Prije dobrih deset dana u Ljubljani nije bilo vruće samo zbog ljetnog vremena, nego i zato što je pod taktirkom Dirty Skunks u Ljubljanu prigrmjela paklena dvojica Night Demon i Midnight, koje, usprkos žanrovskoj raznolikosti, povezuje opjevavanje užasa, zla, demona i sličnog. Da su Night Demon svoje mjesto mogli naći na nekom soundtracku klasičnih slashera iz osamdesetih, Midnight bi kao stvoreni sjeli u neku Cronenbergovu body horror packariju. Orto bar je ovaj put napunila publika željna prljavštine i pokvarenosti, a prvi put otkad pamtim na koncertima Dihurčkov došlo je do blagog kašnjenja, jer je Jarvis, vokalist predgrupe Night Demon, na pozornicu utrčao s akademskih 15 minuta zakašnjenja.
Kalifornijski heavy metal trojac Ljubljanu je ovaj put pozdravio krikom u noć, tj. uvodnim rušiteljem s svog debitanskog albuma Curse of the Damned, Screams in the Night. Dvorana se do tada već lijepo napunila i Night Demon publiku nisu štedjeli, jer su jurili iz jedne heavy metal poskočice u drugu i zapravo se smirili tek sa završnom epskom tužaljkom Darkness Remains. Amerikanci su duboko ukorijenjeni u klasični NWOBHM, koji ipak ne zvuči prežvakano, nego moderno i svježe, pa momci nisu imali većih problema držati publiku u svojim kandžama dobrih četrdesetak minuta. Njihovi melodični napjevi, snažni refreni, razigrani gitarski potezi i štropotava ritam sekcija naime imaju tu vrlinu da se istog trena usidre u uši i tamo ostanu poprilično dugo. Zbog uvodnog kašnjenja vokalist Jarvis Leatherby nije baš puno pričao, nego je pustio da govori glazba. Raspoloženoj publici, među kojom se konačno moglo primijetiti i strane goste, tako su iz mračnih dubina servirali udarne klasike Hallowed Ground, Flight of the Manticore i Heavy Metal Heat, a među njih ubacili singlove Empires Fall, Kill the Pain i Vysteria, koje su objavili između 2020. i 2022. i skupili ih na tek objavljenoj kompilaciji Year of the Demon. Bez hita Dawn Rider s uvodom iz Motörhead klasika Overkill naravno ni ovaj put nije išlo, kao ni bez maskote grupe – lika smrti s kapuljačom, koji tijekom zloslutnog The Chalice nad publikom maše kaležom. Nakon redovnog dijela, koji je zaključio već spomenuti Darkness Remains, Night Demon su servirali još i svoj »Iron Maiden«, dakle Night Demon, naravno. Kratko, ali slatko zagrijavanje, tijekom kojeg mi je nedostajala samo himnična Welcome to the Night.
Šef Midnighta, Athenar, osnovao je bend s namjerom solo projekta i izdavanja samo EP-jeva i splitova, dok živi nastupi nisu bili u planu. Srećom, Athenar se predomislio (baš kao i, recimo, Anaal Nathrakh) pa Midnight tako već desetljeće haraju po pozornicama sa svojom porukom bogohuljenja i F.O.A.D. stavom. Već prvih sekundi njihova nastupa po Ortu se tako proširio miris sumpora, jer su Midnight otvorili vrata pakla i kroz njih u Sloveniju prvi put (ako se ne varam) donijeli svoje Zlo, ovaj put s posve svježom remek-djelom packarijom Let There Be Witchery. Midnight ne kompliciraju i to im nipošto nije namjera. Od svojih prvih sotonskih nota Vomit Queens nadalje publiku su penetrirali ekstazom i vražjim izlučevinama u obliku kratkih, tri- do četverominutnih black/speed metal šutova. Ponekad nije bitna dužina, nego tehnika, iako, ruku na srce, Midnight nemaju ni jedno ni drugo, hehe. I gluhom je kod Midnight jasno da štuju oltarić Motörhead i Venom, što niti kriju, niti zvuče kao kopija spomenutih velikana. Samo su ih posvojili za svoje i zamotali u veo black metal manijakalnosti, i teško bi bilo naći bend koji zvuči autentičnije i samosvojnije. Amerikanci su na pozornici bili kao žive petarde, a jednako je kaotično bilo i ispod pozornice, jer moshanju nije bilo kraja, a Midnight su otvoreno poticali i brojne stage diveove. Svaka čast Athenaru i njegovim pankerima što nisu, skriveni iza crnih maski, izgorjeli u paklenoj vrućini Orta! Usprkos tome što su si Midnight komadi međusobno relativno slični, nijedan trenutak nije postalo dosadno, jer su vratovi kao bobble head lutke poskakivali cijelo vrijeme od početka do gorkog kraja, od seksi Penetratral Ecstasy i Lust Filth and Sleaze, preko nešto melodičnije i epskije zvučećih Rebirth in Blasphemy, sporijih ritmova Satanic Royalty i groovy poteza Prowling Leather pa sve do čistokrvnog black/speed kaosa s Fucking Speed and Darkness, Poison Trash i svježom himnom Szex Witchery, koja ti pod kožu uleze brže od filmskih Body Snatchera ili još bolje crva iz Slither Jamesa Gunna. M m mmmmmm. Ove riječi mogu zaključiti samo na jedan način: Ugh!
Fotografije: Nina Grad
