Autor: Peter Podbrežnik
Mjesto: Muffathalle / München / Njemačka
Datum koncerta: 04.12.2007
Broj posjetitelja: 3000
Cijena karte: 30,00 €
München u posljednje vrijeme nije baš čest cilj mojih koncertnih izleta. Tome u mnogočemu pridonosi poprilična udaljenost, koja je u izravnoj vezi s razmjerno ograničenim financijskim mogućnostima. Kad me put ipak odvede u bavarsku prijestolnicu, za to je potreban stvarno dobar razlog, obično u obliku nastupa dovoljno privlačnog izvođača zbog kojeg bih bio spreman otići i na drugi kraj svijeta, kad bi to bilo moguće. Ovaj put dogodilo se upravo to: stigao je jedan od onih koncerata koje nikako nisam smio propustiti, jer se propuštena prilika ovaj put ni slučajno ne bi mogla ponoviti. Napokon se mojim audiovizualnim osjetilima ukazivala nebeska mana u obliku prvog susreta s legendarnim kanadskim art rockerima Saga. Oni su uz Rush nedvojbeno najvažniji, ali i najbolji kanadski rock sastav te jedan od onih sastava koje sam već više puta želio vidjeti izbliza, a nikad nije bilo povoljnih prilika za takav pothvat. Jedan od razloga leži i u nedovoljnom broju zainteresiranih koji bi podijelili putne troškove i iskazali poštovanje ovom naširoko previđenom sastavu, koji pravo priznanje i dalje doživljava uglavnom u Njemačkoj i na domaćem terenu. I ovaj put interes su pokazala samo dva najveća fanatika, koja su se zaputila na dug i naporan put do Münchena da bi vidjela te neuništive junake jučerašnjice, koji ni za pedalj ne popuštaju u svojim glazbenim vizijama, a one počivaju ponajprije na progresivnorockerskom preplitanju melodične simfonike, udarnih gitarskih rifova i specifičnog vokala pjevača Michaela Sadlera.
Na ovoj turneji Saga nisu predstavljali samo aktualni album “10,000 Days“, nego je ona imala i poprilično simboličko značenje, gotovo pa dramatičnih razmjera, jer za daljnji put sastava nakon kraja ove turneje više nikad neće biti kao prije. Riječ je naime bila o posljednjoj turneji s karizmatičnim pjevačem Michaelom Sadlerom na čelu, koji nakon 30 godina suradnje u dobru i zlu napušta sastav kako bi se posvetio svojoj obitelji, ponajprije djetetu koje očekuje. Nastup u Münchenu bio je čak i Michaelov posljednji europski nastup uopće (sastav će se za kraj turneje javiti još u Portoriku), pa se te večeri s pravom moglo očekivati nešto sasvim posebno. Saga su u Njemačkoj, unatoč poprilično ravnodušnom ostatku svijeta, i dalje izuzetno cijenjeno ime, što je lijepo dokazala dupkom puna dvorana Muffathalle, u kojoj se ljudi tiskalo već pred ulazom. Oni su ispunili sve njezine kutke – od pozornice pa sve do šanka. Prizor koji ne doživiš na svakom nastupu kad je riječ o legendarnom sastavu, za čije postojanje većina onih iz generacije koja nije živjela u 80-ima uopće ne zna. No, u skladu s tim prevladavala je publika od četrdesetih odnosno pedesetih godina naviše. Iako nisam ljubitelj koncertne gužve, morao sam se diviti toliku predanost sastavu, koju je publika i tijekom Saginog nastupa više nego opravdala. Što se tiče prodaje “suvenira” sastava, osim novog albuma i plakata bili su rasprodani već prije početka koncerta, što me nije previše naživciralo jer na koncerte dolazim isključivo zbog glazbenog iskustva, a ne da bih dopunjavao svoju zbirku “suvenira”, premda nemam ništa protiv ako su cijene povoljne, a izbor raznolik.
