Lokacija: Tolmin, Sotočje, Slovenija
Datum: 26.07.2013
Hrvati Rising Dream iz Zadra konkretno su prodrmali scenu 2008. godine, kad su objavili svoj studijski prvijenac »Failed Apocalypse«. Tada su nastupili čak i kao predgrupa Iron Maiden u Splitu! Vrijeme neumoljivo leti, a Rising Dream su se u tom razdoblju do nastupa pet godina kasnije u Tolminu i stilski poprilično promijenili. Na vokalu sada imaju pjevačicu Ines. A Ines zna biti prava bestijalna pojava, jer njezina interpretacija, uz čisti melodični pjev, preuzima i pravo death metal grlenje, koje su Rising Dream beskompromisno ugradili u svoju izvornu power metal melodičnost. Novi Rising Dream znatno su nabrušeniji i zvuče mnogo ekstremnije! Bend je također sklon kompleksnim figurama, pa se u njihovoj glazbi sijeku mnogi riffovi i ritmičke figure koje potječu iz thrash metala. Dakako, primjesa melodičnog death metala više se ne da otkloniti. No pred pozornicom je bilo posve prazno. Deset do petnaest ljudi, i to vjerojatno prijatelja koji su došli iz Hrvatske. Bend ove godine obećava novi studijski album naslovljen »System Corrupt«. Hrvatski Arch Enemy? Bez brige. Ni slučajno!
Slovenski Last Day Here, koji su u danima prije festivala MetalDays izdali svoj drugi studijski album »A New Begining«, važe za jedan od zanimljivijih bendova koji su se posljednjih godina pojavili na našem tlu. Tog vrućeg petkovskog poslijepodneva Last Day Here ponovno su dokazivali da, u skladu sa svojim sloganom, svaki dan (i koncert) žive kao da im je posljednji. Termin u pola tri poslijepodne bio je, blago rečeno, brutalan – jako sunce, temperature preko trideset stupnjeva Celzijusa i samo mali zaplati hlada oko glavne pozornice učinili su da je njihov nastup pogledao tek šačica posjetitelja. No usprkos svim nevoljama, dečki su dali sve od sebe. Iznimno energičan nastup s mješavinom skladbi s oba albuma nije nas ostavio ravnodušnima. Ako nas je na početku koncerta uživalo kojih pedesetak, do kraja se broj udvostručio, a vrijedi spomenuti i prisutnost Stua Blocka (Iced Earth) u publici, koji je vidno uživao u glazbenoj energiji što je strujala s pozornice. Postavlja se samo pitanje bi li bilo bolje da se bend takvog kova pojavi u večernjim satima na manjoj pozornici, ili možda još bolje, da ga se kao domaćeg predstavnika uvrsti među zvučnija imena večernjih nastupa.
Britanski death metalci Bloodshot Dawn svojim su masakrom predstavili odličnu ritam sekciju, razigranu i tehnički konkretnu. Završna Godless u izlaznom je dijelu ponudila pravu žanrovsku mješavinu keltskih harmonija potkrijepljenih modernim »breakdownima«, što je alarmantno mirisalo na moderne staze nekih sunarodnjaka Bullet For My Valentine. Ukratko, Bloodshot Dawn odlično su uigran kvartet, koji je bez imalo pompe došao, odsvirao svoj materijal i temeljito zagrijao inače malobrojnu publiku pod pozornicom, koja pri kraju nastupa nije zaboravila zatražiti bis.
A onda su bili Gravewrom. Sunce je tuklo u čelo. Neumoljivo i bezobzirno. Raspomamili su se i Graveworm. Južni Tirolci donijeli su svoje lice simfonijskog black metala, koje rado prelazi u death metal »melodiziranje«. Bend iz Brunecka ponovno je naletio na prilično razlupan zvuk, gitare su brujale poput pčelica, a vokal ih je konkretno prekrivao. Koncert je otvorila snažno dinamična The World Will Die In Flames, a potom su kroz skladbe I – The Machine i Legions Unleashed Graveworm sve neumoljivije zabijali svoje čavle u lijesove. »Kratko« su (podrazumijeva se) povukle u zvuku i klavijature. No ništa zato. Bend se držao korektno, s profesionalnim odnosom, i iako je pred pozornicom bio prikovan poveći svežanj znatiželjnika, zacijelo su usrećili šačicu vatrenih navijača koji su ih bodrili tijekom koncerta. Nažalost, hrpa veselog brujanja. Činjenica je da Graveworm u svojim autorskim ostvarenjima ne napuštaju konkretnu glazbenu prepoznatljivost.
