“Za englesku verziju, molim te, pomakni se prema dolje!”
Lokacija: Ljubljana / VPK Mediapark / Slovenija
Datum: utorak, 25.05.2004
Bilo je pola osam navečer, a ljudi su još uvijek posvećivali više pažnje pivu i ostalim alkoholnim proizvodima ispred dvorane nego aktivnostima koje su se odvijale unutra. Nešto poslije osam krenuli su Majesty. Dvorana prilično tužno izduben, a Majesty su započeli show pred nekih 24, možda 31 promatrača, od kojih su četvorica čak divlje mlatila po prvom redu. Majesty su skromna grupa, nema što, jer su se brzo zadovoljili takvim odzivom publike. Ali ti su dečki s pozornice tvrdili da oni sviraju “true” metal. A što bi to trebalo biti po njihovu? Možda 100% oponašanje Manowar? Naravno, s malo više melodičnosti, ponajviše zbog češćih umetaka tercnih harmonija i šablonskije uokvirenih gitarskih solaža koje marljivo slijede izlizane glazbene ljestvice. Krajnje predvidljivi dečki. Još jedan dokaz da kopija, pa makar glazbenici bili tehnički ne znam kako potkovani, što Majesty nedvojbeno jesu, nikako ne može uvjeriti. Jer samo kretanje u okvirima koje su svojim prepoznatljivim stilom definirali Manowar naprosto nije dovoljno. Prikuje te u rang neke srednje prosječne tuge koja u metalskoj sredini vrlo brzo utone u zaborav. Majesty su pristupili nadasve korektno, maksimalno se potrudili i kao predgrupa ponudili zavidan, kvalitetan zvuk. Dinamičan, uigran i izrađen nastup, pun bojnih metalskih himni, na razini, nemam riječi. Dečki su bili oduševljeni rastućim auditorijem tijekom njihova nastupa i sve glasnijim odzivom, tako da je nakon koncerta bubnjar čak podijelio tri bubnjarske palice među ljude. Slični su me dojmovi obuzimali i kod Švicaraca Crystal Ball, koji su na pozornicu nakon Majesty “prišejkali” kroz zvukove snimljenog autentičnog alpskog jodlanja. Nije davno otkako je grupu napustio originalni gitarist, pa se jedan od dvojice gitarista latio i klavijatura. Slobodno je mjesto lijepo popunio i u zvuku i kvaliteti performansa grupi uopće nije ništa falilo niti smetalo. Ti dečkići spajaju hardrokerske zahvate sedamdesetih, ponajviše zbog karakterističnih “hammondovskih” zvučnih polaganja linija klavijatura. Tome dodaju naravno klasične metalske rifove, doduše izražajne, koje se brzo upamte u prosječnom mozgovnom procesoru modernog čovjeka iz roda Homo, ali 100 puta prožvakane. Kao rezultat, Crystal Ball su ponekad zvučali kao približak nekim Pretty Maids, malo kasnije kao Pink Cream 69, uz to da je često zamirisalo po pravim šminkerskim glam metal zahvatima. Općenito, šokantan žanrovski skok nastupio je kad je klavijaturist prihvatio ritam gitaru, jer se komad Lay Dawn The Law (tijekom koncerta zapamtio sam čak i ime, jer ga je pjevač prije izvedbe te pjesme ponovio najmanje 5 puta) temeljio na galopiranju kroz jednostavan klasično “otvoreni” rif, što je značilo da su Crystal Ball na trenutak pokušali uskočiti u kožu starih dobrih Accept ili čak Judas Priest. A i naslov pjesme potpuno je isti kao onaj s U.D.O.-ova prvijenca zvanog “Animal House” (1987). Nema što. Vrlo dosadno. Ali publika je bila vrlo korektna, kao i sam bend, koji je naravno pristupio punom snagom, poslužio jednako kvalitetan zvuk i izgledalo je da je učinkovito zagrijao šaku vrelokrvnih, dok smo mi ostali, “navikli na sve najgore”, iz oprezne udaljenosti uljudno sa strane promatrali zbivanja. Zagrijavanje publike prije U.D.O. prilično je uspjelo, a Crystal Ball su općenito stekli simpatije, jer je pjevač publiku nagovarao i na slovenskom. I to ne samo s “Hvala”, nego je naučio i neke teže složene rečenice, koje je za domorodačkog Nijemca izgovorio vrlo lijepo. Naravno, slovenske je nagovore imao ispisane na papirićima. Nastup u dvorani VPK za Crystal Ball, kao i za Majesty, značio je posljednji koncertni termin Thunderball World Toura.