Nakon što je britanski predizvođač The Urge, koji je većinu nas poprilično smorio svojom prepunom mjerom kičastog nastupanja i naprosto duhomornim slijeđenjem svih prepoznatljivih glazbenih i vizualnih klišeja baštine Rolling Stones, završio svojim po mojim pojmovima apsolutno predugim nastupom (barem su se zahvalili članovima Sage što su ih htjeli povesti na turneju, ako ništa drugo), sve je bilo spremno za početak nastupa koji će mi još dugo ostati u najljepšem sjećanju kao jedan od onih neponovljivih koncertnih događaja kakve doživiš samo jednom u životu. Članovi Sage na pozornicu su ušetali nakon kraćeg snimljenog uvoda. Zatim su nastup, prilično iznenađujuće, započeli Michaelovom solo interpretacijom glavnog refrena skladbe “Always There” (House Of Cards, 2001) i time odmah dali do znanja da ovo ni slučajno neće biti uobičajen Saga koncert, nego će biti nabijen posebnom atmosferom i magijom. Nakon tog kratkog, prilično smirenog zagrijavanja udarili su s odličnom izvedbom skladbe “Interview” s njihova najuspješnijeg albuma “Worlds Apart” (1981), s kojeg su očekivano izveli najviše djela te večeri. Sadler je tijekom nastupa iz skladbe u skladbu potvrđivao svoju nevjerojatnu scensku karizmu, posve usporedivu s onom kakvu sam primjerice prije tjedan dana doživio kod Fisha. Čovjek je unatoč godinama u odličnoj vitalnoj formi, glas mu je bio na zavidnoj razini, a i pojedine je interpretacije izveo bolje nego što sam očekivao prije nastupa. Između pojedinih izvedbi glas mu se nije ni najmanje zatresao, tako da ništa nije upućivalo na to da mu je ovo posljednji europski nastup sa sastavom i da se u njemu gomilaju i melankolični osjećaji. Dao je više od sto posto energije. Zato su njegovi međugovori bili nabijeni brojnim emocijama i beskrajnim zahvalama publici, koja je disala kao jedno s njim i njegovim sastavom. Saga su izvedbe lijepo uravnotežili između starijih djela s klasičnih albuma, nekih neuobičajenih iznenađenja i novijih djela. Potonja su prvi put bila zastupljena izvedbom “As Far As I’ll Go”, koja se nalazi na albumu “Trust” (2006).
Prvi vrhunac koncerta stigao je s izvedbom klasika “You’re Not Alone” (Images At Twilight, 1979), gdje je publika otpjevala baš sve refrene i mogla bi otpjevati cijeli tekst da ju je Michael to zamolio. Nevjerojatno, ali većina publike znala je sve tekstove napamet. Tako gorljivu publiku, koja bi na tako pun način disala sa sastavom, nisam doživio ni na jednom koncertu. Naravno, treba spomenuti i doprinos ostalih članova postave, iako je to bila posve Michaelova večer. Gitarist Ian Crichton, već niz godina jedan od najboljih gitarista u progresivnom rocku, publici je oduzimao dah nekim brzoprstim gitarističkim zahvatima. Nažalost su i njega, unatoč stalnim energičnim grimasama i činjenici da si je nakon dugo vremena opet omogućio dugu kosu, sustigle godine, tako da sada raste samo u širinu i time sve više sliči Steveu Rotheryju (Marillion). Jedna od glavnih posebnosti ovog sastava jest da se povremeno na klavijaturama istodobno izmjenjuju dva, a ponekad čak i tri člana postave. Uvijek izuzetno opuštenom i ljubaznom klavijaturistu Jimu Gilmouru, s kojim smo prije koncerta imali i nadasve slikovit intervju, povremeno su društvo za tipkama pravili i Sadler te poskočni basist Jim Crichton, očito glavni šaljivac sastava po onome što je pokazao te večeri. Kad nije “plesao” po pozornici, zabavljao se na svom mini moog sintisajzeru, ponajprije u trenucima kad bi se Gilmouru na klavijaturama pridružio Sadler.
Nakon izvedbe “I’m OK” s albuma “Trust” na redu su bile dvije izvedbe s novog albuma “10,000 Days” – “Can’t You See Me Now?” i “Book Of Lies”. Obje su doživjele gotovo jednako oduševljen odziv kao i njihovi klasici. Zanimljivo je da su Saga s aktualnog, izvrsnog albuma izveli samo tri skladbe. Većina publike bila je oduševljena svim trima izvedbama s “10,000 Days” i željela je čak još poneku izvedbu s njega, ali trebalo je dati priliku i nekim starijim klasicima. Među njih je zacijelo spadala izvedba “Pefekcionist” s njihova istoimenog prvijenca “Saga” iz 1978. Prije njezine izvedbe uvijek za dobru šalu raspoloženi Jim Crichton pobrinuo se za duhovit skeč, kad je Michaelu, koji je načas sjeo na stolac da uhvati zraka, u ruke gurnuo krunu da bi se kao kralj večeri u stilu Freddieja Mercuryja mogao okruniti. Potonji se nije mogao načuditi basistovoj ludoriji i nakon dugog oklijevanja ju je na zahtjev publike na nekoliko sekundi ipak stavio na glavu. Očito se nikad nije vidio u ulozi kralja, ali se zato puno bolje uživio u ulogu perfekcionista te je sa svojom postavom izveo izuzetno emotivnu interpretaciju prethodno spomenutog klasika i njome publiku ponovno bacio u masovni delirij.
