Depeche Mode (predgrupa: Hælos)
Zagreb / Arena Zagreb / Hrvatska
nedjelja, 23. 7. 2023.
Depeche Mode su se ove godine vratili s novim studijskim albumom. Petnaestim po redu. Zove se »Memento Mori«. Snažan dostignuće! Nabijen glazbenim sadržajem koji je već gotovo poslovično eklektičan. I? Najslađim. Novom poetskom snagom Martina Gorea! Godine lete, a ovaj je album legendarne glasnike synth popa i synth wavea osamdesetih, koji su danas često gotovo ambijentalna alternativnorockerska formacija, nekako pretekao, iako je od prethodnika »Spirit« (2017) prošlo čak šest godina.
Godine 2022. glazbenu je javnost zahvatio pravi šok, kad je poput groma iz vedra neba stigla vijest da je u samo 61. godini preminuo jedan od osnivača skupine, Andrew Fletcher. Čovjek bez kojeg je sliku skupine zapravo nemoguće zamisliti. Tako su se Depeche Mode iznenada i bez ikakvih planova pretvorili u dvojac Martin Gore / Dave Gahan. Dvojici muškaraca, dakle, nije ni na kraj pameti bilo da bi skupinu zaustavili. Naprotiv. Počeli su stvarati novi materijal i nastao je album »Memento Mori«. Album svijesti o prolaznosti, o neizbježnosti smrti koja nas prije ili kasnije ipak posjeti. Jednog za drugim. Njihovu preminulom suborcu nije sadržajno posvećen samo najnoviji album (zajedno s naslovom), nego i cijela nova koncertna turneja.
S tim su Depeche Mode krenuli već krajem ovogodišnjeg ožujka po SAD-u. U vrijeme službenog izlaska novog studijskog albuma. Nakon završetka kraćeg američkog dijela slijedi jednomjesečna stanka, a u svibnju njezin nastavak na europskom tlu. Piše se 23. 7. 2023. Tu je Zagreb. I Arena! Ukupno peti posjet hrvatskoj prijestolnici u izvedbi Depeche Mode. Opet na posve rasprodanom koncertu. I opet u Areni. Treći put zaredom. Zadnji su put ovdje nastupili prije nešto više od deset godina. U sklopu tadašnje “Delta Machine” turneje. Sat je otkucao 19.45! Euforija. Ljudi hrle sa svih strana prema Areni. One koji su već ušli u nju u tom su vremenu zagrijavali britanski trip-hoperi Hælos, koji su nastupili u ulozi predgrupe. Svoj su nastup iskoristili, među ostalim, i za predstavljanje najnovijeg materijala koji će naći svoje mjesto na nadolazećem novom studijskom albumu “Where We Bring Our Burdens«. No, imali smo drugih obaveza pa skupini nismo posvetili vremena.
U devet navečer dočekali smo Depeche Mode. Simboliku imena ikonske skupine sada dopunjuje i kombinacija slova DM (Dave/Martin). No ovaj je put prednost dobilo slovo M. Pozornica je dakle u znaku slova M. Dvostrukog slova »M«. Kulisa. U pozadini nove minimalističke scenografije pred projekcijskim platnima nalazi se slovo M. Oduvijek je to bio jedan od najprivlačnijih elemenata skupine. Da trikovima potpunog minimalizma postiže izniman učinak simbolike i njezine poruke. »Memento Mori« dakle. Mračan uvod, s minimalnom rasvjetom. Na razini kabaretske crvenine. Dvorana podivlja. Na pozornici su! Martin Gore, dugogodišnji koncertni suputnik skupine Peter Gordeno (dok je u bendu bio Fletch, uglavnom je pokrivao linije Alana Wildera, a inače prihvati i bas gitaru), pa bubnjar Christian Eigner. Nedugo zatim na pozornicu je stupio i upečatljivi i nezamjenjivi vokalist Dave Gahan. Divovski i prostrani cat walk ni ovaj put naravno nije izostao. Uvodno se koncert otvara najnovijim točkama albuma »Memento Mori«, to jest posebno mračnim My Cosmos Is Mine te singlom Wagging Tongue, a publika prvi put izdašnije oživi kad Gahan skine sako i Depeche Mode započnu izvedbu hita Walking In My Shoes s albuma »Songs of Faith And Devotion« (1993). Grabežljivi refren vodi publiku u svojevrstan trans! Upravo pri njegovu kraju Gahan prvi put iskoristi cat walk i u samo nekoliko sekundi vrlo se brzo dokotrlja do njegova ruba. Pritom ozbiljno zuri preda se, načas zatvori oči, zatim prvim redovima ispred catwalka uputi prolazni osmijeh, ekspresno se okrene i otrči s catwalka natrag u utrobu pozornice. Slijedi četvrta točka, kod koje se i pozornica napokon budi u više reflektorske rasvjete. Tu je izuzetno popularna klasika i hit s albuma »Ultra« (1997) It’s No Good, uz koji se kočnice u dvorani konačno otpuštaju. Energija je izvanredna. Kamo god okreneš pogled. Prostrani ocean podignutih ruku. Dokle seže pogled. Gahan je gospodar ceremonije. Nevjerojatna je figura. Energije ima napretek, a na pozornici je karizmatični vokalist izvodio prave male piruete, iskorištavajući plesni ritam glazbenog sadržaja svoje ikonske skupine te svojim jedinstvenim pristupom zabavljao publiku uz beskrajne plesne poze i manevre. Bilo ga je posvuda, čas na krajnjem lijevom, čas na krajnjem desnom dijelu pozornice. Publika mu je doslovno jela iz ruke. A svi ti naparni i huliganski pokreti? Nikako ne izostaju iz njegova repertoara. Onaj karakter nestašnih dečki kojim su Depeche Mode osvojili osobito albumom »Violator« (1990) ostaje jasan i prisutan. A utjelovljuje ga Dave. I bend je ostao kod »Ultre«. S iznenađujućom integracijom skladbe Sister Is Mine.
