Fish pošteno podložio vatru pod kotlom nostalgije i uspješno zagrijao posjetitelje poluprazne dvorane

Lokacija: Bologna / Estragon / Italija
Datum: subota, 01.12.2007

Dok je više od polovice stanovnika sve manje zelene zemljice na osunčanoj strani Alpa pokupovalo najnovije primjerke novina Delo samo zato što su uz njih mogli dobiti besplatan prilog, trenutačno najtraženiji glazbeni artikl u našoj prekrasnoj državi – naime, novi Magnificov album – nas troje, prema slovenskim glazbenim ljestvicama i društvenim trendovima neizlječivo ignorantskih izopćenika, uputilo se u srce Bologne kako bismo prisustvovali jednom od većih progresivnorockovskih događaja koji su se u posljednje vrijeme zbili preko naše zapadne granice. Talijane je ovaj put svojom nazočnošću došao počastiti legendarni Fish, i dalje najpoznatiji kao bivši pjevač kultnog (neo) progresivnorockovskog sastava Marillion, s kojim je postigao najveće komercijalne uspjehe u karijeri. S njima je, unatoč tome što ne želi čuti ni riječi o mogućem ponovnom okupljanju, ostao u dobrim odnosima. Unatoč dugoj sjeni svog bivšeg sastava, Fish je već devetnaest godina samostalan, u glazbeno razvijenom svijetu afirmiran i cijenjen glazbenik, koji je u tom razdoblju izdao niz solidnih do vrlo dobrih albuma, među kojima znalci kao najbolje ističu njegov prvijenac “Vigil In a Wilderness Of Mirrors” (1989), “Sunsets On Empire” (1996) te njegov najnoviji uradak “13th Star” (2007).

Očekivana predstavljanje većeg dijela materijala s novog izdanja na ovoj je turneji ipak ostalo u sjeni izvedbi skladbi s klasičnog Marillionova albuma “Clutching At Straws” (1987), koji je ujedno bio njegov posljednji s tim sastavom. Taj je album ove godine proslavio 20. obljetnicu izlaska. Nakon prošlogodišnjeg, nezaboravnog susreta s legendarnim gorostasom u Augsburgu, kada je uživo odsvirao cijelu Marillion klasiku “Misplaced Childhood” (1985) zajedno s još nekim hitovima Marilliona i svoje solo karijere, ovo je bio naš drugi posjet Fishevu koncertu. Iskreno rečeno, prije početka nisam ni slučajno očekivao da bi se ovaj nastup mogao mjeriti, a kamoli nadmašiti kvalitetu onog u Augsburgu, ali sam opravdano očekivao odličnu interpretaciju nekih Marillion klasika, teatralnu scensku predstavu i atmosferu kakvu može ponuditi samo ovaj izuzetno karizmatični glazbenik, jedan od rijetkih koji u svom scenskom nastupu istodobno umije spojiti posve oprečna lica klauna i mučenika.

Nešto nakon deset sati napokon smo se uputili u poluprazna dvoranu Estragon (u njoj smo posljednji put bili u travnju na Marillionu). Cijene “suvenira” bile su kao i obično pretjerano papreno. Za ograničeno izdanje Fishova solo albuma, primjerice, lihvari su htjeli čak 28 eura, što je stvarno bilo više nego previše. U ulozi predgrupe ovaj su put nastupili moderni talijanski simfo prog rockovski revitalisti The Watch, koji su se na kraju pokazali kao prilično zgodan izbor, iako (za zahtjevne prog gurmane) ne baš najoriginalniji. Unatoč tome bili su pravi melem za uši u usporedbi s prošlom godinom, kada nas je uz Fishov blagoslov “zabavljala” neka mlada britanska kantautorica, koja osim svojih neosporivih vizualnih čari u glazbenom smislu svojim “jadikovanjem” nije ponudila baš ništa vrijedno spomena. The Watch, koji su pod više nego očitim utjecajem Genesisa iz razdoblja Petera Gabriela (po meni bi mogli biti i vrlo solidan Genesis tribute band), tijekom nastupa pokazali su se kao solidan simfonijski progresivni rock, koji je sadržavao gotovo autentičan zvuk klavijatura iz 70-ih i bestidno nalik scensku postavu kakvu su imali Genesis u svojim najboljim godinama.