Sat je nekako otkucao deset kad se začuo zvuk snimljenog Jamesa Bondova introa i U.D.O. su se dokotrljali pred publiku te naravno odmah udarili užarenim Thunderball i Bullet And The Bomb s njihova aktualnog studijskog albuma “Thunderball” (2004). Čvrsti vođa grupe Udo Dirkschneider, simpatični striček, neukroćeno metalsko srce, pravi metalski guru i legenda koja je osamdesetih punila pozornice diljem svijeta s razvikanim Accept, tako je s U.D.O. preuzeo svekoliko legitimno nasljeđe spomenutih velikana. Dvorana je zračila nešto uočljivijom prazninom u odnosu na iskustvo s Grave Digger u siječnju ove godine. Ljudi se nakupilo “na moje skromno oko” između 249 i 308. Pokraj mene stajala su četvorica “napaljenih” momaka, koji su se kočijali punih devet sati iz Splita da vide U.D.O. Očito je niskoj posjećenosti kumovala slabija medijska kampanja na tlu Slovenije, što se tiče prisutnosti grupe na metalskoj sceni uopće, jer za AFM Records u Sloveniji uopće nema distribucije. Ja sam osobno čak prvi put u životu na koncert došao slušati neku grupu čiji aktualni studijski album prije toga uopće nisam čuo. Navodno bi se cijene pošte iz inozemstva sada, nakon ulaska Slovenije u EU, drastično trebale sniziti (tako obećavaju u medijima), čak do 70%. Tako ćemo ubuduće željenu glazbu moći naručivati po istoj cijeni lijepo preko interneta, a naručenu robu barem sa sigurnošću i dobiti u doglednom roku. Naravno, oni kojima pečenje CD-ova i “download-anje” ne znače ništa.
Jejhata, joj i prejoj! Opet sam pretjerano zaplovio s puta. Nakon što je Udo skinuo sjajni “Thunderball” ogrtač i vratio se na pozornicu u vojnoj opremi, prvi je put glasnije zabrujalo u dvorani, jer su U.D.O. dalje žarili s odličnom Accept klasikom zvanom Metal Heart (“Metal Heart”, 1985). Prvi dio showa bio je sastavljen miješano (Accept i U.D.O. roba).
“All right! Thank you! This is a track from our Solid album, called Independence Day!” prvi je put ozbiljnije stricu Udo nagovorio auditorij. Jedan od mojih osobno najdražih U.D.O. komada lagano je primirio raspaljene glave u prvim redovima, ali je svojim srednje brzim tempom, melankoličnim fantastično složenim epskim refrenom, atmosferu podigao na još višu razinu. Ponajviše u toj pjesmi uvijek čekam trenutak kad se Udo probije do dijela stiha koji ukusno naglasi oštrim “R-r-r-r-obotic r-r-age…”. Kakva je vatra buknula u dvorani, kakva buka! Nisu mi se tresle samo hlače, nego i sve ostalo unutar njih, uključujući sve vitalne organe. Kakvo treskanje, kakav iskonski zvuk metala. Nešto takvo uživo doista dočaraju samo najveći. Kakva metalska droga!
Igor Gianola i legendarni Stefan Kaufmann zakleti su tradiciji, zato koriste klasične Gibson električne gitare. Gianola modele LP i Flyin’ V, a Kaufmann u cijelosti Explorer. Samo je tijekom poluakustičnog uvoda u orgazmičnu Accept ljepoticu Neon Nights Kaufmann upotrijebio i Fender Stratocaster. Zvuk? Kakva magija! To je to. Samopouzdanje, religija, iskrenost prema samima sebi, svojoj volji, svojoj viziji. Nema šanse da ih išta slomi. Bend je napao Sloveniju sa svih pozicija, sa svom mogućom vatrom. Bez greške, cijelo vrijeme na izvanrednoj razini, cijelo vrijeme predan glazbi, masi i samima sebi. Blietzkrieg on Slovenia!
Prvi dio završio je bubnjarskim solom. Prije toga moram istaknuti izvedbu pjesme Blind Eyes (“Thunderball”, 2004). Bez obzira na to što novi album još nemam, U.D.O. su ovom malo manje glasnom pjesmom dočarali izvanredno ozračje, ponajviše je nevjerojatnim intenzitetom u njoj pulsirala Fittyjeva Rickenbacker bas linija. Odličan kontrast između ritam linije i Udove unikatne vokalne sirene punim je sjajem zablistao, dok je zveket obiju gitara bio namjerno potisnut u pozadinu.
