Nakon čudnog razdoblja u kojem se preko Europe odjednom sručila hrpa raznih koncertnih turneja, koje su se najavljivale uzduž i poprijeko, a zatim su uslijedila otkazivanja jedno za drugim – osobito s ameriške strane (o kalkulantskim razlozima zašto, nema potrebe posebno raspredati), ovogodišnja rujanska turneja Opeth, koja traje dobra dva tjedna po staroj europskoj celini, srećom je ostala netaknuta.
Bend koji zahvaljujući svojoj ‘regresivno progresivnoj’ usmjerenosti, što su Opeth počeli intenzivirati u materijalu osobito nakon albuma “Watershed” (2008) – iako se trenuci takvih asocijacija protežu i dublje u povijest njihova djelovanja, svojim opusom danas ljubitelju tvrđe zvučne doktrine predstavlja otkriće preko kojeg počinje istraživati i pionirske, čak i najobskurnije progresivnorockovske sastave koji su se rađali na sceni na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete. Ono što danas na sceni za očuvanje naslijeđa progresivnog rocka znače ‘prepredeni imitatori’ tipa Steven Wilson i Porcupine Tree, to su s druge strane važni po toj strani, samo u progresivnom metalu, naime Opeth. Ali jedno je sigurno. Opeth su Opeth. Nitko im nije ravan. Njihova glazbena priča, koja je iz ambicioznih početaka sirove death metalske geste tu ambicioznost eksperimentalno i senzacionalno ponijela u format koji već poprilično dugo nema bitne veze s spomenutim žanrom.
Zagreb je srećom blizu Slovenije i Opeth koncerte se u pravilu ne preskače. “In Cauda Venenum” (2019, RockLine recenzija) novi je odličan studijski album, koji je opet raznolikiji i zanimljiviji za slušanje od prethodnika “Sorceress” (2016), koji je djelovao tek malo previše ‘opušteno’. Dakle retro-progresivno-rockovski. nauštrb toga mjestimice se podređivao čak i kontakt s tipičnim Opeth ‘domišljotinama’, odnosno art manevrima, koji ovaj inače u svemu fenomenalni stockholmski sastav postavljaju na sasvim posebno mjesto usred progresivnometalskog svemira svijeta.
Sat pokazuje 19.45 min. Na pozornicu stupa islandski retro-rock sastav The Vintage Caravan. Aktualizirana ostavština psihodeličnih dana klasičnog rocka, koje su urezali sastavi Cream, Vanilla Fudge, a povremeno je bend povukao i Led Zeppelin. Trio. Samo trio. Gitara/vokal, bas-gitara i bubnjevi. Óskar Logi Ágústsson, Alexander Örn Númason i Guðjón Reynisson, prije mjesec dana oduševljavali su usred Reykjavíka dvoje ništa zlosluteći slovenskih turista u prolazu, a svoju izvedbenu briljantnost potvrdili su i na zagrebačkom nastupu. Vrlo elementarno. Utemeljeno na jamu. Također i dugotrajnoj improvizaciji (na intenzivnim probama), što se naravno odražava u samoj scenskoj izvedbi kompozicija, kao i u komponiranju. Bend se ne vrda previše. Traži iskonski i sirovi kontakt s energijom i vibracijom, koju kroz izvedbu prevodi, transformira i predaje što je moguće autentičnije i nepatvorenije, u bravurozan rockerski konglomerat. Od prvog trenutka, kad su svoj tričetvrt sata dug nastup otvorili s Whispers, uzetom s najnovijeg i ukupno petog studijskog albuma “Monuments” (2021), pa do završne “Voyage” skladbe Expand Your Mind (u nju su upali iz solo točke na bubnjevima), sastav je oduševljavao glazbenom paradom punom neuglačanog, žestokog i abrazivnog rocka, koji je povremeno svojom zagriženom energičnošću vukao čak i na najranije Rush (era 1974-1976). Inače, sastav ne radi ništa novo. Na sceni ima poprilično takvog revitalizma. Među ostalima primjerice sa strane švedskih sastava Graveyard, Horisont, Hällas i Witchcraft, zatim Nijemaca Kadavar, itd … Ukratko. Odličan izbor predgrupe, koja je priredila briljantno uvodno iskustvo te potvrdila da se i dalje nalazi na točki silovitog uspona šire međunarodne prepoznatljivosti.
