Nastupaju: The Shameless, Estriver, Seventh Wonder
Datum: petak, 4. 11. 2022
Lokacija: Prosek kraj Trsta (Prosecco) / Kulturni dom Prosek Kontovel (Cassa Delle Culture Prosecco) / Italija
Seventh Wonder danas među ljubdeveljima progresivnog metala slove za vrlo cijenjen bend. Njihov opus od šest odličnih studijskih albuma, a bend je osnovan 2000. u Stockholmu, govori sam za sebe. Što se evolucije tiče, bend ne ostavlja na cjedilu svoje sljedbenike ni s posljednja dva ostvarenja, ambiciozno zamišljenim konceptualnim “Tiara” (2018) te aktualnim, u lipnju ove godine objavljenim “The Testament” (RockLine recenzija). Bendu je posljednjih godina znatno pomogao prelazak pod okrilje talijanske etikete Frontiers Music Srl., jer je njihova odlična glazba tako dobila priliku doprijeti do šire glazbene publike, a time i do veće međunarodne prepoznatljivosti. Napokon, nešto je tome pridonijelo i to što se 2012. vokalist Tommy Karevik pridružio floridskim power metalcima Kamelot. U sklopu ovogodišnjih jesenskih koncerata bend je tako upisao i tri talijanska stajališta. Nakon dobrih deset godina, otkako je 11. 4. 2012. prvi put nastupio u Trstu (klub Etnoblog), ponovno se vratio na tršćanski kraj. Na tadašnjem koncertu (još u Trstu) predstavljao je konceptualni album “The Great Escape” (2010), nadahnut znanstvenofantastičnim djelom švedskog pisca Harryja Martinsona naslovljenim “Aniara”.
Nastupi bendova poput Seventh Wonder u našoj su regiji zapravo prava apsolutna ekskluziva. Zahvaljujući neiscrpnom entuzijazmu udruge Rock Out X Project i neuništivom Maxxu te njegovoj vjernoj ekipi, imamo prokleto sreće da već skoro petnaest godina gotovo bez prekida uživamo u takvim i sličnim ekskluzivama, i to tek na streljaj od zapadne slovenske granice. Naklon inatu talijanskih kolega.
A da cijela stvar ne bi dosegnula slučajnu rajsku idilu, dogodilo se da je bend u Prosek stigao bez opreme. Zapravo gol i bos. Zaplet s Lufthansom. Bend je normalno sletio na venecijanski aerodrom, dok je njegov teret promašio cilj, odnosno i dalje lutao prema odredištu. I to s takvim zakašnjenjem da čekanje na njega više nije bilo moguće. Ne samo svi instrumenti, radilo se čak o cjelokupnoj osobnoj prtljazi. Bend je dakle stigao u Prosek, ali da ne bi razočarao sve one koji su ga te večeri došli bodriti, smislio je potez koji će, kao i svoje slijetanje u Veneciju, pamtiti do kraja života. A s njim i publika koja je te večeri stigla u Prosek. Seventh Wonder su se uz logističku podršku organizatora koncerta odlučili pripremiti kratak 20-minutni akustični set s četiri skladbe. Vremena za uvježbavanje nije bilo. Kao što su gotovo goli i bosi stigli u Prosek, tako su u akustičnoj maniri krenuli i na pozornicu.
Vratimo se pak u vrijeme oko pola osam navečer. Prostor su počeli zagrijavati lokalni bendovi The Shameless iz Tržiča (Monfalcone) i Estriver iz Trsta. Prvi koji su izašli na pozornicu, dakle The Shameless, na neki su način svojevrstan fenomen. Sva četvero još tinejdžeri, koji bi na prizorište mogli stići i u pratnji roditelja. Dvije djevojke (vokal, gitara) i dva dečka (ritam sekcija). Bend je zbog izvanrednog stanja, koje je gotovo dovelo u pitanje nastup Seventh Wonder, tako dobio dulju minutažu za svoj nastup. The Shameless su se inače počeli probijati kao bend koji svira obrade drugih izvođača, no u Proseku su predstavili i nešto svježe autorske glazbe. Nakon blago suzdržanog uvodnog dijela i nakon što je bubnjaru puknula opna na ‘snare’ bubnju, uslijedio je ne baš kratak prekid. Neiskustvo benda, koje se pokazalo u takvoj situaciji, okrunio je njegov privremeni odlazak s pozornice (obično takve situacije glazbenici popune nekim instrumentalnim jamom). Pa ipak. Ako je tko posumnjao u neslućene talente dvojice mladića i dviju mladih dama, ovaj se put konkretno uračunao. Bend je naime odmah po povratku na pozornicu odigrao pravi potez kojim je u tren oka kupio publiku. Prihvatio se instrumentala YYZ, koji u izvorniku pripada velikanima progresivnog metala Rush. Izveo ga je vrlo uspješno. Još veće iznenađenje uslijedilo je kad se na pozornicu vratila pjevačica, a bend je završni ton iskoristio kao uvod u još jednu Rush obradu, Tom Sawyer. Ni ona usprkos nedostatku klavijatura nije zvučala ništa manje uspješno.
