Lokacija: Tolmin / Sotočje / Slovenija
Datum: 23.07.2018
Na Metaldays, koji Sloveniju još od 2004. svrstava među zemlje s velikim metal festivalima, svake se godine baš lijepo vratiti. Metaldays je kroz godine postao točno ono što kaže njegov slogan, jer Tolmin na tjedan dana pretvara u prave metal praznike, a ove je godine festival prvi put bio rasprodan još prije početka. Organizacijski tim svake se godine trudi s novostima koje su uglavnom vrlo dobrodošle, pa je tako ovaj put nedjeljni pogled na livadu nabijenu šatorima bio prekrasan doček. I ove je godine festival već u subotu ponudio „warm up” večer, a u nedjelju prvi pravi festivalski dan s bendovima na New Forces pozornici. Mi smo koncertno festival započeli u ponedjeljak.
Metaldays 2018 započeli smo toksičnim napadom bavarskih thrash metalaca Dust Bolt. Njemačka četvorka svojim thrashom doduše ne govori baš ništa novo, ali je sirovom energijom i odličnom izvedbom u tren oka osvojila nekoliko stotina glava ispod pozornice. Zapravo se u prošlosti rijetko događalo da već prvi bendovi druge pozornice privuku tako brojnu publiku, a ove je godine to bilo prije pravilo nego iznimka. Činjenica koja jasno svjedoči o visokoj kvaliteti glazbenog programa Boško Bursać pozornice, a ujedno i očit pokazatelj rasprodanosti ovogodišnjeg Metaldaysa. Sve je to išlo na ruku i Dust Bolt, koji su ispod pozornice brzo zakuhali pravo mosh ludilo, a od energije su pucali i svi na pozornici, jer vrtnji glavama oko vratova gitara naprosto nije bilo kraja. Dust Bolt su žanrovski vrlo blizu prije svega sunarodnjacima Kreator, ali svojoj glazbi dodaju i utjecaje Bay Area thrasha i mjestimice čak hardcorea, a mogući manjak originalnosti nadoknađuju eksplozivnošću i mladenačkom žestinom, kojoj se od novodobnih thrashera približe tek neki Crisix, Lost Society.
U posve drukčije glazbene vode odveli su Amerikanci Pillorian, koje vodi John Haughm, bivši idejni vođa odlične američke folk/doom/black metal postave Agalloch. Ona se raspala prije dvije godine, Haughm se s Pillorian pomaknuo prema black metalu, a ostala tri člana glazbenu priču Agalloch nastavljaju u Khorada. Pillorian su na Metaldaysu u mračnom svjetlu predstavili prošle godine objavljeni prvijenac Obsidian Arc i dokazali da nisu tek Agalloch 2.0. Haughmovo novo dijete naime je puno zlobnije, bjesomučnije i prezirnije od svoje nježnije prethodnice. Mračno srce Pillorian kuca u ritmovima tradicionalnog black metala, iako su Amerikanci dokazali da ih je lako razlikovati od posve klasičnog black metala. Duhovi Haughmove glazbene prošlosti naime su itekako živi i na vidjelo se prikradaju prije svega u jezivim gitarskim melodijama, melankoličnoj atmosferi i prodornim, nihilističkim Haughmovim vriscima. Već drugo vrlo ugodno iznenađenje zaredom.
Što se baš ne bi moglo reći za sljedeće nastupajuće, češke grindere Jig-Ai, jer su ponudili točno ono što se od benda koji svira grind i povrh toga dolazi iz Češke očekuje. Praška trojka ponudila je šus pravog, ali prilično generičnog goregrinda, punog polka ritmova, blastova i d-beat bubnjeva, spastičnih izljeva i bolesnih ideja. Jig-Ai su, slično kao njihovi sunarodnjaci Spasm, Rectal Smegma ili Gutalax, ponudili pravu paletu, khm, zanimljivih ideja o ninja grupicama, bukakeima, tjelesnim tekućinama i otvorima. S tekstovima od kojih bi feministkinjama proključala krv. Otpjevanima, posve u stilu, kao da dolaze iz grla pobješnjelog vepra iz šume. Praški gnus bio je pisan na kožu fanovima goregrinda, ali naše prekmurske fukiće Vulvahtrone u tom žanru guraju puno bolje i s više žmohta.
