Bang Your Head!!! 2017 (treći dan) – spektakularna lomljava sa znamenitim HammerFall čekićem!
Lokacija: Balingen / Messegelände / Njemačka
Datum: subota, 15.07.2017
I treći je dan nad Balingen donio hrpu podžanrovskih devijacija unutar metal glazbe, iako se osjetio naglasak na tradicionalnoj vještini stare škole i power metalu, što je potvrdio i sam završni dio programa s nastupom švedskih HammerFall. Ne treba posebno naglašavati da je festival Bang Your Head!!! festival za sve one s tradicionalnijim glazbenim ukusom i starošKolskim preferencijama prema rocku i metalu.
Tako je počeo i treći dan, kad su na pozornicu stupili veterani tevtonskog thrash metala iz njemačkog Düsseldorfa Assassin. Kvintet, koji ponovno aktivno djeluje od 2002. godine, zapravo je uskočio u program u zadnji čas, jer su na njihovu mjestu trebali svirati Paradox, koji su obećavali, nakon 28 godina, poseban koncert na kojem bi se ujedinili u originalnoj postavi, ali je ponovno pogoršano zdravstveno stanje šefa grupe i gitarista Charlieja bendu onemogućilo nastup. No Assassin su doslovno dokazali da su uskočili na Balingen pet minuta prije dvanaest. Bili su naime nadasve razglašeni i neuigrani. U ekipi je danas od originalnog članstva ostao samo gitarist Jürgen Scholz. Očito je da ne nastupaju puno, ili pak imaju višemjesečne pauze između nastupa. U svakom slučaju, vokalist Ingo Bajonczak pokušavao je sve te male peripetije sanirati dugim obraćanjima i humorom, no povremeno se doista vidjelo da bend ne vlada velikim pozornicama, koje je prilično nespretno iskorištavao. Bend je na koncertu predstavio točke aktualnog studijskog albuma »Combat Cahtedral«, a koncert je otvorio i zaključio skladbama prvijenca »Upcoming Terror«, i to Fighjt (To Stop the Tyrant) te Assassin.
Znatno više ozbiljnosti na pozornicu su unijeli Vain, koji su nakon fijaska nastupa Vincea Neila i ne baš najuvjerljivijih Slaughter, fenomena glam rocka i glam metala te Sunstripa, zapravo na festivalu spasili obraz. Vain su naime isporučili izvrstan nastup, baš kao i prije tri godine, kad su u Balingenu uopće prvi put nastupali u svojoj karijeri. Jasno je da je Davy opet bio »nacvrcan«, pa je i cijela pozornica posljedično opet bila puna njega. Također je cijelo vrijeme izvlačio kazališni show tako što je detaljno promatrao pripadnice nježnijeg spola, dijelio im komplimente, a ni ostalih »sočnih« začina njegove bujne mašte nije manjkalo. Uz izvrsnu vokalnu interpretaciju koju u svojoj razuzdanosti i danas posjeduje Davy, treba istaknuti da ga prati vrhunska četa glazbenika. Iako je bend ove godine izdao vrlo dobar novi studijski album »Rolling With the Punches«, dobro je znao da ljudi očekuju starije točke njihova djelovanja. Silno energičan i naoštren nastup izvrsne egzekucije ispratili su izvedbom Who’s Watching You, zaključnom Bite the Bullet, 1000 Degrees, Icy, Greener, Secrets,, Quick Step To Love i No Respect. Bolje Vain kao headliner BYH festivala nego Vince Neil. Definitivno.
Raven su tri vječna zvučna uzurpatora, recimo im slobodno zvučni teroristi, zapravo trio otrovne starokopitne speed metal brzine, kojim zapovijedaju neuništivi braća Gallagher. Skupina iz vremena NWOBHM uskrsnuća, pravi veterani na sceni. I nevjerojatno je što sve mogu napraviti na pozornici samo tri čovjeka. Tri vragolana. Zapravo sve. Slabih sat vremena Raven eksplozivnosti i podivljalih rituala braće Marka i Johna. Posljednji studijski album, više nego izvrsni »Extermination«, još uvijek živo odjekuje, iako je star dvije godine, a bend je s njega odradio samo jednu skladbu, a set listu inače podredio albumima »All for One« i »Rock Until You Drop«, s kojih je odsvirao polovicu cijele set liste. Prizor je nostalgično oživio, a Raven su potvrdili svu svoju izvrsnost i nepopustljivost. Baš kao 2013., kad su tu nastupili u dvorani. Bend je odsvirao sljedeće skladbe: otvarajuću Destroy (jedinu s aktualnog »Extermination«), All Monsters, Hell Patrol, All For One, Hung, Drawn & Quartered, Rock Until You Drop, Tank Treads (The Blood Runs Red), Faster Than the Speed of Light, On And On, Break the Chain i s obzirom na opsežni diskografski opus prilično nepotrebnu završnu Mars Bonfire priredbu Born to Be Wild. Taj potez, odnosno izbor, ujedno je i jedini (manji) minus ovog nastupa.
