Izdavač: Insideout Music
Datum izlaska: 28. 1. 2022.
Produkcija: Ian Anderson
Duljina albuma: 46.45 min
Žanr: Progressive Rock / Folk Rock
Ocjena: 8.0/10
Prvaci progresivnog rocka Jethro Tull vratili su se nakon devetnaest godina potpunog studijskog zzatišja s novim albumom »The Zealot Gene«. Za dvadeset i drugi studijski album u povijesti Jethro Tull još godinu dana prije izlaska nije bilo sigurno hoće li izaći kao novo izdanje titana progresivnog rocka ili kao solo uradak njihova karizmatičnog i neuništivog poglavice Iana Andersona, koji je ovjekovječen na neobično turobnoj i dosadnoj naslovnici.
Većina dugogodišnjih fanova već je u proteklih deset godina stavila križ na izlazak novog albuma Jethro Tull, pogotovo nakon što ih je gospodin Anderson toliko puta ‘vukao za nos’ najavama i odgađanjima izlaska. Posljednje ‘pravo’ studijsko izdanje »J-Tull Dot Com« izašlo je naime već ‘davne’ 1999., budući da većina sljedbenika izrazito ‘poduzetnički’ usmjeren »The Jethro Tull Christmas Album« (2003.) nikad nije uzimala previše ozbiljno.
U gotovo dvadeset godina legendarnu su skupinu zadesili brojni dramatični događaji, među kojima su bez sumnje najviše odskakali (privremeni) raspad 2011. i nedugo zatim odlazak dugogodišnjeg gitarista Martina ‘Lancelota’ Barrea. Potonji je s Ianom surađivao od 1969. do 2011. i bio je nezamjenjiv u stvaranju klasičnog Jethro Tull zvuka. Nakon njegova odlaska zjapila je velika praznina koju nisu uspjela posve popuniti ni talenti poput njemačkog gitarista Floriana Opahlea i njegova nasljednika, a ujedno i najnovijeg Tull gitarista Joea Parrisha-Jamesa, kojem je »The Zealot Gene« prvi nastup u ulozi najnovijeg člana legendarnih praočeva progresivnog rocka. Gitaru na većini skladbi, osim na »In Brief Visitation«, na kojoj svira mladi Parrish-James, odsvirao je Opahle, koji je tako ‘knjižio’ barem jedno studijsko izdanje kao član Jethro Tull. I za dugogodišnje članove, bubnjara Scotta Hammonda, basista Davida Goodiera i klavijaturista Johna O’Haru, »The Zealot Gene« prvijenac je pod zastavom Jethro Tull.
Odmah treba spomenuti da je »The Zealot Gene« posve pristojan i vrlo solidan album, bez obzira na to što su prije njegova izlaska brojni skeptici bili i među dugogodišnjim štovateljima lika i djela Iana Andersona. Najveća mana progresivnorockerskog veterana – njegov pošteno oslabljeni vokal – na albumu je dobro prikrivena, jer se čovjek cijelo vrijeme pažljivo izbjegava prezahtjevnim pjevačkim dionicama. Njegove multiinstrumentalne vrline predvođene prepoznatljivim sviranjem flaute i dalje su klasa za sebe te su kao i uvijek ključni gradivni elementi prepoznatljivog Jethro Tull zvuka. Ian ne bi bio Ian da u tekstove na »The Zealot Gene« nije ubacio mnogo sarkastičnih i šaljivih komentara na račun nekih aktualnih pojava u suvremenom društvu te brojne biblijske reference, koje obrađuje na svoj karakteristični, gnostički način.
»The Zealot Gene« otvara se vrlo solidnom progfolkrock skladbom »Mrs Tibbets«, koja se odnosi na majku američkog pilota Paula Tibbetsa. Potonji je tijekom Drugog svjetskog rata bio pilot zrakoplova Enola Gay, koji je bacio atomsku bombu na Hirošimu. Dugogodišnji Tull fanovi odmah će shvatiti da se Ian na novom albumu prestao baviti elementima world glazbe koji su obilježili stilski najsrodnija albuma, odnosno »J-Tull Dot Com« i »Roots to Branches« (1995.). Neke stilske srodnosti moguće je povući i s Ianova posljednja dva studijska albuma, što nije iznenađujuće jer je na njima sudjelovala gotovo identična ekipa glazbenika kao na »The Zealot Gene«. »Jacob’s Tales«, obilježen elementima bluesa, koji govori o ljubomori i zavisti među članovima obitelji, otvara se pomalo blesavim uvodom na usnoj harmonici i spada među manje zanimljiva izdanja na albumu.
