Krajem siječnja nakon dugo vremena oglasili su se thrash metalci koji su na scenu odlučno zakoračili 2006., kad je Domen Hudrap osnovao bend i dao mu ime Thraw. Nakon višegodišnje studijske stanke (koja ipak nije značila prestanak stvaranja) odužili su se novim udarnim singlom, popraćenim videospotom, s vrlo rječitim naslovom Century of enslavement.
Skupina Thraw se već na početku djelovanja vinula u sam vrh tadašnje thrash metal scene i u svojim najboljim godinama dijelila pozornicu s bendovima poput Helloween, Blind Guardian, Opeth, Morbid Angel, Tankard i mnogih drugih. Njihov debitantski dugometražni album Decoding the past, objavljen 2013., producirao je poznati američki producent Juan Urteaga (Exodus, Machine Head, Testament), čime su si Thraw osigurali i međunarodnu prepoznatljivost.
Godine 2021., kad je bend obilježio petnaest godina postojanja, Domenu i Tilenu Hudrapu (gitara i bas) te Ožbeju Paternušu (gitara) na bubnjevima se pridružio dugogodišnji prijatelj skupine Lenart Mlinar. Nakon izlaska novog singla, Tilen, stariji iz braće Hudrap, ispričao nam je nešto više o njegovu nastanku i planovima za budućnost, a usput je za sve one koji nemaju problema s pozornošću, ali im pamćenje ponekad zakaže, istaknuo i važne prekretnice iz prošlosti.
Kad god bi došla riječ na Thraw, uvijek si naglašavao da bend još nije rekao posljednju riječ, nego je samo u mirovanju.
Tako je. Uvijek sam naglašavao da Thraw nipošto nije rekao posljednju riječ, nego je jednostavno u stanju mirovanja, u koje je morao isključivo zbog moje međunarodne karijere, zbog koje u zadnjih devet, deset godina nisam bio u Sloveniji više od dva mjeseca. Zato nismo svirali uživo niti smo imali vremena za studio.
Unatoč tome stvarali smo cijelo vrijeme, nastala je ogromna količina materijala, rifova, tekstova, koncepata i potencijalnih naslova. Tako već od 2013., kad je izašao Decoding the past, imamo određen naslov za sljedeći album.
No to danas više nije važno. Važno je da nešto izdaš. Neka to bude singl, EP, videospot, bilo što. Vremena nisu naklonjena dugometražnim albumima, jer koncentracija današnjeg slušatelja, pogotovo mlađeg, ne seže dalje od milisekunde. Ne isplati se raditi albume s deset ili dvanaest komada, jer ih prije ili kasnije prestanu vrtjeti već kod trećeg. Veći smisao zato imaju singlovi, jer ih zapravo slušaju u cijelosti, možda čak i više puta.
Sad sam malo proširio odgovor, ali da, Thraw je jedini thrash metal bend u povijesti Slovenije, uz Eruption i Lintver, koji nikad nije prekinuo djelovanje, ni na jedan mjesec. Nikad!
Je li vam druga godina korona kaosa dala onaj pravi šut da se opet bacite na stvaranje?
Kao što sam već rekao, stvaranje nikad nije prestalo, korona kaos nas je samo gurnuo u tom smjeru da smo napokon našli vremena. Vremena da se nađemo, porazgovaramo i odredimo koncept. I ostali članovi su naime jako zauzeti. Brat je već dugo profesionalni producent i radi u studiju 15 sati dnevno na sto projekata, već sedam godina živi isključivo od toga. Lenart i Ožbej pak su redovito zaposleni i također nemaju vremena svaki dan. Kao punopravni profesionalni glazbenik ja doduše imam vremena, jer je glazba sve što radim, ali ako želimo nešto napraviti, svi moramo biti prisutni.
U korona kaosu našli smo vremena za uvod u studio i za to da materijal i snimimo. Tog ima za barem šest albuma, tako da, da … Thraw lives on.
Kako je nastao novi singl? Je li već prije imao svoje obrise ili se rodio baš u ovim čudnim vremenima?
Svoje obrise dobio je već davno. Skladbu sam, i tekstualni dio i pedeset posto glazbenog dijela, napisao prije sedam, osam godina, a u korona vremenu drugi dio. Tekst Century of enslavement i prva polovica skladbe, do srednjeg ubojitog rifa, dakle napisani su već godinama, a drugu polovicu sam dovršio u mjesecima od rujna do prosinca. Zapravo je to prva Thraw skladba u povijesti koju nije napisao moj brat i isključivo je moje djelo.
Tekst je vrlo … eksplicitan, društveno kritičan. Možda čak aludira i na ulogu ljudi koji takvo društvo sukreiraju. Jesmo li dakle vrijedni neznalice koje su zavarali i izigrali ili smo bezglavo jurili za stanjem ‘biti fajn’ pa smo sami sebe zarobili?
Tekst je u mojem tipičnom stilu kad radim za Thraw. Svi fanovi koji poznaju rad skupine zadnjih deset godina znaju da se naši tekstovi većinom bave socijalno-psihološkim, društveno-povijesnim temama, recimo zadnje studijsko izdanje Gunshot treatment i Decoding the past, na ovom potonjem istaknuo bih prije svega Factual perspective, koji sam sam napisao, te Smodetove tekstove, kao što su Pandemic reflection i Insanity is Unquestionable.
Da se vratim na svoje pisanje u Thrawu … Uvijek pokušavam poučavati i otvarati nove vidike i oči ljudima koji slušaju tekstove, a to je izuzetno važno. Dakle, posve u stilu današnjeg vremena. Art imitates life, umjetnost odslikava život. Na neki način pišemo o onome što vidimo, što se događa i o tome što treba promijeniti. Oni koji su pročitali Doomsday Code, Factual perspective, a i moje starije tekstove za Wartune od prije petnaest godina, recimo Future projection, Sights of remorse, Identified progression, poznaju moj stil pisanja i upravo zato je on još učinkovitiji.