Bubnjarsko mjesto ovaj je put zauzimalo ne previše poznato lice. Saga zadnjih godina nikako nemaju sreće s bubnjarima. Nakon odlaska dugogodišnjeg bubnjara Stevea Negusa njegovo je mjesto nakratko preuzeo Amerikanac Christian Simpson (sudjelovao je samo na albumu “Network“, 2004). Taj je zbog bolesti već nakon godinu dana morao prepustiti svoje mjesto Brianu Doerneru. No i taj je nesretnik zbog moždanog udara već na početku ove turneje morao na zahtjevnu operaciju. Nakratko ga je zamijenio Steve Negus, koji se po mojem mišljenju najbolje uklapa u uobičajeni zvuk sastava, a potom je Doernerovo mjesto pripalo Chrisu Sutherlandu. On je poznat po svojim snažnim zamasima, u što smo se mogli uvjeriti i tijekom njegova bubnjarskog sola. Nakon što ga je na umjetan način zaključio, prešao je u stupnjevanje koje je vodilo u izvedbu hita “The Flyer” (Heads Or Tales, 1983), jednog od najugodnijih iznenađenja te večeri. I ovdje je publika u refrenima više nego uvjerljivo nadomjestila inače Michaelov doprinos. Jim Gilmour je u intervjuu spomenuo da će nastup sadržavati i nekoliko iznenađenja koja se inače obično ne nalaze na njihovu koncertnom repertoaru. Tamo bih zacijelo ubrojio izvedbu dvaju djela s albuma “The Security Of Illusion” (1993) – “Mind Over Matter” (zajedno sa snimljenim uvodom “Entracte”) i “The Security Of Illusion”. Potonju je Michael izveo u solo interpretaciji, dakle bez pratnje. U refrenima mu je kao i obično pomagala ushićena publika.
Zatim je uslijedila posebna izvedba “Time’s Up” (Worlds Apart), odsvirana u akustičnoj verziji, gdje su Michaelu pomagali ponajprije Ian na akustičnoj gitari i Jim Gilmour na električnom klaviru. Oduševljenju publike nije bilo kraja kad se u središtu pozornosti našao Jim Gilmour. Na redu je naime bila izvedba emocionalne balade “Scratching The Surfcace” (Heads Or Tales), jedne od onih rijetkih Saga skladbi koje sadrže Jimov vokal i spadaju među njihova najomiljenija djela. Jedno od većih iznenađenja večeri, iako su je svirali i na prethodnoj turneji, zacijelo je bila i izvedba “We’ve Been Here Before” s albuma “Wildest Dreams” (1987), kamo se zbog njegove poprilično pop-rockerske naravi ne vraćaju baš često. Novijim su se djelima vratili s “On The Air”, jednim od boljih djela s albuma “Network”. Zatim je opet došlo vrijeme za dva klasika. Kad su počeli svirati “On The Loose” (Worlds Apart), publici se ponovno zavrtjelo u glavi od oduševljenja. Sljedećim potezom sjetili su se i kultnog albuma “Silent Knight” (1980) te odsvirali “Careful Where You Step”, što je bila točka na i među interpretacijama njihovih najomiljenijih djela. Tijekom izuzetno proživljene interpretacije “10.000 Days”, naslovne balade s aktualnog albuma, gdje je Ian ponovno prihvatio akustičnu gitaru, sastav je publici podijelio upaljače. Kad su zasjala svjetla, magija u dvorani dobila je još snažniji puls. Redovni dio koncerta polako se bližio kraju. Za taj su trenutak Saga odabrali još jedan nezaboravni klasik s “Worlds Apart” – “Wind Him Up”, priču o ovisniku o kockanju, kojom su do kraja usijali atmosferu dvorane. Nakon završetka redovnog dijela koncerta na pozornicu su ušli tehničari, razni prijatelji, članovi obitelji pa čak i Michaelova trudna žena te vidno ganutom pjevaču uručili naramke cvijeća kojima je sastav kasnije obložio podnožje bubnjeva. Neka poštено odjevena curica za koju pretpostavljam da je Michaelova kći, sudeći po fizičkoj sličnosti s majkom, pri svakoj je prilici fotografirala publiku, što je po mom mišljenju više-manje bio neki nadomjesni obrazac ponašanja kako bi se mogla gore-dolje šepuriti po pozornici i mahati nam. Vjerojatno će sada imati više nego dovoljno vremena da je otac odvede na kakav rave party ili na revije manekenki.
