Jeff Beck i posebni gost Johnny Depp – neuhvatljivi vladar gitarske doktrine i ‘holivudskog’ sjaja u Pordenoneu (2022)
Mjesto događanja: Pordenone / Parco San Valentino / Italija
Datum koncerta: srijeda, 20. 7. 2022.
Nevjerojatno, ali istinito. Jeff Beck, as među gitarskim asovima, kojeg mnogi laskavo uzdižu kao rock gitarista rock gitarista, u kombinaciji s posebnim gostom, hollywoodskom filmskom zvijezdom Johnnyjem Deppom. Na jednoj te istoj pozornici. Istodobno, naravno. Dakle, zajedno. Njihov zajednički album “18” na neki je način počinio takav idejni zločin. No svijet zabave u rock and rollu gladan je i žedan novih, neobičnih i uzbudljivih poteza i manevara.
Koncert u Pordenoneu bio je zanimljiv iz mnogih aspekata i o tom bi se događaju moglo filozofirati dan i noć. Usredotočimo se samo na publiku. Staro, staro i s druge strane mlado, mlado. Prvih petnaest redova bilo je nabijeno obožavateljicama Johnnyja Deppa i rijetka je koja je, ako ijedna, u životu čula za Jeffa Becka. Daleko, daleko u pozadini krcatog prostora pak je publika s osobnom iskaznicom koja je već odavno dozrela došla pasti znatiželju isključivo i prvenstveno zbog jednog jedinog. Jeffa Becka. Kontrast u publici najavio je i sam kontrast kojem smo te večeri svjedočili na pozornici u Pordenoneu. On je bio još izdašnije pojačan. Ali polako.
Sat je otkucao petnaest minuta nakon devet navečer. Koncert je bio rasprodan. Dakle 5.000 ljudi na prostoru koji bez problema primi i do 8.000, ali restrikcije ‘novodobnih scenarija’ to jednostavno ne dopuštaju. Ono o 8.000. To je nekoć bilo. Ali ni tako davno. U publici nije promaknulo ni nekoliko ‘maski’. Zagušljivo, klaustrofobično. Neumjestan komentar, ali činjenica koja boli. A onda na pozornicu stupa jedan jedini. Presvijetli Jeff Beck sa svojim bijelim Fender Stratocasterom. Jeff je kralj. Njegov dodir, njegov grip. Veličanstveno. Jedinstveno. Onaj osjećaj kad Blackmore na pet minuta uzme svog Stratocastera u ruke tijekom svojih koncerata s Blackmore’s Night. Naravno, priča o susretu s Beckom uživo posve je drukčija, ali jednako unikatna. Samo na drugi način. No ono kod Blackmorea traje samo pet minuta. Ovdje se pak jedinstvena figura jazz rock fuzije, blues rocka, hard rocka, pop rocka i uopće umjetnika koji je isprobao i satkao mnoge prekretnice koje su ga vodile do stapanja naizgled nepremostivih žanrovskih međa pretvorila u svojevrstan unikum. Jeff Beck sve radi po svome. Samouk je i samonikli talent. Onome tko je prvi put uzeo gitaru u ruke Jeff je zapravo, uz sav školski ‘balast’ koji je ipak potrebno svladati, beskrajni ventil nadahnutih fascinacija koje na mladog gitarista djeluju tako da shvati što se sve još može izvesti u sviranju gitare, a to ti glazbena škola nikada ne može pokazati. Beck može biti vodič u najvlažnije snove svakoga tko ulazi u svijet učenja gitare. To je taj svemir. Svemir pojedinca. Svemir svakog glazbenika. A Jeff Beck je svoje samonikло slijeđenje ‘feelinga’, unutarnjih instinkata i osjeta doveo na individualnoj umjetničkoj razini do maksimuma. Evoluirao je prirodno. Nepatvoreno. Stvarno. Možemo reći na neki način čak nagonski, ili љепше rečeno: osjetilno i strastveno. Zato je Beck neuhvatljiv. Jedan jedini. Pola sata uživali smo u njegovoj briljantnosti. Tada je izvodio materijal još bez Deppa na pozornici. Poduprt nevjerojatnom basisticom Rhondom Smith i bubnjaricom Anikom Nilles, koje su mu u trenucima nudile bezuvjetnu i zavodljivu funk kinetiku, odmah je osvojio svojevrsnom obradom Mahavishnu Orchestra pod nazivom You Know You Know, koju je naslijedila obrada Billy Cobhamove Stratus i tako dalje, sve do izvanredne blues točke zvane Brush With The Blues, koja je u tren oka potvrdila zašto