Jedan od najiščekivanijih nastupa zasigurno je bio nastup američkih heavy metalaca stare škole Metal Church. Prava mala »slast« za sve sladokusce iskonskog nasljeđa heavy metala. Bez kiča, šljokica i scenskih rekvizita. Kod Metal Church oduvijek je brojao samo gitarski riff. Snaga njegove ekspresije! A ona je uvijek posjedovala karizmu i grabežljivost. Ekipa u postavi Kurdt Vanderhoof (gitara), Ronnie Munroe (vokal), Steve Unger (bas gitara), Rick Van Zandt (gitara) i Jeff Plate (bubnjevi, ex-Savatage) stupila je na pozornicu u najžešćoj dnevnoj žegi. Opalila je ravno u zube zaraznim rušiteljem Ton Of Bricks. Ronnie Munroe pokazao se kao izniman vokalist, koji s lakoćom vrši rekreaciju atmosfere klasičnih koncerata Metal Church, kad je kod njih još pjevao pokojni Dave Wayne. Odlična scenska egzekucija. Od prve do posljednje sekunde koncerta. Nažalost, žega je utjecala na samo raspoloženje benda. Tijekom njihova nastupa na pozornicu su donijeli čak i kalorifere. Najviše od svih vidno je patio šef benda Kurdt Vanderhoof, koji se cijelo vrijeme nesretno kezio jer mu je znoj u potocima prelijevao lice. Usprkos odličnom setu, koji je uključivao izvedbu Gods Of Wrath, Watch the Children Pray, A Light In The Dark, Start the Fire, Fake Healer, Beloynd the Black, postava je nastup završila nešto ranije nego što se očekivalo. Tako nije izvela komad Metal Church, koji načelno mora biti prisutan na svakom njihovu koncertu. Usprkos svemu, dobili smo pravu pravcatu šaku dinamita ravno u lice iz ruku legendarnog benda, koji je odsvirao nekoliko nezaboravnih riffova što su s onu stranu bare krojili ranu povijest metala. Doista jedan od najzanimljivijih koncerata na festivalu. Pogotovo za one od nas koji volimo rijetke koncerte. Vi koji posjedujete »bootleg« iz 1986. naslovljen »Live!«, koji je izašao za izdavačku kuću SPV Records 1998. godine, morali ste doživjeti pravu malu repriza tog koncerta, kad su Metal Church usred Tolmina valjali klasik za klasikom. Za Metal Church budućnost je donedavno bila zapečaćena. Bend se naime službeno umirovio 2009., a potom se prošle godine ponovno okupio i službeno objavio da snima novi album. Nadajmo se da će ih promocija istog možda odvesti na klupski koncert u Ljubljanu!
Irski posebnjaci Primordial mogli su posve opravdano za mnoge predstavljati bend petog dana festivala koji se najteže čekao na pozornici. Isporučili su naime jedan od najboljih nastupa ne samo posljednjeg dana, već cijelog festivala. Odlični veterani i ekstremni metalci, koji udaraju još od 1987., predstavljaju jedinstvenu glazbenu mješavinu koja s jedne strane proizlazi iz temelja black metala, a tome dodaje tradicionalne elemente irske folk glazbe. To ne čini frulicama, harmonikama i violinama, već najviše kroz svoju jedinstvenu prizmu kaljenja zlokobnog, metalski naoštrenog zvuka, koji iza sebe ne ostavlja ni žive, a kamoli zatvorenike. Bend je koncert otvorio oko pet popodne. I to prvom skladbom aktualnog studijskog albuma »Redemption at the Puritan’s Hand« (2011), koja se zove No Grave Deep Enough. Nakon takvog uvodnog komada, dakle, nitko nije očekivao koncert pun radosti i vedrog raspoloženja. Na MetalDays je za sat vremena legla tama. Primordial su ukrali dan, nebeska tijela dovedli u pomrčinu sunca. Još bi se samo oblak morao otkinuti i mjera bi bila puna. Vokalist Alan Averill (aka A.A. Nemtheanga) iznimni je vođa. Jedan od najboljih frontmena u metalu uopće. Svoj scenski scenarij nastupa i glumu doveo je do maksimuma. Scenska igra i karizma podsjećaju na još jedan vokalni lik, naime na Davida Bowesa iz NWOBHM postave Hell. Alanu nikako ne ponestaje arsenala za stvaranje dramatike trenutka. Strastveno, uživljeno i nepopustljivo. Izvanredno prilagođavanje vokalnih karakteristika poruci stihova! Bend izniman! U svim karakteristikama! U najvišoj brzini isporučili su jednu od najboljih predstava na festivalu. Nastup koji ti prođe prije nego što je počeo i nastup za koji nakon kraja kažeš da ih moraš što prije ponovno vidjeti na pozornici!
Nevjerojatno je pak kamo su dogurali (nekoć pravi kičeraji u kratkim hlačama) Powerwolf. To su power metalci koji crpe ideje za scenski špas teatar i maskiranje iz legende o transilvanskom grofu Vladu II., nježno nazvanom Drakula. Posve generičan glazbeni iskaz, ali potkrijepljen i zapakiran u bajku o vampirima. I to je dovoljno. Hrpa je takvih bendova i to je jedini put da preusmjeriš publiku i odvratiš je od pretjeranog udubljivanja u tvoju glazbu, da ne otkrije kako si zapravo generičan. Neka se narod radije bavi spektakularnošću tvojih nastupa. Američka se logika dakle sve više uvlači i u pore stare europske celine te izobličuje zdravu europsku misao i zdravo njegovanje, brigu i osjećaj za umjetnost. Nažalost. Postava je tek nešto više od tjedan dana prije dolaska u Tolmin izdala svoj novi studijski album »Preachers Of The Night«. Naravno, glavni lik pozornice je pjevač Attila Dorn, koji je posljednjih nekoliko godina stekao izniman scenski samopouzdanje i stoga je tijekom nastupa djelovao silno uvjerljivo. Narod je jednostavno uživao. Kruha i igara! Nema se što dodati. Sjećam se nastupa Powerwolf na festivalu Bang Your Head!! 2009. Bilo je deset ujutro, bend je imao 40 minuta na raspolaganju. Bili su zeleni. Jako zeleni. U kombinaciji s imenima nastupajućih tog dana, kao što su među ostalima bili Laaz Rockit, Cloven Hoof, Driver, Sacred Right, dakle trenutačno zamjenjivi. No dečkima treba čestitati da su u svom inatu svoje kormilo usmjerili tako daleko i zapravo visoko.
Wintersun su bili dugo iščekivani bend dana. Od strane većine onih koji su ove godine došli na festival. Cijeli svemirski MetalDays festival nagurao se pred pročelje glavne pozornice. Sve lijepo, i zasvira nam snimljeni uvod. Prva minuta je prošla. Sve lijepo. Sve normalno. No što će, čuje se »pok«! »Pa« crkne! Svjetla crknu, sve crkne. Publika odzviždi svoje, festival zanijemi. Prošao je poveći komad vremena, kojih 15 minuta, da su stvari popravili i bend je napokon mogao započeti s koncertom. No nije dugo trajalo. Možda dvadeset minuta, kad se priča još jednom ponovila. I opet se čekalo i čekalo, a narod je bio tužan i neraspoložen. Doista su Wintersun vrući i hrskavi. Kao žemljice. Metalci koji su po vlastitom iskazu u osnovi melodični death metal, a u sve to miješaju doslovno sve moguće metal podžanrove, od power metala do folk metala, neki im dodaju čak i predznak progresivni metal. Ukratko, šest komada Wintersun su isporučili publici na festivalu MetalDays i pritom pokazali svu srčanost i veliku volju te poštovanje prema svojim fanovima, koje nikako nisu htjeli ostaviti na cjedilu. Ponekad se dogodi i »najboljima«. Nadajmo se da će se Wintersun uskoro iskupiti novom turnejom svim obožavateljima koji su izgladnjeli za njihovom glazbom napuštali prostor glavne pozornice!
I za finale veliki povratnik, veliki dužnik i u tom smislu jedno od najslađih iznenađenja ovogodišnje godine. Izgubljeni i pronađeni zlokobni sin metala i tvorac najstrašnijih pripovijesti. King Diamond. King Diamond se nije promijenio ni za pedalj. Sve ostaje isto. Od scenske kulise do poznatog oslikavanja lica. Pred početak nastupa u zraku je vladala prava pravcata napetost. Osjećaj je bio kao da ljudima uopće nije bitno što će King izvesti na pozornici, važno je bilo samo jedno. Da nastupi. Da se pojavi na pozornici. Takav ili onakav. Stvarno smo ga nedostajali! Doista je nekoliko godina vladalo uvjerenje da se čovjek umirovio i da uopće ne namjerava više nastupati, niti izdavati albume. Pogotovo nakon što je došao studeni 2010. Baš u danima kad je njegov basist Hal Patino pomagao na turneji svojim danskim sunarodnjacima i kolegama Pretty Maids, koji su po Europi predstavljali album »Pandemonium!«, gotovo je izgledalo da ćemo ostati bez Kinga Diamonda. Doživio je nekoliko uzastopnih infarkta, pa su mu sretnom operacijom izveli čak trostruki »bypass« i spasili mu život! I King Diamond je tako, srećom, donio sebe i sa sobom strahotu. Ali ne i uroke. Ili ipak?
