Izdavač: earMUSIC
Datum izlaska: 8. 4. 2022
Produkcija: Eric Caudieux
Trajanje albuma: 66.38 min
Žanr: Instrumental Rock/ Art Rock
Ocjena: 9.0/10
Joe Satriani je nevjerojatan. Prije 35 godina njegov je album »Surfing With the Alien« zauvijek promijenio pogled na gitarski izričaj u rocku i metalu, jer je Satriani tada svijetu pokazao koliko senzacionalno gitara, kao središnji instrument glazbenog izražavanja, može u potpunosti zamijeniti vokal, pa i više. Kao samostalni izvođač (znamo da je tada na sceni bio, među ostalima, i pokojni Eddie) svojom je virtuoznošću podigao elemente showa do te mjere da je to eksponencijalno popularizirilo sviranje električne gitare. Fenomen zbog kojeg je cijeli svijet gitarista odjednom htio postati Joe Satriani.
Teško je povjerovati, ali Joe već ima vani svoj 19. studijski album. Nazvao ga je posve u svom stilu vječnog dječaštva, kao netko tko ne želi odrasti i živi svoje snove. U svom svijetu bujnih fantazija. Nema ljepšeg nego uspjeti sačuvati mladenačkost i dijete u sebi. Šaljivost, ludorije, pomalo drski element lucidnog zafrkavanja, a povrh svega još uvijek izvanredna izvedbena moć i kreativna inspiracija.
Satrianiju se ne treba dokazivati. Prije dvije godine izdao je poprilično nostalgičan album »Shapeshifting« (RockLine recenzija), kojim se namjerno za pedalj približio svojim osamdesetima. Novi album pak je evolucijski nastavak onoga što je u smislu umjetničkog sazrijevanja stvarao na »Shockwave Supernova« (2015, RockLine recenzija) i »What Happens Next« (2018, RockLine recenzija). Ali? Da. Uzeo je sa svakog albuma malo supstance i iznova izbacio malo drugačiji, apsolutno sve-instrumentalni album u kojem možeš opet samo bezgranično uživati. Tako je zabavan i teatralan. Na svakom koraku zvuči poznato, a istodobno iznenađuje. Najvažnije od svega je da Satriani ne gubi žar za umjetničkim samoizazivanjem. »The Elephants Of Mars« je ‘slonovski težak’ i po duljini i po broju novih skladbi, no Joe pritom ni na tren ne gubi dodir sa sažetom izričajnošću novoskladane glazbene supstance. Pojednostavljeno rečeno, nijedna sekunda sviranja nije suvišna.
Album je izrazito raznolik i pokazuje mnoga lica Satrianija kao umjetnika, a ujedno je kruna njegova neprestanog umjetničkog sazrijevanja, koje se godinama nikako ne zaustavlja, nego samo dobiva na višeslojnosti i istraživačkom otkrivanju ‘neisprobanih’ glazbenih dimenzija. Naslovna skladba definitivno je progresivna instrumentalna poslastica u kojoj se Satriani služi zahvatima koji za čovjeka strogo vezanog uz slijeđenje opipljivih melodija definitivno donose nešto što nije isprobavao, ili barem ne baš često. Tension And Release je definitivno trenutak jazz rock fuzije i vrhunskog hodanja po žici, u kojem gitarskom majstoru leđa drži izvanredno glazbeno drugarstvo koje sudjeluje na novom albumu i dodatno jamči izrazitu raznolikost novog uratka te njegovu izuzetnu privlačnost, odnosno izražajnu gipkost. Ta ekipa isporučuje nekoliko posebno šarenih i izazovnih točaka, kao što je, među ostalim, i Sailling The Seas Of Ganymede, briljantna mješavina progresivnog i jazz rock fuzije, prožeta tajanstvenim koketiranjem s klasično zasnovanom muzikalnošću i izrazitim skretanjima prema ‘arabeskama’. Ta skladba posjeduje elemente nepredvidivog razvoja događaja i zacijelo je jedna od najzanimljivijih točaka, koju će raširenih ruku prihvatiti ponajprije svi zahtjevni glazbeni gurmani koji traže što kompliciraniji ‘glazbeni eksces’. Upotrebi orijentalnog izvijanja melodija ne izmiče ni Doors Of Perception, a taj ‘arapski’ sentiment dodatno jačaju i udaraljke. Ljubitelji progresivnog metala naćulit će uši uz mračnu i bučnu Through a Mother’s Day Darkly, dok tajanstvena Dance of the Spurs nosi praktičnost upotrebe za filmsku glazbu, a toj ne izmiče ni završna Desolation. Može se reći da je Satriani ovaj put namjerno otišao malo preko ruba, svoje poslovične srži školskog traženja melodije, ali kao što rekoh. Godine i umjetničko sazrijevanje zahtijevaju pomak. Evolucijski pomak. A Joe ga marljivo slijedi.