Tijekom nastupa uglavnom su predstavljali materijal s svog aktualnog albuma “Primitive” (2007). Legendarnom zvuku klavijatura iz originalne škole Tonyja Banksa, dakle zvuku kojeg većina prog rock sladokusaca i danas najviše cijeni, u mnogočemu je kumovala činjenica da se na moje veliko iznenađenje među instrumentima našao i pretpotopni melotron, kojeg je danas i na nastupima prog rockovskih sastava sve teže zateći. Klavijaturist Fabio Mancini dokazao je da tamo nije stajao samo za ukras, već da ga zna i koristiti. Pjevač Simone Rossetti, koji je ne samo po poetičnoj boji glasa nego i zbog tijesno pripijene crne odjeće i hlača na zvono prilično sumnjivo podsjećao na mladog Gabriela, za Talijana je pokazao poprilično zavidno služenje engleskim, iako će još morati poraditi na svom vokalnom rasponu. Naravno, unatoč nekim pokušajima u tom smjeru, bio je daleko i od karizme i teatralnosti svog velikog uzora. I gitarist Ettore Salati već je malo previše očito oponašao scenski pristup Stevea Hacketta jer je cijelo vrijeme nastupa sjedio na stolcu. Ni stilistički njegov gitarski nastup nije mogao bez Hackettu svojstvene uporabe tappinga i klasicističkih mekih linija pojedinih pasaža.

Po jedinstvenosti nastupa najviše se isticao basist Marco Schembri, koji je upotrebom Sticka rušio njihovu audio-vizualnu sliku nekakvih talijanskih Genesisa jer ni u čemu nije podsjećao na Mikea Rutherforda. Iako je uvijek lijepo vidjeti da još netko osim Tonyja Levina (King Crimson, Peter Gabriel) i Treya Gunna (UKZ, ex-King Crimson) koristi taj zahtjevan žičani instrument, on je ovdje, s obzirom na to da Schembri na njemu nije pokazao ništa baš tako posebno, bio više-manje za neku neuobičajenu instrumentalnu posebnost ili jednostavno zato da im se ne bi predbacivalo već kriminalno oponašanje Genesisa. Bubnjar Roberto Leoni također je bio više nego očito nadahnut Collinsovom tehnikom bubnjanja, iako će još morati pojesti dosta kruha prije nego što se približi toj razini. Njihov je nastup prilično brzo prošao, bez ikakvog dodatka, a na kraju su i s moje strane zaslužili pljesak, što se kod predgrupa ne događa baš često. Mogu reći da su se The Watch pokazali kao pravi profesionalci i dobro nas zagrijali pred Fishev nastup, iako svojim pristupom ne predstavljaju mnogo više od dobrih imitatora Gabrielovih Genesisa.

Fish je svoj tradicionalno teatralni nastup najavio korištenjem raznih scenskih projekcija. Tako smo, prije nego što je njegova postava izašla na pozornicu, mogli promatrati odbrojavanje godina od izlaska “Clutching At Straws” (1987) pa sve do 2007. Među njima su prevladavale parodije na neka fanovska pitanja s kojima se Fish suočava već godinama, poput onih u vezi s ponovnim okupljanjem s Marillionom i njegova (ne)izvođenja kultnog, 20-minutnog Marillionova epa “Grendel” (izvorno s njihova prvog EP-a “Market Square Heroes”, 1982). Uz stare snimke Fisha s Marillionom vrtjeli su se i najvažniji društveni događaji tih godina, a pod svakim je bio napisan koji prilično sočan komentar. Druga veća duhovitost večeri bila je ta što je DJ, u trenutku kad su se članovi Fisheva benda već našli na pozornici, pustio The Beatles klasiku “Sgt. Peppers Lonely Hearts Club Band”, što je zacijelo bilo namjerno dogovoreno. S tim je ludorijama bilo gotovo u trenutku kad je na pozornicu autoritativno umarširala orijaška pojava, kao i obično obavezno ogrnuta arapskom maramom, te zauzela središnju poziciju. Pred nama je stajao ljubazni, nasmijani div, kojeg kao pravog profesionalca nije ni najmanje zbunila bestidno zjapeća praznina u dvorani, nego se zbog toga čak i zabavljao te ponudio nastup energičan koliko se i očekuje od scenske karizme njegova kova.