Sat pokazuje devet navečer. Prostor nabijen do posljednjeg kutka. Veselo veliko mnoštvo mladih ljubitelja tvrde glazbene kulture potvrđuje da heavy metal nikada neće umrijeti. Štoviše. U zraku je doslovno pucketalo od svih iskri nestrpljive publike željne koncerta. Opeth su upravo na ovom koncertu, dakle na svom debitantskom nastupu u Zagrebu, potpuno iznenadili. Da su priredili odličan nastup, vjerojatno ste već sami pogodili, no iznenadila je osobito nešto prilagođena set lista. Već na samom početku. Svoj nastup započeli su klasikom iz željeznog repertoara Ghost Of Perdition, koju su na aktualnoj turneji izvodili vrlo rijetko, ako uopće. Obično su koncerte otvarali novom Svekets Prins. Ghost of Perdition se na ovoj turneji u setlisti pojavila prije zagrebačkog nastupa samo jednom. Tri dana prije. Na nastupu u Bukureštu. Publika je u tren oka počela jesti bendu iz ruke.
Odmah na početku trebalo je kalibrirati zvuk. S vremenom je fraziranje postalo jasnije, razmještaj dionica obiju gitara odzvanjao je razgovjetnije, Akerfeldtov vokal središnje autoritativan i jasno istaknut, Mendezove bas linije bolno jasne i odlučno naglašene. Bubnjevi bi mogli dobiti još malo zvučne dubine i prodornosti (bas bubnjevi odzvanjali su pomalo plitko), a klavijature su tijekom koncerta (očekivano) nekoliko puta ‘zakazale’. Joakim Svalberg bio je opremljen s čak dva melotrona (jedan je imao postavljen ispod Nord klavijatura, drugi ispod Hammonda). Vokalno je Akerfeldt još uvijek u vrlo dobroj kondiciji, čak i kad se hvata svih ‘growl’ linija. Njegov vokal ostaje jedan od glavnih zaštitnih znakova sastava. Bilo normalno pjevanje, bilo ‘growl’. Komunikacija kvinteta, posebno prve prednje linije Akerfeldt-Akesson-Mendez, čvrsta je stalnica i odlično je izbliza promatrati kako su članovi sastava međusobno u neprestanom očnom kontaktu te se gestikulacijama i grimasama sporazumijevaju. Osobito u tehnički najzahtjevnijim dijelovima svojih često zmijoliko razgranatih kompozicija. Jednom riječju. Opeth zvuk je rođen. Nepokolebljiv i neokaljan.
Glavna zagonetka bio je svježe priključeni bubnjar, mladi Fin Waltteri Väyrynen. On je k Opeth stigao izravno iz redova prethodnog poslodavca, engleskih doom/gothic metal legendi Paradise Lost. Ako su ga oni plaćali da ‘ne bubnja previše’, odnosno da, ako već bubnja, bubnja točno onoliko koliko treba, odsad će kod Opeth biti upravo obrnuto. To je potvrđivao tijekom nastupa, a svoj vrhunac okrunio je upravo na obaveznom bisu kroz jedan od definitivnih vrhunaca ovog Opeth koncerta, kad su se prihvatili jedne od svojih najambicioznijih kompozicija karijere, glasovite Deliverance. Smiješno, ali Waltteri Väyrynen rođen je u godini studijskog prvijenca sastava “Orchid” (1995). Ako bi mu Akerfeldt po godinama mogao biti otac, Waltteri ga uvijek može poslati po cigarete, jer je u Zagrebu, za razliku od Mikaela, već nastupao. S Paradise Lost. Klinac je dakle u svemu oduševio i uvjerio (iako njegovo bubnjanje još lovi kilometražu).
