Dirkschneider s novom olujom Accept klasika u Beču (2017)

Poba Zadnje ažurirano 23. siječnja 2019.

ALEŠ PODBREŽNIK

Datum: 27.10.2017
Lokacija: Beč / Szene / Austrija

Prošle su dvije godine otkako su njemački metalci U.D.O., koje predvodi legendarno nekadašnje prvo grlo njemačkih titana metala Accept, Udo DIrkschneider, promijenili ime u Dirkschneider i odlučili da na budućim koncertima sviraju strogo samo Accept materijal. Ništa drugo osim Accepta. Tako se već prva koncertna turneja pokazala nevjerojatnim uspjehom, a Dirkschneider su zbog velikog zanimanja (te hrpe posve rasprodanih koncertnih prostora) posljedično potvrđivali sve nove i nove termine. Tako su u 2016. i 2017. izašla čak dva koncertna dokumenta (iz njemačkog Memmingena i češkog Brna). Godina 2017. se bliži kraju, a Dirkschneider su krenuli na posljednju turneju na kojoj sviraju Accept. Prema našim posjetima dvama koncertima Dirkschneider, i to u sklopu festivala Bang Your Head!!! i u Brnu prošle godine, pokazalo se da je Dirkschneider vrijedilo pogledati i treći put. Iz jednostavnog razloga. Koncertni repertoar su naime posve okrenuli naglavačke i ubacili u njega neke skladbe koje Accept već godinama uporno izbacuju iz koncertnog repertoara.

Ali idemo redom. Koncert su otvorili austrijski Garagedays, skupina iz tirolskog grada Rattenberga. Bend koji djeluje od 2005. izdao je hrpu demo snimaka i dva studijska albuma, »Dark And Cold« (2011) i »Passion of Dirt« (2014). Bend je uskočio kao predgrupa Dirkschneideru na samo tri koncerta ove turneje, i to kao zamjena za kultne NWOBHM metalce Raven, koji inače prate Dirkschneider na ovoj turneji. Upravo je bečki koncert pao na jedan od tih termina bez Raven. I koliko god nam se štucalo za legendarnim Raven rifovima, Garagedays su se doista svim srcem potrudili i odsvirali izvrstan nastup te dali sve od sebe. Osjeti se da skupina svira zajedno već jako dugo i da su veze među članovima ekipe čvrste. Bend je naravno istresao šaku rifova koji su predstavljali neku vrstu prljave doze teutonskog heavy metala. Ta je s jedne strane vukla inspiraciju iz dostignuća europskog metala, predvođenog starom hamburškom/bochumskom špurom bendova, a nemalo trenutaka privuklo je i nostalgično koketiranje s prvim albumima sastava Metallica i/ili Megadeth. Bend je djelovao iznimno snažno. Uigrano, kompaktno, uvjerljivo. Ponajviše zahvaljujući čvrsto neprobojnoj statui i stupu zapovjednika ekipe, to jest pjevaču i gitaristu Marcu Kernu, koji je uz čvrsto ritmičko fraziranje grleno grmećim glasom pobrinuo za uvjerljivu vokalnu egzekuciju, kakva paše glazbenom usmjerenju skupine. Lijepo, sigurno i zalaganjem. Bend koji je u svemu opravdao svoju ulogu predgrupe.

Slijedila je dvosatna doza Accept glazbe. U novom razdoblju su Dirkschneider (a ujedno i U.D.O.) u svojim redovima izvršili jednu promjenu, i to tako da je finskog gitarista Kasperija Heikkinena zamijenio Amerikanac Bill Hudson, inače čovjek pun iskustva, jer je prije toga surađivao s Trans Siberian Orchestra, Power Quest, Circle II Circle, Nightrage, a još uvijek surađuje i s John Oliva’s Pain.

