Izdavač: ZKP RTV Slovenija
Godina izlaska: 2006.
Produkcija: Mirko Vuksanović & David Šuligoj
Trajanje albuma: 51.25 min
Žanr: Art Rock / Pop
Nakon albuma Enakonočje (2000) legendarni slovenski art pop rock šarmeri, novogorički Avtomobili, trebali su čak šest godina za novi studijski album. O Avtomobilima nema smisla trošiti previše riječi. Riječ je o ekipi najrafiniranijih aranžera ne samo na slovenskom tlu, nego i šire. Avtomobili su oduvijek osvajali svojom pronicljivo jedinstvenom, nadraživom kombinacijom baršunasto zarazna pop rocka, koji je procvao u prvoj polovici osamdesetih iz tadašnjeg aktualnog new wave zvuka (čiju osnovu čini punk glazba) – dakle u vrijeme kad su se Avtomobili uglavnom fokusirali na tržište bivše Jugoslavije.
Grupa je do izlaska albuma »Mesto železniških postaj« iza sebe ostavila hrpu vječnih hitova i usidrila se na slovenskoj karti jasnim, žarkim sjajem koji više ne može promaknuti nijednoj generaciji slovenskih rock zaljubljenika – to vrijedi i za sve buduće generacije. Albumom »Mesta železniških postaj« napravila je novi razvojni korak naprijed u njegovanju svog jedinstvenog i iznimno karizmatičnog art rock karaktera.
Prva novost je ta da prvi put u dugovječnoj karijeri Avtomobila prvi glas grupe, Marko Vuksanović, ne svira bas gitaru. Ubrzo nakon izlaska albuma »Enakonočje« (2000) ekipi se pridružio odlični primorski basist David Šuligoj, koji je ujedno i vlasnik studija Sonus u Novoj Gorici. Dok slušaš album »Mesto železniških postaj«, ne moraš biti Einstein da bi vrlo brzo skužio kako je bas linija kroz cijeli album postala izrazito toplija, razigranija, čak istraživački razigrana i često »funky« sočna (V teh mrzlih jutrih, ili ritmom čak plesno nastrojena, kao u otvaračkoj Prihaja moj dan…). Šuligoj je jednostavno veliki majstor s rafiniranim, urođenim osjećajem za popunjavanje raspoloživog prostora u samim vodećim motivima skladbi dok odabire svoje melodične bas linije, a Avtomobili su to u potpunosti iskoristili na albumu »Mesta železniških postaj«. Kao prekaljenog tonskog majstora i glazbenika, Avtomobili su u Davidu odmah prepoznali talent za suoblikovanje aranžmana, za čiji je glavnina opet pobrinuo vječni klavijaturist grupe Mirko Vuksanović. David Šuligoj dobio je i zeleno svjetlo za suoblikovanje zvučne slike albuma u studiju.
Albumi Avtomobila oduvijek su slovili po profinjenoj zvučnoj slici, a grupa je uvijek težila ravnomjernom rasporedu pojedinih gradivnih elemenata zvučne slike. Avtomobili su jednostavno zvučni perfekcionisti i perfekcionisti u traganju za idealnom simbiozom vodećih motiva i iskorištavanja prostora za aranžiranje. »Mesta železniških postaj« tako se može pohvaliti još zgusnutijom i prirodnom – organski zvučećom zvučnom slikom, u koju su elementi još kompatibilnije uronjeni – žive u optimalnom suživotu. Album je uhvatio pravi trenutak uvjerljivo funkcionirajuće radne kemije u studiju. Takav se opet može pohvaliti s nekoliko odličnih aranžmana koji se s lakoćom nadmeću s nekim od najvećih hitova grupe.
»Mesto železniških postaj« nadmašuje svoje studijske prethodnike u zrelo mudroj nadogradnji inače jedinstvenog izričaja glazbe Avtomobila, osobito na račun činjenice da je grupa uz prepoznatljive zaštitne znakove zadržala aktualan pristup oblikovanju zvuka u studiju. Dugogodišnji zajednički rad u ekipi izgradio je čvrste kemijske veze, a veza Alan Jakin – Mirko Vuksanović djeluje ovaj put najintenzivnije od 1988. Osim toga osjeća se da je sastav zrelije nego ikad počeo u svojem, od pamtivijeka osjećajno pragmatičnom sofisticiranju aranžmana koristiti zastore zvučnih krajolika, kojima je pridružio i nekoliko programiranih zvučnih petlji kojima je učinkovito približio željena raspoloženja albuma. To nagovješćuje već uvodna Prihaja moj dan sa zgusnutošću pratećih struktura aranžmana u koju je odjeven Vuksanovićev vokal.