Ostalo se u vremenima NWOBHM-a. Na pozornicu su naime stupili Diamond Head, koje danas vodi jedini originalni član ekipe, gitarist Brian Tatler. Bend je pronašao stabilnost osobito dolaskom izvrsnog danskog vriskača Rasmusa Bom Andersena pa je tako prošle godine snimio novi studijski album »Diamond Head«. Tako pronađena stabilnost ponovno im je širom otvorila vrata koncertnih pozornica. Kad na pozornicu dođu Diamond Head, jasno je što se od njih traži. Materijal iz osamdesetih. Što više toga. Bend je to jasno znao pa je tako i odradio svoj koncert. S iznimkom dviju novih (Bones, Diamonds) sjekli su klasik za klasikom, počevši sa starom Wild on the Streets, koja je tek u devedesetima našla mjesto na albumu »Progress And Death«, a onda odmah zaokret na album »Borrowed Time« i naslovnu skladbu. Slijedile su još Lightning to the Nations, The Prince, In the Heat of the Night, Shot Out the Lights, obavezni It’s Electric i Helpless (obje pred kraj koncerta) i svakako završna Am I Evil?, bez koje pravog Diamond Head koncerta naprosto ne može biti. Bend je poprilično iznenadio integracijom skladbe Starcrossed. Riječ je o starijoj skladbi koju je tek prošle godine počeo prvi put izvoditi uživo. Diamond Head su dakle kompaktna i čvrsta cjelina, a pravi zamah ekipi daje izvrsno raspoloženi vokalist Rasmus Bom Andersen, koji je neprestano ludovao po pozornici te izveo i nekoliko nevjerojatnih pozorničkih akrobacija. Da ne govorimo o njegovu vokalnom učinku. Izvanredno. Bend iduće godine dolazi na Metaldays festival u Tolmin! Svakako legende kojima vrijedi posvetiti pažnju ako se ikad ukaže prilika za to. A to je dobro znala još davno i Metallica.
Bilo je vrijeme da se netko sjeti i starošKolske verzije američkog speed/thrash metala osamdesetih. Na pozornici su naime stajali Vicious Rumors. Bend je prošle godine izdao novi album »Concusion Protocol« i njime dokazao da još zdaleka nije rekao posljednju riječ. Izvrstan novi album predstavljao je na jesenskoj turneji zajedno sa sastavom Dirkschneider po Europi. Nastupilo je vrijeme ljetnih festivala, a poznato je i to da je Horst Franz veliki pristaša ove grupe, pa su Vicious Rumors posljedično vrlo česti gosti festivala Bang Your Head!!!. Prije ovogodišnjeg ljeta veliki vođa grupe Geoff Thorpe ponovno je napravio nekoliko rokada u ekipi. Na mjesto glavnog vokalista tako se vratio Brian Allen, izvrstan vokalist zarazne karizme. Upravo je ta karizmatičnost, koju bi pojava vokalista u svakoj grupi trebala posjedovati, nedostajala kod Vicious Rumors otkako je Allen privremeno napustio grupu. Sada je opet tu. I Brian je svoju teatralnost više nego opravdao. Thorpe je na poziciju drugog gitarista integrirao i mladog i nadobudnog Gunnara Dügreya, koji se vrlo istaknuo s nekoliko solaža. U čizme Taena Rasmussena ne može stati svatko. Mladić dakle dokazuje da je od pravog tijesta. Bend je pripremio pravu starošKolsku set listu. Već je sam uvodni dio počeo sanjivo, s materijalom njihova kultnog i najprepoznatljivijeg studijskog izdanja »Digital Dictator«, kad su Vicious Rumors rušili sve pred sobom i redom pucali klasike Worlds And Machines, Digital Dictator te Out of the Shadows. Izvanredno raspoložena ekipa dakle, koja je djelovala kao da su se stari prijatelji ponovno našli nakon dugo vremena. Naravno, i mi Slovenci stisnuli smo šake, jer je po pozornici divlje trčao i vitlao svojom Spector bas gitarom naš Tilen Hudrap. Za bubnjevima naravno ostaje Thorpeov nerazdvojni drug Larry Howe, koji je ponovno isporučio izvrsnu bubnjarsku predstavu. Zanimljivo je da su Vicious Rumors posve izostavili materijal s novog albuma, a u set listu vratili dva izvrsna komada s »Razorblade Killers«, Let the Garden Burn i Murderball, koji su Allenu posebno pisani na kožu. Bend je iznenadio i integracijom klasike