Nastupaju: Overlaps, The Amazons, The Darkness
Mjesto događanja: Pordenone / Parco San Valentino / Italija
Datum: subota, 23. 7. 2022.
Posljednji dan ovogodišnjeg izdanja Pordenone Blues festivala u tamošnji idilični park ‘zaljubljenika’ Svetog Valentina doveo je još i ‘robusne’ britanske rock dečkiće i glam našminkane nevaljalce The Darkness. Kad su u pitanju The Darkness, pravovjerni slovenski ljubitelj rocka ne pita se uopće “Da” ili “Ne”. Koncert tako blizu Slovenije za njega je u pravilu obveza. Takvog je mišljenja, naravno, i publika naše zapadne susjede, što, međutim, prizor nekih pola sedam popodne nipošto još nije najavljivao.
Program zadnjeg dana festivala trebao je obuhvatiti širi krug slušatelja, jer su sve tri odabrane i pozvane skupine pripadale posve različitim žanrovima, odnosno izričajima, među kojima je tek malo srodničkih veza.
Točno u pola sedam na pozornicu su izašli alternativni rockeri iz Venecije Overlaps, osnovani 2016. godine. Kvartet u postavi Gloria Piccinin (vokal), Stefano Galioto (bas-gitara), Marco Marinato (gitara) i Matteo Ciciliot (bubnjevi) u nešto više od sat vremena nastupa pokazao je da je riječ o iznimno angažiranom, zagrijanom i profesionalnom novom bendu koji teži komercijalnom uspjehu. Skupina je poslužila mješavinu alternativnog rocka koji se druži s pop elementima, cross-over manevrima devedesetih i jasnom i nedvosmislenom integracijom elektronike, odnosno dodanih programskih petlji. Uz podršku klavijatura i efekata koji su dolazili s miksete, kvartet je ponudio odličnu uigranost, koju je pokretalo i vrlo dobro ugađanje – sam zvuk. Pjevačica Gloria, koja je privlačila većinu pažnje, spretno je iskorištavala pozornicu svojim dinamičnim i prožvljenim nastupom, a dečki su priredili čvrst ritmički okvir poduprt modernom masnom zvučnošću gitarskog fraziranja. Bend je predstavio materijal s studijskog prvijenca “In Your Room”, objavljenog 2017., ali i nove skladbe s nadolazećeg nasljednika, među njima veći hit White Line, izveden negdje na polovici nastupa, te najnoviji Mind Over Matter, objavljen prije mjesec dana.
The Amazons, britanska rock postava osnovana 2014. u britanskom gradu Reading, uskočili su na pozornicu u osam sati. Riječ je o indie rock postavi koja kuje glazbeno zarazne refrenske napjeve, baš za komponiranje arenskih rock himni. Zapravo ništa novo. Skupina koja bi se, recimo, između ostalog odlično uklopila u program nekog od davnih FreQuency festivala kraj Salzburga, a i u program zagrebačkog In Music festivala. Dakle, retro zvuk s retro gitarama, a odjeća u stilu skladnih dečki koje ih mama nakon napisane zadaće pusti malo van na žur. No šalu na stranu. Njihov istoimeni prvijenac izdan 2017. dogurao je do osmog mjesta najprodavanijih ploča britanske glazbene ljestvice. Njemu je 2019. uslijedio album “Future Dust”, koji je prošao mjesto slabije. Treći album naslovljen “How Will I Know If Heaven Will Find Me?” The Amazons najavljuju za ovaj rujan. Bend je odsvirao u svemu korektan i suveren nastup te pokazao pravovjernu uigranost. Lijep dio repertoara zastupale su najnovije stvari, odnosno singlovi Bloodrush, One By One, Ready for Something i Wait For Me, a bend je svakako posvetio pažnju i oba izdana albuma. Sa studijskog prvijenca “The Amazons” odsvirali su momci In My Mind, Junk Food Forever te u završnom dijelu Black Magic, a s albuma “Future Dust” skladbe Doubt It i Mother. Bend je zapravo bez greške odradio svoj nastup. Zvučno i izvedbeno. Energično. U istom dahu bučno privlačno i glazbeno grabežljivo, pri čemu je karizma crvenokosog pjevača i gitarista Matta Thomsona vodeći magnet kako za tinejdžerice, tako i za inače suverenost i kompaktnost nastupa The Amazons.