Fish i njegova ekipa svoj su nastup, pomalo neobično, unatoč tome što se očekivalo izvođenje lavovskog dijela albuma “Clutching At Straws”, započeli Marillion klasikom “Slainte Mhath”. Zatim je Fish svoj nastup preko energične izvedbe “Circle Line” preusmjerio na svoje samostalne skladbe, među kojima su prevladavale one s aktualnog albuma “13th Star”. I “So Fellini” (Fellini Days, 2001) te novi komad “Square Go” ostavili su dobar dojam, no među solo izvedbama po meni se ipak isticala epska “The Perception of Johnny Punter” s albuma “Sunsets On Empire” (1996), nadahnuta tragičnim događajima iz balkanske nedavne prošlosti. To su odražavale i scenske projekcije na kojima su se vrtjele snimke tadašnjih ratnih prizora. One su se odlično preljevale u atmosferu izvedbe, koja je inače nabijena i sirovim rifovima i suptilnijim trenucima. Riba je na tom mjestu prvi put izraženije pokazao svoje teatralne sposobnosti tako što je arapsku maramu tijekom dulje instrumentalne dionice omotao oko lica i tako nastupio u ulozi nekakvog islamskog fundamentalista. Pritom je neko vrijeme stajao kao ukočen, što je bilo u oštrom kontrastu s njegovim inače prilično živahnim scenskim pristupom. Fish je s obzirom na izbor svojih solo skladbi pokazao da mu u posljednje vrijeme leže nešto mračnije i teže zvučeće skladbe, temeljene na gotovo poluntonskim metalskim rifovima (jedan od rijetkih “novijih” prog sastava o kojem moćni Riba ima pozitivno mišljenje su Porcupine Tree, tako da neki noviji utjecaji zacijelo potječu i odatle). Pretpostavljam da i to odražava njegovo aktualno, prema ženama prilično neprijateljski nastrojeno raspoloženje i vječnu potragu za svojom “pravom zvijezdom”, koja se može pronaći u konceptu njegova aktualnog albuma.

Fish je u ovoj postavi, u odnosu na prošlu godinu, imao nekoliko osvježenja, poput novog ritam gitarista Chrisa Johnsona, kojeg smo imali priliku upoznati već nakon intervjua. Neka spomenem da se Chris pohvalio kako je već posjetio Sloveniju pa je zato odmah prepoznao i naš dar u obliku kraškog terana te Fishu dao jamstvo da ga ne namjeravamo otrovati. Mladić se na gitari pokazao kao dobar suradnik starog mačka Franka Ushera, a mjestimice se istaknuo i pratećim vokalom. I iza bubnjeva bio je netko koga u Augsburgu nismo vidjeli – Gavin Griffiths, bivši bubnjar Mostly Autumn, sastava koji Riba po meni više ne želi ni vidjeti ni čuti nakon svojih propalih zaruka s njihovom pjevačicom. Za klavijaturama je ovaj put bio nitko drugi nego u prog rocku već gotovo kultni klavijaturist Foss Paterson (među ostalim surađivao je i s Camel i Jethro Tull), koji se uspješno potvrdio kao onaj idealni klavijaturist za Fishevu pratnju. Stari lisac Frank Usher, jedini koji je s Fishem još od samog početka, potvrdio je svoj ugled jednog od više previđenih gitarista u modernom prog rocku o kojima se obično ne govori baš mnogo. I basist Steve Vantsis već je dugogodišnji član Fisheve postave, a ponosi se i time što je pridonio velik dio ideja za “13th Star”. Fish je tijekom nastupa predstavio svakog od njih i zorno pokazao tko je glavni, čim bi neki namjerno počeli izazivati i “udarati se u prsa”.