s »Welcome to the Ball«, Dust to Dust, koju je u karijeri izvodio na pozornicama silno rijetko, a inače je set listu popunio još skladbama albuma “Vicious Rumors”: Hellraiser, Down to the Temple i završnom Don’t Wait For Me. U set listi nije manjkala obavezna Soldiers of the Night (s istoimenog prvijenca). Super nastup, super ekipa. Vicious Rumors ostaju neprobojna pozornička utvrda. Nastup je bio znatno intenzivnije obojen, kako energijom, tako i emocijama i strastima, u usporedbi s nastupom u prosincu u Brnu, kad su morali svirati kao kvartet, bez jednog gitarista. Nadajmo se da se bend uskoro vraća u Europu. Na novu klupsku turneju naravno. Usput, VR su napravili lijepu promociju i našem web portalu nakon što je sam bubnjar Larry Howe pred kraj nastupa među mnoštvo zalučio nekoliko Rockline majica. Ovaj nevjerojatno intenzivan nastup na Bang Your Head!!! Vicious Rumors snimili su s namjerom da izdaju prvi službeni DVD u povijesti grupe. Izaći će u posebnom paketu 2019. godine, kad će grupa slaviti svojih 40 godina djelovanja, a snimala ga je ista snimateljska ekipa koja je upravo tu 2015. snimila nastup sastava Accept. Oni su početkom ove godine tu snimku izdali u obliku DVD-a “Restless And Live”. Stoga ne čudi da su pozornicu posebno za ovaj događaj Vicious Rumors opremili s čak dvadeset gitarskih kabineta. Čak je i set lista doživjela za ovaj događaj jednu posebnost. Grupa je prvi put u karijeri otvorila koncert s Worlds and Machines, a ujedno i posljednji put. Takav je događaj dakle za Vicious Rumors povijestan, a također će ga se još niz godina sjećati okupljeno mnoštvo, koje je nastup grupe zacijelo odbacio u “čela blesava”, kao grom iz vedra neba. Dobili su naime više nego što su se tiho nadali. Bend je naime na pozornici ostavio ne samo znoj, već i krv, pri čemu onaj “salto mortale” našeg Tilena vrijedi kao jedna od priča koja će kroz godine postati, ako već ne mit, onda barem legenda.
Prvo pravo razočaranje na festival su donijeli Dokken. Svakako to i nije bilo razočaranje, ako znaš da Don Dokken nije onaj Don Dokken iz zlatnih vremena grupe. Vokalist je tijekom godina stekao lijep paket kilograma, no to i nije bitno. Problem je u tome što mu je vokal izgubio na prepoznatljivosti, pečatnosti, karizmi i posve je razvodnjen. Don Dokken bez tako vrhunske pratećeg sastava kakav ima vjerojatno danas više ne bi nastupao. Ti mu momci pružaju nevjerojatnu potporu. Osobito kad je riječ o izvanserijskom gitaristu Johnu Levinu, koji je bio glavna atrakcija i lik nastupa grupe. Njegove briljantne i tehnički besprijekorno uklesane solaže oduzimale su dah, a jednako tako i nevjerojatna okretnost i agilnost ovog gitarista, koji je povrh svega toga i silno spretno izvodio prateće vokale. Oni su naime nadobavezni. Osobito uz današnju okrnjenu vokalnu formu šefa grupe. U ekipi s Donom ostaju originalni bubnjar Mick Brown i »sanjiva ljepotica« Chris McArvill, čija narcisoidna zaljubljenost u samog sebe, prije ili kasnije, potpuno odbija. To pali kod nekih parodičnih Steel Panther, pa i to mora biti kazališno režirano, a ne kod Dokken. No Don je inače vokalno toliko presušio da je publika već na početku koncerta uz Kiss Of Death u refrenu gromoglasno nadglasala pjevača. Ta se skladba kasnije pokazala jedinom točkom albuma »Back For the Attack«. Bend je pripremio dobar repertoar, podredio je set listu impozantnim klasicima osamdesetih »Tooth And Nail« (skladbe: Don’t Close your Eyes, Alone Again, Into the Fire i završna Tooth And Nail) te »Unchain the Night« (In my Dreams, the Hunter, Dream Warriors). Bend je set listu posolio još izvedbom naslovne skladbe albuma »Breaking the Chains«. Ukratko. Sve je stajalo kako treba, s izuzetkom vokalne iznemoglosti Dona Dokkena. Zato ne bi bila ni velika šteta da čovjek grupu trajno umirovi.