A onda ‘jebeni’ The Darkness. Točno u deset sati, s nešto manje od sat i tri četvrt dugim nastupom. Nevjerojatno kako se prostor napunio. Jeff Beck s Johnnyjem Deppom ovdje je 20. 7. 2022. bio rasprodan, što znači da se na zelenilo ‘natrpalo’ 5.000 glava. Pogled na svu tu užarenu i uskipjelu masu ostavljao je dojam koji nije bio puno drukčiji. Barem dobrih 4.000 ljudi. Što je to tako fascinantno kod The Darkness da ih publika toliko obožava? Usudio bih se reći da je to ekstremna vokalna visina teatralnog Justina Hawkinsa, koja je glavni zaštitni znak skupine. Njegov vokal. Svi čekaju te trenutke. Kad se The Darkness otrgnu s uzda i pokidaju okove i lance, ne zaustavlja ih ništa. Posebno vrijedi to za Justina, koji se u tren oka pretvara u podrugljivog vraga kojemu nema ravna. Ili pak tako opakog imitatora, pred kojim bježi i sam vrag. One Way Ticket – tko se još sjeća kako ide davni video tog hita – zna sve o šmrkavom vragu nastanjenom duboko u utrobi zemlje i još dublje ispod ledišta. Da. Tu je. One Way Ticket, koji je već na uvodu digao posjetitelje na noge i skinuo im poklopac s vrelišta pregrijanih glava. Tamo ih je odnio povratnom… ne, bezpovratnom kartom,
Zadnje je vrijeme sjajno promatrati mlade. Ti se vraćaju na rock koncerte. Ne vraćaju se. Otkrivaju ih. I tu ostaje nada. To smo ovog srpnja viđali posvuda. U Zagrebu 9. 7. 2022. na Kiss, pa na Steel Panther 2. 7. 2022. također u Zagrebu, dalje 12. 7. 2022. u Ljubljani na Judas Priest (i The Dead Daisies) i tako je bilo u Pordenoneu na The Darkness. Rock’N’Roll će preživjeti, a za to je u prvom redu zaslužno njegovo ponovno otkriće od strane nove generacije hard rock i heavy metal zaljubljenika.
U međuvremenu su The Darkness s ludim Justinom jurišali dalje. Nakon obvezne Growin’ On Me, koja u željeznom repertoaru ne smije izostati, bend je izveo vjerojatno jednu od najlucidnijih točaka novog albuma “Motorheart”. Naslovnu skladbu, naravno. S podmetnutim Thin Lizzy ornamentom. Fenomenalna stvar. Slijede olujna Open Fire – otrovna i riffovski navinuta stvar, kojom bi bend u svakom trenutku mogao otvarati svoje koncerte, te posebno grabežljiva Solid Gold, gdje je publika u pjevanju refrenskih napjeva posebno čvrsto surađivala s drskim i neukroćenim Justinom.
Bend je superiorno opteretio set listu. Skladbi himničnog napjeva slijedila je topovska granata. Tu je party time poziv s Friday Night, a vrhunac parodijskog lakrdijaštva i uopće tipske pojavnosti britanskog smisla za humor The Darkness dosežu u nizu izvedbi (od publike jedva dočekanih) Barbarian i malo kasnije Japanese Prisoner of Love. Osobito je ova potonja posebno zabavna zbog kontrasta između razbješnjelog i vampirski metaliziranog riffa te Justinovog uho param kričanja.