Nakon što je izvedbom “Manchmal”, također s aktualnog albuma, postigao vrhunac svojih solo izvedbi, zasoljenih mračnom atmosferom i u poluntonske košulje odjevenim gitarskim pasažama, preko “Hotel Hobbies” posve se neočekivano vratio izvedbi skladbi s “Clutching At Straws”. To je i od publike bio više nego dobrodošao potez, jer je unatoč vrlo dobroj izvedbi većine njegovih solo skladbi potrebno priznati da je većina nas na njegov nastup došla uživati prije svega zbog izvedbi skladbi s ove Marillion klasike. “Hotel Hobbies” je opet pošteno oživio već primjetno pomalo pospanu publiku, koja je od tada, barem u prvim redovima, aktivno surađivala sa sastavom i privremeno uspijevala spašavati koncertnu atmosferu. Fish je okrnjenu atmosferu s publikine strane, koju je odražavala sramotno niska posjećenost, tjerao većom količinom svog specifičnog humora, koji je među ostalim uključivao društvene, nogometne i seksualne aluzije, ali i nešto neskrivene samoparodije. Nekoliko se puta našalio i na račun slabe posjećenosti, rekavši “da mu se jako sviđa ta posebna atmosfera izuzetne intimnosti i da ćemo sada moći upoznati jedni druge po imenima”. Za razliku od prošle godine, kada je između izvedbi govorio gotovo bez iznimke na njemačkom, ovaj sam ga put unatoč njegovu jakom škotskom naglasku mogao bez problema posve razumjeti.

Fish i njegovi kameradi su u nastavku iznenadili i majstorskom verzijom klasike “Warm Wet Circles”, koju Fish već jako dugo nije uvrstio u svoj koncertni repertoar. Publika se uspjela zagrijati čak i do te mjere da su se najzagrijaniji tijekom “That Time Of The Night” trudili oponašati originalne ženske prateće vokalne harmonije koje se pojavljuju pri kraju te skladbe. Nekoliko vjernih fanova ipak se našlo. Tada i još mjestimice na izvedbama skladbi s “Clutching At Straws” primijetilo se da Fish na stare dane vokalno ne može, a ni ne želi više dohvaćati visoke tonove kakve je imao u vrijeme s Marillionom. S “Dark Star”, koja je po meni jedna od najboljih skladbi s njegova aktualnog albuma, Fish i njegov sastav na kratko su se iz 80-ih ponovno vratili u sadašnjost. Što se tiče instrumentalnih dionica, atmosfere i Fisheve karizmatične scenske predstave, to je uz prije spomenutu “Perception of Johnny Punter” zacijelo bio najbolji trenutak večeri kad je riječ o njegovim solo izvedbama. Prije izvedbe “Sugar Mice”, koja je također bila jedan od najboljih trenutaka večeri, Fish se napola u šali, napola ozbiljno sjetio onog vremena kad je “bio još mlad i imao još nešto kose, a sad je već ostario muškarac, ali ne bi ni za živu glavu htio nositi perike ili implantate jer ima tako oskudno vrijeme, koje umjesto za češljanje radije troši na paljenje cigareta”. Fish je još uvijek gotovo jednako strastven pušač kao i pivopija, iako je tijekom nastupa konzumirao plastične boce vode s riječima da “i riba treba vodu”.

U sljedećem je trenutku požalio da su prethodnog konobara izgubili tijekom jednog od putovanja pa je njegovu ulogu preuzela kar Fisheva tinejdžerska kći Tara. Već sljedećeg trenutka s pladnjem je na pozornicu umarširala simpatična 16-godišnja djevojčica, koja će se u idućih nekoliko godina zacijelo razviti u atraktivnu ženu, te pićem poslužila tatu Fisha i ostale striceve iz njegove postave. Tara je inače prije i nakon nastupa marljivo brinula i o prodaji očevih “suvenira”. “Sugar Mice” je tako ove večeri zamijenio “Incommunicado” kao onaj trenutak Fisheva nastupa u kojem Fish i njegova ekipa po tradiciji mijenjaju plastične boce vode za opojne kapljice. Koga “šećerni miševi” nisu uspjeli dovesti u delirij, to je zacijelo uspjelo odličnoj verziji “White Russian”, koja će u svijetu još uvijek nesmanjenog vala netrpeljivosti i rasizma uvijek biti aktualna skladba, koju je Fish, unatoč izbjegavanju pojedinih visokih tonova, izvrsno otpjevao na svoj specifičan dramatično-potresan način. Slijedio je bis s pomalo neočekivanim “Cliche”, koji je u osnovi prilično prosječna ljubavna balada. To je zacijelo moglo ispasti kao veliko razočaranje, ali ju je pratnja nakon Fisheva naglog odlaska proširila i odsvirala odličan instrumentalni dodatak, ponajprije preko izvrsnog Usherova solaža “Gilmour susreće Latimera”. Time su me uspjeli neočekivano posve očarati i pobrinuti se za još jedan od najljepših trenutaka večeri.

