Lokacija: Postojna / Parkiralište iza zgrade općine / Slovenija
Datum: nedjelja, 4. 9. 2022
Bilo je to prije dobrih devet godina, točnije 24. 8. 2013., kad su Avtomobili prvi put nastupili u sklopu godišnjeg postojnskog festivala Zmaj ‘ma mlade. Tada su pred vrlim ‘četverokotačašima’ show otvorili rockeri iz Ajdovščine, Pelhan, a za njima su uzde preuzeli uvijek ‘stresno i strastveno zabavni’, stasiti pivški rock zbadala Ana Pupedan. Evo nas opet. Na istom mjestu. Samo s druge strane Titove ceste. Na parkiralištu iza općinske zgrade, gdje se festival otad odvija. U toj brzoprolaznoj vremenskoj petlji od devet godina programska se ponuda festivala, u odnosu na prošla ljeta, znatno skupila. Rock scena presušuje, što ne čudi. Sve je usmjereno na to da se ljudi druže što manje. Uživo, naravno.
Ovaj put bez predgrupa! Avtomobili su počeli svirati malo iza osam navečer. Bilo je vremena kad si na ovakve grupe poput Avtomobila morao čekati i do deset navečer. Tako su nekoć nalagali satnici. Pa da, da se proda što više pića. U nekim drugim, mirnijim, ležernijim i opuštenijim vremenima. Sad je postavljanje stolica na ovakve događaje već prerasla u pravi folklor, pa su i ovaj put prvi red sjedala odmaknuli nekih sedam metara od pozornice. Odlična predispozicija, dakle, za uspostavu autentične koncertne kemije između benda i publike, ako kužite taj sarkazam. Čak je i ikonski Marko Vuksanovič, prvo grlo Avtomobila, negdje na trećini koncerta natuknuo da bi bilo jako poželjno da se publika primakne bliže pozornici. Stolice su u tren oka bile zaboravljene. Ima, dakle, još nade.
E, za razliku od petkove večeri, kad su na istom mjestu Brkovi okupili oko sebe ljubitelje kožne galanterije i čeličnog ‘zvončkanja’, nedjeljna večer s Avtomobilima bila je gotovo pa obiteljski događaj. Dobro, ne posve, ali publika koja je došla na njihov koncert bila je pravi kontrast velikom dijelu žestokih petkovih horda. Starija, zrelija i mirnija publika, dakle, evo je. A u njoj i podosta onih koji su osamdesete proživjeli kao tinejdžeri. I odrastali uz Avtomobile već tada. Da. I nisu zaboravili tekstove klasika grupe. Za sve te godine. Kako god okrenuli, ovaj put je bilo nemoguće rasprodati pivo, za razliku od petkove noći s Brkovima. I još nešto. Policijskih patrola sigurno neće biti, pa i ako se pilo znatno manje. Ipak je nedjeljna večer. I doista ih nije bilo.
Avtomobili sredinom ovogodišnjeg listopada izdaju novi studijski album. Da. Dobro čitate. Zove se »Sijaj« i ponovno izlazi za ZKP RTV Slovenija. Nakon šest godina nasljeđuje prethodnika »Daleč« (2016, RockLine recenzija), koji je u repertoaru postojnskog koncerta još uvijek bio solidno zastupljen. Avtomobili, koji su ovog ljeta zabilježili lijepu žetvu koncertnih nastupa, u aktualni su repertoar već ubacili i materijal s nadolazeće ploče. Koncert su naime otvorili najnovijim singlom Pridi na obalo, koji je vani već neko vrijeme. Šaljivo razigran uvod, dakle. Očito i novi album donosi skladbe koje će radijske frekvencije opet rado posvojiti. U prvoj trećini bend je nizao uglavnom komade s posljednje dvije ploče. U tom dijelu nije izostala ni skladba Pot domov, koja potječe s albuma »Mraz« (1992). Kad smo već kod tog albuma, grupa je 25. 8. 2022. na Facebook profilu obradovala svoje privržence viješću da priprema vinilno reizdanje tog albuma, planirano u prvoj polovici iduće godine.