Slijedio je nastup kanadskih melodičnih death metalaca Kataklysm. Oni su u žanrovskom smislu predstavljali korjenit otklon trećeg dana festivala. Zapravo toliko velik da grupa tijekom nastupa nikako nije mogla izvući od publike neki poseban feedback. Klijentela festivala je naime starija i sluša drukčiju glazbu, ne toliko sastave koji pripadaju death metalu, pri čemu Kataklysm čak spadaju među mekše – dakle lakše dostupne predstavnike svog žanra. To je bila zrcalna slika onoga što možeš doživjeti na nastupu ove grupe u sklopu tolminskog Metaldays festivala, koji su Kataklysm inače posjetili već bezbroj puta. Na nastupu na BYH festivalu nije se vidio ni jedan crowd surfer, a na njihovim nastupima u Tolminu rijetko ćeš sresti nekoga tko ti poslije koncerta ne bi rekao da je crowdsurfao na Kataklysm. Nikakve posebne povratne energije od publike dakle, osim pristojnog pljeskanja. Istina, publika pred pozornicom se i malo prorijedila, i promiješala, ali onih najnaoljenijih fanova grupe bilo je tek šačica. Ipak su Kataklysm na pozornici djelovali posve opušteno, zaneseno i naravno standardno dobro. Bend je intenzivnije predstavio aktualni studijski album »Of Ghosts and Gods«, a ostatak set liste popunio skladbama starijih studijskih albuma. Maurizio Iacono i ekipa ostaju izuzetno uigrana i kalibrirana pozornička ekipa. Kataklysm puno nastupaju, iza njih je puno iskustva i kilometraže. Nažalost, ovaj put nisu imali uz sebe onu svoju pravu publiku.
Napokon je počelo pucati i u dvorani. Tamo su otvorili program The Unity, nova grupa dvaju članova Gamma Ray, Henjoa Richtera i bubnjara Michaela Ehrea. The Unity su sekstet i njeguju tipični power metal inspiriran simfo-operetnom muzikalnošću. Ostali građevni elementi grupe su još Stef E. (gitara), Jogi Sweers (bas gitara), Sascha Onnen (klavijature) i pjevač talijanskog podrijetla Gianba Manenti, koji je na pozornici zapravo bio sveprisutan. Vokalist posjeduje izniman vokalni raspon. Snagu nigdje ne gubi, ni u ekstremnim visinama, i doista djeluje kao operni pjevač. Neki Rhapsody Of Fire ili Vision Divine odmah bi ga posvojili i uzeli za svoga. The Unity su predstavljali svoj studijski prvijenac istoimenog naslova i imali sat vremena više nego dovoljno za njegovu besprijekornu promociju.. Doduše, riječ je o prepakiravanju klišeja i momci ne izmišljaju toplu vodu, no očito je da su Gamma Ray napravili dulju stanku. Hansen je snimio solo album, nastali su Unitiy. Ako ste ukočeni pristaša svega što miriše na power metal, The Unity bit će vaši u tren oka. U rujnu možete skočiti do Münchena i pogledati ih kao predgrupu Edguy. The Unitiy su pred kraj ipak odsvirali nešto od Gamma Ray. Bila je to skladba Send Me A Sign, a inače su koncert napunili autorskim skladbama, i to: Rise and Fall, Firesign, No More Lies, God of Temptation, Close to Crazy, Calm before the Storm, Killer Instinct i Never Forget.
