Izdavač: Metal Blade Records
Datum izlaska: 1. 4. 2022.
Produkcija: Satan
Trajanje albuma: 47.36 min
Žanr: Heavy Metal / N.W.O.B.H.M.
Ocjena: 9.0/10
Evo ga, još jedan album Satana. Sastav koji posljednjih godina proživljava renesansu važi za kultnog predstavnika doba N.W.O.B.H.M.-a. Renesansa traje već dobrih deset godina, a u tom smo je razdoblju dobili i četvrti uzastopni album. Za Satan ukupno šesti. Ako pribrojiš i vremena kad su privremeno djelovali pod izmijenjenim imenima Blind Fury i Pariah, danas bi ih bilo ukupno devet.
Kod Satana je fascinantno to što im vrijeme nije bitno. Više od dvadeset godina duga stanka definitivno je prekinuta 2011., a bend sa zadnja četiri albuma na neki način pokušava nadoknaditi sve te izgubljene godine. I to čini više nego uvjerljivo. Fascinantnim nizom novih studijskih albuma koji stoje uz bok klasicima »Court In The Act« (1983.) i »Suspended Sentence« (1987.). Dobrodošli, dakle, u apsolutno kraljevstvo vragova, prostranih mirisa sumpora, gdje vas prate sirene za zračnu uzbunu zbog invazije nepreglednih rojeva muha dosadnica.
Poprilično njihovih generacijskih suvremenika još živi, no ako među njima izdvojimo sastav Satan, možemo reći da su Satan možda čak i najuvjerljiviji od svih kad je riječ o oživljavanju vibracije s prijelaza sedamdesetih u osamdesete, kad je buknuo pokret N.W.O.B.H.M. Nije posebnost samo to što Satan ne koriste dvostruku pedalu za bas-bubanj, kao što je, među ostalim, ne koriste ni njihovi vršnjaci Iron Maiden, nego više od zamjeranja toj ‘sitnici’ britanske konzervativnosti u oči upada ta nevjerojatno podrugljiva, abrazivna i donekle čak i ironična stav, uvjetovan prilično ‘zastarjelom’ produkcijom (puriste zna odbijati ‘garažna sirovost’ koja je bliža punku s kraja sedamdesetih nego čemu drugom), a upravo ona skupini donosi, baš u pogledu restauracije klasičnih dana metala od prije više od 40 godina, pobjednički pokerski aduta. Mogli bi skladati duge zmijolike skladbe koje izazivaju ‘zijevanje’, kao što to rade, pogotovo na zadnjem albumu, zemljaci Iron Maiden, ali Satan su druga vrsta čudovišta. Poznaju samo najvišu brzinu. Skladaju i sviraju što je brže moguće različitu verziju okoštale verzije metala. Kao da između 1979. i 2022. nije prošlo više od 40 godina, nego tek tri do četiri. Kod Satana nema prostora za šljokice, kič, odnosno produkcijske trikove koji bi skupini oduzeli visokooktanski zasun iznimno podrugljivog, zlokobnog, ‘neprilagođeno’ žestokog stava, u kojem distopijski vidici i okultizam ne bi mogli bolje planuti. Uz režeće fraziranje idejno neiscrpnog gitarističkog dvojca Ramsey/Tippins, koji se brine za vrhunski rad i kad je riječ o solažama i svim dodanim ukrasima (brojne tercne harmonije), tu je naravno i vokalist Brian Ross (čovjek je s Blitzkrieg prije nekoliko godina posjetio i tolminski festival Metaldays). On naprosto mora biti tu, jer bi bez njega otišao velik komad magične esencije koja glazbeni sadržaj ove skupine smješta na sasvim posebno mjesto heavy metalskog svemira. Odgovor na pitanje zašto Satan i na »Earth Infernal« tako uvjerljivo love autentičnost vremena kad je metal bio mlado stvorenje, malo lakše objašnjava činjenica da i danas djeluju u istoj postavi koja je snimila, među ostalim, i albume »Court In The Act« i »Suspended Sentence«.
I album »Earth Infernal«, baš kao i »Cruel Magic« prije njega (2018., RockLine recenzija), valja se razorno. Starokopitno, ali krvoločno. To je vatrena kugla koja iza sebe ostavlja prah i pepeo te ne poznaje oproštenje, milost ni preživjele. Brian Ross pjeva fenomenalno za svoje godine. Vokal dodaje onu mračnu teatralnost, budi propast, budi osjećaj da svaku sekundu ovog albuma prati ‘sudnji dan’. S otvaračkom razornom jurišnicom Ascendancy album “Earth Infernal” u tren oka postaje privlačno nostalgično iskušenje iza kojeg stoji stara glazbena receptura. Zaboravljena receptura. Receptura kojoj se podređuje samo kemija ove nepromijenjene postave Satana. Kao da si se 2022. smjestio u Sopwith Camel. Posebno su razorne najkraće točke The Blood Ran Deep i From Second Sight. Tu je čak i kraći instrumental Mercury’s Shadow, koji dodatno održava razigran stav albuma, a prije svega su pobjedničke one točke u kojima skupina malo ‘zakomplicira’ stvari. Udarnost i tehnička vještina, u kojima kraljuju oba gitarista, u tim trenucima albuma dolaze još više do izražaja. Burning Portrait, pa Twelve Infernal Lords, ili završni, izrazito mračni ep, koji je posebno pun atmosferskih preokreta, nazvan Earth We Bequeath. Iako je stilski stav jasan i jedinstven, kroz dobrih 48 minuta trajanja događa se ogromno stvari. Razornih salvi dinamita albumu »Earth Infernal« ni načas ne ponestaje. Žar kreativne inspiracije koji je vladao u studiju morao je naprosto biti izniman.
Legende su svojoj priči iz vremena ‘srednjeg zemljinog vijeka’ dakle dodale još jedno fenomenalno poglavlje. Da je album “Earth Infernal” nastao recimo 1983., uživali bismo ponajviše zbog bučne furije i brzine, kao i zbog za ono doba tehničkih mogućnosti. Danas su ti atributi odavno prevladani pa stoga nimalo posebni. Posebna je pak 2022. sama aura albuma poput “Earth Infernal”. Album posjeduje jedinstvenu energetsku vibraciju i kemiju. Receptura onih davnih dana ne može bolje djelovati kad s njom (i 40 godina kasnije) barataju glazbenici koji su je zapravo nekoć utemeljili. ‘Striko-ovi’ koji su danas zagazili u šezdesete drže pravu formu i sviraju dakle kao nabrušeni dvadesetogodišnji pastusi, pred kojima novije skupine heavy metalskog revitalizma, koje u usporedbi sa Satan uživaju znatno veću prepoznatljivost, mogu samo tiho pocrvenjeti.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Ascendancy
2. Burning Portrait
3. Twelve Infernal Lords
4. Mercury’s Shadow
5. A Sorrow Unspent
6. Luciferic
7. From Second Sight
8. Poison Elegy
9. The Blood Ran Deep
10. Earth We Bequeath
Postava:
Brian Ross – vokal
Russ Tippins – gitara
Steve Ramsey – gitara
Graeme English – bas-gitara
Sean Taylor – bubnjevi
