Mjesto: Graz (Austrija), Orpheum
Datum koncerta: 03.06.2004
Broj posjetitelja: 100
Cijena ulaznice: 30,00€
I prvi put sam na koncert krenuo sam, osobnim autom. Evo kako je to išlo. Pospan i pomalo nabrijan odjedrio sam iz Ljubljane. Bio je to mušičav, pospan dan, malo je rosilo, malo lilo, oblaci su se cijelo vrijeme vrtložili, a bilo je sivo i hladno za lipanj. Još malo pa ćemo dobiti rudimente škrga (regresivna evolucija). Na Šentilju mi se osmijeh vratio na lice nakon što sam hitno i ekspeditivno posjetio WC tamošnjeg Petrola. U kafani Orpheuma opet sam sreo poznata, simpatična lica, stalne goste Orpheuma, prijatelje rock glazbe, popili smo zajedno svaki po “Ein Weißbier!” i tako bili spremni otkotrljati se u dvoranu.
Publika pospane reakcije (sve skupa jedva stotinjak ljudi), baš kao i vrijeme. Blind Petition u osam, zagrijavali su koliko se dalo zagrijati, dvojica članova benda vidljivo su se teturala i ljuljala po pozornici na sve strane, očito pogođena obiljem unesenih alkoholnih derivata. Tri gitare, hard rock. Austrijanci, koliko ih je već bilo, odjednom postanu napaljeni 100 na sat, austro-purple (?), w.t.f (?), no no, tako je prošlo 40 “morbidnih” minuta. Domaćima je to totalno paslo. U kojem sam se to filmu tada našao ja?
UFO! Mogg pozdravi publiku: “Good evening and welcome to show of light entertainment!” Iznenađenje na početku, Midnight Train (“Covenant”, 2000). Mogg si pomaže pjesmaricom, pri tome zakasni s pjevanjem i preskoči 3. i 4. stih. Way s roza bas-gitarom s amblemom FC Aston Villa najraspoloženiji na pozornici. Mogg do Let It Roll nešto malo u pozadini. Moore odličan u ulozi Schenkera. Prvi put dignu malobrojnu masu na noge s Let It Roll, pri tome i bend prebaci u višu brzinu i prvi put stvori osjetnu magiju. Mogg usred koncerta zaokupi Moorea: “Nice shoes! Looks like a kind of those industrial boots!” Drugi vrhunac uz Only You Can Rock Me. Magija izvanredna kroz Love To Love, izmamili su suze na oči, Mogg izvanredan, posve uživljen, klasik u stilu Uriah Heep July Morning, zatim završnica u višoj predstavi s Too Hot To Handle i Lights Out (publika kod obje sudjeluje življe). Svi bez kočnica prema svijetu, uz iznimku Paula Raymonda, koji je stalno držao distancu prema publici. Raymond cijelo vrijeme opasan Gibsonom Les Paul i pomagao Mooreu s rifovima, a klavijaturne linije lijepo čujne, osobito magične u I’m Loser, This Kids i Love To Love. U When Daylight Comes To Town Bonham pomaže Moggu bestijalnim vokalom u refrenu, inače je za dueta s Moggom bio zadužen Raymond (Midnight Train, I’m A Loser,….). Mogg vidno ukočeniji zbog koje čašice previše, ali pjevao je punim glasom kao prije 25 godina, uživljeno, magija je bila čarobna i jedinstvena. Legende koje su postavile okvire za N.W.O.B.H.M. ne samo stilski, nego i kao sami glazbenici. Pete Way je naime bio jedan od glavnih nadahnuća samom Steveu Harrisu. Uživo se vidjelo zašto. Pokreti, stil sviranja, malo niže spuštena bas-gitara uz bok, nezaboravna fantastika, čistokrvna lekcija iz rocka koja na profinjen način spaja udarnost kroz ekspresivne užarene rifove i fantastičan osjećaj za ugrađivanje velikih melodija. Bilo je lijepo i što bend nije ubacivao nikakve solo točke, koje često nisu potrebne, pa bi narod radije čuo još koji klasik nego inače odlično petominutno driblanje. UFO su servirali same klasike i dinamika je bila na izvanrednoj razini.
Za dodatak razvale scenu s Rock Bottom, narod u deliriju, Way leži na podu na leđima i svira bas-gitaru. Moore izvanredan ulog na gitari. Fantastika. Odmah dalje s Doctor Doctor, uživljeno i s punim zaletom. Još jednom na pozornicu, Shoot Shoot. S Mooreom su UFO pogodili jackpot na lotu, Schenkera se svakako osjeti, ali boljeg ublažavajućeg učinka kod tako važne rokade na mjestu gitare kod UFO-a s Mooreom bi zaista teško našao (Schenker je nažalost nezamjenjiv, no srećom s njim ide i njegov problematičan karakter). Svi ukrasi, veći dijelovi solaža odsvirani po taktirci velikog Michaela Schenkera. UFO su dobili prijeko potrebnu svježinu i zalet s Bonhamom i Mooreom. Zato za UFO nema straha, opet dišu punim plućima, može se veseliti novim turnejama.
Zvuk pak nije bio najbolji, bas i bubnjevi cijelo su vrijeme malo probijali zvučnu sliku.
Setlista
Blind Petition:
1.)Man O’Spirit
2.)The Last Act
3.)Orchestra
4.)Academy
5.)Jenkin James
6.)Cheerleaders
7.)Highway’s Sidewalk
8.)Rich Young Hot
9.)Good Soul
10.)Routine
kraj u 20:40
UFO:
1.)Midnight Train
2.)Mother Mary
3.)When Daylight Comes To Town
4.)Let It Roll
5.)I’m A Loser
6.)This Kids
7.)The Wild One
8.)Fighting Man
9.)Only You Can Rock Me
10.)Baby Blue
11.)Jello Man
12.)Love To Love
13.)Too Hot To Handle
14.)Lights Out
prvi bis
15.) Rock Bottom
16.) Doctor Doctor
drugi bis
17.) Shoot Shoot