Mali klub Szene prima do 500 ljudi. Publike je bilo manje. Možda dobrih 300 posjetitelja. S obzirom na već poslovično slab odaziv austrijske publike na ovakve koncerte, utoliko se više isplatilo doživjeti nastup sastava Dirkschneider, i to usred prave klupske scene i iz neposredne blizine (treći red). Kao zanimljivost dodajem da smo koncert sastava Dirkschneider u Brnu u prosincu 2016. gledali s tribina. Taj je usred košarkaške dvorane naime bio posve rasprodan, a na prostoru se tada okupilo 6.500 posjetitelja. Dirkschneider su u Beču iznenadili set listom. Ona je bila usmjerena na izvedbu materijala koji je Udo Dirkschneider doduše snimio s Accept, ali u kasnijem razdoblju svoje suradnje sa skupinom. Tako je već na samom početku potpuno iznenadio publiku kad su Dirkschneider krenuli u »Death Row« razbijač naslova The Beast Inside. Slijedila su iznenađenja za iznenađenjem. Među ostalim, čak četiri »Objection Overruled« klasika (Bulletproof, odmah iza nje Slaves To Metal, pa u drugoj polovici koncerta izvrsna balada Amamos la Vida te naslovna skladba). Uz The Beast Inside, Dirkchneider su izveli i drugu »Death Row« skladbu, Stone Evil. Iz repertoara nije izostala ni Hard Attack, koja otvara među Accept fanovima donekle omraženi Accept album »Predator«, a bend se nije othrvao ni izvedbi »Eat the Heat« klasika X-T-C (tu su skladbu nekoć davno U.D.O. snimili za jednu od »tribute to« Accept kompilacija). No iznenađenja time nikako nisu presahnula. Iz jednog od najpoznatijih trenutaka Accept karijere, albuma »Balls To the Wall«, Udo je nanizao dva na koncertima vječno zanemarena trenutka, Love Child i Fight It Back, a nadalje si vjerojatno nitko nije usudio zamisliti da će ikada uživo čuti skladbu Can’t Stand the Night s kultnog albuma »Breaker«, a uz Aiming High s albuma »Russian Roulette« još jedno izvrsno iznenađenje set liste, skladbu Another Second to Be.

Dakle, šok za šokom. Sve do obaveznog bisa, gdje su Dirkschneider doveli koncert do apsolutnog raspoloženjskog vrhunca i nanizali nadobavezne Accept favorite. Upravo je za bis Udo namjerno razvukao Princess of the Dawn, Metal Heart i Balls to the Wall kako bi iz publike iscijedio sve atome snage dok je ona divlje pjevala refrenske napjeve. U Fast As A Shark Udo je pripremio publiku da sama otpjeva njezin uvodni dio.

Spomenimo da je Bill Hudson uskočio bez većih problema u obuću prethodnika, već na početku odstrijelio dva vodeća solaža u skladbama The Beast Inside i Aiming High, a i nadalje je djelovao kao posve ravnopravan član postave, pri čemu su si s Andreyem Smirnovim ravnopravno podijelili vodeće solaže unutar skladbi. Zvuk bravurozan. Snare bubnjeva Svena Dirscscneidera djelovao je atomski, bas linije Fittyja Weinholda intenzivno su grabile dok je čovjek, koji po načinu kretanja na pozornici pomalo podsjeća na Matta Sinnera, divlje kopao po svojoj bas gitari. Bas noga doista je svom vehemencijom držala okosnicu gitarskim rifovima. Naravno, sve su oči bile uprte u legendarnog pjevača, nevjerojatno karizmatičnog muškarca vječno »namrgođenog« lica, to jest Uda Dirkschneidera. On je još jednom potvrdio da njegov glas nije izgubio ni mrvicu poznate vrištave visoke grlenosti kojom je nekoliko puta zatresao Szene do temelja i kojom je udahnuo nezaboravan pečat klasičnim Accept albumima te na neki način posredno i cjelokupnoj slici svjetske metalske karte. I na ovom je koncertu Udo potvrdio da još uvijek pjeva s velikom odlikom, a njegov vokal za njegovih, reci i piši, 65 godina djeluje očuvano, svježe, potentno i autoritativno. S takvim nastupom odzvanjaju sigurno i sve Accept klasike koje skupina izvodi na svojim koncertima. Dinamita legendarnom pjevaču dakle ne nestaje. Prema onome što smo čuli i vidjeli, Accept klasici u rukama postave Dirkschneider djeluju čak i uvjerljivije nego u koncertnom repertoaru današnjih Accept. Jednostavno. Vokal odlučuje. A Udo u tome i dalje ostaje prvo Accept grlo, iako ne pjeva za Accept. Tako će očito ostati zauvijek. Vokalom još uvijek postiže takve visine koje aktualni Accept pjevač Mark Tornillo jednostavno ne može, a to, uz Udovu poznatu vokalnu boju, naprosto odvaga.

Nova koncertna predstava odrađena s punom odlikom. Bez kočnica, samo s egzekucijom punom snagom. Neprobojno! Koncert nabijen erekcijom klasičnog heavy metala teutonske škole! Avantura tragom Accept pionirstva na koju dolaziš po potpuni užitak i njega, u više nego punom iznosu, i dobivaš. Nakon ove turneje Dirkschneider se preimenuju u U.D.O. i tako nastavljaju svoju karijeru kao U.D.O. Najavili su već i novi studijski album. No kao i uvijek. I U.D.O. na svojim koncertima izvode konkretnu dozu Accept favorita. Zanimljivo će biti pratiti hoće li se ikada u karijeri opet preimenovati u Dirkschneider. Da odvezu počasni krug čistokrvnog repertoara Accept klasika.

autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik