Pet godina proletjelo je brzinom munje. Pet godina otkako među nama nema jednog od najvećih glazbenih vizionara u povijesti rock’n’rolla – genijalnog uma Davida Bowieja. U studenome, prije točno pedeset godina, tip je u SAD-u objavio svoj treći studijski album naslovljen »The Man Who Sold the World«, dok je u Velikoj Britaniji izašao 10. 4. 1971.
Album je snimljen u londonskim studijima Advision i Trident. U travnju i svibnju 1970. Za produkciju se pobrinuo Tony Visconti. Na tom su se albumu upisala i dvojica glazbenika koji su znatno utjecali na buduću karijeru Davida Bowieja. I više od toga. Utjecali su čak i na njegovo daljnje artističko sazrijevanje. Prvi je gitarist Mick Ronson, drugi bubnjar Mick »Woody« Woodmansey. S vremenom se čak pokazalo da se Bowie u potrazi za vlastitim artističkim identitetom počeo oslanjati na Micka Ronsona. S »The Man Who Sold the World« Spiders from Mars počeli su dobivati prve obrise. Ali polako.
Recenziju albuma “The Man Who Sold the World”, koju je za RockLine 27. 1. 2016. napisao Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik, možeš pročitati OVDJE!
Prethodnik, album »David Bowie (Space Oddity)« izašao godinu ranije, pun je akustičnih aranžmana i folk melodija, dok je »The Man Who Sold The World« donio Bowiejev zaokret prema težim zvučnim strukturama. Na njemu je posebno došlo do izražaja gitarsko fraziranje. I kad je riječ o poeziji, novi je album bio zaokret. Teme su postale mračne. Ludilo, vjera, strah od napredujuće tehnologije, dehumanizacija i rat. Taj album Bowieju nije donio nijedan singl, ali su se skladbe između 1970. i 1973. pojavljivale na b-stranama drugih Bowiejevih singlova.
Album se trebao zvati »Metrobolist«, što je Bowiejeva izvedenica iz filma Fritza Langa »Metropolis« snimljenog 1927., no izdavačka kuća Mercury Records u zadnji je čas i bez prethodnog savjetovanja s umjetnikom promijenila naziv albuma.
Album je izašao s obje strane Atlantika s različitim naslovnicama. Na naslovnici za američko tržište bila je stripovska ilustracija kauboja ispred ludnice. Njezin autor, Michael J. Weller, inspiraciju je pronašao u jednoj od filmskih uloga Johna Waynea. Bowieju se naslovnica nikako nije sviđala. Zato je angažirao Keitha MacMillana da napravi alternativnu verziju. Za novu naslovnicu Bowie je odjenuo haljinu koju je dizajnirao modni kreator Michael Fish, a kontroverzna fotografija na kojoj Bowie izgleda kao da je odjeven u žensku odjeću odabrana je za album koji je nekoliko mjeseci kasnije izašao i na britanskom tržištu.
Bowie je godinu ranije postigao proboj singlom »Space Oddity«, koji je izašao u srpnju 1969. Donio mu je komercijalni uspjeh, a javnost je postala svjesna novog umjetničkog imena. Ipak, album »David Bowie (Space Oddity)«, objavljen iste godine, nije ponovio taj uspjeh. Djelomično i zato što izdavačka kuća Philips Records nije bila dovoljno agresivna u promociji. To se odrazilo i 1970., kad se Bowiejev sljedeći singl, za skladbu »The Prettiest Star«, uopće nije plasirao ni na jednu ljestvicu. Album je 1972. doživio reizdanje u izdanju RCA Records, pri čemu je za naslovnicu iskorištena crno-bijela fotografija Bowieja u liku Ziggyja Stardusta, koji je tada već nosio na koncertima.
Budući da je David osjetio kako mu potencijal samostalnog izvođača blijedi, odlučio je osnovati rock sastav s prijateljem i basistom Tonyjem Viscontijem, koji je s njim surađivao već na albumu »David Bowie (Space Oddity)«, te bubnjarom Johnom Cambridgeom, koji je prije svirao u The Rats (na to ćemo se ime još vratiti). Tako su nastali Hype. Trebao im je samo još gitarist.
