja, nego posljedično i osvježenja karaktera grupe. Vjerojatno je najzgodniji primjer izvrsne kemije koja vlada među trojicom glazbenika upravo naslovna skladba albuma. Posjeduje sve. Grabežljivu muzikalnu privlačnost i nevjerojatan ekspoze razvoja događaja progresivnorockovske naravi, koji u rješenjima i održavanju visoke kompaktnosti jednostavno oduševljava. Savjet. Naslovna skladba uzima za »polazište« skladanja šablonu koja nije mnogo daleko od nečega što je došlo s albuma »Power Windows« sastava Rush.
»A New Kind of Sideways« inače je polu-konceptualni album koji se bavi filantropskom i humanističkom tematikom. Središnja poruka tog koncepta jest spoznaja da »smo kao ljudska bića međusobno svi jednaki i stoga odgovorni jedni drugima, bez obzira na dob, rasu, spol i seksualnu orijentaciju«. Kako kažu Kepler Ten, riječ je o »izrazu frustracije što svi krvarimo jednako, a unatoč tome većinu svog života posvećujemo pažnju tome kako jedni drugima zagorčati život«. Iako je svaka od skladbi samosvojna priča s glavom i repom, ovu osnovnu nit inače krhkog koncepta povezuju uvodna skladba »Clarity« te posebno ambiciozna dvadesetominutna suita »One and the Same«, koja u tri dijela zaključuje ovaj album. Kad smo već kod nje, nije teško šaljivo natuknuti da je to svojevrsna »2112 suita« karijere Kepler Ten. Iskreno rečeno, barem je pet minuta predugačka, i to zbog nekih repeticija koje nisu nužne. Osobito što se tiče vodećeg napjeva u zadnjem dijelu. Inače je album izvanredno uspješno kalibriran s razvijenim drama teatrom i visokovibrantnim atmosferama, koje nagovaraju velikom grabežljivošću i kojima album postiže potentan zamah dinamičnog razvoja događaja. Posebno poglavlje na albumu predstavljaju i izvrsni refrenski napjevi, koji ovu razvijenu mješavinu pompe i drama teatra tek dodatno intenziviraju.
Album nosi pravu i domišljatu raspodjelu muzikalnih dijelova i dijelova u kojima grupa posvećuje više pozornosti instrumentalno-progresivnom razgibavanju dosjea kompozicija. Trio je s novopečenim članom i gitaristom Alistairom Bellom utjelovio izvrsnu međusobnu kemiju i albumom »A New Kind of Sideways« utemeljio novu narav artističkog dosjea. To je temelj na kojem može sa svom ambicioznošću i kreativnim žarom stvarati i dalje se razvijati. »A New Kind of Sideways« djelo je svojevrsne i samonikle glazbene aure, koje uz prolazne asocijacije na lik i djelo Rush poslužuje element neobičnosti, što zahvalno dostavlja jamac svježine. Ta svježina glazbene neobičnosti zacijelo će iznenaditi mnogog glazbenog gurmana. Kepler Ten svojim drugim studijskim albumom dakle upozoravaju da se razvijaju u glazbeni entitet na koji vrijedi ubuduće ozbiljno računati.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Universal
2. Clarity
3. Falling Down
4. Weaver
5. These Few Words
6. A New Kind of Sideways
7. Icarus Eyes
8. One and the Same
Postava:
James Durand – vokal, bas gitara, klavijature
Alistair Bell – gitara
Steve Hales – bubnjevi, udaraljke, klavijature