I ne, nismo vrijedne neznalice koje su izigrali. Stvar je u tome da se ljudi jednostavno prilagođavaju onome za što misle da će im poboljšati život. Zato na neki način nisu neznalice, nego samo pokušavaju pronaći najlakši put kroz život, odnosno put koji će ih dovesti do neke djelomične financijske slobode, što je samo po sebi krivo, ali većina ljudi, nažalost, nema drugog izbora. Moraju se nečemu podrediti i većinom raditi nešto što ih ne veseli onako kako bi trebalo, za puko preživljavanje.
Samozarobljavanje pak … sve je to više u mislima. Ako dopustiš da te misli zarobe, pogorio si. Ako te već sustav zarobljava, neka te barem vlastite misli ne.
Uz petnaestu obljetnicu benda došlo je i do promjene u postavi. Kakve?
Da, uz petnaestu obljetnicu benda pridružio nam se dugogodišnji životni kolega Lenart Mlinar. S bratom ga poznajem doslovno više od 30 godina. Zajedno smo odrasli, već su naši roditelji zajedno odrastali, pa čak i naš heavy metal život teče paralelno otkad smo bili klinci od 10, 11 godina.
S Lenartom sviram zajedno više od 25 godina. Prvi put smo zajedno svirali još u Mladinskom puhačkom orkestru Glazbene škole Ravne, a kasnije u odraslom Puhačkom orkestru željezara Ravne, a Lenart je sa svima nama povezan i kroz heavy metal, jer je kao i drugi gitarist Ožbej bio član mog prvog benda koji se zvao Železo. Njegov dolazak je posve logičan, jer je najbolji bubnjar, ne samo na Koroškoj, definitivno spada među top 3 bubnjara u metalu u Sloveniji.
Tijek snimanja videospota barem smo djelomično mogli pratiti na društvenim mrežama. Navodno se odvijalo u vrlo hladnoj atmosferi?
Oduvijek sam želio da u našoj staroj željezari, koja je kruh svih generacija na Koroškoj već 400 godina, snimim nešto povezano s heavy metalom. Prvi put sam tu želju ostvario prije pet godina, tijekom snimanja prvog dokumentarca o nastanku heavy metala u Sloveniji Železne stopinje, kad smo jedan dio snimili na ulazu u željezaru. Naravno, kao jedna od najvećih željezara u bivšoj Jugoslaviji oduvijek je znamenita, ali ju je Železne stopinje ovjekovječio u vezi s heavy metalom.
Spot smo sada snimili u muzejskom dijelu željezare, koji se zove Štauharija, gdje je postavljena stalna izložba o putu željeza, metala i čelika na Koroškoj, što predstavlja našu povijest, i upravo zbog nje sam želio spot snimiti ovdje. Srećom, cijelo osoblje, zajedno s direktorom, bilo je spremno surađivati, zapravo su rekli da im je velika čast što mogu sudjelovati u tome, što je i nas jako razveselilo.
Da, tijekom snimanja temperatura je bila -1 stupanj, što ne zvuči jako hladno, ali kad u takvoj studeni provedeš osam sati u kožnoj jakni, bez kape, bez ičega, to je sasvim druga priča. Zbog snimanja smo narednih 14 dana svi trpjeli posljedice.
Snimali smo sa super ekipom koju su činili Urša Lorber, Mojca Kamnik, Marko Pavlak i naš redatelj Tadej Ošlovnik, koji je snimio i sasvim prvi Thraw videospot, legendarni Injecting hate prije 14 godina. Da, i po tom pitanju dajemo jako puno na tradiciju, kao što je napisano i u opisu videospota, jako nam je važno da surađujemo s manje-više istim ljudima, s kojima smo životni prijatelji, s kojima nikad nismo imali nikakvih sukoba i već 20 godina redovito radimo zajedno na projektima od a do ž, na što smo jako ponosni, jer to je nešto što u slovenskoj metal glazbi ne postoji.
Okruženje je bilo idealno za temu videospota, kasnije smo dodali ’stock footage’, dakle snimke iz raznih arhiva koje su se poklapale s temom teksta. Pritom sam predložio da na snimci obavezno mora postojati mogućnost uključivanja podnaslova, tako da se uz samo gledanje videospota može čitati tekst, što omogućuje bolju interpretaciju svega.
Usudite li se reći nešto o planovima?
Planovi nisu ništa drukčiji nego što su bili na samom početku. Oduvijek smo obećavali da nikad nećemo prestati, a pogotovo nas dvojica s bratom. Ja sam se doduše Thrawu pridružio 2011., što znači da je bend prvih pet godina, u onim recimo najzlatnijim godinama, djelovao bez mene, jer sam u to vrijeme bio aktivan u svom drugom slovenskom bendu Wartune. Ali već tada, dakle između 2006. i 2007., imali smo zajednički projekt Scepsis, u kojem smo svirali isključivo tribute stvari.
Plan je oduvijek takav da se nikad neće prestati s djelovanjem u bilo kojem obliku i toga se držimo. Nikad nismo pojeli svoje riječi, uvijek smo se držali svega što smo obećali, pogotovo onog što smo obećali sebi, jer to radimo ponajprije za sebe. Zvuči malo sebično, ali ipak … Najprije to radimo za sebe, isključivo zato da zadovoljimo svoj unutarnji nagon koji hoće da to izbacimo iz sebe, a ako to onda ljudi slušaju, utoliko bolje.
Pa, u igri je i nekoliko iznenađenja koja će biti otkrivena uskoro, ali u svakom slučaju … Thraw će živjeti vječno!