Dok je na „šumskoj” pozornici već veselo vrilo, glavna se pozornica tek probudila, i to u pola pet poslijepodne. Tada su se na nju popeli austrijski Moros. Skupina s više od desetljeća staža kombinira elemente death metala i thrasha. U džepu ima samo jedan studijski album, „Lakeside Terrorfrönt” objavljen 2014. Prošle su godine već nastupili u Tolminu, i to na zagrijavajućem danu festivala. Čvrst i kompaktan nastup. Skladbe Skeleton King, Lakeside Terrorfrönt, 7 P.M. i Psychotic Maniäcs hvataju žustro i stasito. Dečki su sigurni u sebe, a svojim autorstvom doduše ne pridonose metalskoj abecedi ništa potresno novo, ali stvari kojih se laćaju rade srčano i predano. Posebno je zabavno bilo gledati pjevača Monsa, koji je svojim psihotično šibajućim očima ispod baseball kape usred popodnevne žege i s krajnje zacrvenjelim licem napetih vratnih žila, kroz rikanje dodatno najavljivao da se ponedjeljkovo popodnevno sunce beskompromisno okomilo na festivalsko prizorište.
Nastup nizozemskih Vuur pred pozornicom je okupio već više znatiželjnika. Riječ je o bendu koji se prije dvije godine okupio oko (danas već gotovo slavne) pjevačice Anneke Van Giersbergen (ex-The Gathering). To je jedna od onih umjetnica čiji bi glas htio imati mnogi izvođač na svom studijskom izdanju, a posebno je dobro poznaju, među ostalima, ljubitelji Devina Townsenda i Ayreon. Anneke sada ima svoj bend, a on u džepu ima i studijski prvijenac „In This Moment We Are Free – Cities”, koji je izašao prošle godine. Iako ih reklamni tekstovi guraju u progmetalsku zvrst, Vuur djeluju kao kolektiv koji metal niti ne zanima bitno. Skladbe su slojevite i razigrane, a u njima naravno ističe se i vokalno eksperimentiranje Anneke, koja si ovaj put doista daje oduška i uzima si u vokalnoj ekspresiji i cjelokupnom dojmu apsolutnu slobodu. Opasana Gibson gitarom serije SG, Anneke je svojim vokalnim karizmom glavni magnet sastava, kojemu u glazbi nedostaje tek nešto više prepoznatljivosti, to jest vlastitog fokusa komponiranja, što drugim riječima znači i malo više autorskog stvaralačkog samopouzdanja. Posebno je impresionirao bubnjar Ed Warby, poznat iz bendova Ayreon i Gorefest, koji je potresao svojom preciznošću i raznolikošću. Bend dakle s kreativnim potencijalom za budućnost i silno lijepo osvježenje festivalskog programa. Definitivno sastav koji će s novim studijskim izdanjima u budućnosti umjetnički narasti. Bend razvija i konkretan ritmički groove, koji uz zahvalnu nižu intonaciju masivnih gitarskih rifova zadovoljavajuće grabi. Bend je predstavio studijski prvijenac, a koncert zaključio skladbom The Gathering Strange Machines.
