Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Tolmin / Sotočje / Slovenija
Datum koncerta: 24.08.2017
Broj posjetitelja: 100
Cijena karte: 79,00€ (trodnevna ulaznica)
Nema se što reći. Ekipa koja organizira festivale Metaldays, PunkRock Holiday, Overjam ima doista veliko srce. Nakon što se okušala u zimskoj verziji famoznog tolminskog festivala Metaldays, rodila joj se i ideja o festivalu koji bi zastupao bluesovskije boje i boje rock’n’rolla. Tako se rodio Motorcity festival! Tri dana, ukupno deset izvođača. Početak malo prije sedam navečer, a kraj oko ponoći ili malo poslije.
Kao i uvijek. Ekipa je opet mislila na sve. To kažem odmah na početku. Sigurnost, scenska rasvjeta, zvuk, sve. Naravno, u znatno smanjenoj režiji, nego što smo navikli npr. na Metaldays festivalu. Opreznost je majka mudrosti, a i skromnost. Tu treba početi. Nadajmo se dakle da će stvar proraditi! I da ne srljam. Veliko hvala hrabrosti svih koji su sudjelovali u organizaciji festivala. To pišem unaprijed.
A sad idemo na prvi dan. Dakle, prvi bend prvog dana. Četvrtak kasno popodne. Pred pozornicom jedva tridesetak ljudi. Ukupno ih je, raštrkanih po platou famoznog šumarka ispred sutoka Tolminke i Soče, gdje je stajala pozornica nazvana »B.B. King«, bilo kojih sto, a brojka se do završnog čina prvog dana festivala nije mnogo promijenila. Jedina pozornica prvog Motörcity festivala u povijesti inače na Metaldays festivalu važi za second stage. No na njoj su s najavljenim programom počeli na vrijeme, petnaest minuta prije sedam navečer, veterani slovenskog blues rocka EMŠO Blues Band. Mudraci, iskusni i naravno izvrsni imitatori The Allman Brothers Band. Doista zvučno i izvedbeno doterani do savršenstva. Bend sam prvi put vidio uživo, što je prava mala sramota, ali tako su prolazili dani i godine i nikako se nisam uspio prije susresti s njima uživo. Bend nastupa u postavi Emil ‘Jimi’ Pock (vokal, akustična gitara), Edo Sušnik (gitara), Janc Galič (gitara), Slavc Žust (bas gitara), Andrej Konjajev (orgulje, klavijature), Marko Avanzo (bubnjevi), David Kobe (udaraljke), a pri ovoj prilici im je na nastupu u Tolminu pomogao svestrani i izbrušeni bubnjarski majstor Sergej Ranđelović »RunJoe«. U stilu Allmanovaca. Dakle, dva bubnjara na pozornici!
Bend ima doista izniman kilometraž i zato u ekipi nema skrivanja. Zvuk je izbrušen. Bend tijekom nastupa razvija izvanrednu kompaktnost i koherentnost. Od nevjerojatno impozantnog i pronicljivog vokala Jimija Pocka, koji zna biti u trenucima grleno grub i muževan, a već sljedećeg trena mekan i baršunasto ljuljuškav, preko izvanredne veze Hammond orgulja i gitara, do debele bas noge i cijele udaraljkaško-bubnjarske sekcije, koja poput ljepila drži gradivne dijelove zvučne slike na okupu. Bend je koncert otvorio na svoj način. Sa svojom prvom ljubavlju. Skladbom The Allman Brothers Band Don’t Want You No More. Tako je ostalo i u nastavku uz It’s Not My Cross To Bear. Nije izostala ni One Way Out (orig. Marshall Sehor, poznata je i izvedba u režiji The Allman Brothers Band), a ni nezaboravna Whipping Post . Bend se latio otrovno zaraznog i erotičnog blues valcera Get On With Your Life, pa dalje You Don’t Love Me (orig. Willie Cobbs), Firing Line, Good Clean Fun, Black Hearted Woman, Gambler’s Roll i završna End of the Line. Uz gotovo isključivo sviranje “Allmanovaca”, bend je na sredini repertoar začinio i skladbom Soundbound Mamma, koju u originalu izvodi Dickey Betts.
EMŠO Blues Band vidljivo su uživali u nastupu. Uglavnom svi na svojim sjedalima (barskim stolcima), sviraju profinjeno, potpuno predano pristupaju stvari. Kad duša i srce postanu jedno i 100% se stope s magijom bluesa i rocka!