Prije bisa, na koji nije trebalo dugo čekati, većina je publike dobila po dva papira na kojima je pisalo “Michael” i “bye”. Kad su se vratili s bisom u izvedbi klasika “Humble Stance” s njihova prvijenca, dvorana je opet potpuno podivljala, a Michael više nije mogao suspregnuti osjećaje pri prizoru kad se cijela dvorana putem pisanih poruka opraštala od njega. U tom je trenutku oko vrata objesio bas gitaru, koju je svirao i u studijskoj verziji te skladbe. Kakav bi to bio Saga nastup da za finale nije sadržavao i izvedbu klasika “Don’t Be Late” (Silent Knight)? To je prije njezine izvedbe ustanovio i Sadler, koji je ponovno mijenjao bas i klavijature, a do kraja su se razigrala i oba brata Crichton. S “Don’t Be Late” bio je kraj bisa i sastav se nakon urnebesnih ovacija poklonio publici te napustio pozornicu.
Neki su mislili da je nastupa već kraj pa su se zaputili prema izlazu, dok je većina publike i dalje ustrajala pod pozornicom i željela burnim ovacijama dozvati sastav natrag. Njihovo strpljenje bilo je nagrađeno i sastav se vratio na pozornicu, za posljednji čin večeri, da bi takvo oduševljenje i podršku nagradio još jednim, sasvim posebnim bisom. Taj se našao u izvedbi odlične “What It’s Gonna Be?” (Silent Knight), koja je odsvirana prvi i posljednji put na cijeloj turneji, posebno samo za publiku u Muffathalle. Taj posljednji bis večeri odsvirali su bez ikakvih uvoda, a i konačan oproštaj obavili su posve na brzinu. Publika je i nakon što su već napustili pozornicu pokušavala iznuditi još kakav bis, toliko je snažno bilo njihovo oduševljenje. I sam sam bio potpuno oduševljen cjelokupnom izvedbom, ponajprije nevjerojatnom uigranošću sastava i ludom atmosferom koja je prožimala dvoranu od pozornice do šanka. Budući da sam sastav te večeri uopće prvi put vidio na djelu, ne mogu ga usporediti s nekim drugim nastupima, ali uvjeren sam da je ovaj nastup bio među njihova tri najbolja na cijeloj turneji. I što se tiče ozvučenja, ovo je bio koncert samih natprosječnosti. Osim na početku, kad su se klavijature nešto slabije čule, Saga su demonstrirali pravi zvučni perfekcionizam. I rasvjeta je bila vrhunski izvedena, a svjetla su dobro uhvatila svaki pokret glavnog aktera večeri i njegovih suboraca. Nastup se snimao, pa je za očekivati da će nešto od te večeri jednom izaći u obliku koncertnog CD-a ili DVD-a.
Možda će se nekome ovo čitati kao previše ljubiteljski oduševljeno, ali nastup Sage, a time i Sadlerov oproštajni koncert, bio je u mojim očima i ušima fenomenalno dobar, gotovo čista perfekcija. Time je nadmašio čak i moja najveća očekivanja i mogu ga s lakoćom staviti uz bok lipanjskom nastupu Genesisa u Beču kao najboljem nastupu kojem sam ove godine prisustvovao. Što se tiče protoka iskrene komunikacije i energije između benda i publike, to je nedvojbeno ovogodišnji pobjednik u kategoriji ove godine posjećenih koncerata. Michael se oprostio na idealan, nadasve dirljiv način i unatoč tome što njegov oproštaj nije bio tužan, zacijelo će mi nedostajati u daljnjem izričaju sastava. Svaki eventualni sljedeći koncertni susret sa Sagom nipošto više neće biti isti. Interpretacije njihovih klasika bez Sadlerova vokala uopće ne mogu zamisliti. Po mom je mišljenju svaki njegov nasljednik automatski osuđen na to da živi u dugoj Michaelovoj sjeni i onome što je on predstavljao za Sagu. Zato iz srca ufam da će se jednom, po mogućnosti što prije, vratiti i sa svojim vjernim sljedbenicima, kakvih ima malo današnjih progresivnorockerskih sastava, ponoviti još niz ovakvih večeri kakva je bila ova prva zgoda s njegovim sada već bivšim sastavom.
tekst: Peter Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
THE URGE:
1. Come Back To You
2. Better Off 3. Where Do We Go
4. She Made Me Do It
5. Forever And A Day
6. Revolution
7. Lonely Road
8. Blue Steel
—bis—
9. Fall Down
SAGA:
1. Always There (intro)
2. The Interview
3. That’s As Far As I’ll Go
4. You’re Not Alone
5. I’m Okay
6. Can’t You See Me Now
7. Book Of Lies
8. The Perfectionist
9. Drum solo
10. The Flyer
11. Entracte
12. Mind Over Matter
13. The Security Of Illusion
14. Time’s Up
15. Scratching The Surface
16. We’ve Been Here Before
17. On The Air
18. On The Loose
19. Careful Where You Step
20. 10,000 Days
21. Wind Him Up
—bis 1.—
22. Humble Stance
23. Don’t Be Late
—bis 2.—
24. What’s It Gonna Be?
Galerija slika