Hecate Enthroned su legendarni ekstremni metalci iz Walesa. Danas je u sekstetu od članova izvorne postave ostao gitarist Nigel Dennen, kojem po stažu tijesno slijede basist Dylan Hughes i gitarist Andy Milnes. Ta trojka čini jezgru sastava i u novoj eri djelovanja, u kojoj je bend blackmetalskih korijena počeo u svoju glazbu unositi sve više i više death metalskih glazbenih smjernica. Iako su već dugo na sceni, Hecate Enhtroned su kad je riječ o albumima prilično lijene naravi. Posljednji „Virulent Rapture” izašao je 2013., a između njega i prethodnika „Redimus” (2004.) prošlo je gotovo cijelo desetljeće. Sastav već dugo obećava novi studijski album, a aktualni vokalist Joe Stamps, koji koristi prilično posebno, recimo „graktavo” rikanje, to je u jednoj od stanki tijekom nastupa u Tolminu i glasno rekao. Tako je sastav izveo posve novu skladbu Revelations in Autumn Flame. Bend i s tom skladbom ustraje na rudimentarnim, to jest staroškolskim rifovima, što održava vezu s korijenima, a ujedno skrbi za razvoj visokog glazbenog dometa, koji inače u pravilu karakterizira njihove kompozicije. Bend je odbacio svu nomenklaturu blackmetalskog šljokičastog nakita i kiča koja ga je nekoć pratila i kojom su u ona vremena uspješno „izazivali” npr. svoje generacijske „supatnike” i puno razvikanije Cradle of Filth. I tog su se razdoblja u Tolminu dotaknuli, pa je među ostalim odjeknula skladba Dark Requiems and Unsilent Massacre s istoimenog i ukupno drugog studijskog albuma sastava. Bend je pokazao veliku mjeru scenske kompaktnosti i usklađenosti tijekom izvedbe koncerta, što je zacijelo odraz bogatog iskustva i dugog staža. Koncert je bio popraćen izvrsnim zvučnim uvjetima i gotovo ekskluzivan, jer je sastav u posljednje vrijeme silno teško uloviti na pozornicama.
U puno profinjenijem ozračju prošao je prvi ovogodišnji posjet New Forces pozornici, gdje smo kasno poslijepodne probili kroz barjansku maglu, a prije toga otišli na kratak izlet u idilične belgijske gradove Gent i Bruges, odakle dolaze melodični death metalci Reject the Sickness. Petorka je ovog proljeća objavila drugi studijski album The Weight of Silence, koji je u nešto manje od pola sata i vrlo silovito predstavila. Dečki su na pozornici uvjerili živahnošću i poskočnošću, nešto manje svojom glazbenom slikom, kojoj se doduše ne može ništa zamjeriti, ali se ujedno ni po čemu ne ističe iz sivog prosjeka poplave slično zvučećih bendova.
Puno ugodnija bila je zato magla ljubljanskog barja s Morost. Cura i dečki su u dobrih pola sata opet, nažalost pred prilično malobrojnom publikom, u lijepom svjetlu predstavili svoju viziju atmosferičnog death/black metala, koji krase lomljeni ritmovi, atmosferični gitarski dijelovi, razigrana ritam sekcija, sirov i oštar Jonasov vokal. Komadi s prvijenca Solace i Solitude ponovno su uvjerili, još više novitete a la progresivno usmjereni The Conundrum, nešto manje slabije zvučeće klavijature i očajna statičnost benda, koji na pozornici i dalje stoji kao ukopan. Dražnje novim komadima je već i prilično bestidno pa čekamo novi album!
Jinjer je ukrajinski metalcore kvartet koji je prošlog rujna ispred razvikanih Arch Enemy, baš na dan finalnog obračuna u kojem je Slovenija pobijedila Srbiju i tako pokorila cijelu košarkašku Europu, otvorio koncert u ljubljanskoj Cvetličarni. U misterij zavijena crna vokalna pantera Tatiana Shmailyuk, koja po izgledu ne djeluje nimalo ukrajinski, glavni je generator privlačnosti sastava. U vokalnom smislu ne poznaje nepoznanice. Od kristalno čistog, mekano zasanjanog izvođenja stihova do žestokog zlokobnog rikanja. Sve to sastav spretno ugrađuje u svoju otrovnu ritmičku groove kinetiku. Za ženu uvjerljiv i dovoljno „robustan” growl. Za razliku od statičnih scenskih figura gitarista i basista, Tatiana je prava „atletičarka”, koja je svojim dinamičnim trčanjem iskoristila baš sve niše scenskog prostranstva. Bend sve stavlja na zarazno melodičnu formatiranost skladbi. Komadi se temelje na niže ugođenom rifovskom zidu, poduprtom voluminoznom i neprestano aktivnom te dinamičnom ritam kinetikom. Bend koji je tehnički silno dotjeran stoga nosi razvojni potencijal. I u polja eksperimentiranja, a pitanje je koliko se usude i smiju. Provjerena glazbena špura koju zauzimaju trenutno im otvara prostor prema publici, a nakon uvjerljivog festivalskog nastupa u Tolminu broj njezinih pristaša zacijelo je narastao. Bend je među ostalim odsvirao skladbe: Words Of Wisdom, Who’s Gonna Be The One, I Speak Astronomy, Pisces, Outlander, Cloud Factory i Bad Water.