Godine 1970. Hypeu se pridružio Mick Ronson. To je presudno utjecalo na Bowiejevu karijeru. Zajedno su naime stvorili nekoliko nezaboravnih klasika i općenito klasičnih albuma: »Hunky Dory«, »The Rise And Fall Of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars«, »Aladdin Sane«. Bez Ronsona Bowie bi teško došao do »pauka s Marsa«. Ronson je postao slavan i u rock svijetu je i danas poznat prije svega zbog suradnje s Bowiejem, iako je kasnije, nakon raspada Spiders from Mars, surađivao s nizom glazbenih veličina, među kojima su: Bob Dylan, Lou Reed, Ian Hunter, Roger McGuinn, Morrissey i John Mellencamp.
Šutljivi općinski vrtlar iz grada Hulla izgradio je legendu o Bowieju, pri čemu se postavio u ulogu nenadmašnog kralja među tadašnjim glam rock gitaristima. Istina, Ronson je slavu stekao uz Bowieja, ali tip je bio aktivan već u šezdesetima. Svirao je u raznim sastavima iz Hulla, uključujući The Mariners, kojima je basist Rolling Stonesa Bill Wyman osobno preporučio da promijene ime u King Bees. Smiješno, ali u to je vrijeme Bowie vodio sastav zvan David Jones and The King Bees. Ronson je svirao i u The Rats, koji su 1967. uspjeli izbaciti jedini hit singl, za skladbu »The Rise And Fall Of Bernie Gripplestone«.
Benny Marshall, koji je u to vrijeme bio vokal sastava The Rats i Ronsonov vrlo dobar prijatelj, rekao je: »Mick je bio najbolji gitarist u Hullu, i kad je odlučio otputovati na jug da se pridruži Bowieju, bio sam jako ljut. Naš bubnjar John Cambridge, koji je svirao za Bowieja na albumu »Space Oddity«, vratio se u Hull u siječnju 1970. samo da bi Ronsona odvezao natrag u London. Micka je doslovno odvukao u London, pronašao ga je na općinskom nogometnom stadionu, gdje je na travnatom terenu upravo crtao linije za gol.«
Odande je Cambridge Ronsona odveo ravno u klub Marquee, gdje je Bowie nastupao 3. 2. 1970. Ronsonu su trebala samo dva dana da svlada većinu fraza i struktura Bowiejevih skladbi, pa je mogao pratiti Bowieja, Cambridgea i Viscontija na nastupu u sklopu emisije John Peel Radio 1 Show, koja je prenosila koncert iz Paris Theatrea u Londonu. Sastav je odsvirao petnaest skladbi, uključujući tada svježu »Width of a Circle« i hrpu materijala s tadašnjeg albuma »David Bowie (Space Oddity)«. Reakcija publike bila je pozitivna. Bolja nego na posljednjem koncertu, kad je Bowie nastupio kao samostalni izvođač u Beckenhamu, gdje je u to vrijeme živio sa svojom obitelji. Ronson se potom preselio ravno u Bowiejevu kuću i postao dio njegove obitelji.
Sastav je počeo snimati album »The Man Who Sold the World« 17. 4. 1970. u londonskom studiju Advision. Prije toga su Hype krajem ožujka izbacili Cambridgea iz postave. Iako izvori navode da ga je otpustio Bowie, prema Viscontijevu svjedočenju to je bio zahtjev Micka Ronsona. Bowiejev prvi dojam pri susretu s Mickom Woodmanseyem – novim bubnjarom sastava – bio je ovakav: »Dečko je živio i disao za to da postane rock’n’roll zvijezda«. Do travnja 1970. sva su četvorica glazbenika bila smještena u Bowiejevu domu u engleskom Beckenhamu. Točnije, u nekadašnjem dvorcu Haddon Hall, koji je preuređen u stambeni blok. Jedan ga je posjetitelj jednom opisao rekavši da mu je ambijent nalik dnevnoj sobi grofa Drakule. Visconti i Ronson uredili su ispod golemog stubišta dvorca Haddon Hall mobilni studio, gdje je Bowie snimio većinu demosnimki nastalih početkom sedamdesetih.