Zanimljivo je da prva skladba Prihaja moj dan još ne »posoli« album maksimalno, a do prvog stvaralačkog vrhunca ga podižu odmah iza nje skladbe April i Gorica. Tri uvodne skladbe i brz trostruki kontrast aranžiranja i nizanja slikovitih raspoloženja tipične slagalice čeznutljive melankolije, mistike koja nikad ne zapada u patetično oplakivanje. Upravo suprotno. Album te potrese istinoljubivošću koju donosi Markova metaforička dubina i intelekt, a njegova poezija donosi i obilje blistavog raspoloženja. Uz to je čovjek majstor kombiniranja pjevnosti u upotrebi slovenskog jezika, što je inače zahtjevna stvar. »Doći na suglasnik« u razvoju tražene melodične pjevnosti u slovenskom jeziku znatno je teže nego u engleskom. Nismo mekani kao Hrvati ili Talijani, a nismo ni tvrdi kao Nijemci. Marko tu vještinu oduvijek majstorski vlada, a istodobno na »Mesta železniških postaj« opet donosi iskričavu metaforičku suptilnost koju kruniše njegov specifično šarmantan, baršunasto milujući vokal prepoznatljiv na milju.
Sastav oduvijek gradi skladbe po okosnici od dvije kitice, (neobvezno) dva predrefrena, dva refrena, srednji instrumentalni dio i (neobvezan) predrefren sa završnim refrenom. Dakle, poanta pop dimenzije osamdesetih. Skladbe se naravno međusobno razlikuju izričajem. Održavaju motivsku raznolikost i tipičnost glazbene karizme grupe. Razlike među njima su u aranžmanskoj opterećenosti žanrovskim uključcima šarene harmonike rocka, popa, jazza, funka, soula, bluesa. Karakteristika grupe je da lukavo razumije što znači stupnjevanje atmosfere do finalnog krešenda koji kulminira u ulazećim refrenskim napjevima. Tako su na albumu s jedne strane skladbe koje se razvijaju uvodno izrazito suptilno, nenametljivo, ljupko, osjećajno, s nevinim nanošenjem zastora pratnje koja obujmljuje Markov gipki vokalni izraz. Tako u April, kao i u Gorica, a najintenzivniji kontrast u tom pogledu dočarava Obsedela sva sama, gdje težak i dramatičan refren dobiva rockersku intenzivnost i neočekivanu bluesovsku konotaciju opremljenu aranžmanom trube. Pravu suprotnost toj skladbi donosi sljedeća, V teh mrzlih jutrih, gdje u kitici svira programirana zvučna petlja koja se kontrastno učinkovito prelijeva u pozitivno nastrojen rockerski poskočan melodično zarazan refren. Nakon popom opterećene, pomalo naivne i najmanje zanimljive skladbe albuma, V jadrih, koja je inače razigrano posoljena Mirkovim improvizacijskim umetcima – oni lebde u pozadini pratnje, odmah iza nje zasja artizam grupe punim sjajem, kad udari skladba Nocoj. Nocoj je u aranžiranju optimizirana skladba tipične art rock karizme, koju su sposobni skuhati zajedno samo Avtomobili. Doze jedinstvenosti, pop dostupnosti i izazovno majstorskog razgolićivanja osnovnih motiva polaganjem nepretencioznih improvizatorskih umetaka (izniman srednji instrumentalni dio) spojene su u idealnom suživotu.
Skladbom Nekaj let grupa se na albumu vibracijom vraća skladbama April i Gorica. Još jedno izuzetno snažno ostvarenje koje u aranžmanima stoji optimalno. Očito je melankolija koja te prodrma, potrese, od koje ti se ledi krv u žilama, ključ punog učinka Markove poezije, koju još jednom krase profinjeno milozvučni aranžmani ove skladbe. Baladna do polubaladna ostvarenja stoga su temelj izražajne snage Avtomobila. Osjećaš goruće srce koje u svojoj neispunjenosti mora gorjeti dalje. Ali ostaje netruležno. Ni u boli, ni u ljubavi. Tu nema uzmaka. Ostaje samo panj izuzetne prizemljenosti i istinoljubivosti omotane u prekrasnu plazmu suptilnosti Vuksanovićeve poezije. Nekaj let je dakle skladba koja će ti zasigurno slomiti srce, ali nema smisla tome se opirati, jer je to jedini način da je potpuno doživiš! Magija! »Srećom« iza nje slijedi zaokret vibracije Proti Luni! Proti Luni je skladba tipa Nocoj, koju bez sumnje odmah proglašavamo budućim vječnim hitom i dijelom albuma najkompatibilnijim radijskim frekvencijama! Razigrana Pod tvojo obleko održava nestašan sentiment skladbe Proti Luni, a u njoj raste gradijent rockersko bluesovskog zanosa, podložen razigranom funkoidnom ritam linijom. Slijedi još jedna odlična mješavina popa, rocka i bluesa u koketnom valceru In pride čas (skladba je jedan od najvećih trenutaka Alana Jakina na albumu, ali se Alanu vraćamo kasnije), koju nasljeđuje završni posebnjak albuma, Oblaki.