King Diamond ostaje King Diamond. Vokalno je superioran. Kao na pločama! Njegov na milju prepoznatljiv falset tijekom nastupa djelovao je u punom opsegu. S njegove lijeve strane uvijek vjerni podanik Andy La Roque, s desne isprva basist Hal Patino pa Mike Wead, a iza bubnjarske utvrde Mad Thompson!
O nastupu nema smisla gubiti riječi. Improvizirano kućno predvorje s ogradom, postavljeno posve na rubu pozornice – dakle, cijelo Kingovo kazalište morao si gledati kroz rešetke. Tu je s vremena na vrijeme između rešetaka provirila Kingova glava s lepršavim jezikom. Kao uvijek s mikrofonom pričvršćenim na dvije prekrižene kosti. Prostor oživi uvodnom klasikom The Candle (»The Fatal Portrait«, 1985), a ubrzo se na pozornicu dokotrljala i kremenita baka u invalidskim kolicima (Saxon bi uglas zavikali: »She’s got Wheeels, Wheels of Steel!!!«), kad postava nastavlja s Welcome Home (»Them«, 1987). Špas teatar se brzo odvijao. Koncert je predstavljao svojevrsnu šetnju kroz diskografiju King Diamonda! Zapravo zbog neprestane izmjene kulisa, kadrova,.. događaji su se brzo odvijali, a minute brzo tekle. Načelno je improvizirano stubište s lijeve i desne strane te balkon koristio King Diamond, ostali su se na stubište i balkon penjali tek povremeno. La Roque je tijekom koncerta napravio možda dva koraka lijevo i desno od svoje osnovne pozicije na pozornici, za razliku od njega, pozornicu uzduž i poprijeko prešao je hiperaktivni Hal Patino. Odlična uigranost Weada i La Roquea iskrila je u nekoliko nezaboravnih riffova King Diamondove karijere. Set lista bila je odlična, zapravo sastavljena od skladbi na temelju kojih si je King Diamond u zlatnim osamdesetima izgradio kultni spomenik. Prema očekivanju i na veliko oduševljenje publike, postava je odsvirala i dvije klasike Mercyful Fate (Come to the Sabbath, Evil). Jedina »mlađa« skladba bila je Shapes Of Black s posljednjeg albuma »Give Me Your Soul« (2007), a King Diamond je relativno brzo doveo regularni set do kraja kad je zaključio skladbom The Eye Of The Witch (»The Eye«, 1990). King nas je s ekipom poveo u intenzivan završetak uz dvije »Abigail« klasike te posolio obvezni bis po ukusu svih komadom Evil s prvijenca Mercyful Fate »Melissa« (1983).
Nešto kratak set i usputni bubnjarski solo ukazuju da King Diamond nije tako svjež kao nekoć. Ipak je vokalom i scenskim teatrom stvorio upravo ono po što smo došli. Naravno, uz odličnu igru svojih vjernih slugu. Promašaja tijekom nastupa nije se osjetilo, tek nešto štednje energije i najmanje 15 minuta prekratak repertoar. Novi studijski album je u nastajanju. A onda čekamo novu turneju. Mogu zaključiti da je koncert King Diamonda, uz primjedbu o štednji energije, opravdao očekivanja kao jedan od vrhunaca festivala MetalDays 2013.
Glavni nositelji večeri na drugoj pozornici bili su pak švedski doom metalci Candlemass. Originalni članovi Leif Edling (bas gitara) i Mats Björkman (gitara), uz Jana Lindha (bubnjevi), gitarista Larsa Johanssona i najnoviju akviziciju, vokalista Matsa Levena, drže uzde u rukama, a kao šesti član Candlemass na koncertima pomaže klavijaturist Per Wiberg (ex-Opeth). Candlemass ne popuštaju i na festivalu su isporučili zasigurno jedan od najboljih koncerata u cijelom tjednu. Pravi izbor za pravi bend kojemu je namijenjena čast da zatvori festival! Prošle godine Candlemass su izdali novi studijski album »Psalms For The Dead« (2012) i večer otvorili prvom skladbom albuma, nazvanom Prophet!