Apsolutno najljepše i najneočekivanije iznenađenje uslijedilo je kad se na pozornicu strpalo svih šest članova ponedjeljkovih headlinera New Forces pozornice, američkih Oubliette. Francuski zvučeće ime znači vrstu tamnice, čiji je jedini ulaz kroz otvor u stropu, i doista su Amerikanci primjereno imenu nekih dvjestotinjak glava ispod pozornice tri četvrt sata prikovali za mjesto vrhunskim melodičnim black metalom. Jezgru Oubliette čine bračni par Mike (gitara; Inferi) i Emily (vokal) Low, a uz njih u bendu djeluju prije svega članovi black/death sastava Enfold Darkness. Oubliette su neposredno prije početka Metaldaysa objavili drugi studijski album The Passage, koji su većinom predstavili i u Tolminu te vrhunskom izvedbom naprosto zapanjili. Cura i dečki su žanrovski blizu bendovima kao što su Thulcandra i kanadski Frostbite, a krase ih bijesan, ali jasan i razgovijetan Emilyn vokal, snažna ritam sekcija i bogata atmosfera koju tkaju čak tri gitare, koje majstorski osciliraju između tremolo brutalnosti, epskog rifanja i spretno složenih pentatonskih melodija. Oubliette su dokaz da američka savezna država Tennessee glazbeno nije samo country-achy-breaky-heart, nego očito ima snažnu underground ekstremnu metal scenu. Za Oubliette je to bio posve prvi nastup na europskom tlu i jako se nadam da nije posljednji, jer je njihov ponedjeljkov nastup u sjećanju ostao kao jedan od ljepših ovogodišnjeg festivala.
S engleskim Ingested na drugoj pozornici bilo je pobrinuto da i pristaše moderne brutalne glazbe dođu na svoje. Riječ je naime o bendu koji se služi elementima brutalnog death metala i deathcorea. Mogli bi ih opisati i kao slamming deathcore. Ingested su dakle servirali s brzim gitarama i bubnjevima, krulećim vokalom i naravno breakdownima, što je zagrijanoj publici u prvom planu svakako bilo po guštu, pa se mogao stvoriti kakav moshpit. Kod Ingested možda nije riječ o vrhuncu, ali je svakako osvježilo program festivala.
Poljski Hate opisivalo se prije nekoliko godina kao „baby” Behemoth, kad su se iz brutalnog death metala preusmjerili u blackened death metal, što je očito većoj publici bilo prihvatljivije. Asocijacije na Behemoth pojavile su se i ovaj put, ali iza Hate stoji nešto više, pa bi ih definirati kao blijedu kopiju Behemoth bilo nepravedno. Sastav je poslužio beskompromisnim death metalom koji se služio i black metalskim zahvatima. Provjerena formula, ali sastavu se vidio dug staž. Uigranost je bila više nego solidna, povremeno se hvatao bubnjar Pavulon (Vader, Decapitated), koji je vrlo brz, ali mu je povremeno nedostajalo preciznosti. Naglasak je naravno bio na posljednjim albumima, za nešto više bit će potrebno bend uloviti u klubu.
Glavna pozornica bila je rezervirana još za pristaše progresivca. Norveški progresivni rock sastav Leprous posljednjih je godina postao jedan od najodjeknijih bendova na progresivnoj sceni. Isprva su uvjerili kao prateći bend black metal mogula Ihsahna, ali se kasnije pokazalo da Leprous moraju djelovati kao samostalan bend, jer su preambiciozni. Iza te ambicioznosti stoji vokalist/klavijaturist Einar Solberg, koji je pokazao izuzetne vokalne sposobnosti. Sastav je naglašavao materijal s posljednjeg albuma Malina (2017). Odsviranim su dokazali i odličnu uigranost i preciznost. Za odbijenu ritmiku skrbio je mladi bubnjar Baard Kolstad, kojem nikako nije ponestajalo ideja kako začiniti čak i najjednostavnije dijelove skladbi. Uz instrumentalnu uigranost treba pohvaliti vokalno višeglasje, koje je bilo bez greške. Ovim su nastupom Leprous dokazali da su radišan bend koji će se potruditi za svaki nastup.