Bilo je vrijeme kad je nekoliko sastava odbacivalo hipijevski kolektivizam ili ga se polako zasitilo. Među njima je bio i David Bowie, koji je tako želio snimiti tvrdozvučni rock album. Tony Visconti kasnije je rekao: »Poštovali smo sastave poput Creama, ali nam je nedostajalo ono što su oni imali. Trebalo je dovesti nekoga u ekipu, a taj je netko morao donijeti promjenu. Tada se pokazalo koliko je bio važan dolazak Micka Ronsona.«
Ronsona su svi brzo zavoljeli. Ponajprije zbog njegova zarazna sjevenjačkog humora. Posebno je prirastao srcu Bowieju. Ključno je bilo to što je odmah uvjerio Viscontija i Bowieja, jer je bio nevjerojatno znatiželjan i radoznao te je rado učio. Visconti kaže: »Kad smo David i ja prvi put vidjeli Micka, bilo nam je jasno da se izgledom definitivno uklapa u sastav, ali nismo ni sanjali što će se dogoditi kad uzme svog Les Paula. Onih nekoliko skladbi koje smo prethodno uvježbali s Cambridgeom osvojio je u trenu. Kad je došao na probu, samo je promatrao naše ruke na gitarama i basu i odmah znao što mora svirati. Bio je šutljiv. Opušten, ali pomalo povučen. Kasnije smo David i ja zaključili da mu se dolaskom u naš stan u Beckenhamu otvorio novi svijet i da ga je sve to potpuno preplavilo.«
Prema svjedočenju Tonyja Viscontija, Ronson je u studio Trident navodno stigao već u rujnu 1969., u vrijeme kad je Bowie privodio kraju rad na svom drugom studijskom albumu: »Zamolili smo Micka da u fazi miksanja skladbe »Wild-Eyed Boy From Freecloud« odsvira kraću gitarsku liniju usred skladbe, a u toj se sekciji uključio i pljeskanjem.«
Ako je istina to što Visconti kaže, onda Ronson za svoj doprinos na albumu »David Bowie (Space Oddity)« nikad nije dobio službenu zahvalu. Barem se u osnovnim informacijama o albumu taj detalj ne navodi. Prva snimka na kojoj je Mick Ronson službeno surađivao s Bowiejem nalazi se na singlu »Memory Of A Free Festival Part 1/Part 2«, koji je snimljen u rujnu 1969., a objavljen 1970.
Snimanje albuma »The Man Who Sold the World« počelo je 17. 4. 1970. u londonskom studiju Advision. Prva na redu bila je skladba »All the Madmen«. Već sljedećeg dana u studio je stigao Ralph Mace, kojeg je bend unajmio da snimi solo na Moogu, koji je zapravo bio posuđen. Pripadao je naime Georgeu Harrisonu. Ralph Mace surađivao je i na prije spomenutom singlu »Memory of a Free Festival«. U to je vrijeme Mace već bio iskusan 40-godišnji glazbenik, cijenjen kao koncertni pijanist, a vodio je i odjel za klasičnu glazbu izdavačke kuće Mercury Records. U to se vrijeme David Bowie razišao sa svojim tadašnjim menadžerom Kennethom Cooperom Pittom, a ulogu novog menadžera preuzeo je Tony Defries, koji je zapravo i prije toga nagovorio Bowieja na taj korak. Bend se 21. 4. 1970. preselio u londonski studio Trident, gdje je ostatak travnja, pa sve do sredine svibnja 1970., privodio snimanje albuma kraju. 4. 5. 1970. Hype su snimili skladbe “Running Gun Blues” i “Saviour Machine”. Potonja je izvorno bila odabrana kao radni naslov albuma, sve dok Bowie nije adaptirao glavnu melodiju, što je dovelo do toga da je skladbu preimenovao u »Saviour Machine«. Snimanje i miks albuma 12. 5. 1970. ponovno su se preselili u studio Advision i završili deset dana poslije. David Bowie snimio je glavne vokale za naslovnu skladbu albuma baš na zadnji dan snimanja.