Tu su naravno i trenuci bliski karakteru Joea Satrianija iz starih dana. Takvu nostalgiju nalazimo u izrazito profinjenoj i osjećajnoj finoj mehanici koju je Joe Satriani kroz godine razvio i interiorizirao, u posebno nježnoj, krhkoj, ali skladateljski kompaktnoj Faceless, koja zrači melankolijom, čežnjom i prožeta je elementom mistike. Sama po sebi vrhunska točka koja se može vrtjeti na bilo kojoj radijskoj frekvenciji. Nostalgično odzvanja već fenomenalno grabežljiv uvod ploče sa skladbom Sahara, koja traži briljantan dodir s klasičnom prirodom melosa i ‘arabeskama’. Jazzovski zasnovana E 104th St NYC 1975 održava taj moment nostalgije, a u njoj nije teško zamisliti ni potencijalne aranžmane za puhače. Skladba pod koju bi se mogao potpisati i Simon Phillips sa svojim Protocolom. Izraziti groove bas linija Bryana Bellera nikako ne ostaje neprimijećen. Pogotovo u nafunkiranoj Pumpin’, koja je novo poglavlje jazzrock fuzije, ali da se razumijemo, pod ravnanjem Satrianija. U kategoriju nostalgičnog odjeka moguće je uvrstiti i skladbu Night Scene, s plesnim, gotovo disko ritmom i zvučnom petljom te izrazitom glazbenom kompaktnošću, koju ekipa duhovito ‘raznese’ na jednoj od dionica, kad se najprije uključi ‘jazz fusion’ solaža na klavijaturama, a to pronicljivo na gitari produlji obavezno još i Satch. Tik pred kraj nalazi se još jedna, po Satrianijevim mjerilima, glazbeno gotovo savršena točka. To je 22 Memory Lane, koja rasterećuje mračni albumski naboj koji je prije nje donijela već spomenuta Through a Mother’s Day Darkly.
Album »The Elephants Of Mars« novo je izrazito pronicljivo, nadražujuće, zabavno i ponajviše nadahnuto postignuće monstruoznog gitarskog heroja. Mnogo toga Satriani postiže upravo time što već dobro desetljeće dopušta više prostora ekipi glazbenika koji sudjeluju (na što je zacijelo utjecao projekt G3, a pogotovo djelovanje s Chickenfoot), pa njegovi albumi posljedično zrače kompaktnošću timske igre, pri čemu skup glazbenika svojim neslućenim vještinama i izbrušenom tehnikom dodatno potiče legendarnog gitarskog heroja i izvlači iz njegove inspiracije najbolja rješenja i umjetničke poteze. Joe Satriani se dakle ne zaustavlja. »The Elephants Of Mars« je na neki način čak i najprogresivniji album cijele Satrianijeve karijere. Neprestano oduševljava i koliko god je Satriani kroz godine olabavio svoje glazbeno vizionarstvo, u svemu ostaje apsolutno ‘satrianijevski’. Zarazno slušljiv i privlačan.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Sahara
2. The Elephants Of Mars
3. Faceless
4. Blue Foot Groovy
5. Tension And Release
6. Sailing The Seas Of Ganymede
7. Doors of Perception
8. E 104th St NYC
9. Pumpin’
10. Dance Of The Spores
11. Night Scene
12. Through A Mother’s Day Darkly
13. 22 Memory Lane
14. Desolation
Postava:
Joe Satriani – gitara, klavijature
Kenny Aronoff – bubnjevi
Bryan Beller – bas gitara
Eric Caudieux – klavijature, Cümbüş, Oud, orkestracije
Rai Thistlethwayte – klavijature
Ned Evett – govorena riječ u skladbi br. 12