The Shameless doslovno! Bez zadrške, bez srama. I s odlikama. Iznimno smjela i kompaktna uigranost. Zvučni prostor vješto iskorišten. S obzirom na to da u ekipi ima samo jedna gitara, basist često pruža podršku držanjem punih akorada, a bend je već odlično proučio i uporabu dodatnih tehničkih pomagala kojima efektira svoj scenski zvuk. I u autorskom se materijalu osjeti da je bend preslušao ogromno Rushovih djela, a u nadahnuću nisu mimoišli ni zvukove Black Sabbath ili Metallice. Dulje instrumentalne pasaže vrlo su česte u izričaju, a bend isijava izuzetnu zauzetost i djeluje strastveno. Osobito se u drugom dijelu potpuno opustio i tako do kraja uvjerio šačicu prisutnih, kojih se u to vrijeme već nakupilo dobrih stotinjak. Za finale nastupa posljednju su obradu posvetili Maxxu i prihvatili se Dream Theater klasika Pull Me Under, što je konkretno zapalilo publiku, jer jasno je da tko sluša Seventh Wonder, sluša i Dream Theater. Svakako se bend nije izbjegao nekim izvedbenim kiksevima, no treba imati na umu da je ekstremno mlad i da mu je za stjecanje potrebnog samopouzdanja i rutine trenutno potrebno što više scenskih kilometara. No The Shameless su više nego uvjerili svojim ambicioznim i široko postavljenim pogledom na glazbu, tako da se za budućnost progresivnog rocka kod naših zapadnih susjeda nikako ne treba bojati.
Za razliku od The Shameless, Tršćani Estriver stigli su na pozornicu s već konkretnije izrađenim nastupom i potpuno autorskim materijalom kojim su zabavljali prisutne sljedećih dobrih pola sata. Bend, osnovan 2019. na ostacima projekta Bluerose, prošlog je prosinca objavio studijski prvijenac “Outcry”, koji je obilno predstavljao i na nastupu u Proseku. Estriver djeluju kao melodični metalci koji se rado ogledavaju s elementima progresivnog metala. Riječ je o kvintetu koji već posjeduje uglađen autorski stil pisanja glazbe, a članovi benda već su opterećeni s nešto više scenskih kilometara. Vokalist Piero Pattay poslužio je konkretnim vokalnim rasponom i scenskim aktivnostima vješto držao publiku uz sebe. Čovjek je poznat po suradnji s gitaristom Arthurom Falconeom i njegovim Stargazer, pri čemu je sudjelovao na albumu “The Genesis of Prophecy” iz 2009. Ekipa je uvjerila uigranošću, preciznošću i usredotočenošću na grabežljive točke, koje su u cijelosti zastupale skladbe albuma “Outcry”: Primordial, March Of The Black Flags, Brighter Than The Sun, Human Destiny, The Dreamer i Visions of Eden. Estriver su bili toliko ‘marljivi’ da su u raspoloživu minutažu uspjeli uklopiti i otvaračku skladbu albuma, to jest posebno užarenu Nails (ona je na set listi bila napisana samo kao moguća – dodatna opcija), čime su zaključili svoj više nego uvjerljiv nastup u Proseku.
Stigao je dakle i trenutak večeri na koji su svi grozničavo čekali. Dolazak Seventh Wonder. Blagih nesretnika – makar bez krivnje i posve protiv svoje volje, ali u očima publike pravih heroja! Te su večeri dakle oboje istodobno! Prvi se na pozornici pojavio u pratnji dvojice tehničara dežurni dugajlija benda Seventh Wonder, bubnjar Stefan Norgren, koji se smjestio na cajon. Uskoro su slijedila i ostala četvorica: klavijaturist Andreas Kyrt Söderin i gitarist Johan Liefvendahl u sredini vokalist Tommy Karevik, a lijevo od Norgrena, odnosno skroz desno (gledano s pozornice), na svoj se barski stolac smjestio basist Andreas Blomqvist, koji je u ruci držao samo tamburin. Dok se glavnina, to jest tri petine benda, već ‘sumnjivo ljuljala’ i nakon zauzimanja sjedala, najviše trezvene scenske sabranosti ovaj su put isijavali vokalist Tommy Karevik i klavijaturist Andreas Kyrt Söderin, koji su zapravo spasili ovu 20-minutnu akustičnu predstavu benda (zastupljenu sa samo četiri skladbe). Andreas Kyrt Söderin zapravo je gotovo sam klavijaturama držao na okupu okosnicu akustičnih adaptacija.
