Lokacija: Klagenfurt / Wörtherseebühne / Austrija
Datum: nedjelja, 04.08.2013
Art rock koncertni perfekcionisti Alan Parsons Live Project ovaj su se put javili iz Klagenfurta, gdje su zauzeli pozornicu tik uz idilično alpsko jezero Wörthersee. Nakon bečkog pogleda na legendarnog engleskog glazbenika, producenta i zvučnog inženjera Alana Parsonsa i njegovu družinu svestranih glazbenika, kad smo svjedočili savršenoj koncertnoj fantaziji na najbolji mogući profesionalni način, očekivanja prije njihova nastupa u Klagenfurtu bila su razumljivo visoka, ako ne i veća nego prije. Tome je zacijelo pridonijela i činjenica da je Alan za potrebe turneje kao posebnog gosta pozvao kultnog američkog pjevača Kipa Wingera, najpoznatijeg kao šefa glam metal benda Winger, iako se posljednjih godina dobrano afirmirao i kao izvrstan samostalni glazbenik.
Multiinstrumentalist Kip, koji je osim pjevanja tijekom nastupa povremeno svirao i akustičnu gitaru, u Alan Parsons Live Project stigao je kao privremena, ljetna zamjena za pjevača PJ Olssona, još jednog fantastičnog vokalista čiji je glas oduvijek bio idealan za izvođenje legendarnih hitova The Alan Parsons Project. PJ, koji će se na jesen vratiti u Alanov prateći bend, morao je zbog hitnih obveza odustati od ljetne turneje pa je Kip uskočio na njegovo mjesto kao naručen. I za klavijaturama je ovaj put bila druga osoba nego inače, jer je Tom Brooks za ljetnu turneju zamijenio dugogodišnjeg klavijaturista Mannyja Foccarazza. Mnoge među nama najviše je zanimalo kako će dugogodišnje TAPP klasike zvučati u izvedbi tako ‘jako američkog’ pjevača poput Kipa Wingera. Svi članovi Alanova benda inače su Amerikanci, što je za nekoga tko je većinu svoje profesionalne karijere surađivao s britanskim glazbenicima predvođenima The Beatles i Pink Floyd prilično neobično, ali posve logično, jer s obitelji već dugo živi u razvikanom kalifornijskom gradu Santa Barbara.
Izbor izvedbi u ovoj večeri bio je vrlo sličan kao prilikom našeg prethodnog susreta u Beču, uz ugodno iznenađenje da su Alan i njegovi glazbeni drugari koncert otvorili klasikom »May Be a Price to Pay« s albuma »The Turn Of a Friendly Card« (1980), usred koje nas Kip nekako još nije posve uvjerio da interpretacije TAPP vječnih zelenaca u njegovoj režiji zvuče jednako uvjerljivo kao u PJ-evoj izvedbi. Ubrzo zatim ga je na glavnom mikrofonu pri izvedbi megahita »Don’t Answer Me« s albuma »Ammonia Avenue« (1984) zamijenio poglavar Alan, koji je na pozornici sa svojim klavijaturama ponovno bio za jedan stepenik podignut u odnosu na ostale članove benda, iako se ovaj put puno više šetao pozornicom i bio još bolje raspoložen nego što smo ga bili navikli u Beču. Alan je uzeo ekskluzivno pravo da nakon smrti suosnivača TAPP-a, škotskog pjevača/klavijaturista Erica Woolfsona, pjeva oba najveća hita ove nezaboravne skupine i iako njegove pjevačke interpretacije ne dosežu originale, i dalje zvuče vrlo dobro. Tu je uz moćan saksofonski solo svoj prvi ‘zvjezdani trenutak’ u ovoj večeri doživio i saksofonist/pjevač Todd Cooper, koji je Kipu pomagao u većini pjevačkih izvedbi te nekoliko puta preuzeo ulogu glavnog pjevača.
Gospodin Winger nas je konačno uvjerio izvrsnom verzijom energetskog punjača baterija »Damned If I Do«, kojom je opravdao svoj tipični američki, kicoški-klinački izgled, po kojem je dosta odskakao usred na pozornici okupljene družine. Tijekom medleyja »Breakdown/The Raven«, u kojem mu je pri pjevanju zdušno pomagao i Cooper, svi smo već divili njegovoj izvanrednoj vokalnoj bravuroznosti. Koliki je Winger zapravo dobar pjevač, pokazalo se osobito u mirnijim trenucima, kao na primjer na uvijek dirljivoj hit baladi »Time«, koju je otpjevao s posebnim žarom, gotovo na razini originalnog pjevača ove klasike, to jest Woolfsona. Na »I Wouldn’t Want to Be Like You« kao glavni pjevač prvi i posljednji put u ovoj večeri istaknuo se i odlični gitarist Alastair Greene, koji je ovaj put bio izuzetno raspoložen i ponudio još malo više duhovitih improvizacija nego prilikom našeg prethodnog susreta.
Izvanrednu lekciju u pjevanju vokalnih multiharmonija Alanov je bend iznimno uspjelo demonstrirao i na melodramatičnom rušilcu »La Sagrada Familia«, kojim su se prisjetili legendarnog španjolskog arhitekta Antonija Gaudija i njegova još i danas nedovršenog velikog arhitektonskog projekta. U jednom je trenutku Kip pozvao publiku, koja je kod najvećih hitova intenzivno sudjelovala pjevanjem i bila neobično živahna za poslovično hladne Austrijance, da počne skandirati Alanovo ime. Germanizirana verzija njegova imena zvučala je kao ‘Alen’ umjesto Alan, na što ih je napola u šali, napola ozbiljno upozorio i sam. Bradati producent zavidnog stasa, ali utoliko ugodnijeg vokala, cijelo je vrijeme brižno bdio nad svojim bendom i elegantno mijenjao gitaru i sintisajzer.