Puno je zanimljivija »Mine Is The Mountain«, koja je ambijentalni i lirski prilično posrećen nastavak »Aqualung« (1971.) klasika »My God«, jer sadrži sličan uvodni aranžman i mračno ozračje, a Ian se u tekstu ponovno obara na stranputice organiziranih religija, koje Boga često zlouporabljaju kao zgodnu ‘vješalicu’ na koju pojedini, moralno nakazni vjernik bez brige može objesiti svoja zlodjela. Uz specifične flautističke aranžmane mnogom će dugogodišnjem Tull sljedbeniku zaigrati srce, dok će pozorno uho brzo primijetiti da su gitarske dionice većinom na zavidno kvalitetnoj razini, ali da im nedostaje Barreov ‘magični dodir’.
U tekstu naslovne skladbe, koja sadrži hardrockerski gitarski rif, Ian se obrušio na aktualni, zabrinjavajući uspon fašistoidnih autokrata koji igraju na kartu jeftinog populizma, straha od nepoznatog, nacionalizma i sveopće needuciranosti svojih sljedbenika te u tu svrhu umjesto pivskih rupa iz prošlosti koriste različite (a)socijalne mreže koje ne zahtijevaju velike lingvističke vještine. Dakle, pojava koja nam je nažalost vrlo dobro poznata i u domaćem okruženju. »Shoshana Sleeping«, koja je izašla i kao singl, još je jedna tvorevina mračno-tajanstvene atmosfere, ali erotski začinjenog teksta u režiji neispravljivog starog lisca Iana. Ovoga je puta u prvom planu snažan gitarski rif i prilično repetitivan ritam.
Akustično usmjerenu »Sad City Sisters«, na kojoj samoprozvani ‘partybreaker’ Ian podsjeća na svoj dobro poznati prezir prema (pijanim) poslijekoncertnim feštama i svemu što ide uz to, obilježavaju pastoralni zvuci flaute, harmonike i mandoline. Sljedeća skladba, »Barren Beth, Wild Desert John«, koja uspješno spaja barokno-folkerske aranžmane i hardrockerske gitarske dionice, nadahnuta je Ianovom pričom o pomalo čudaškom bratiću iz škotske grane njegove obitelji, koji je bio putujući propovjednik. Solidan pokušaj ambijentalne obnove »Aqualung« magije naslovljen »The Betrayal of Joshua Kynde«, Ianov sljedeći obračun s organiziranom religijom, odnosi se na Isusa, kojeg su bezbroj puta izdali oni koji se i danas proglašavaju njegovim nasljednicima na Zemlji.
»Where Did Saturday Go?« relativno je jednostavno djelo nostalgičnog ozračja koje pomalo podsjeća na obje kraće, akustično usmjerene skladbe s »Aqualung«. Na »Three Loves, Three« veliki filozof Ian u tekstu raspreda o različitim vrstama (duhovne, platonske i tjelesne) ljubavi. Slijedi izravan prijelaz u »In Brief Visitation«, svojevrstan nastavak prethodne skladbe, koji sadrži gotovo identičnu ritamsku začinu i akustično usmjerene aranžmane, ali nešto opuštenije i pozitivističkije ozračje.
Album se zaključuje skladbom »The Fisherman of Ephesus«, koja govori o svakodnevici starogrčkog ribara iz antičkog grada Efeza, a Ian se pritom prisjeća nezaboravnog Tull koncerta usred efeškog amfiteatra 1991. Neočekivani instrumentalni zaplet pomalo vuče na određene elemente ere »Songs From the Wood« (1977.), što je za pohvalu, iako se ta skladba u usporedbi s većinom Tull standarda iz sedamdesetih više-manje nalazi u ‘lakoj kategoriji’.
»The Zealot Gene« predstavlja posve pristojan studijski povratak progrockerskih veterana, kojima se osim gotovo dvadesetogodišnjeg čekanja na novi album ne može predbaciti mnogo promašenih poteza. U dosadašnjoj diskografiji Jethro Tull »The Zealot Gene« daleko je od statusa remek-djela, ali je istodobno jedno od njihovih boljih izdanja nakon kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koje je po kvaliteti manje-više jednako albumima poput »Roots to Branches« (1995.) i »J-Tull Dot Com« (1999.) te znatno bolje od dosadnog blues rock eksperimenta »Catfish Rising« (1991.) i posve promašenog »Under Wraps« (1984.).
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Mrs. Tibbets
2. Jacob’s Tales
3. Mine Is The Mountain
4. The Zealot Gene
5. Shoshana Sleeping
6. Sad City Sisters
7. Barren Beth, Wild Desert John
8. The Betrayal Of Joshua Kynde
9. Where Did Saturday Go?
10. Three Loves, Three
11. In Brief Visitation
12. The Fisherman Of Ephesus
Postava:
Ian Anderson – vokal, flauta, akustična gitara, mandolina, limena zviždaljka, usna harmonika
Florian Opahle – električna gitara
David Goodier – bas gitara
John O’Hara – klavir, klavijature, harmonika, orgulje
Scott Hammond – bubnjevi
Joe Parrish-James – gitara na skladbi br. 11