Na glavnoj pozornici su nakon „cerebralnih” Leprous posve „okrenuli” ploču Škoti Alestorm. Oni su, kao nekoliko drugih bendova na istom festivalu, u godinama djelovanja već davno dobili svoj inventarni broj, pa su se prije početka koncerta nezadrživo slijevali do pozornice bataljuni žurke željnih posjetitelja. Daleko najbrojniju publiku do tog trenutka uživali su na glavnoj pozornici Alestorm. To je bilo očekivano.. Klišejizirani power metal koji bi po poeziji mogao biti u kakvoj reklamnoj špici proizvođača alkoholnih pića u posljednje vrijeme proživljava već gotovo niz samoparodije. Bend po novom vuče sa sobom na pozornicu golemu napuhanu pačju skulpturu, koju pred kraj koncerta spusti među publiku. U pozadini se nalazi transparent s bananama iz kojih proviruju guščje glave. Nešto takvo doživjeli smo prije deset dana na njemačkom festivalu Bang Your Head!!!, gdje festival posjećuje prilično drukčija klijentela nego što je nalazimo na festivalu Metaldays. Alestorm su zapravo jedni od „kreatora” Metaldays klijentele. Njihov žuranski marš nanizao je pivske jurišnice: Keelhauled, Alestorm, Mexico, The Sunk’n Norwegian, Nancy the Tavern Wench, Rumpelkombo, Hangover, Captain Morgan’s Revenge, Drink in Fucked With an Anchor. Zabavni park cinizma kratkohlačnih škotskih power metal podsmjehivača. Narod se trgao i doista, ako ne i prije, uz ovakav koncert osvijestiš sve jedinstvenosti koje generira energija i vibracija dvostrukog sotočja u Tolminu, što festivalu Metaldays daje pečat jedinstvenosti. Svijet se dakle u nadolazećem tjednu usred festivala prvi put bogohulno i bezgranično otrgnuo. Očekivano. U povremeno doista apsurdnim potezima Alestorm dakle izvlače trenutak pune zafrkancije i ćaknutosti, što utjelovljuje i sama figura vođe Christophera Bowesa. I to očito pali. Ne samo da je Christopher posve prosječan pjevač, što je i sam svjestan, nego svojom neprestanom scenskom aktivnošću rado udari koji ton na klavijaturama mimo, što naprosto pripada scenskim običajima sastava. Čovjek je izazivao pažnju i bijelom majicom na kojoj je pisalo: „I Got Lost in the Gay Dolphin”.
Amerikanci Skeletonwitch su prije tri godine priredili jednu od neugodnijih vijesti, kad su iz benda, navodno zbog preduboke zagledanosti u bocu, ispratili kroz vrata karizmatičnog bradoša, vokalista Chancea Garnetta. Sudbina benda neko je vrijeme visjela o koncu, ali su se pokupili i svoje redove učvrstili s novim vokalistom Adamom Clemansom (Wolvhammer). Tu se fanovska baza raspolovila na dvoje; jedni Chanceov odlazak ne mogu preboljeti, drugi su Clemansa prihvatili otvorenih ruku. Osobno sam na strani drugih, iako ne poričem da se odsutnost Chancea, koji je uvjerio već izgledom nekoga tko je u civilizaciju nakon nekoliko desetljeća izišao iz šume, snažno osjeća. Pa ipak je Adam hrabro stupio u velike cipele i sa Skeletonwitch već snimio snažan EP The Aphotic Gloom te posve svjež album Devouring Radiant Light, koji je izašao tek nekoliko dana prije početka Metaldaysa. Ovaj nastup Skeletonwitch bio je tako uglavnom u svjetlu oba izdanja s Clemansom, koji je uživo, kao i cijeli bend, uvjerio neukrotivom energijom, iako Skeletonwitch s njim uživo djeluju nešto „ozbiljnije” i „zrelije”, a Clemans svojim vokalom prije nego divljajućem stampedu death/thrash metala bend glazbeno približava mračnosti black metala. No unatoč tome Skeletonwitch su priredili jedan od najboljih energetskih šusova festivala, opet je jurećim gitarskim potezima uvjerio dvojac Garnette/Hedrick, a novi komadi, prije svega Well of Despair, Red Death, White Light, Fen of Shadows i Temple of the Sun, dobro su namučili vratne mišiće. Ako tome dodaš još klasike kao što su dvije i pol minute dug šus Beyond the Permafrost i vječni I Am Death (Hell Has Arrived), slika je potpuna i Skeletonwitch su se bez sumnje upisali među bolje ovogodišnje nastupajuće.