Bend svira odlično. Markov vokal miluje uši kao u zlatna vremena. Recimo da još uvijek sazrijeva. Iz godine u godinu. Avtomobili ostaju odlično uigrani. Mirko i Marko svakako su ikone. Veliki dirigenti i krojači stasa i glasa grupe! Ne samo grupe same, nego su kroz godine izrasli u legende slovenske rock, pa i pop ‘mainstream’ scene. Trojica mlađih momaka, koji s njima sviraju već više od desetljeća, unijeli su u ekipu pravi moment renesanse, koji ne jenjava. Ni na pozornicama 2022. godine. Treba istaknuti da Avtomobili vole malo drukčije pristupiti izvedbi na pozornici nego što je to slučaj sa studijskim originalima. Uz briljantnu ritmičku kinetiku obaju Davida, u tom su smjeru, naravno, antagonisti tankoćutni gitaristički fini mehaničar Bushy te starješina na klavijaturama Mirko Vuksanović. Njihovo popunjavanje ‘mid-eight’ pasaža i ostalih prijelaza ostaje zagrijavajuće i uvijek oduševljava. Ne manjka ni vještine u ‘prikradenom podmetanju’ jazz momenata u samu jezgru nekih skladbi, što zahvalno jača artizam ispovjednog unikuma grupe. A ta kemija kvinteta ne jenjava. Zato Avtomobili i nakon čvrstih i neskromno okruglih 40 godina djelovanja još uvijek mogu napraviti novi album!
Da ipak ‘skratim’. Tu je odlična April (»Mesta železniških postaj«, 2006 – RockLine recenzija), koju nasljeđuju dramatična Netopir i budilačka Poslušaj (obje »Pozna pomlad«, 2012 – RockLine recenzija). Zatim dolazi na red ona velika klasika – Sama (»Krenimo«, 1988), koja polako najavljuje rondo klasika kojim smo ušli u drugu polovicu koncerta. Emocije su se razbuktale, publika se raspojasala. Nostalgiju je održavala briljantna Argentina (»Skozi leta«, 1994), a odmah iza nje uvijek krajnje ‘zarazna’ Mraz (recimo kar ‘zarazni mraz’). Usred Ljubezen ne stanuje tu dogodilo se da je grupa prekinula izvedbu skladbe jer je u tom trenutku Bushyju logistika malo zasvirala. Isprva se činilo da ćemo slušati jazzy/akustičnu varijaciju komada, što s obzirom na izvedbenu formu i format postave Avtomobila 2022. nikako ne bi iznenadilo. No bio bi to poveći grijeh kad bi se jezgra skladbe, koja se temelji na izrazitoj gitarskoj frazi i zahtijeva znatan dodir distorzije, ‘prevrnula’ u bilo što drugo. Pogotovo u nešto što bi se u krajnostima moglo obratiti (vraga, molim te ne) i kabaretski. Marko prekida komad. Pritom djeluje potpuno mirno, kao da se ništa nije dogodilo. Smiješeći se, osvaja publiku. Vokalist svojom jedinstvenom karizmom ostaje zarazan. Nekoliko trenutaka poslije problem je otklonjen i Avtomobili opet brzo prebacuju mjenjač u višu brzinu. Uvijek donosi osebujnu zabavu izvedba hita Gospodar, gdje Marko mora gotovo konkretno potelovježbati trzavim gestama upućenima publici da je odvrati od prerano ulaska u refren. I to svaki put. Ne samo pred prvim refrenom. Uvijek se dio publike pritom prevari. I to zabavlja sve. Grupu i posjetitelje. I ovaj put je bilo tako. Drugačno nebo (»Mraz«, 1992) za završni dio, kojem slijedi mistična »Enakonočje« te završna, tiho očekivana V mrzlih dvoranah (»Mraz«, 1992). Koncerta je bilo prebrzo kraj.
Avtomobili se vraćaju na obvezni bis, koji otvara fenomenalna klasika Hvala za pisma, a opet pritišću gas s još jednom ‘ponarodjelom’ točkom, radosnom Enkrat v življenju. Bilo da je kasno proljeće ili rana jesen, zapravo nema razlike. Avtomobili održavaju konstantu. Kvalitetno. Nostalgično. Grupa se drži i neka tako ostane. Bend je dakle tik pred izlaskom albuma »Sijaj«, a novim žustrim koncertom (za)sjali su ponovno i u Postojni. Sjaj u očima nikako ne gasne.
Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Edita Klemen
