U 71. godini preminuo je Marko Brecelj, jedan od najpronicljivijih, najduhovitijih i najiskričavijih slovenskih glazbenih umjetnika, u svojoj idejnoj ekspresiji najčešće ‘krvno pobratimljen’ s provokativnim avangardno-umjetničkim polom, kojim je tako sjajno ‘podzemno’ spajao društvenu kritičnost sa svojim genijalnim mračnim sarkazmom u kojem nije manjkalo bizarnih ‘podvala’, teatralnih šou ekscesa i izazovnosti. Brecelj je bio jedan od onih nemilosrdnih umjetničkih korektora koji su svojom dubokoumnom pronicljivošću držali jetko ogledalo nemilosrdnom glodanju istine od strane kastracijskih strojeva ‘lažno’ demokratske tupoglavosti, koja kroz tisućljeća nosi ‘čovjekoljubivu misiju’ zastrašujućeg upravljanja masama.
Brecelj se divovskim slovima upisao u povijest slovenskog rocka – pri čemu ga je lako ubrojiti u struju avangardne oporbe, nakon što je u sedamdesetima osnovao nezaboravne Buldožer te se svojim ‘čudaštvom’ već ranije proslavio kao ‘zajedljivi’ kantautor, kad je 1974. u savezu s Bojanom Adamičem objavio svoj kultni kantautorski prvijenac “Cocktail”, koji i danas ostaje jedno od najprepoznatljivijih ostvarenja suvremenog slovenskog kantautorstva.
Brecelj, koji se krajem travnja 1951. rodio u Sarajevu, isprva se okušao u studiju geologije i tehničke fizike (FNT). Sudbina je htjela da mu se životni put ukrsti s putem profesora Alojza Kodrete, koji je predavao matematičku fiziku. On je Marka poučio da nema nikakvih vrijednih spomena talenata ni za matematiku ni za fiziku, na što mu se glazbeni umjetnik nedugo zatim, kad je već stekao status slobodnog umjetnika, slikovito narugao u krajnje šaljivom i zajedljivom singlu Alojz valček, koji je posvetio upravo Kodretu.
Brecelj je isprva svirao violinu u kvartetu Trije črnci te triju Krik, no sviranje violine ga nije previše veselilo pa ju je napustio. Godine 1974. nastupio je na Mladinskom festivalu u Subotici, gdje se predstavio široj javnosti. Iste je godine objavio album “Cocktail”. Na tom se albumu pojavila i skladba Hiškar Rogač, snimljena uz sudjelovanje članova grupe Sedem svetlobnih let, što je vodilo do formiranja rock sastava Buldožer. Marko je u savezu s Borisom Beletom postao pogonski motor i idejni vizionar grupe, a istovremeno i većinski autor tekstova i pjevač.
Godine 1975. Buldožer su objavili kultni prvijenac “Pljuni istini u oči”, a Marko Brecelj se u grupi dodatno učvrstio i afirmirao kao jedan od najposebnijih, najprodornijih vođa, vokalista i skladatelja na tadašnjoj sveJugoslavenskoj rockerskoj sceni. Godine 1976. uslijedio je drugi album Buldožera, “Zabranjeno plakatiranje”, a 1979. glazbena podloga za film “Živi bili pa vidjeli”, koju su Buldožer objavili i kao mini LP. Za to su postignuće Buldožer na pulskom filmskom festivalu dobili nagradu “Zlatna arena”.
Iste je godine Brecelj napustio Buldožer i ponovno se posvetio svojim kantautorskim čarima. S Ivanom Volarićem “Feom” pokrenuo je kratkoživući projekt Duo Zlatni zubi. Tome je između 1983. i 1984. uslijedilo djelovanje u grupi Marjanov čudni zajec, a potom je 1986. i 1991. objavio dva albuma s grupom Javna vaja, i to “Desant na rt Dobre nade” i “Moje krave molznice”. Kao posebni gost 1994. je surađivao s grupom Strelnikoff na albumu “Hojladrija * Svinjarija * Diareja * Gonoreja”.
Od početka osamdesetih pa sve do 2015. Brecelj je bio na čelu koparskog Mladinskog, kulturnog, socijalnog i multimedijskog centra (MKSMC). Isto tako djelovao je u stranci Akacije te Društvu prijateljev zmernega napredka. Bio je poznat po svojim kandidaturama za koparskog gradonačelnika, a kad je na to mjesto izabran Boris Popovič, Brecelj je smislio zajedljiv manevar. Svakog dana Popovičeva mandata izvodio je ‘umjetnički ritual’ sa svojim ‘koljenčarima’ ispred zgrade općine – ritual je nazvao “Kolenovanje”. Između 2003. i 2007. bio je i vijećnik u gradskom vijeću Gradske općine Koper. U nizu nezaboravnih i genijalnih provokacija i danas posebnog spomena vrijedi njegov famozni ‘vatentat’, kad je, naoružan zavojem Tosama vate i dugom puhaljkom, svim raspoloživim plućnim kapacitetom i vještim balističkim izračunom ispljunuo gorko ‘oslinjeni’ vatni projektil u Dimitrija Rupla.
Između 2003. i 2007. bio je i vijećnik u gradskom vijeću Gradske općine Koper. Marko Brecelj bio je i dobitnik Ježkove nagrade. Nagradu je primio 2019.
Umro je u izolskoj bolnici 4. 2. 2022. Uzrok njegove smrti nije poznat, no već otprilike pola godine prije smrti slovensku je glazbenu javnost na noge digla uzbuna o Brecljevoj smrti. Radilo se o lažnom alarmu na koji su nasjeli mnogi mediji. Uz poznate umjetnički bizarne manifeste koji krune Markovu stvaralačku ostavštinu, mnogi su tu uzbunu shvatili kao još jednu u nizu nestašnih diverzija tog briljantnog i nezaboravnog uma, čiji jetki napadi na malograđanštinu i društvena pikantnost nikad nisu bili previše daleko ni od takvih ‘čarolija’ Franka Zappe. No, s obzirom na to da upravo 4. 2., kad je Marko otišao na ‘ljepši svijet’, ujedno vrijedi kao svjetski dan borbe protiv raka, možda se tu može tražiti neka opipljiva poveznica, čemu se Marko danas bezbrižno krohoće dok nas – zbunjene i nejake, promatra iz sinjeg plavetnila nebeskih prostranstava.