Još više nego kod Skeletonwitch prizorište ispod Boško Bursać pozornice napunilo se kad su na nju stupili norveški black metal veterani Carpathian Forest, koji Sloveniju nisu posjetili već cijelu vječnost. Frontmen Nattefrost i njegova ekipa priredili su sat vremena dug šou primitivnog, tro-akordnog black metala, koji je s punk i rock ‘n roll energijom priredio pravu žurku ispod pozornice. Još više je oduševio kultni cirkusant Nattefrost, koji na pozornici djeluje kao kakvo black metal dijete. Na pozornicu je već ušetao s golemim naopako okrenutim križem, odjeven u crnu kutu ispod koje naravno nije imao ništa. Tako smo se mogli nagledati golih bedara kad je podigao nogu na monitore, a naravno nije nedostajala ni gola guzica. Još bolji bili su njegovi ćaknuti plesni pokreti, zafrkantski obraćanja kojima je nasmijavao do suza i brojni „ugh-ovi”. Jedan od, blago rečeno, zanimljivijih koncerata ovogodišnjeg Metaldaysa. Ugh!
Slično kao za Alestorm (i kasnije na istoj pozornici (po novom) čak za Behemoth), vrijedi i za švicarske folk metalce Eluveitie da su to „poznarodeni” bend festivala Metaldays. Usudio bih se tvrditi, s obzirom na njihovu više nego čestu prisutnost na festivalu, da im je upravo Metaldays izgradio ime te da su Eluveitie posljedično izrasli u veći bend. Godine 2009., kad su u veljači nastupali kao predgrupa turneje Kreator, u zagrebačkom Boogalooju ih npr. nitko nije poznavao. Danas među gardom mladih ljubitelja metala žanju veliku popularnost i pune velike prostore. Nonet ove večeri nije isporučio najbolje što zna. U prvom redu nije djelovao najusklađenije, a nije isporučio ni korektne zvučne karakteristike. Doduše, sastav je pred pozornicom okupio višetisućnu množinu, sličnu zbijenost prostora doživljavali smo malo prije, kad su tu divljali Alestorm, a bend se uz pomalo suzdržan nastup mogao udobno nasloniti na prošli rad i prošle pobjedničke epopeje na tolminskom festivalu. Chrigel Glanzmann nije bio onaj pravi, vjerojatno se ipak osjeća da se tek vratio s bolovanja, zbog čega su Eluveitie morali izostaviti nekoliko ljetnih festivala. Bend nastupa i u obnovljenoj ekipi, no to u profesionalnom poslu kojim se bave Eluveitie ne bi smjelo biti razlog za manje uvjerljiv koncert u Tolminu. Ipak su Eluveitie izvukli bit i na krilima skladbi Your Gaulish War, King, Nil, Lvgvs, Quoth the Raven, The Call of the Mountains, A Rose for Epona, Thousandfold i obveznih Rebirth i Inis Mona, usrećili svoju brojnu publiku.