Za vrijeme snimanja albuma David Bowie bio je posvećen svojoj tadašnjoj novoj ženi Angie, a rješavao je i probleme oko menadžerskih poslova. Zato su glazbu na albumu »The Man Who Sold The World« većinom aranžirali Tony Visconti i Mick Ronson. Potonji je upravo tada od Viscontija naučio podosta o tehnikama snimanja i produkcije albuma. Iako je David Bowie naveden kao autor skladbi, Tony Visconti je o skladanju materijala za album rekao: »Skladbe smo pisali svi četvorica zajedno. Odradili smo nekoliko jamova u podrumu, Bowie je sve to slušao i samo odlučivao koju će od naših ideja iskoristiti za album. Bend je tako određenu skladbu snimio u instrumentalnoj verziji, pri čemu je David povremeno svirao i gitaru, koja se ne bi nužno temeljila na njegovoj izvornoj ideji. Tek na kraju Bowie je izbacio iz sebe i tekstove. Pritom je sjedio sa svojom ženom na golemoj sofi.« Međutim, Bowie je u intervjuu 1998. tome proturječio, rekavši: »Očito je informacija da nisam pisao skladbe za »The Man Who Sold the World« s vremenom izrasla u prilično veliku stvar. Samo provjerite akorde. Nitko ne piše modulacije akorda na takav način. Skladbe »The Width of a Circle« i »The Supermen« recimo su bile napisane i prije nego što je snimanje albuma počelo.«
Iako je »The Man Who Sold The World« briljantan album, za Bowieja je značio novi komercijalni brodolom. Album je bio tako loše prihvaćen da je Bowie bio odlučan raspustiti bend, no Ronson, Visconti, Mick »Woody« Woodmansey, kojima se pridružio Benny Marshall, koji je odsvirao usnu harmoniku na dvije skladbe albuma »David Bowie (Space Oddity)«, odlučili su snimiti i izdati singl sa skladbom »4th Hour Of My Sleep«, kojoj je na b-strani društvo pravila »Powers Of Darkness«. Bila je to slobodoumna rock-metal afera u kojoj naravno prednjači Ronsonovo sviranje Les Paula. Singl je nestao bez traga, iako je kasnije izdavačka kuća Vertigo Records obje skladbe uvrstila na kompilacije nazvane »Superheavy Vol 1 i 2«.
Takvi Ronsonovi heavy metal manevri kasnije su sve više i više paše wagnerijanskim i distopijskim tekstovima te tekstovima koji su se bavili spletom ludila i boli. Ronsonov doprinos Bowiejevim skladbama poput »She Shook Me Cold«, »Running Gun Blues« i epskog »Width Of A Circle« učvrstio je gitaristov položaj, a Bowieju je Mick polako tako ušao pod kožu da ga je rado zvao »moj Jeff Beck.«
I David Bowie i Ronno bili su veliki ljubitelji Beckova albuma »Truth«. Benny Marshall, koji je također u London stigao iz Hulla (prije smo spomenuli da je s Ronsonom surađivao u The Rats), kaže: »Mick je znao sve detalje tog albuma, osim skladbe »Beck’s Boogie«, u kojoj je odsvirao samo pojedine dijelove. To ga je strašno izjedalo. 1969. smo kao The Rats otvarali koncert za Jeffa Becka u klubu Ballou – bilo je to u gradu Grantham – i nakon toga je Ronno zamolio Becka da mu pokaže kako se svira brzi uvod u tu skladbu. Beck je odsvirao, a Mick je rekao: ‘Ne, molim te, možeš li odsvirati sporije.’ Beck je odvratio: ‘Ako ću svirati sporije, zaustavit ću se.’ Ali Mick je ustrajao i tako svladao i tu frazu.«
Mašinerija je počela tutnjati i Hype su se u kolovozu 1970. našli na festivalu Atomic Sunrise (prizorište Roundhouse), koji su napunili hipiji. Na tom se nastupu rodio glam rock. Još se pisala 1970. Ronno se sjeća: »Žalong sam »šot« i popušio džoint te se toliko zadrogirao da se uopće ne sjećam što se događalo na pozornici. Rekli su mi da je tamo bio i Marc Bolan, ali ni toga se ne sjećam. U ono vrijeme bendovi su se dosta držali zajedno i Marc je često svraćao na razne koncerte.«
Ronno dodaje: »U vremenu između dvaju albuma, to jest »Hunky Dory« i »Ziggy Stardust«, vladala je nekakva učmalost. Način na koji se Bowie počeo maskirati postupno smo preuzeli svi u bendu i upravo je to rock’n’roll tada silno trebao. To nije bio moj stil, ali me cijela stvar istovremeno oduševljavala. Kao dijete bio sam jako plašljiv i nervozan, a u scenskom kostimu pretvorio bih se u drugu personu i mogao se od svega odvojiti.«
Kako god, Bowiejev album »The Man Who Sold The World« pjevaču nije donio komercijalni proboj, ali je pridonio jačanju Ronsonova samopouzdanja. Ronno i Visconti stvorili su albumu zvuk, izbrusili sve aranžmane, a Bowie je manje-više sudjelovao samo toliko da je dao tekstove. »She Shook Me Cold«, jedna od najprljavijih skladbi koje je Bowie ikad napisao, izravno se odnosi na njegovu Angie, inače gospođu Bowie, no upravo je Ronson bio taj koji je dao »epileptični« uvod, nadahnut likom Hendrixa, a skladbi je cjelokupni karakter dao udarni trio Ronson-Visconti-Woodmansey. Čak je i Angie kasnije priznala da Ronno zapravo nikad nije dobio pravu zahvalu za svoj doprinos albumu, koji je bio zaista iznimno važan.