Nakon bubnjarskog sola U.D.O. su se vratili i kroz drugi dio svojeg showa nizali, s izuzetkom Metal Eater (“Timebomb”, 1991), samu Accept klasiku. Narod je poludio uz Son Of A Bitch (“Breaker” 1983), Restless And Wild (“Restless And Wild”, 1982), Up To The Limit (“Metal Heart”, 1985), a među svima njima isticala se jedna od najljepših Accept majstorija Neon Nights (“Restless And Wild”, 1982). Ljudi su bili vidljivo zadovoljni (što ipak nije značilo da su bili i utoljeni), posebno su kroz cijelu Accept ostavštinu tjerali pravog vraga i u refrenima složno u jedan glas podupirali grupu. U.D.O. su narodu širokogrudno i nesebično vratili tu energiju.
Udo nije samo iznimno karizmatična osobnost bez koje se suvremena metalska scena ne može zamisliti, nego ostavlja dojam dobrodušnog striceka koji nije bog zna kako posebno zgovoran na pozornici, ali sama energija koju taj čovjek zrači i njegova scenska igra govore o njemu mnogo više. Udo se stalno rukovao s fanovima u prvim redovima, trčao po pozornici od jednog do drugog člana grupe i kao iskusni majstor neprestano ih podžigao. U.D.O. su tako djelovali mnogo pučkije, ljudima još bliže (slične iskrene i pozitivne osjećaje dočarali su i Primal Fear na prošlogodišnjem Rock Otočcu), nego npr. u siječnju u istoj dvorani Grave Digger, kod kojih se osjetilo da cijelo vrijeme zadržavaju barem laganu natruhu distance prema publici, iako i sada odmah skidam kapu pred koncertom Grave Digger. Hoću reći da se U.D.O. pred publikom uopće ne igraju skrivača. Čak i pred manjom publikom pristupili su svom snagom.
Pet minuta dodijeljeno je i Igoru da se konkretnije razmaše svojim uživljenim fenomenalnim gitarskim vezenjem, u kojem je posebnu pažnju posvetio svom cvilećem vah-vahanju. Dečko je svirao nadasve opušteno i na koncertu se doista dodobra nasolirao, jer je praktički zadužen za sviranje gotovo svih solaža u grupi. Stefan je svoj primat na pozornici u toj stavci dobio samo tijekom komada Holy.
Treći dio regularnog dijela U.D.O. showa opet je bio sastavljen od mješavine Accept i U.D.O. komada. Otvorio se s Man And Machine (“Man And Machine”, 2002), s kibernetički odjevenim Udom u središtu pažnje. Imao sam sreću da sam stajao lijevo od legendarnog pjevača u prvom redu, pa sam mogao promatrati detalje Udove odjeće. Kod dizajna robotske odjeće dizajneri su si vrlo lukavo pomogli. Upotrijebili su “Revell”-ovu plastičnu maketu svemirskog broda. Svima koji lijepite plastične makete poznato je da se sastavni dijelovi makete drže na okviru. Te su okvire, naravno, “šparovni” Nijemci, inače dizajneri Udove odjeće, domišljato izrezali i u raznim kombinacijama zalijepili na odjeću koju je nosio Udo. Tako je čovjek doista izgledao na pozornici kao križanac robota i čovjeka, iz kojeg vise elektronički sklopovi, čipovi i cjevčice raznih “?”-jeva. Odmah nakon toga Udo je nastavio svoj show našemljen u već spomenutog dezertiranog vojnika i kroz svoje uho parajuće vrištanje briljirao dalje nesmanjenim intenzitetom. Grupa je podmetnula još jedan Accept detonator, Balls To The Wall, i to točno na rep set liste regularnog dijela nastupa.
Kroz posljednju pjesmu U.D.O. su djelovali tako uvjerljivo i stvorili takvu magiju u dvorani da su nakon završetka, kad su već napustili pozornicu, još dugo odjekivali “ooooh-oooh-i” u prostorima dvorane. Balls To The Wall bio je fantastičan snimak verzije s U.D.O. live albuma “Nailed To Metal” (2003). Sadržavao je sve što metalski zanesenjak može poželjeti. Ponajprije nadasve arogantan buntovnički tekst odjeven u genijalan jednostavan osnovni rif, naravno s energičnim “na tri-četiri” refrenom, koji je učinkovito gnječio jaja i tako podjarmio auditorij. Posebno je bio fantastičan izlaz, sam završetak izvanredne eksplozivnosti.
Tomu da je ozračje u dvorani bilo izvanredno opušteno, uz fanatičan pristup i odnos same grupe, pridonio je i U.D.O. tour menadžer, koji je neposredno prije nastupa grupe zamolio žuto sjajeće redare da se maknu iz prvog reda, tako da su tijekom koncerta na vidno smetajućim mjestima ostala samo dvojica. Jedan skroz lijevo, a drugi skroz desno, kao što je to npr. na koncertima u Planet Musicu u Beču. Međutim, ti su “zaštitari” (nisu bila samo dvojica) tijekom koncerta nekoliko puta okrutno zahvatili u opći žur i frustrirajuće ga pokušali ugušiti. Pritom nisu birali sredstva. Naravno, neki je momak otišao predaleko kad je svojim pivom polijevao feršterkariju, ali zbog toga ga nije trebalo vući po podu cijele dvorane i pritom gotovo pobiti pola svih ostalih. Ozbiljniji slučaj “svinjskog” ponašanja zaštitarske službe dogodio se neposredno u prvom redu blizu sredine. Pokraj mene se gurao neki dečkić (opet pokraj mene, grrr…). Ovaj put sve je naizgled bilo posve nedužno. I gle! Žutac se odjednom stvorio niotkuda i zgrabio dečka. Ovaj je u šoku naravno reagirao obrambeno i zamahnuo prema njemu. E, a za “zaštitara” je to djelo njegove žrtve bilo pravi povod kojim je mogao opravdati fizičko uklanjanje nesretnika iz dvorane. Ne treba posebno spominjati da “zaštitar” pritom nije birao način i udarce, koje je jadniku solio i po glavi. Da su ti takozvani “zaštitari” ikad bili na Mötorhead, vjerojatno bi pokušali istjerati cijeli auditorij iz dvorane, jer im ni na kraj pameti nije što je to pravi pakao.
Normalno je i ništa posebno da se na takvim koncertima svi guramo. Tko bi pa mirno stajao, nismo valjda publika uplakanog Pavarottija koja usiljeno plješće na stolčićima. Usiljeno zato što u operama i na jazz koncertima susrećeš 70% ljudi koji tamo idu samo da se pokažu, a glazbu i umjetnike mentalno uopće ne dostižu. Ali važno je da su platili ulaznice. A žuti šuškavi uniformirani, koji su u prvom redu došli po plaću, stvari si drukčije ni ne znaju tumačiti, jer im je magija glazbe nadasve stran pojam. To je to, glazbena je kultura u Sloveniji na iznimno niskoj razini. Ali uz takav entuzijazam koji nudi ovogodišnje rockerski obojeno koncertno zbivanje kod nas, možemo se nadati da će se i ta kultura podići na razinu zapadnoeuropskih država.
Idemo natrag. Narod je bio u ekstazi, hipnotizirano je dvorana pjevala “oooh-oooh-e” iz Balls To The Wall, koji je još uvijek odzvanjao u ušima. Čak i nakon što se Kaufman vratio na pozornicu i počeo svirati intro za Holy (“Holy”, 1999), publika se nije previše obazirala i nije se dala smetati u svom pjevanju. No kad se na pozornici pojavio i Udo s ostalima, probudio se i narod iz hipnotičkog stanja. Udo je za tu priliku bio odjeven u župnika sa sunčanim naočalama. Ejga, zakon! Isprva sam pomislio da je na pozornici Nosferatu kojeg glumi Klaus Kinski. Uostalom, “Holy” mi je najdraži U.D.O. album i pao sam u takav delirij da sam čak u stihu “raise your hands” pokušao oponašati Udov vokal. U trenutku sam ostao bez glasa. Vrućina je ponovno rasla, U.D.O. su prebacili “u višu” s Accept klasicima I’m A Rebel (“I’m A Rebel”, 1980) i najbučnijom, najkhm, da ne kažem ludom, ukratko pjesmom samih superlativa, lekcijom prave metalske agresije, buke i nezaustavljivog bijesa u najbržoj pjesmi set liste, Fast As A Shark (“Restless And Wild”, 1982). U.D.O. su se oprostili drugi put, a narod je ustrajao i dobio još jedan bis. Grupa je ostala pri spomenutoj Accept ploči i počela drugi dodatak srednje brzom opskurnom, ali epskom Princess Of The Dawn, koju su U.D.O. izveli u verziji koja se nalazi na njihovoj live ploči “Nailed To Metal” (2003). Jednom riječju vrhunski! Iznenađenje za kraj bilo je nedvojbeno uključivanje pjesme Burning, koju U.D.O. na martovskim i aprilskim koncertima svog Thunderball World Toura nisu uključivali u set listu. Udo pita prisutne: “Do you want us to play another one?” Odgovor je bio huronsko “Yeah!!!”, nakon čega Udo odmahne rukom, češ: “Pa nemogući ste, zar vam još nije dosta?” i nastavlja: “All right Ljubljana! Are you ready to rock? Are you ready to roll?” i tako je u noć odjeknula još jedna Accept klasika, koja je zaokružila taj fenomenalni nezaboravni događaj oživljavanja Accept magije, koji je trajao dobra dva sata. Ljudima se potpuno smeo. Da slovenska metalska publika ne poznaje granice, svjedoči nekoliko krepkih ogrebotina koje sam tijekom koncerta dobio za uspomenu. Par puta bi mi gotovo spljoštilo sljepoočnicu, jer su se manijaci straga zaletavali u prednji red. Po vratu sam bio sav porezan, jer se neki luđak nakon koncerta pružao preko mene u nadi da će dobiti kakvu trzalicu, da ne govorim o izudaranom laktu. Preživjeti metal koncert u Sloveniji očito mi iz godine u godinu postaje sve teži ispit. Prepotuješ gotovo pola svijeta i izlažeš se svakojakim divljim situacijama, sve neprestano teče bez problema, a onda ti se “pizdarija” dogodi kao naručena baš na koncertu u Sloveniji. Tijekom koncerta Grave Digger mi je npr. neki kreten na parkiralištu pred dvoranom otkinuo prednju registarsku pločicu s auta. E, ovaj sam put otišao kući s cijelom hrpom odrbotina.
U.D.O. nisu skrivali zadovoljstvo odzivom publike, iskreno su se zahvalili i obećali da će se vratiti. Grupa djeluje jače nego ikad. Kao što sam već pisao u jednoj od recenzija i što više nije nikakva posebna novost, U.D.O. nisu samo naslijedili unikatni Accept stil, nego su ga svojim postojanjem i veličanstvenošću nadgradili u svakom pogledu. U.D.O. su nekako integracijom Stefana Kaufmanna (koji je osamdesetih u Accept svirao bubnjeve, a kod U.D.O. je sada gitarist) u grupu na albumu “Solid” (1997) dobili čvrstu vezu Dirkschneider/Kaufmann, koja pri pisanju glazbe i tekstova funkcionira savršeno. Ako je Gianola u bendu majstor soliranja, Kaufmann je majstor postavljanja fenomenalnih klasičnih metalskih rifova uz koje poželiš rasčešljati tikvu. Tako su U.D.O., koji su imali stalne probleme sa stabilnošću svojih postava otprilike od “Holy” (1999) nadalje, koherentni, a trenutačna postava doista djeluje nenadmašno, i na pozornici i pri komponiranju samog materijala.
I naposljetku, dopustite mi da još malo više senzacionaliziram ovu “reportažicu”! Postavlja se naime završno retoričko pitanje. Ako su se Majesty busali da sviraju “true metal”, što su onda U.D.O.? Možda “real metal” ili čak “correct metal”? Osobno sam na upotrebu riječi “true” u žanrovskom glazbenom smislu vrlo alergičan. Za svakog pojedinog ljubitelja glazbe “true” je naime točno ono što ga u glazbi i u danom trenutku najviše privlači i oduševljava. A o tome što je “true” može suditi samo svatko sam u sebi i samo za sebe. Samookrunjenih “kings of metal” imam pun kufer! Jesu li to možda ishlapjeli Manowar, odjeveni u smiješne kože pleistocenskih koza? Hm, ne kažem, s druge strane Majesty su sigurno silno ambiciozni. Kitili su se riječju “true metal” i to pred takvim “headlinerom” kao što je U.D.O., a to sigurno nije mala stvar.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Majesty:
01. Reign In Glory
02. Hail To Majesty
03. Into The Stadiums
04. Heavy Metal Battlecry
05. Sword & Sorcery
06. Keep It True
07. Metal To The Metalheads
Crystal Ball:
01. Hellvetia
02. Forever And Eternally
03. Lay Down The Law
04. My Life
05. Opposites Attract
06. Savage Mind
07. Soulmate
08. Dance With The Devil
09. Private Visitor
U.D.O.:
01. Thunderball
02. The Bullet And The Bomb
03. Metal Heart
04. Independence Day
05. Pull The Trigger
06. Living For Tonite
07. Love Child
08. Blind Eyes
09. Bubnjarski solo
10. Metal Eater
11. Neon Nights
12. Son Of A Bitch
13. Restless And Wild
14. Gitarski solo
15. Midnight Highway
16. Up To The Limit
17. Man And Machine
18. Animal House
19. Balls To The Wall
—prvi dodatak—
20. Holy
21. I’m A Rebel
22. Fast As A Shark
—drugi dodatak—
23. Princess Of The Dawn
24. Burning
Dok smo razgovarali o izletu u Wörgl (Austrija), koji je bio najbliža lokacija na kojoj su U.D.O. potvrdili jedan od svojih nastupa na nedavnom Thunderball World Touru, stigla je najluđa metalska vijest godine. U.D.O., definitivni Accept-ov nasljednik i još jedan div klasičnog njemačkog heavy metala, dolazi ravno u Ljubljanu (Slovenija). Kao i obično bio sam prilično nervozan kad je stigao dan “D”, brzo sam se vratio kući s posla i eto me. Oko 18:00 već sam se motao oko dvorane VPK. Ispred dvorane još nikakvih znakova života, ali unutra su svakojake aktivnosti, poput postavljanja pozornice, slaganja merchandisea itd., bile u punom jeku. Osjetio sam da tamo još uvijek nisam dobrodošao, pa sam se zaposlio i napravio kratku šetnju kroz gradsko predgrađe. Vrativši se oko 19 sati, slika je bila posve drukčija. Ispred ulaza sam zatekao mnogo starih kolega. Pa, “same old places, same old faces!”
Prilično neobično, ali kad su se otvorila vrata, ljudi nisu pokazivali nikakav interes za ulazak u dvoranu. Vani su zemni psi još uvijek više pažnje posvećivali konzumiranju velikih količina piva nego onome što se događalo. Prva predgrupa Majesty našla se u neugodnoj situaciji. Morali su početi pred gotovo praznom dvoranom. Pa, bili su vrlo skromni i brzo su se zadovoljili odzivom četvorice, možda petorice žustrih fanova koji su se tresli (čak i lupali glavom) u prvom redu. Majesty su kao pravi Manowar frikovi to odradili vrlo profesionalno. Imali su vrlo dobar i uravnotežen zvuk (stajao sam bliže desnom monitoru). Ipak, Majesty kao Manowar-ov mlađi brat još su jednom dokazali da, iako je kopija nekog benda tehnički bolje potkovana, to nije dovoljno da uvjeri. Jednostavna je činjenica da su Manowar unikatni, dok Majesty nemaju ništa što bi pokazali, a da je njihov izum. U međuvremenu je publika rasla i također je napravila nešto više buke, a bend se osjećao vrlo entuzijastično zbog rastućeg odziva. Ipak, stariji razmaženi posjetitelji, a ja sam jedan od njih, nisu bili duboko dirnuti. A u slučaju Crystal Ball osjećaji su bili prilično isti, iako je ohrabrujuća vijest bila da je publika iz minute u minutu bila sve brojnija. Crystal Ball su ponudili mješavinu klasičnih hard rock zvukova sedamdesetih (ponajviše zbog lažiranih Hammondovih zvukova koji dolaze iz klavijatura) i klasičnih metalskih dodira koji su ponekad donosili brzu aproksimaciju Pretty Maids. No kad se klavijaturist priključio bendu kao ritam gitarist, Crystal Ball su ponudili ravne oštre metalske pjesme galopirajućeg stila u starim Accept ili Judas Priest okvirima. Lay Dawn The Law zvučala je u Accept stilu, a da ne spominjem da se pjesma istog naslova pojavljuje na prvom U.D.O. studijskom albumu “Animal House” (1987). Pjevač je bio dobre volje, iako je u jednom trenutku rekao: “I’ve got infection! Please help me singing!” I doista je imao problema s višim vokalnim dionicama zbog upaljenog grla. Ono što je kod fanova izazvalo veliko uvažavanje bili su neki izrazi na slovenskom jeziku koje je pjevač uspješno koristio da razgovara s publikom. Također su Crystal Ball dali svojih stopostotnih i svoje su stvari izveli vrlo korektno i na visokoj profesionalnoj razini. Pa, bend je bio sjajan na pozornici, pokazujući sav entuzijazam, s korektnim pristupom, moćan, bili su raspoloženi. Oba nastupa, i Majesty i Crystal Ball, prošla su vrlo dobro, a ljudi su pokazali lijep pozitivan odziv. Oba benda djelovala su vrlo zadovoljno energijom koju su dobili od ljudi, a bubnjar Majesty čak je bacio tri bubnjarske palice u publiku.