Prvi dan festivala na Lemmy pozornici u velikom su stilu zaključili poljski, no, behemoti, Behemoth. Priprema pozornice bila je prilično duga, jer je Inferno sa svojom baterijom opet sjedio na visokom podijumu, a gitarska trojka također je imala svaki svoj podij i golemi mikrofoni, kako je već uobičajeno, ukrašeni luciferijanskim simbolima. Behemoth su Tolmin ovaj put pozdravili s Ov Fire and the Void, a nastavak je u velikoj mjeri opet bio u svjetlu prilično, s iznimkom našušnjenog Ora Pro Nobis Lucifer, dosadnog The Satanist. Zašto su scenske pripreme bile tako duge, bilo je jasno odmah na samom početku, jer su Poljaci priredili pravi vatreni spektakl pun bljujućih eksplozija i vatrenih mlazova. Pogled na pozornicu bio je tako doista spektakularan, nažalost je brzo na vidjelo izišlo očajno pretjerano pozerstvo i pretjerana teatralnost, koje povremeno graniče već s parodijom. Iskustvo je pomalo pokvario i prilično loš, tanak i zbrčkan zvuk te nebulozna Nergalova obraćanja. Behemoth su se doduše iskupili predstavljanjem novog komada Wolves of Siberia, koji će svoje mjesto naći na novom albumu, ali je nažalost riječ o prilično prosječnom komadu, koji je logičan nastavak The Satanista. Najveće iznenađenje bilo je tako gostovanje Niklasa Kvarfortha (Shining) na obradi klasika The Cure A Forest, koja je ispala prilično posrećeno iako su baš vokali bili prilično slabo čujni. Veliku su pozornicu Behemoth prvi dan tako zaključili solidnim, dobrim nastupom, ali ništa više od toga.
Posljednji dan su na drugoj pozornici tamošnja zbivanja zaključili u ulozi glavnih nositelja legendarni N.W.O.B.H.M. veterani Diamond Head. Sastav koji je svojim albumima nesvjesno oblikovao danas globalnog metalskog titana, Metallicu. Sve se danas vrti u sastavu naravno oko jedinog originalnog člana sastava i gitarista Briana Tatlera. Sastav je prije dvije godine objavio povratnički album „Diamond Head”, nakon što se učvrstio s novim vrištačem, to jest danskim vokalistom koji sluša na ime Rasmus Bom Andersen. Kad na pozornicu dođu Diamond Head, jasno je što se od njih traži. Materijal iz osamdesetih. Što više njega. Bend je to jasno znao pa je tako i odradio glavninu svog koncerta. Među novim skladbama, koje potječu s inače vrlo solidnog albuma „Diamond Head”, čuli smo Set My Soul On Fire, pa Bones in Diamonds, a repertoar su Diamond Head izdašno opteretili materijalom kultnog studijskog prvijenca „Lightning To The Nations” (1980.) s kojeg su se uz naslovnu skladbu zavrtjele još: Shoot Out The Lights, Helpless, The Prince, otvarajuća Play It Loud, a pred kraj It’s Electric, Sucking My Love i završna Am I Evil?, bez čije izvedbe bi mogli doživjeti scenski linč. Bend nije zaobišao ni album „Borrowed Time” (1982.) i zasvirao uz naslovnu skladbu i In the Heat of the Night, a na trenutak je bljesnulo i s albuma „Canterbury” (1983.), kad je sastav izveo To the Devil His Due. ). Diamond Head održavaju kompaktnost i neprobojnost. U ovoj godini najavljuju i novi studijski album! Rasmus Bom Andersen nije bio tako gimnastički nakostriješen kao prošle godine na puno većoj pozornici festivala Bang Your Head!!!, gdje je mogao iskoristiti i prostrani „catwalk”, ali je svejedno isporučio sigurnu i korektnu vokalnu izvedbu. Legendarni kvintet isporučio je obilje nostalgičnih trenutaka, a u prvim redovima moglo se nabrojati poprilično starijih posjetitelja, koji su sa sastavom na pozornici proživljavali rođenje velikog metalskog buma na prijelazu sedamdesetih u osamdesete. Neprocjenjivo. Prelijepo završno djelo prvog festivalskog dana.
Nina Grad (foto): Dust Bolt, Pillorian, Jig-Ai, Reject the Sickness, Morost, Ingested, Jinjer, Leprous, Skeletonwitch, Carpathian Forest, Behemoth
Sebastijan Videc (foto, video): Moros, Vuur, Oubliette, Hate, Alestorm, Eluveitie, Behemoth, Diamond Head
Aleš Podbrežnik (tekst): Moros, Vuur, Hecate Enthroned, Jinjer, Alestorm, Eluveitie, Diamond Head
Primož Novak (tekst): Ingested, Leprous, Hate
Rok Klemše (tekst): Dust Bolt, Pillorian, Jig-Ai, Skeletonwitch, Carpathian Forest, Behemoth