su mu The Yardbirds bili pretijesni. Neopisivo. Toliko formi, toliko emocija. Toliko osjećaja. Osjećaja. No za Jeffa u 79. godini života i kako god okreneš, rutina. Jednostavno hipnoza. Zvuk koji se širio bio je zvuk zvan Jeff Beck. Tremolo, kontrola. Trikovi nad trikovima. Finese nad finesama. Čak i Gilmour može samo učiti. Jedan te isti ton, odsviran više puta, ali uvijek s posve drugim akcentom, drugom emocijom, drugom idejom, drugom melodijom. Prirodno, posve prirodno. Magija i energija svemira. Kad to dvoje pronađe slobodan put kroz odgovarajući transformator, cilj je postignut. To je Jeff Beck. Naježio sam se! Žmarci niz kralježnicu. Jedan jedini. Jeff Beck.
Naravno, svemu lijepom jednom dođe kraj. Svemu lijepom? Ovisi o gledištu. Barem je polovica publike žarko priželjkivala da tih prvih pola sata što prije prođe. No mi ostali, koji u glazbi znamo otkriti i nešto više, znali smo da dolazak Johnnyja Deppa na pozornicu znači više-manje show teatar. Beck je došao na svoje, jer je na neki način rasprodao još jedan od svojih aktualnih koncerata, a diskutabilni album “18”, plod zajedničke suradnje obaju glazbenika, album je koji je dobio znatno više javnih rasprava i objava od bilo kojeg Beckova albuma poslije, recimo, albuma “Wired” (1976). Više nije novost i nije ‘Einstein’ da ovaj čovjek u jednom zalogaju pospremi Pagea i Claptona zajedno, a istodobno ostaje ironija da je riječ o čovjeku kojemu komercijalni proboj na razini dvojice spomenutih u karijeri nije bio namijenjen.
I tu na scenu stupa naš Johnny. Depp je Depp. Njegova reputacija holivudske zvijezde neuhvatljiva je. Povrh svega, nedavno je podijelio još i posljednju zaušnicu Amber. Na sudu. Jaja i ičega drugog nitko nije bacao na pozornicu, što znači da u publici zagovornika njegove bivše družice Amber Heard nije bilo. U publici zavlada vrevа. Vriska tinejdžerica. Ništa drukčije nego u doba The Beatles. Johnny je na pozornicu donio izniman i na neki način u svemu fascinantan kontrast. Opet je na raspolaganju više kutova gledanja. Ali ostanimo pozitivni. Nikakva novost nije da je razmaženim gurmanima koji su te večeri u Pordenone došli slušati prvenstveno samo Becka i u nastavku koncerta u pomoć priskakao upravo Beck, koji je raspoloživi prostor unutar repertoara punio samonikлом art kulturom svoje šesterožičane gitarske biblije. Također i šakom jazz struktura. Tom je dijelu publike Johnny bio suvišan i zaboravljiv. No to je ona starija i nevjerojatno pomirljiva publika koja je cijelu stvar shvatila kao zabavu i teatar velikog sjaja. Suzdržano, ali pomirljivo. Johnny se pokazao kao ne baš uvjerljiv pjevač. Ne samo da često nije bio ‘točan’, nego je i u vokalnoj snazi dosta posrtao. S takvim vokalnim karakterom prosječan bi glazbenik bio milju daleko od uspjeha. No na sreću govorimo o liku zvanom Johnny Depp. I ništa manjom srećom povremeno je dobivao vokalnu podršku klavijaturista Beckove pratećeg sastava Roberta Adama Stevensona, koji ipak nije mogao sve ‘zamaskirati’. Također je tijekom koncertne zabave promijenio podosta gitara (Beck samo dvije, pa i te zbog drukčijeg štimanja – kod Hendrixova Little Wing svirao je kao Albert King – na ‘okrenutog’ Stratocastera (obrnut vrat) i zrcalni raspored žica, što znači da ih nije ‘prežicao’). Dakle, da se vratimo Johnnyju. Glamur. Sjaj. Maskara, hrpa zvečećeg nakita po rukama, hrpa tetovaža. Uz nekoliko promijenjenih gitara tijekom koncerta. S druge strane ‘skromni’ Jeff Beck, koji je na pozornici sa šest ‘napetih’ žica napravio sve i više. S jednom, odnosno dvjema gitarama. U svojoj stilskoj opravi od izlizanih vojnih hlača, prsluka, diskutabilne frizure (je li ona kod skoro 79 godina prirodna ili ne?) te sa sunčanim naočalama.