Oko 22 sata sve je bilo spremno da legendarni Accept-ov pjevač i njegova ekipa odrade svoj show. Snimljeni intro i eto ih. U.D.O. su išli ravno u srž svog najnovijeg studijskog uratka “Thunderball” (2004) i istoimenog brzog otvarača koji tvrdo udara. Udo je bio odjeven u posebno dizajniran dugi sjajni ogrtač i nosio je tamne naočale. Nakon golemog klicanja bend je nastavio s najnovijim materijalom, dok je Udo sjajnu odjeću zamijenio standardnijom, izgledajući kao dezertirani general, svježe pobjegao iz iračke konjice. Publika, pa mislim da je bilo oko 300 ljudi, počela je odgovarati još glasnije dok je bend nastavljao s prvom Accept klasikom Metal Heart (“Metal Heart”, 1985). Accept nasljeđe predstavlja polovicu cjelokupnih U.D.O. nastupa uživo na njihovim nedavnim turnejama. Odmah nakon te pjesme trebao je zagrmjeti jedan od mojih U.D.O. favorita. Bila je to Independence Day s U.D.O. albuma “Solid” (1997). Udo je pristupio još ljući! Publika je do tada bila potpuno u tome, mahala je rukama visoko u zraku i istodobno proizvodila stvarno golemu buku. Mala publika, ali vrlo posvećena, a bend je to osjetio. Atmosferična pjesma s vrlo tužnim refrenom bila je sjajan izbor za malu promjenu raspoloženja. Ovdje uvijek čekam da Udo izgovori žmarce izazivajuće oštro “R” u stihu “….RRRRRRobotic rage…”, što uvijek stvara kratak odskok u novi, drukčiji vrhunac. Prvi dio nastupa sastojao se uglavnom od pjesama koje se pojavljuju na albumu “Thunderball”. Završetak prvog dijela nastupa srednjim tempom s Blind Eyes trebao je donijeti još jednu promjenu atmosfere, koja je rasla kroz cijelu pjesmu. Iako još uvijek nisam kupio album “Thunderball”, ta me pjesma zapanjila. Fenomenalan kontrast između teškog srednjetempaškog Fittyjeva bas pogona, koji je ovdje stvarno sjekao kroz beton, i s druge strane Udova unikatnog pjevanja, dok su gitare bile malo potisnute u pozadinu da bi se atmosfera zadržala na višoj razini. Prvi dio nastupa završio je bubnjarskim solom, koji je bio jebeno glasna demonstracija Lorenzove ubojite brzine na njegovim dvostrukim pedalama za bas bubanj, popraćena hrpom detonirajućih brzih prijelaza. Bila je to još jedna lekcija koja oduzima dah.
Drugi dio nastupa, s izuzetkom U.D.O. pjesme Metal Eater (“Timebomb”, 1991), uključivao je uglavnom Accept klasike. Prva je bila sjajna Son Of A Bitch (“Breaker” 1983), zatim Restless And Wild (“Restless And Wild”, 1982), Up To The Limit (“Metal Heart”, 1985) i posebno vrhunac među njima, nazvan Neon Nights (“Restless And Wild”, 1982), uz publiku koja je potpuno poludjela.
Bend je ponudio nezaboravno iskustvo. G. Udo marširao je i upravljao pozornicom, dajući podržavajuće zagrljaje Igoru, Fittyju i Stefanu Kaufmannu (još jednoj živućoj legendi, koji je svoje osamdesete proveo svirajući bubnjeve u Accept). Udo to jednostavno ima u krvi. Mislim na onu veliku karizmu koja mu omogućuje da bude pravi vođa. U.D.O. su ponudili ekstremnu glasnoću, mislio sam da ću eksplodirati od svih tih iznimno moćnih vibracija. Nisam osjećao samo kako se miču moje hlače, nego i sve ostalo, uključujući sve moje unutarnje vitalne organe. Taj magični unikatni zvuk skenirao je ljudske mase kroz meso i kosti. Lud u svakom smislu. Udo se neprestano rukovao s oduševljenim metalskim štovateljima. Igor je također bio u sjajnoj formi, isporučujući fantastične dojmljive solaže kroz cijeli nastup, uključujući svoj solo dio s fantastičnim dodatkom začina vah-vah efekta. Njegove su solaže bile čiste, brze i, što je najvažnije, sve su bile odrađene s golemim jajima. Bend je koherentan, djelujući na pozornici kao neprobojna tvrđava. Pjesma za pjesmom tutnjala je poput udarca čekića, udarala stvarno visoko, zvuk je bio fantastičan. Ruku na srce, bio sam u prvom redu, stisnut, s jajima uza zid, i u nekoliko trenutaka nisam baš dobro čuo Udove vokalne linije. Glavni razlog za to bila je luda publika koja je radila fantastičnu buku. Ne brojna, ali luda do kraja. Treći dio nastupa bio je mješavina U.D.O. i Accept pjesama, počevši s Man And Machine (“Man And Machine”, 2001) i Udom prerušenim u neku vrstu kibernetičkog stvorenja, čovjeka-stroja. S Midnight Highway (“Breaker”, 1983) bend je isporučio još jedan nevjerojatan Accept udarac “s usta na usta”. Naravno, nisu zaboravili ni Animal House (“Animal House” 1987), s prvog U.D.O. studijskog albuma. Slijedio je fantastičan završetak. Balls To The Wall s istoimenog Accept studijskog albuma, u produženoj verziji s “Nailed To Metal” (2003), uz publiku koja je radila one velike “oh-oh” i Udo je vikao: “Oh c’mon everybody, show me the sign of victory!” Zatim se pjesma razdvojila u još jedan, završni refren, sa sjajnim fade outom i Udovim gadnim i nasilnim visokim odjekujućim vriskom. Bio je to kraj!