Malo prije nego što je glavna festivalska pozornica zapalio sam presvijetli gitarski bog Michael Schenker, u dvorani su svojim materijalom počeli lomatati njemački deathmetalski težaci i mračnjaci Disbelief. Postava Karsten “Jagger” Jäger (vokal), Jochen “Joe” Trunk (bas gitara), Alex Hagenauer (gitara), David “Dave” Renner (gitara) i Fabian “Fab” Regmann (bubnjevi), zapravo je na festivalu isporučila ono što su na istoj poziciji prije godinu dana također povratnici na sceni i njemački deathmetalci sličnog EMŠOa Warpath, samo što su Disbelief posve stabilna ekipa i u karijeri stoga nisu radili nikakve stanke. Njihovog death metala moraš biti vičan. U Njemačkoj su po opusu iznimno cijenjena grupa. Zato tijekom koncerta u dvorani nije bilo malo posjetitelja, iako se bend preklapao s MSG-om, što je zapravo bila velika šteta. No netko jednostavno mora biti žrtva. Ovaj put su to morali biti Disbelief, koje su podržavali ponajviše mlađi ljubitelji teških zvukova, koji slušaju ekstremne grane metal žanra kao da dišu zrak. Bend je ove godine izdao novi studijski album naslova The Symbol of Death, a s istoimenom skladbom albuma i započeo svoj nastup. Bend se ne šali i do srži je otrovan kad grmi na pozornici. Izvrsno je uigran. Od glave do pete. Karsten je u tren oka preznojio samog sebe i djelovao kao mokra krpa dok je grizao svojim grcanjem poeziju grupe. Među gitaristima Renner je preuzimao inicijativu, a sve se naravno vrtjelo na izuzetnoj kompaktnoj i rušilačkoj ritmičkoj kinetici, koja izvrsno funkcionira u grupi. Koncert sam morao prekinuti gledati, jer je bilo vrijeme da se probijem do foto pita pred glavnom pozornicom, gdje je organizator obećavao posve poseban nastup jednog od najmarkantnijih gitarista ere rocka i rolla.
Michael Schenker s tri različita pjevača i napokon bez koruptivnog Francisa Bucholza. Znameniti gitarski as, jedan od najvažnijih rock’n’roll gitarista koji su ikad gmizali planetom i vječna inspiracija mnogih gitarista iz generacija koje su slijedile ovog velikog gitarista! Nakon nekoliko godina vratio se na Bang Your Head!!! U ulozi podrške glavnom nositelju. Schenker je na pozornicu stupio sa svojom znamenitom crno-bijelom Flyin’ V gitarom, a društvo mu je u početnom dijelu na pozornici pravio među vokalistima Gary Barden. Schenker je uz sebe okupio izvanrednu družinu, i to basista Chrisa Glena i bubnjara Teda McKennu, dok je za ritam gitaru skrbio Steve Mann. U prvom dijelu Schenker je s ekipom i raspoloženim Bardnom nizao klasike prvih dvaju albuma (Let Sleeping Dogs Lie, Victim of Illusion, Attack of the Mad Axeman, Armed and Ready). Potom je slijedilo uključivanje komada Coast to Coast (Scorpions), gdje su se Bardnu pridružili još Robin McAuley i Graham Bonnet, koji je ostao na pozornici za tri »Assault Attack« skladbe, i to Dancer, Desert Song i Assault Attack. Slijedi još Captain Nemo s Bardnom na vokalu, a potom napokon opet na pozornicu stupa Robin McAuley, koji je ostavio poseban dojam svojim izvanrednim vokalom baršunastih finesa. On zadržava izuzetnu svježinu i ekspresivnu snagu i u zrelim godinama. Pjevač je sa Schenkerovom ekipom nadasve suvereno začinio nastup kad se prihvatio triju McAuley Schenker Group klasika: Love Is Not A Game, Bad Boys i Save Yourself. Naravno, Schenker