Iznenadio je pak brz završetak. Koncert je trajao samo sat i petnaest minuta. Zajedno s bisom. Depp i Beck vrlo su se brzo oprostili. Bez posebne ceremonije, iako je vriske i povika razgrijane publike bilo u izobilju još dugo nakon koncerta i to nikako nije htjelo jenjavati. Legende i Johnnyja Deppa naprosto više nije bilo na vidiku. Publika je za utjehu nahrupila do ograda koje su razdvajale puk od Nightlinera. Nadam se da su imali više sreće. Nas dvoje smo u to vrijeme već bili duboko na putu do našeg auta.
Svi smo došli na svoje. Ironično je pritom da bismo svi bili jedinstveni u hipotetskoj pretpostavci da bi dio publike bez problema propustio Johnnyja, a dio Becka. No tako to ide. S generacije na generaciju. Ali nešto ipak ima. Oba (fascinantno) rascijepljena dijela publike došla su na svoje. Oni koji su došli upijati jedinstvenu magiju kakvu je na pozornici sposoban dočarati samo Jeff Beck te ostali, koji slijede lik i djelo holivudskih zvijezda. Potonji se nisu opterećivali Deppovim ‘šlamperajem’ (a na dvanaestožičanoj gitari svira silno lijepo) te povremenim ‘skrivanjem iza efekata’. Pritom nisu ni bili svjesni kako su ga Beck i prateća ekipa lukavo i prepredeno pokrivali i dopunjavali. Deppova reputacija holivudske zvijezde prikriva sve. Pokriva sve. Nadvladava. Toga su svjesni svi. I Beckov menadžment. No Beckova legenda ostaje legenda. A veza s Deppom, htio ne htio, u svakom pogledu donosi samo profit. Uz sve zbrajanje i oduzimanje, zaključak je jedan. Stvar stoji, vlak ide dalje, Jeff Beck, bez obzira na sve, ostaje izuzetno živahan, potentan, nadahnut i zločest. A to želimo, zar ne? Njegove godine ni izdaleka ne nagovještavaju da bi se Beckov nemirni istraživački duh zaustavljao ili htio umiroviti.
Autori: Aleš Podbrežnik & Edita Klemen
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. Star Cycle
2. You Know You Know (orig. Mahavishnu Orchestra)
3. Stratus (orig. Billy Cobham)
4. Midnight Walker (orig. Davy Spillane)
5. Big Block
6. Caroline, No (orig. Brian Wilson)
7. Brush With the Blues
8. Cause We’ve Ended as Lovers (orig. Syreeta)
9. You Never Know
10. Rumble (orig. Link Wray & His Raymen)
—dolazak Johnnyja Deppa na pozornicu—
11. This Is a Song for Miss Hedy Lamarr
12. Let It Be Me (orig. Gilbert Bécaud)
13. Isolation (orig. John Lennon)
14. Time (orig. Dennis Wilson)
15. Venus in Furs (orig. The Velvet Underground)
16. Little Wing (orig. The Jimi Hendrix Experience)
17. A Day in the Life (orig. The Beatles)
—bis—
18. Corpus Christi Carol (orig. Benjamin Britten)
19. The Death and Resurrection Show (orig. Killing Joke)