Na pozornicu su se popeli Terry Evans i Hans Theessink. Dva izvanredna glazbenika koja su još prije nekoliko godina pronašla zajedničku kemiju i tako udružila snage u akustični duet. U Tolmin su stigli iz Klagenfurta, gdje su nastupali dan prije. Njihova esencija diktirala je doživljaj kao da svaki od njih donosi bitne komadiće u savršenu glazbenu slagalicu. Što jedan nema, ima drugi, i obratno. Dakle. Ukupno dva glazbenika, s akustičnim gitarama, pomoćnim naprstcima i usnim harmonikama te? Vokalima. Izvanrednim vokalima, koji znaju vrlo ugodno milovati i izvlačiti emocije i iz najcrnjih kutaka naših duša. Možemo reći da se radilo o posve posebnom koncertu cijelog festivala. Kako minimalizam uz svu intimnost može ukrotiti svaki megalomanski kič i sjaj iza kojeg se “rado skriva” glazbena produkcija. Dublje od ovoga ne ide. Sat i petnaest minuta savršenog duševnog užitka, dvaju izvanrednih bluesovskih pastora. Terry Evans pravi je vokalni kameleon, kad god je otvorio usta, njegova sofisticiranost i nevjerojatna profinjenost izazivala je naježenost, a njegovi vokalni manevri blistali su u mnogim nijansama boja. Ako tražiš što je to pravi i iskonski “crnački” vokal, onda se javi kod Evansa. Theessink je pak s druge strane silno impresionirao svojim niskim baritonom. Nevjerojatan vokalni kontrast dvojice glazbenika držao je malobrojnu publiku na uzbudljivom pragu emocija i strasti. Neprestano u punoj »napetosti« dakle. Dvojica momaka odsvirala su sljedeće skladbe: How Come People Act Like That, Don’t Let The Green Grass Fool You (Wilson Pickett), Mother Earth (Memphis Slim), Talk To Your Daughter (J. B. Lenoir), Demons, izvrsnu ragtime točku zvanu Glory Of Love. Poseban naglasak glazbenici su stavili na svoj zajednički album »Delta Time« (na njemu je sudjelovao i famozni Ry Cooder), i to skladbama Gotta Keep Movin’, Shelter From The Storm, I Need Money i Delta Time. Duet je koncert priveo kraju tako da se najprije prihvatio Theessinkove šaljive Minnibelle, nakon čega je slijedila razvratna You Can’t Judge A Book by The Cover (orig. Bo Diddley) te prvi hit Chucka Berryja Maybeline. Uz srdačne ovacije malobrojne publike, Evans i Theessink odsvirali su još Tears Are Rollin’ i definitivno se oprostili. Nezaboravno.
Kao posljednji na pozornicu su stupili primorski Bluesback. Dugovječni koparski bend, odnosno kvartet koji zastupaju Peter Orlič, Marko Stropnik, Willy DeMattia, Mitja Stropnik, važi za nevjerojatno iskusnu i tehnički izvedbeno silno izbrušenu ekipu. Kroz godine nastupaju u nepromijenjenoj postavi i to se opet odrazilo. Na još jednom njihovom nastupu punom drskih solističkih eskapada i vrućeg adrenalinskog začina. Bend kojeg RockLine nije gledao uživo od onog davnog nastupa pred legendarnim Nine Below Zero u Piranu, 01.03.2008., ponovno se predstavio kao nevjerojatno nauljen stroj u kojem funkcioniraju baš sve sitnice. Izvanredan splet ravnopravno raspoređenih gitarskih solaža na relaciji dvojice gitarista, a glavni vokal je kroz godine dobio na prodornosti i širini. Izvanredna je bila i ritmička kinetika benda, u kojoj se ističe izražena funky opruga toplog i silno aktivnog te muzikalnog basa. Bend materijal izvodi intenzivno i izuzetno zagrijano. Svoje i autorske obrade. I takav je bio i koncert. Negdje na sredini nastupa bend je na pozornicu pozvao i puhačku sekciju (truba, saksofon, trombon) i krenuo u skladbu Buddyja Guyja Midnight Train, a u toj formaciji odsvirao je i Love Sneakin Up On You (Bonnie Ratt). Između ostalog, zaredale su se još I Want All My Money Back (Lonnie Brooks), I Don’t Believe (Joe Bonamassa), Walk In My Shadow (Free).
Bluesback sve obrade sviraju na svoj način. Sa svojim duhom, esencijom, da osjetiš pravi bit i bitak benda. Bio je kasni sat i znakovi dnevne energetske iscrpljenosti već su se polako osjećali na našim plećima. O Blusback valja zaključiti da ostaju izvrstan bend koji sazrijeva iz godine u godinu, poput starog dobrog vina, i taj rast se ne zaustavlja.
Prvi dan donio je dakle tri izvrsna koncerta. Sva tri uklopljena u žanr bluesa, a svaki izvođač tom je žanru pristupio na svoj način. I interpretacijom, i izvedbom. U svakom slučaju, sva trojica su glazbenim gurmanima zadala podosta posla.
Galerija slika