nije zaobišao ni trenutke s UFO, kad se koncert prevalio u završni dio, i to s Rock Bottom i zaključnom Doctor, Doctor. Michael je Michael. Samo on ima takav dodir i samo njegova gitara tako zvuči. Jedinstveno. Tako jedinstveno cvili da ta jedinstvena cviljavost u tren izaziva guščju kožu po tijelu. Takvih je gitarista bilo malo u povijesti rock’n’rolla. Jedan od njih je primjerice Richie Blackmore. Michael se cijelo vrijeme koncerta pristojno smiješio publici, djelovao je izuzetno raspoloženo, vedro i također zaneseno. Vidno je uživao u izuzetno bučnoj i snažnoj podršci koju je primao od publike. Michael je pokazao svo svoje majstorstvo, svoj izniman osjećaj za nevjerojatnu kontrolu nad tonovima, koje je bojao izuzetnom filigranskom profinjenošću. Uz sve to bili smo i svjedoci njegovih znamenitih pozorničkih poza, kojima je oduvijek oduševljavao mladu gardu gitarista. Izvanredna predstava izvanredne ekipe, koju bih slušao i slušao, da minutaža nije bila ograničena i da dan ne broji samo 24 sata. Michael Schenker je sa svojim glazbenicima priredio jedan od najboljih koncerata na cijelom festivalu, a ako bi mu netko stavio oznaku da je to bio najbolji koncert, kažem vam da je to posve neskromno rečeno i da se pri takvoj tvrdnji nije puno zabludio.
HammerFall su prije točno dvadeset godina nastupili na, reci i piši, drugom izdanju festivala Bang Your Head, koji se tada još održavao u manjoj dvorani usred grada Tübingena. S HammerFall su tada nastupili još Gamma Ray, Demon, Virgin Steele, Sinner, Flotsam And Jetsam te Sacred Steel. Dvadeset je godina prošlo i od izdavanja studijskog prvijenca grupe naslova »Glory to the Brave«. No HammerFall su bili u pravo vrijeme na pravom mjestu i nakon gotovo 25 godina djelovanja uživaju veliki ugled kako kod mlađih generacija, tako i kod one koja je odrasla uz metal osamdesetih. Bend je prošle godine izdao posljednji studijski album »Built To Last«, koji je također izdašnije bio zastupljen u set listi , no Hammerfall su ovaj put obećali poseban koncert na Bang Your Headu. Okej, bio je opet opremljen hrpom dimnih zavjesa i bljuvanjem vatre, kao 2010., kad su posljednji put nastupili u Balingenu. Pirotehnike dakle nije nedostajalo tijekom koncertnog nastupa. Bend je u prvoj polovici nizao skladbu za skladbom u svojoj uigranoj maniri, gdje je precizno proučena svaka minuta i sekunda na koncertu. Točno se naime zna tko u ekipi zauzima koji položaj i gdje stoji u tom trenutku na pozornici. Kiksevi su rijetki, bend je nevjerojatno rutiniran i iskusan. Okej, istina je da Dronjak još uvijek ne zna dobro svirati gitaru, no to ostaje minorna primjedba. Oscar je takav i takav će ostati i upravo zato je Oscar tako »kvlt« i drukčiji uopće ne smije biti. Oscar uz sebe inače ima jednog od najimenitijih gitarista svoje generacije. U njemu uživa izuzetnu potporu. To je naime Pontus Norgren, nekadašnji Malmsteenov gitarski tehničar, koji važi za izuzetnog virtuoza i nedavno se priključio i sastavu Panzer. U prvom dijelu momci su nanizali redom skladbe Hector’s Hymn, Riders of the Storm, Blood Bound, Any Means Necessary, Renegade, Dethrone and Defy, Last Man Standing, Let the Hammer Fall i Built to Last. S obzirom na veljačku set listu, iz nje su izostavili samo Bring It!
