Bilo je skoro nadrealno prije dva tjedna, nakon nekoliko mjeseci, iz svima nam znanih razloga, opet ući u Orto bar (a skoro jednako čudno bilo je i pisati ove retke, pa je reportaža malo kasnila). I to ne u bilo kakav Orto, nego u nabijen, rasprodan Orto! U organizaciji Dirty Skunks Orto bar su naime rasprodali stariji i veliki majstori slovenske glazbene scene Niet, koji su već odavno prerasli puki status slovenskih punk legendi i pretvorili se u bend koji pogađa u sridu i na studentskim žurkama i u ušima malo zahtjevnijih slušatelja. Ni ovaj put nije bilo drukčije, jer je i slijepcu i gluhcu iz daleka bilo jasno da smo ljudi gladni i izgladnjeli za glazbom uživo i s više decibela nego što ih može dati akustična gitara, što je u zadnje dvije godine bila prečesta pojava čak i na onih nekoliko koncerata na prste jedne ruke (pri čemu, naravno, ne tvrdim da je s akustičnom glazbom bilo što loše). Ukratko, da ne duljim – ako je na kultnom koncertnom albumu Live iz 1995. koncert Niet bio najavljen zvonkim riječima »Il disco e finita – punk comincia«, ovaj bismo put mogli reći: »Il chiusura e finita – punka commincia«!
Prije punk udara za zagrijavanje se pobrinulo nešto srodno, a to je grunge (s nekoliko primjesa) ljubljanskog trija Sickbreed. Skupina je prije nepune dvije godine objavila svoj studijski prvijenac The Joy in Deception, a prošle koronske jeseni već i treći album The Mirrors Words. Trio je u dobrih pola sata odsvirao hrpu masnih rifova i tvrdih ritmova, koji su povremeno malo predaleko zavirili u seattleski grunge talionik, ponajviše prema nekom drugom trojcu, koga drugog nego Nirvani, naravno. Iako su Sickbreed mjestimice i imidžom i glazbeno podsjetili na najveći seattleski izvozni proizvod, skladbama novijeg datuma dali su do znanja da se odmiču od glazbenih okova grungea, jer su se mogli čuti i moderniji zahvati, a mjestimice su lijepo otplovili i u čvršće, gotovo stoner vode. Lijepo zagrijavanje!
Da moje uvodne riječi o statusu Niet nisu iz zraka izvučene, svjedoči i činjenica da su se bendu na kompilaciji Drž’te jih! To niso Niet!!! iz 1993. (koja se mogla čak i kupiti na štandu s merchom, pa je pisac ovih redaka nakon dugih godina mogao zamijeniti svoj primjerak, zalizan i preskakujući CD iz srednjoškolskih dana) poklonili praktički svi koji su tada išta značili na slovenskoj alternativnoj/underground sceni. Prvijenac Srečna mladina (1984.) i kompilacija Niet (1993.) za slovensku su glazbu bez sumnje povijesnog značaja, a činjenica je da su Niet (budi fan ili ne) s njima upisani rame uz rame sa svirALOM špiljskog čovjeka iz špilje Divje babe u udžbenik slovenske glazbe. Niet publika, koja je Orto napunila do posljednjeg kutka, nije nimalo štedjela, a bend je već na samom početku udario s bezvremenskima Sam i Tvoje oči, publika je pak buku i energiju s pozornice gutala kao žedan u pustinji. Pa, doista smo i bili hudo žedni ovakvih događaja godinu-dvije, što se Ortu očito vidjelo do posljednjeg akorda. Borut Marolt ovaj je put govorio malo; govorila je glazba, a pojedini stihovi hitova poput Izobčeni, Depresija, Umiranje, Ritem človeštva, Paranoja i drugih u vremenu u kojem živimo odjekuju još snažnije, jer u središte stavljaju čovjeka, pojedinca, sa svim dobrim i lošim osobinama i problemima za koje je kriva i vlast, naravno. Niet su Ortu namijenili i Ruskega vohuna, koji je postao još aktualniji danas, kada se naša trenutna vlast, kako je sve očiglednije, kao vrag križa boji da iza svakog ugla stoji Putinov KGB/FSB špijun i da bismo još uvijek živjeli u vremenu kada je Europu dijelio berlinski zid i kada je bio živ pojam »iza željezne zavjese« (gdje bake čupaju crvenu repu). Da nisu samo nostalgični krik prošlosti, bend je dokazao skladbama novijeg datuma, među kojima prednjače Dekle izza zamreženega okna, Vidim rdeče i čudesna Rad imam dež sa svečano zvonkim refrenom, koji je začarao i u euforično raspoloženje odveo cijeli Orto. Niet su tako u više od sat vremena dugom nastupu dvominutnim i tromiutnim punk šusovima doveli do prekrasnog završetka s vazda zelenom i bezvremenskom klasikom, jasno, Lep dan za smrt (nedostajao je još samo koji skriveni dragulj poput Queen of Snakes).
Tako je malo (a istovremeno puno) potrebno da se čovjek napuni. Ponekad su dovoljna i dva ili tri akorda. Niet su s publikom Orta dokazali da nismo i nećemo postati homo covidus, kako ga je definirao Dan Podjed. Čovjek je naprosto društveno biće i to ne može zaustaviti nikakva vlast. Poznata staroegipatska… ne, starorimska izreka kaže Ubi societas, ibi musica – gdje je društvo, ondje je pravo, a mogli bismo reći i Ubi socieatas, ibi musica – gdje je društvo, ondje je glazba!
Fotografije: Nina Grad
” bok piščali jamskega človeka iz Potočke zijalke v učbenik slovenske glasbe.”
Piščal ni bila najdena v Potočki zijalki ampak v jami Divje Babe.
Imate seveda prav, hvala za opozorilo.