Minimalizam scenske rasvjete silno je godio prirodi benda. Još više je godio ambijent. Šumarak. Pogotovo kad su opalili skladbom Under the Oak, Mats Leven nažalost nikada neće biti Messiah Marcolin, no ipak je njegovo pjevanje odlično preuzelo priču o atmosferi koju stvaraju samo Candlemass. Leven je prekaljen čovjek. S Björkmanom je već surađivao u bendu Krux, a u malom prstu ima i poantu teatralnosti. Prije toga je naime surađivao s Therion. Iskusan umjetnik dakle. Dakako, karizma njegove scenske pojave zamijesena je od posve drugog tijesta nego Marcolinova, no ipak na prvom mjestu broji izvedba. A Šveđani su na pozornici istiniti u svojim djelima i savršeni u izvedbi! Manifest pravog skandinavskog perfekcionizma negdje u podzemlju zračio je iskrenom strašću glazbenika, koji su nepopustljivo obračunali s riffovima repertoara. Kako onima koji pripadaju najnovijima (Prophet, Waterwitch, Psalms For The Dead, Black As Time), tako i onima najiščekivanijima, koji su ponudili podrugljive »očenaše« izvedbi klasika Emperor of the Void, At The Gallows End, Bewitched, Dark Reflections, Crystal Ball i u završnici očekivanu Solitude. Nastup na festivalu MetalDays 2013 zasjenio je balingenski nastup benda u sklopu zagrijavajućeg dana festivala Bang Your Head!!! Jednostavno zbog ambijenta u kojem su Candlemass nastupili u Tolminu. Odlično su se osjećali. Zračili su još više opuštenosti i još više komunikativnosti odnosno otvorenosti prema publici, koja je ispunila baš svaki kutak prostora pred pozornicom. Bio je to naime posljednji nastup na festivalu, koji je tiho i polako gasnuo. I s Candlemass, kako zgodno ime benda, ugasila se i posljednja festivalska svijeća. Briljantnost koncerta i atmosfere, gdje je kemija između publike i benda doživljavala izuzetnu homogenost i u kojoj se osjećalo da će oproštaj biti težak. Oproštaj od ovogodišnjeg festivala MetalDays. Do iduće godine!
autori: Sebastijan Videc & Aleš Podbrežnik
fotografije: Nina Grad & Jerneja Jerak
Setliste:
METAL CHURCH:
1. Terminator 2 Main Title (intro)
2. Ton of Bricks
3. Start the Fire
4. A Light in the Dark
5. Fake Healer
6. Gods of Wrath
7. Badlands
8. Watch the Children Pray
9. Beyond the Black
SVART CROWN:
01. Intro
02. Apocalyptic Triumph
03. Into a Demential Sea
04. In Utero: A Place of Hatred and Threat
05. Nahash the Temptator
06. Profane
07. Ascetic Purification
08. Revelation: Down Here Stillborn
PRIMORDIAL:
01. No Grave Deep Enough
02. Gods to the Godless
03. Bloodied Yet Unbowed
04. As Rome Burns
05. Traitors Gate
06. The Coffin Ships
07. Empire Falls
POWERWOLF:
01. Lupus Daemonis (Intro)
02. Sanctified With Dynamite
03. We Drink Your Blood
04. Amen & Attack
05. Werewolves of Armenia
06. In the Name of God
07. Resurrection by Erection
08. Coleus Sanctus
09. All We Need Is Blood
10. Kreuzfeuer
11. Raise Your Fist, Evangelist
12. Lupus Dei
13. Wolves Against the World (outro)
WINTERSUN:
01. When Time Fades Away
02. Sons of Winter and Stars
03. Beautiful Death
04. Death and the Healing
05. Winter Madness
06. Starchild
AURA NOIR:
01. Upon the Dark Throne
02. Blood Unity
03. Abbadon
04. Hades Rise
05. Deep Tracts of Hell
06. Black Deluge Night
07. Hell’s Fire
08. Shadows of Death
09. The Stalker
10. Black Metal Jaw
11. Conqueror
12. Sons of Hades
KING DIAMOND:
01. The Candle
02. Welcome Home
03. At the Graves
04. Up from the Grave
05. Voodoo
06. Sleepless Nights
07. Drum Solo
08. Dreams
09. Come to the Sabbath
10. Shapes of Black
11. Eye of the Witch
—bis—
12. The Family Ghost
13. Evil
14. Black Horsemen
CANDLEMASS:
01. Marche Funebre (intro)
02. Prophet
03. Bewitched
04. Dark Reflections
05. Waterwitch
06. Emperor of the Void
07. Under the Oak
08. At the Gallows End
09. Psalms for the Dead
10. Black as Time
11. Crystal Ball
12. Solitude