Potom su na pozornicu došla tri glazbenika koji čine grupu Draupner. To su Henning Andersson s peterožičanom violinom, Görgen Antonsson s običnom violinom i Tomas “Limpan” Lindberg, koji inače svira buzuki, mandolu i akustičnu gitaru. Također Šveđani, što nije bilo teško pogoditi, zar ne? No, oni su najprije izveli instrumental Between Two Worlds, a nakon toga im se na pozornici priključio Joacim Cans i zajedno su izveli baladu I Believe. Kad su na pozornicu stupili i ostali iz HammerFall eskadrona, osam je glazbenika odsvirało vijenac skladbi albuma »Glory to the Brave«, i to samo glavne gitarske fraze skladbi: Stone Cold, Unchained, The Metal Age, HammerFall, Steel Meets Steel te naposljetku tek upali u The Dragon Lies Bleeding, koji su izveli u cijelosti. Na klupskoj turneji svirali su samo dio te skladbe. Jedan od vrhunaca bila je himna Glory to the Brave, koju je zapravo pjevao cijeli Balingen. Izuzetna energija u tim trenucima na festivalu. Emotivno. Dirljivo. Dodatak s Hammer High, pa Bushido i dugo očekivana Hearts On Fire, gdje je opet ludovao cijeli festival s grupom u pravom atmosferskom krešendu. Doista poseban koncert grupe. U svakom pogledu. Momci su se doista potrudili i pripremili za ovaj koncert, iako smo se potiho nadali da će izvesti cijeli album »Glroy To The Brave«.
Kome su HammerFall bili prespori i previše melodični, taj je radije otišao u dvorану i poslušao belgijske speed metalce i revitaliste Evil Invaders. Koncert četiriju vragolana ponovno je isporučio vratolomno iskustvo teško opisivog brzinskog razvoja svih događaja. Fotografi smo s njima ponovno imali problema, a ujedno su nas »zabavljali« i hrpom pozorničke magle. Doista atraktivna predstava ispunjena izvanrednom potencijom, željom za dokazivanjem, izvrsnom uigranošću i čvrstim fokusom. Glavnina materijala bila je sa skladbama Pulses of Pleasure, Fast, Loud ‘n’ Rude, Shot to Paradise, Master of Illusion i Starway to Insanity usmjerena na izvedbu još uvijek aktualnog posljednjeg studijskog albuma »Pulses of Pleasure« (2015.), no bend je predstavio i dvije posve nove skladbe Mental Penitenciary i otvarajuću As Life Slowly Fades. Luda predstava! I isti Evil Invaders pojavili su se nakon deset dana i na tolminskom Metaldays festivalu!
Nakon završnog vatrometa kojem svake godine svjedočimo nakon nastupa glavnog nositelja trećeg dana festivala, veliko finale festivala preselilo se u dvoranu, gdje su ovogodišnje izdanje festivala zaključili legendarni Axxis. Kod Axxis su danas jedini originalni članovi pjevač Benrhard Weiss i klavijaturist Harry Oellers, a društvo im prave još Stefan Weber (gitara), Rob Schomaker (bas gitara) i Dirk Brand (bubnjevi). Budući da je aktualni »Retrolution« zaokret hard rockovskim korijenima (bend je s njega odsvirao Somebody died at the party, Heavy Metal Brother i Queen of the Wind), slijedila je obrada repertoara sa starošKolskom set listom, gdje se ekipa nije stidjela izvedbe skladbi kultnih »Kingdom of the Night« (Living In A World, Kingodm of the Night), »II« (Touch the Rainbow, Little Look Back) pa čak i s »Big Thrill« (Little War). Axxis nisu ignorirali ni svoju powermetalsku eru i začinili su repertoar i točkama albuma »Paradise In Flames« (Tales Of Glory Island), »Utopia« (Heavy Rain) i »Doom of Destiny« (Blood Angel). Bend djeluje pun energije i zamaha i u Balingenu je isporučio silno lijep, opušten i angažiran nastup, gdje su svi akteri (s izuzetkom Weissa naravno) predstavili i svoju solo točku, što i nije bilo nužno.
Trodnevno skakanje od pozornice do pozornice uzelo je svoj danak, pa smo malo skratili gledanje sastava Axxis i uputili se prema šatoru i u kamp na zasluženi odmor. 21. izdanja festivala tako je polako bilo gotovo. Ponovno je donijelo izuzetno raznoliku zbirku izvođača, među njima mnogo takvih koje možeš sresti na pozornicama silno rijetko. Govorim u ime nekoga tko obitava na geografskom dijelu Europe, nedaleko ali još uvijek južno od Alpa. Budući da činjenice ostaju činjenice, u Balingen ćemo odlaziti svake godine. Hodočastit ćemo tamo uvijek iznova, jer drukčije jednostavno ne može biti, a dušu je potrebno nekako nahraniti. Odbrojavanje dana je dakle već počelo!
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