Pritom nije zaboravio spomenuti svoj najnoviji dvostruki koncertni album »Live Span« (2013), snimljen u njemačkom Stuttgartu 24.03.2013., koji je među posjetiteljima prije, tijekom i nakon nastupa išao kao alva. Jedan od vrhunaca večeri nedvojbeno je bila izvedba cijele druge polovice ranije spomenutog albuma »The Turn Of a Friendly Card«, koji su izveli gotovo u cijelosti. Oba glavna pjevača, to jest Winger i saksofonist Cooper, posebno su nas oduševila tijekom izvedbi pompoznog energetskog katalizatora »Snake Eyes« i dirljive balade »Nothing Left To Lose«. Potonja je bila još jedna prava mala škola fenomenalne uporabe vokalnih multiharmonija, koju su Alan i družina uvježbali do savršenstva.
Koncertno raspoloženje dodatno je zagrijala sjajna verzija klasike »What Goes Up« s albuma »Pyramid« (1978), koju je Winger također otpjevao na fenomenalan način i do tog nas trenutka konačno uvjerio da je bio, takoreći, idealan pjevački gost. Za tim je slijedio dulji instrumental »Luciferama«, sastavljen od kultnih instrumentala »Lucifer« i »Mammagamma« u koji su, očekivano, upleli dodatne improvizacije. Ozvučenje je cijelo vrijeme bilo na zavidnoj razini, što je od zvučnog perfekcionista Alanova kova posve samorazumljivo. Posebno spominjanje zaslužuje i bubnjar Danny Thompson, koji je upravo te večeri slavio rođendan, dok nas je basist Guy Erez oduševio mnoštvom izvrsnih improvizacija.
I »Don’t Let It Show« i »Prime Time«, još dva nezaboravna hita iz zlatnih vremena TAPP-a, zvučala su fantastično i tada je stigao veliki vrhunac večeri. Riječ je, naravno, o najvećem TAPP hitu uopće, »Eye in The Sky«, koji je, kao i obično, u uvodu bio popraćen ništa manje legendarnim instrumentalom »Sirius«, kojeg je u zlatna vremena Michaela Jordana za otvaranja utakmica koristila slavna NBA ekipa Chicago Bulls. To je onaj magični trenutak svakog nastupa Alan Parsons Live Project, kad euforija potpuno preuzme publiku, koja se počne sa stolica slijevati pod pozornicu i kad Alan nakratko opet postane središnji glas večeri. Brojni u publici ove su se večeri duhom uspješno vratili u mlada ljeta, kad su TAPP hitovi zauzimali vrhove glazbenih ljestvica i kad ih je kroz većinu osamdesetih vrtjela svaka poštena radijska postaja.
Na bis se nije trebalo dugo čekati i majstori zvučne perfekcije najprije su nas oduševili uvijek korisnim pokretačem koncertnog raspoloženja »(The System) of Doctor Tarr and Professor Fether«. Zatim se uz izvedbu melankolične balade »Old and Wise«, tijekom koje su se brojni stariji parovi primili za ruke i prisjetili mladih dana, temperatura načas malo spustila, no to nije dugo trajalo. Alan i njegovi vjerni podanici završnom bombom »Games People Play« s albuma »The Turn Of A Friendly Card«, koja svojim intelektualnim tekstom slušateljima uvijek ostavi dodatnu filozofsku ‘kost za glodanje’, ovu su večer samih superlativa završili na najbolji mogući način i doživjeli bučan pljesak koji nikako da utihne. Doista je nevjerojatno bilo promatrati euforiju austrijske publike, s obzirom na to da su na početku nastupa brojna sjedala još bila prazna. Do kraja večeri slobodnih sjedala više nije bilo napretek.
Svatko tko želi doživjeti savršen večer čiste zvučne perfekcije, bezobrazno zarazne melodičnosti i bezgranične virtuoznosti uz izvedbe nekih od najvećih rock klasika sedamdesetih i osamdesetih, ni po koju cijenu ne smije propustiti nastup Alan Parsons Live Projecta. Pritom nije važno je li na vokalu PJ Olsson, idealan glas za oponašanje magije izvornih, studijskih verzija TAPP klasika, ili Kip Winger, koji im svojim čarobno melodičnim vokalom osigura dodatnu vrijednost.
autor: Peter Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
01. May Be a Price to Pay
02. Don’t Answer Me
03. Damned If I Do
04. Breakdown / The Raven
05. Time
06. I Wouldn’t Want to Be Like You
07. La Sagrada Familia
08. The Turn of a Friendly Card (Part One)
09. Snake Eyes
10. The Ace of Swords
11. Nothing Left to Lose
12. The Turn of a Friendly Card (Part Two)
13. What Goes Up
14. Lucifer / Mammagamma
15. Psychobabble
16. Don’t Let It Show
17. Prime Time
18. Sirius
19. Eye in the Sky
—dodatak—
21. (The System of) Dr. Tarr and Professor Fether
22. Old and Wise
23. Games People Play