Mikael Akerfeldt, glavni vizionar, pogonski motor i veliki poglavica sastava, ostaje i u 2022. zajedljivi jezičavi doktor i oduševljeni brbljavac. Prvi dulji monolog dočekali smo prije Demon Of The Fall (“My Arms, Your Hearse”, 1998), kad je Mikael naglasio da je riječ o komadu za koji je njegov tadašnji Opeth drug i koautor skladbe, gitarist Peter Lindgren, rekao da će postati veliki hit. To se, kako je dodao Akerfeldt s prizvukom svog tipično cinično humora, naravno nije dogodilo. Uz te zanimljive priče iz davnih Opeth dana, u prvi plan stupalo je oduševljenje sastava, koji takav odziv u zagrebačkoj Tvornici Kulture sigurno nije očekivao. Tako je Akerfeldt ubrzo naglas ustanovio da se čudi kako dovraga Opeth već prije godinama nisu stigli u Zagreb. Skandiranje i pljeskanje bilo je povremeno toliko izraženo da su Akerfeldt i ekipa i zanijemili te samo zurili preda se, u nabijeno puni prostor. No, možda je upravo to vrelište dovelo do toga da je tipu tijekom izvedbe jedne od skladbi puknula šesta žica na ‘zelenoj PRS’ gitari, pri čemu ga je tehničar munjevito opskrbio rezervnom (‘bijelom PRS’) gitarom.
Opeth ostaju vrhunski uigrani. U tehnički zahtjevnim dijelovima nikako se ne zbunjuju. Kemija koja povezuje kvintet jednostavno rečeno je na pozornici fenomenalna. U najmirnijim pasažama, gdje je Akerfeldtovu vokalnu osjećajnost pratio samo ‘sramežljiv’, ali mističan zvuk klavijatura, koje nisu odstupale od izrazito mračno melankolične atmosfere po kojoj slovi opus sastava, isticao se posebno simpatičan zvuk melotrona. U tim ‘intimnijim’ trenucima, koji se osobito dobro uklapaju u klupske prostore (od kojih Tvornica kulture nije mnogo udaljena), pojedini bučni poklici pripitih i uzavrelih glava u publici često su smetajuće paraliziraju te dijelove i neugodno parali uspostavljenu kulisu intenzivne turobne atmosfere. No i tada su Opeth neprestano ostajali čvrsto u sedlu na svojim pozicijama. Superiorno, profesionalno. Potpuno usredotočeni na svoj posao. Vrhunski. Među te opaske spada i trenutak kad je Fredrik Akesson, inače tijekom aktivnog sviranja, usput ugodio (‘preštimao’) žice na drugu tonalitet.
Ukupno jedanaest skladbi ‘slikovitog unikuma čudaštva heavy metalske progresivnosti’, pri čemu je publika na obaveznom bisu svojim neukrotivim navijanjem i odanošću izglasala još i “Watershed” klasik The Lotus Eater, koji nije bio zapisan na zagrebačkoj set listi. Gotovo dva sata dug Opeth show. Albumi “Pale Communion” i “Still Life” ovaj su put izostali iz repertoara, no inače je bend uravnotežio predstavu vrlo ugodnim izborom najboljih komada, gdje nisu nedostajale ni The Lepper Affinity (“Blackwater Park”) te Hope Leaves (“Damnation”). Kao rečeno. Veliki vrhunac nastupa definitivno je donio završni progresivnometalski mračni simfonijski ep Deliverance.
Opeth su nastupom u Zagrebu potvrdili svoju neprobojnost. Veličinu reputacije jednog od najuzbudljivijih progresivnometalskih sastava, koji svojom autorskom doktrinom već više od dva desetljeća definira lik suvremenog neprolaznog svijeta metala u svim njegovim žanrovskim i međužanrovskim obličjima. Čvrst fokus te izniman izvedbeni intenzitet. Godine, kilometraža, iskustvo – ukratko majstori svog zanata! Akerfeldt ostaje zajedljivi šaljivac. Ekipa koja ga prati fenomenalna je. Koncert koji je ostavio intenzivne dojmove. Još dugo nakon što smo bili duboko na putu prema Ljubljani i dalje do Pivke. Ah da, zaista. Dizel u Hrvatskoj iznosi 1.54 €/l, a litra benzina cjenovno je usporediva s Orbanovom Mađarskom te iznosi 1,23€/l. Odsad se na ovakvim i sličnim koncertnim odisejama obavezno tankira ondje.
Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Edita Klemen
The Vintage Caravan setlista:
1. Whispers
2. Crystallized
3. Reflections
4. Innerverse
5. Forgotten
6. On the Run
7. Drum Solo/Expand Your Mind
Opeth setlista:
1. Ghost of Perdition
2. Hjärtat vet vad handen gör
3. Demon of the Fall
4. The Leper Affinity
5. Reverie/Harlequin Forest
6. Nepenthe
7. Hope Leaves
8. The Devil’s Orchard
—bis—
9. Sorceress
10. The Lotus Eater
11. Deliverance