Skladba Oblaki smatra se trenutkom najvećeg suočenja grupe s glazbenim eksperimentom na albumu. Još jedna skladba koja te potrese do kosti. Otvara se »soul funkovski«, u početnom je dijelu diktira Alanov wah-wah efekt, sofisticirano koračanje po pedali, mekano naređen ritam,…. Pomisli na skladbu Fatih No More koja se zove Evidence. Iznenađen? Tako i treba biti! Ova skladba nosi najintenzivniji refren melankoličnog čeznuća s idealnom melodičnom linijom »a la Avtomobili«, koja uz praćenje Markove poezije slušatelju ostavlja knedlu u grlu. Izrazito intenzivan završetak albuma koji te ostavlja punog budnosti i potresenog. Upravo ono što mora donijeti svaki dobar art rock album. Na albumu se u intenzitetu artizma grupe skladbi Oblaki najviše približava skladba Nekaj let, koja bi u tom pogledu isto tako mogla biti postavljena na kraj popisa skladbi na albumu.
Recenzije još nije kraj. Nužno je zaustaviti se kod Alana Jakina. »Mesta železniških postaj« za Alana predstavlja vrhunac njegova artističkog sazrijevanja, koje obilježava izrazita izražajna višeslojnost sjajnog koketiranja s mnogim žanrovima, kao i moć sofisticiranog, a jedinstvenog gitarističkog pristupa, koji perolakom lakoćom premošćuje prividnu nepremostivost žanrovskih provalija. Avtomobili nakon ovog albuma više nikad neće biti isti. »Mesta železniških postaj« naime je Jakinov epitaf. Ubrzo nakon snimanja albuma Alana je snašla tragična nesreća.
Alan je razvio nekoliko izuzetnih gitarističkih trenutaka na albumu! Prvi put se Alanova gitara ističe u uvodu skladbe April presudno mekano plasiranim rockerskim uvodnim rifom, poduprtim wah-wah linijom, a u izlazu iste skladbe gitarist zasja u smjelosti plasiranja svega nekoliko naglašeno jecajućih tonova, što ga približava upotrebi gitare velikana najsofisticiranijeg pristupa tipa David Gilmour (Pink Floyd), Andy Latimer (Camel) ili Steve Hackett (Genesis). S te strane Alan Jakin je nedvojbeno veliki gitaristički as i guru svog zanata. U skladbi Gorica ponovo blista u popunjavanju raspoloživog prostora raznim »Gilmouresquama«, a najzanimljivija je interakcija Alanove gitare s Mirkovim klavijaturama u vodećoj melodiji refrena, koji izrazito kontrastno slijedi melodiju Markovih stihova. I onda dolazimo do jednog od najvećih trenutaka Alana Jakina na albumu! Već spomenuta In pride čas, gdje glazbenik u jednoj skladbi pokazuje svoju višeslojnu oblikovanost i sve karakteristike izražajne profinjenosti, apsolutne kontrole nad zvukom, nad svakim tonom koji odabere i »iskrivi« kako mu je volja. Izlazna solaža je vrhunac svega toga. Ta solaža je zapravo kar raspoloženjski vrhunac same skladbe. Još više mekoće i raspoloženjske intenzivnosti iz sebe iscijedi Jakin u završnoj Oblaki, gdje njegov pejzaž »Gilmouresquea« u predrefrenu opet jedinstveno funkcionira sa zastorom klavijatura Mirka Vuksanovića, a u kitici svira njegova soul pop funk mekoća.
“Mesta železniških postaj” je »najbolji sat« Alana Jakina! Riječ je o jednom od najvećih, izražajno najkarizmatičnijih, u idejnim rješenjima najpronicljivijih i u pristupu najsofisticiranijih gitarista koje je Slovenija dala u povijesti rock glazbe. S njegovim dolaskom na album »Krenimo« grupa je u drugoj polovici osamdesetih mogla izvesti markantan evolucijski skok na višu izražajnu razinu, a višeslojna uvježbanost Alana Jakina grupi je u budućnosti, sve do uključivo albuma »Mesta železniških postaj«, omogućila neprestano artističko sazrijevanje i razvojnu nadogradnju.
Album »Mesta železniških postaj« spada među najveća ostvarenja grupe u njezinoj dugovječnoj karijeri, a također i među najveće trenutke u povijesti slovenskog rocka. Zrelost, iskustvo, snažan ustroj kemijskih veza, više nego uspješna integracija Šuligoja na mjesto basista, jedinstvena veza Mirka Vuksanovića i Alana Jakina te naravno nezamjenjiv vokalni pečat Marka Vuksanovića, na albumu »Mesta železniških postaj« postigli su puni artistički procvat, a Avtomobili su ovim albumom dokazali da njihova igra finomehanike još dugo neće zahrđati.
autor: Aleš Podbrežnik
ocjena: 9.5 / 10
Popis skladbi:
1. Prihaja moj dan
2. April
3. Gorica
4. Obsedela sva sama
5. V teh mrzlih jutrih
6. V jadrih
7. Nocoj
8. Nekaj let
9. Proti luni
10. Pod tvojo obleko
11. In pride čas
12. Oblaki
Sastav:
Marko Vuksanović – vokal
Alan Jakin – gitara
Mirko Vuksanović – klavijature
David Šuligoj – bas gitara
Marko Lasić – bubnjevi