Fish se nakon svoje neočekivane odsutnosti ipak ponovno vratio na pozornicu, preodjeven u nogometni dres s njegovim imenom, nedostajali su mu još samo uobičajena obavezna čaša viskija i slamka. Sve je bilo spremno za dugo očekivani glavni “žur” – navijačko-šaljivi “Incommunicado”, koji je ujedno bio i posljednja izvedba večeri. Ako je gdje te večeri atmosfera procvjetala kako dolikuje, bilo je to pri izvedbi ove uvijek zabavne i duhovite Marillion klasike, uz koju se Fish, kao i u njezinu videu, na trenutak opet pretvori u onog simpatičnog pijanca koji se upravo vratio s nogometne utakmice između Škotske i Italije i nakon poraza za šankom gasi razočaranje (i oko tradicionalnih nogometnih sukoba te se večeri palo poprilično smijeha). Fish i njegovi kameradi pobrinuli su se i za obavezan ples. I tijekom redovnog dijela nastupa izuzetno mirni Chris Johnson ovdje si je priuštio nekoliko skokova u zrak. Oduševljenja publike nije bilo kraja ni kad joj se Fish već zahvalio i oprostio s pozornice. Nažalost, bili smo uskraćeni za dvije izvedbe koje su se inače nalazile na redovnom repertoaru turneje. Fish je naime slaboj posjećenosti na kraju ipak prisolio šamar tako da unatoč bučnim ovacijama u prvim redovima nije došao odsvirati bis koji je trebao biti “The Last Straw”. Isto tako je iz izbora izvedbi izostavio “Vigil In a Wilderness of Mirrors”. Unatoč tome nisam bio ni najmanje razočaran i mogu reći da je Fish nekako uspio zadovoljiti ono što sam od njega očekivao, iako je prvi susret s njim nedvojbeno bio bolji, ali kod mene je obično gotovo uvijek tako da mi prvi susret s određenim izvođačem uvijek ostane u ljepšem sjećanju nego idući.

Neki su bili poprilično kritičniji i nakon nastupa su se žalili na preglasno ozvučenje, osobito na početku nastupa. Mene to nije previše smetalo, iako sam se složio da je ozvučenje očito bilo prilagođeno većoj posjećenosti od konačne. Veću kritiku osobno bih uputio prije svega slaboj scenskoj rasvjeti, jer je često bila neprimjereno korištena, osobito kad je riječ o osvijetljenosti glavnog scenskog aktera te večeri. No ne mogu a da se ne zgražam i nad kriminalno niskom posjećenošću nastupa (oko 100 ljudi) jednog od rijetkih solo izvođača u rocku koji svoju glazbu još uvijek stvara srcem i dušom te publiku, bez obzira na okolnosti, uvijek nagradi maksimumom svojih mogućnosti. Ovaj Fishov nastup mogu ocijeniti kao vrlo dobar, ne fenomenalan kao onaj u Augsburgu, ali ipak nekako u skladu s mojim uobičajenim očekivanjima. Osobito nakon što je prije početka zbog rupe u publici izgledalo prilično lošije. Njegov ovogodišnji scenski nastup bio je zamišljen drukčije nego prošle godine, tako da ovaj put nije izveo klasični album u cijelosti, nego je iz njega izostavio nekoliko skladbi i među njih umetnuo neke solo izvedbe, tako da je već i zbog toga ponavljanje prošlogodišnje atmosfere bilo neizvedivo. Na to je zatim utjecala i katastrofalno niska posjećenost, koja je presudno utjecala i na atmosferu i na to da je njegov nastup bio skraćen za drugi bis.

Fish se na kraju intervjua čak sarkastično našalio da zbog naših “vrlih” organizatora ne može razgledati znamenitosti naše zemlje. Uz apsurdnu posjećenost njegova nastupa u Bologni radije ne bih zamišljao koliki bi broj ljudi došao na njegov nastup da ga je neki organizator, nadahnut samoubilačkim financijskim sklonostima, usudio dovesti u naše loge. Čak i da bi za predgrupu doveli Magnifica, nabijeno puna dvorana bi se do Fishevog dolaska, po najoptimističnijim prognozama, svela na nekih petnaestak osoba. Dobrodošli u mali, ali stvarni svijet podalpskih poskočica, nedjeljne goveđe juhe i turbo folka, gdje su poželjne ribe samo one iz Mercatorove ponude.