Black Shuck ovaj je put ispao iz set liste, što je gotovo nečuveno. Pa ipak. U završnom dijelu Justin si je dopustio nešto manevra za dodatno podizanje teatra. U stanci nakon Japanese Prisoner of Love upitao je dio tehničkog osoblja da mu donesu transparent koji je netko držao u publici. Prije nego što je osoblje stiglo do čovjeka u publici, ovaj je krpu s transparentom već bacio iz publike Justinu ravno u naručje. Na njemu je pisalo: “The Darkness – I Want To Sing Black Shuck With You”. Justin je čovjeka upitao da pjesme nema na ovotjednom repertoaru, pa ipak. “Kako ti je ime?” pita Justin. Odgovor: “Sandro!” Justin je nakon toga naložio tehničarima da Sandru u publiku donesu mikrofon. Bend je doista udario Black Shuck sa Sandrom na glavnom vokalu. Justin je cijelu izvedbu na vokalu samo ‘markirao’ na ključnim mjestima. Sandro se iskazao, a bend je s njim izdržao do kraja prvog refrena i zaustavio se.
Justin preuzima mjesto kolovođe i teatralno komentira: “Get your hands off my fuckin microphone, you arsehole.” To je bio uvod u završnu Get Your Hands Off My Woman. ‘Umireš’. Od smijeha, od svih pozitivnih vibracija. Metaforički rečeno, ‘umireš od svega lijepog’. Na koncertu The Darkness. Bolji žur gotovo da se ne može isporučiti. Uz iznimku nekih Steel Panther. “Hej, dečki? Jeste li ikad razmišljali o zajedničkoj turneji?” Čak bi i CUK Kino Šiška bio dvaput zaredom rasprodan.
Obvezni dodatak donio je na pozornicu dugo iščekivanu I Believe In A Thing Called Love, kod koje se tlo treslo pod odlučnim poskakivanjem dobre četiri tisuće glave mase. Vrhunac jedinstvenog The Darkness teatra donio je Love on the Rocks With No Ice, kad je Justin Hawkins teatralno sletio na ramena gitarskog tehničara Iana Norfolka (ovaj je prije toga na pozornici sa skupinom izveo novu stvar Heart Explodes – s akustičnom gitarom – Justin je tom prilikom primijetio da mu publika obavezno mora gledati pod prste). To je već vidljiv teatar, no očito je da Ian pritom mora biti poprilično ‘nakresan’. Do pojasa golog Justina ponio je među publiku. Zajedno su se kretali s lijeve strane posve na desnu stranu. I to nije trajalo samo jednu minutu. Skladba je nakon Justinova povratka na pozornicu teatralno produljena još nekim dodatnim pozorničkim ekscesima i solažama. Justin može sve. Vokal je neprobojan. Što vokal. Njegova visina. Ludo. Uz to se dodalo nekoliko kikseva, što je logično uz svu tu bezgraničnu revnost. I u solažama i u pjevanju. Tijekom posljednje skladbe Danu je crknula gitara, Ian je odmah bio uz njega s novim Gibson LP-jem i sve je teklo normalno dalje. Neprimijećen nije ostao ni Justin, koji je u međuvremenu uz grohot promatrao brata s desne strane dok je ovaj grozničavo tražio drugu gitaru.
Prebrzo. Prebrzo je došao kraj. The Darkness ostaju lucidna zgibanka svega najboljeg što rock’n’roll može donijeti na pozornicu. Fantastičan žur briljantne smicalice žestokog rock’n’rolla, parodije i prstohvata glama. Forma je vrhunska i The Darkness nakon gotovo dvadeset godina od izlaska ikoničnog prvijenca “Permission To Land” (2003) zadržavaju status neprobojne rockerske sile svijeta.
Autor: Aleš Podbrežnik & Edita Klemen
Fotografije: Aleš Podbrežnik
The Darkness set lista:
1. Arrival – taped intro (orig. ABBA)
2. Welcome Tae Glasga
3. One Way Ticket
4. Growin’ On Me
5. Motorheart
6. Open Fire
7. Givin’ Up
8. Heart Explodes
9. Solid Gold
10. It’s Love, Jim
11. Friday Night
12. Love Is Only A Feeling
13. Barbarian
14. Japanese Prisoner Of Love
15. Black Shuck (ends with first chorus plus Sandro from public on vox)
16. Get Your Hands Off My Woman
—dodatak—
17. I Believe in a Thing Called Love
18. Love on the Rocks With No Ice