Publika je bila gladna još, a U.D.O. su se naravno odmah vratili! Prvo se na pozornici pojavio samo Stefan svirajući gitarski intro za Holy (“Holy”, 1999). Prije početka dodatka bend je stvorio takvu magiju da su ljudi bili uvučeni u neku vrstu hipnotičkog stanja, jer smo svi još uvijek radili one velike “ohove” iz Balls To The Wall, iako je Stefan gotovo završio svoj uvod u Holy na gitari. No čim su se ostali pridružili Stefanu na pozornici, uključujući svećenika Uda (Udo je za tu priliku bio odjeven kao svećenik), naravno na njegovu uobičajenom središnjem mjestu, svi su vratili misli na ono što slijedi. Holy je jedan od mojih osobnih U.D.O. favorita i doista sam dobio naježenu kožu. Samo jednom sam pokušao oponašati Udov unikatni vrisak. U stihu “raise your hands”, i odmah sam ostao bez glasa. No to nije bilo ništa u usporedbi s nastavkom. Prvi je bio Accept klasični napadač I’m A Rebel (“I’m A Rebel”, 1980). Nakon toga Udov izuzetno visok vampirski vrisak otvorio je najbržeg, najagresivnijeg, najarogantnijeg, najnasilnijeg, bijesnog, nezaboravnog žestokog speedera Fast As A Shark (“Restless And Wild”, 1982), koji nas je trebao dovesti do ludila, sa svim glavama u dvorani koje su mlatile do smrti. U.D.O. su se još jednom zahvalili i drugi put napustili pozornicu. Nema mira za njih. Bili su prisiljeni vratiti se. Ovaj put drugi su dodatak otvorili malo opskurnijom pjesmom, ali mokrim erotskim snovima uhvaćenom u srednjetempaškom epu Princess Of The Dawn (“Restless And Wild”, 1982) u drukčijoj produženoj verziji. Ako imaš “Nailed To Metal” live CD, onda možeš pretpostaviti kako je zvučalo. Čista fantazija, još uvijek me prožimaju srsi. Mislio sam da je to kraj. No Udo nas je opet pitao želimo li čuti još jednu pjesmu. Nakon golemog pozitivnog odgovora upitao je: “Alright Ljubljana! “Are you ready to rock? Are you ready to roll?” I U.D.O. su ispalili Burning; pjesmu koja, pretpostavljam, nije bila uključena na ranijim nastupima Thunderball World Toura (tijekom ožujka i travnja). Fantastičan rock’n roll hitac ravno u jugularne vene! Kakav način da se završi nastup koji je trajao dobro preko dva sata. Bilo je 0:20 kad su se svjetla opet upalila.
U.D.O. nisu mogli sakriti sav svoj entuzijazam zbog moćnog energičnog odziva slovenske publike, obećavši da će se vratiti. Nastup je bio čisto savršenstvo od glave do pete. Sve je prošlo glatko, a dečki su se sjajno zabavljali na pozornici, isporučujući tone dinamita. Svaki metal fan koji je propustio ovaj nastup ne samo da je napravio nepopravljivu pogrešku, nego je počinio i istočni grijeh. Bila je to noć za pamćenje. Dobio sam nekoliko rana tijekom nastupa. Neki je idiot sigurno umjesto prstiju na rukama imao kandže dok mi je derao vrat, a i desna mi je ruka bila u krvi. Bio sam u takvom naletu adrenalina da to u prvi tren nisam primijetio. Tek nakon što me djevojka koja me pokupila autom nakon showa upozorila (jedva je prepoznala svog izgrebenog, potpuno izudaranog i posve iscrpljenog čovjeka) da sam sav u krvi. Ludi slovenski manijaci. Mnogo sam putovao po Europi da bih prisustvovao mnogim nastupima, ali čini se kao da mi je suđeno da imam probleme samo na metal koncertima u Sloveniji. Tijekom koncerta Grave Digger, na primjer, jedan mi je gad otkinuo registarske pločice s auta. Ali kažem ti; sve je to prokleto vrijedno toga. U.D.O., hvala vam što ste došli u Ljubljanu i priuštili nam večer čiste metalske ekstaze koju mogu stvoriti samo najbolji metal sastavi i glazbeni umjetnici. Čuvajte se gdje god lutali, jedva čekam da vas vidim što prije. U Sloveniji, kako je dogovoreno.