Hype – bilo s Cambridgeom bilo s Mickom Woodmanseyem -, svojim su okultnim rock blitzkriegom osvojili uporišta u Harrogateu i Scarboroughu, a Ronson i Bowie izvodili su skladbe čak i u klubu Marquee i Hill Country. Kao akustični duo i u vrijeme neposredno prije nego što im se pridružio basist Trevor Bolder. Kad je Visconti – nezadovoljan nedostatkom Bowiejeva entuzijazma, ali i novim menadžerom Defreisom – u kolovozu 1970. otišao, Ronson je dobio slobodne ruke da preuzme aranžiranje gudača i klavira. Rekao je: “Ovako nešto prije nikad nisam radio. Ali znao sam čitati i pisati glazbu, a kad sam promatrao Tonyjev rad u Haddon Hallu, kako skladao i piše određene dijelove za glazbu, aktivno sam s njim i surađivao.«
Tako je Ronson napisao kraće glazbeno djelo, snimljeno na četiri snimača, koje su uključili u stanku unutar skladbe »All The Madmen«. To je bio Ronsonov producentski početak. Ronson kaže: »Ako može uspjeti Tonyju, mogu i ja, pomislio sam. Jednog dana David, Dana Gillespie i ja otišli smo na večeru. Dani su trebali aranžmani za gudače na njezinim novim skladbama i David je izletio: ’Za to će se pobrinuti Mick!’ To se doduše nije dogodilo, ali je bio odličan osjećaj čuti nešto takvo. Sve se rađalo u glavi. Onda si samo sjeo za klavir ili uzeo gitaru u ruke. David me poticao. To je bila njegova uloga. U svemu. On je bio pokretač svega da se to uopće počne odvijati.«
Zatim je početkom siječnja 1971. izašao i singl »Holy Holy«. Cilj mu je bio potaknuti veće zanimanje za album »The Man Who Sold The World«. Međutim, nije napravio prašinu na top-listama. Unatoč tome, izlazak singla Bowieju je osigurao kasnije sklapanje ugovora s Chrysalis Records. Skladbu je producirao basist Herbie Flowers iz sastava Blue Mink, poznat po svojoj bas-liniji u hitu Loua Reeda »Walk on a Wild Side«. Ta potječe s njegova albuma »Transformer«, koji su zajedno producirali upravo David Bowie i Mick Ronson. »Holy Holy« imao je nešto koketiranja s The Move, no zanimljivija je ipak bila njegova b-strana, na kojoj je skladba »Black Country Rock«. Ona je povlačila paralele s tadašnjim stavom Bolanovih Tyranosaurus Rex, što bi možda bio bolji izbor za singl. Bowie je skladbu »Holy Holy« sa svojom ekipom prvi put odsvirao na televizijskom kanalu Granada TV. Bila je to ujedno i jedna od prvih prilika koju je iskoristio da uskoči u jednu od odjeća dizajnera Mr. Fisha (Michael Fish). Upravo su odjeće koje je kreirao Mr. Fish kasnije u velikom broju pratile Bowieja i njegovu karijeru te glam rocku utirale put prema čvrstoj afirmaciji.