Tommy je rutinirano zapalio publiku već uvodnim obraćanjem, objasnio cijelu situaciju i od srca zahvalio prisutnima na svoj iskazanoj podršci. Kojih 150 glava slilo se u jedno s bendom odmah uz uvodnu Tiara’s Song, što je potvrdilo da su na prizorište doista stigli vrlo dobri poznavatelji benda i njegovi srčani sljedbenici. Vrhunac je uslijedio nakon što je Tommy najavio da će se bend prihvatiti jedne od balada koju dugo nije izvodio uživo. Radilo se o klasiku s “Mercy Falls” (2009), One Last Goodbye. Ovu su skladbu na turneji za “The Testament” dakle izveli samo u Proseku. Među masom je zašumjelo, a prednja polovica prisutnih potpuno je pukla, jer je praktički nadjačala Tommyja svojim sudjelovanjem (osobito u refrenskom napjevu). Ludo ozračje! Odlična kemija. A bili smo tek na pola koncerta. Bend se u nastavku prihvatio još jedne skladbe s “Mercy Falls” (2009), Tears For A Father, a intenzitet suradnje s publikom u izgrađenoj kemijskoj interakciji nikako nije popuštao. Dapače, produbljivao se. Veliki finale – četvrtu i ukupno posljednju skladbu večeri – bend je također odabrao vrlo iznenađujuće. Na svim koncertima vezanima uz turneju “The Testament” Seventh Wonder je naime još nisu svirali, iako je posve nova. Riječ je o posljednjoj skladbi albuma “The Testament”, dakle The Elegy, kojom je Tommy dao do znanja da mu ogromno znači, jer obilježava dio njegova života pa je njezina poruka dio pjevačeve osobne ispovijedi. Briljantan refren osigurao je da naelektrizirano ozračje, makar u akustičnoj maniri, ni u tom dijelu predstave nije popuštalo, a svih dubinski prožimajućih emocija nije mogao zadržati ni sam Tommy, koji je tijekom izvedbe ove skladbe čak i pustio poneku suzu. Stefan ga je s njegove lijeve strane pritom tapšao po ramenima za utjehu.
Ukratko, čovjek teško vjeruje da je zapravo došao u Prosek na tih ‘skromnih’ 20 minuta, koje su ga vibracijski podigle kao da su trajale dva sata. Istodobno tako nabijenih strastima i emocijama, što se na klupskim prizorištima ne događa baš svaki dan. Zahvaljujući izvanrednoj publici, koja je kvintet nosila visoko na krilima te večeri, doživjeli smo dakle dan koji će bend pamtiti do kraja života. Ako se netko sjetio snimiti ovu izvedbu benda, jednom bi se mogla iskoristiti za izdanje posebnog akustičnog EP-a. Riječ je dakle o jedinstvenom postulatu u karijeri benda. Makar ekstremno kratkom. Međutim, iza njega stoji uzbudljiva priča o tome kako su Seventh Wonder zapravo spasili vlastitu kožu priređenom izvedbom, prisiljeni na prihvaćanje nenadanih adaptacija s kojima prije toga nisu uvježbavali ni jednu jedinu sekundu.
Frustracija nije izostala. Članovi benda su se ‘iskopčali’ još prije ‘iskopčane’ izvedbe. To osobito nisu skrivali Stefan i Andreas (potonji se tijekom izvedbe zabavljao i snimanjem pametnim telefonom), koji su tijekom showa marljivo dolijevali pivo u svoje čaše. I gitarist Johan djelovao je rumenije i zabavljenije. Sve je to bilo logično i posve na mjestu. Zapravo je jačalo sam trenutak zabave!
Bend se nakon koncerta prihvatio druženja sa sljedbenicima s kojima je dijelio njihove i svoje priče još dugo nakon koncerta, sve do ranih jutarnjih sati. Sljedećeg su dana Seventh Wonder već odsvirali normalan električni koncert u Bologni i stvari su se opet postavile na svoje mjesto.
Vjerujem da će se Seventh Wonder, sjećajući se ovog jedinstvenog dana u svojoj karijeri, kakav se dogodio u Proseku, i prije i s većom željom vratiti odsvirati novi koncert na tršćanski kraj naše zapadne susjede. Do tada pak možemo uživati u njihovu više nego odličnom novom ostvarenju, albumu “The Testament”.
Autor: Aleš Podbrežnik & Edita Klemen
Fotografije: Aleš Podbrežnik & Edita Klemen