Bowiejev tadašnji artizam, odnosno glazbeni stil i zvuk, odjednom su postali jako ovisni o Ronsonu. Na sljedećem albumu, onom »Hunky Dory«, gitarist je konačno dobio i konkretno priznanje za svoj autorski doprinos. Ronson je naime sudjelovao u aranžiranju skladbi »Changes«, »Life On Mars?«, »Kooks«, »Quicksand« i obrade Biff Roseova originala skladbe »Fill Your Heart«.
Nakon izlaska albuma Viscontiju su se pridružili i Ronson i Woodmansey. Tome su, kažu, kumovali osobni sukobi s Bowiejem. Bez obzira na to, Visconti je i kasnije album »The Man Who Sold The World« jako visoko cijenio. Kasnije se vratio Bowieju i tako u velikom stilu nadmašio artizam albuma »The Man Who Sold the World«, kad je 1980. izašao album »Scary Monsters (and Super Creeps)«.
Albumu »The Man Who Sold The World« išlo je bolje s one strane atlantske lokve pa su se u Mercury Recordsu odlučili da u veljači 1971. pošalju Bowieja na promotivnu turneju po SAD-u. Nakon povratka David Bowie napisao je puno nove glazbe, koja je našla svoje mjesto na albumima »Hunky Dory« (1971) i »Rise And Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars« (1972). Po povratku iz SAD-a Bowie se pomirio i s Ronsonom i s Woodmanseyjem, a oba su glazbenika odlučila i dalje surađivati s njim. Uz Trevora Boldera na mjestu novog basista, Spiders from Mars zapravo su se rodili već prije »Hunky Dory«, koji je, zanimljivo, donio novo komercijalno razočaranje. No Bowie na uspjeh nije trebao dugo čekati. Sve je naime isplatio »Rise And Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars« (1972)«.
»The Man Who Sold the World« dakle je album na kojem je David Bowie došao na pravi trag artizma koji ga je vodio prema oblikovanju vlastitog zvuka i stila. To je album kojim je Bowie počeo artistički sazrijevati i rasti. Na neki način album »The Man Who Sold the World« predstavlja uvodni korak u klasične godine Bowiejeve karijere. To je uvodni korak na putu prema onom razvikanom – »razmetljivom i kaotično nakostriješenom zvuku »na struju« -, koji personificira albume »Rise And Fall of Ziggy Stardust and Spiders from Mars« i »Aladdin Sane« (1973). Prije toga je David Bowie morao obaviti još jedan »postanak u boksu«. S albumom »Hunky Dory« (1971). »The Man Who Sold the World« u Bowiejevoj je diskografiji do danas ostao pomalo previđen, no ipak je riječ o vrlo važnom albumu u povijesti rock glazbe, iako se slabo prodavao. U SAD-u, gdje je izašao u siječnju 1971., do lipnja te godine prodano je samo 1.395 primjeraka. Bowie je još iste godine priznao da se u Beckenhamu album prodavao kao vrući kruščići. Ali nažalost samo ondje i nigdje drugdje.
Kako god, »The Man Who Sold the World« doživio je reizdanje tek dvije godine kasnije. Godine 1972. Bowie je ostvario komercijalni proboj albumom »Rise And Fall of Ziggy Stardust and Spiders from Mars«. Zato je izdavačka kuća RCA Records odlučila ponovno izdati album »The Man Who Sold the World«. Ponovno izdani album tako se popeo na 24. mjesto britanske ljestvice najprodavanijih albuma, a na njoj se zadržao čak 30 tjedana. U SAD-u, to jest na Billboardovoj ljestvici 200 najprodavanijih albuma, dogurao je do 105. mjesta i na njoj ostao 23 tjedna. Reizdanje albuma 1990. dovelo ga je do 66. mjesta (u Velikoj Britaniji). U studenom 2020., uz svoju 50. obljetnicu, album »The Man Who Sold The World« doživio je reizdanje u SAD-u. Ovaj put konačno s naslovom »Metrobolist«.
Autor: Aleš Podbrežnik