Setlista je ovaj put bila posebno zanimljiva. Skupina je u njoj posvetila više pozornosti razdoblju od albuma »Violator« nadalje. Osobito je više pažnje dobio izvrsni »Songs of Faith And Devotion«, koji ove godine obilježava 30 godina od izlaska. Tako je skupina u nastavku s ukupno četiri točke izvedene s tog albuma ne malo iznenadila i integracijom još jedne klasike s tog albuma. Bila je to In Your Room. Osamdesete su dakle ovaj put blago potisnute u drugi plan. S tog stajališta skupina zaslužuje lagani prijekor, jer je album »Some Great Reward« (1984) posve previđen. Nisu se prihvatili ni People Are People, što je blago drsko. No to je umjetnička sloboda koja je posve tvoja. Depeche Mode su ipak prizvali sjećanje na ne tako davne godine albuma »Sounds Of The Universe« s blještavim hitom Wrong te »Playing The Angel« s kojeg su izveli čak tri točke (Precious, John The Revelator i A Pain That I’m Used To).
Još u prvom dijelu koncerta skupina je podigla publiku na noge kad je ispalila nekoliko metaka s apsolutnim katalizatorom albuma »Construction Time Again« (1983), pjesmom Everything Counts, koju bi očekivao pri kraju setliste ili u obaveznom bisu, kako je to bio običaj skupine još od davnih vremena turneje 101. No vremena je premalo, a materijala previše da bi se zadovoljili svi apetiti i želje.
Martin Gore, jednako kao i Dave Gahan, zadržava izvrsne vokalne karakteristike. Za svoje godine. Oba su vokala na kilometar prepoznatljiva i prava suprotnost, što je skupina od samog početka djelovanja s guštom iskorištavala. I tako ostaje. Tako je uslijedio dio u kojem je Dave malo ohladio glasnice i posjetio backstage. Vokal je preuzeo Gore i prihvatio se intimne klasike s albuma »Ultra«, Home. Bez Gahana na pozornici ostao je i u nastavku. Što je slijedilo? Prvi put na turneji? Drugi put doista. I to ne baš česta pratilja koncertnih setlista skupine? Izvedba akustične verzije hita Strangelove s albuma »Music For The Masses« (1987), koji je otpjevao sam Gore. Na pročelju catwalka, opasan polu-akustičnom gitarom, a podršku mu je u pozadini pružao Peter Gordeno. Skupina je tu skladbu na aktualnoj turneji do dolaska u Zagreb odsvirala samo jednom. Na koncertu u Berlinu. Je li Gore znao ili ne što ga čeka u nastavku, nije ni važno, ali djelovao je znatno iznenađeno. Na neki način pomalo šokirano. Gahan i Eigner su mu naime donijeli na pozornicu rođendansku tortu, jer je čovjek upravo u Zagrebu na taj dan navršio okruglih 62 godine. Crni baloni. U suglasju s mračnom pozom skupine.
Slijedi nastavak s najskočnijim i najglazbenijim trenutkom albuma »Memento Mori«! To je prvi i vodeći singl tog albuma, odnosno skladba Ghosts Again. Odličan komad s vrhunskom video režijom Antona Corbijna i novi kandidat za evergreen. A za njim je već teško nadmašivi I Feel You, uz koji je divljao ne samo parter, nego opet i cijela tribina. Dakle oko 20.000 glava velika masa. Depeche Mode se na koncertima pretvore u rockerskiju skupinu. Ne samo da Gore vrlo rado koristi svoju seriju vintage gitara – pa, budimo precizniji – vrlo rado svira na njima, tu su već lijepi niz godina na pozornici i pravi bubnjevi s pravim bubnjarom. A I Feel You je jedan od onih trenutaka u kojima se mnoštvo decibela na koncertu izrazito poveća.
Posebno emotivnu točku donio je na pozornicu World In My Eyes! S fotografijama mladog Andrewa Fletchera na prostranim projekcijama u pozadini. Bilo je jasno kome je ta skladba s albuma »Violator” posvećena, što je na kraju njezine izvedbe i uzvikom posvete preminulom suborcu potvrdio i sam Dave Gahan! Uključe se brisači, netko okrene ključ u kontaktu za paljenje motora. Da. Hit s albuma »Black Celebration«, Stripped, s izrazito mračnom kulisom, gdje je prizor zaogrnula crvenina. Izniman komad i klasika koja je razveselila osobito čvrst broj Abrahamovaca, koji su svoje tinejdžerske godine proveli listajući časopis Bravo i u vremenima kad je miješao karte glazbenih ljestvica osamdesetih, i taj hit. Nota nostalgije bila je izvanredna.
Kad se skupina pri kraju regularnog dijela prihvatila razbuktalog momenta s albuma »Playing the Angel« skladbom John The Revelator, Dave Gahan je još jednom uprizorio sve majstorstvo izvanrednog frontmena i s vrlinama iskorištavanja prostrane pozornice, koju svojom scenskom predstavom majstorski vlada, dobro raspalio publiku te je pripremio za sam vrhunac večeri. Atmosfera je postala do krajnosti nabijena pucketanjem iskri. I tu je. Dugo očekivani Enjoy The Silence. U produljenoj verziji i s kraćim dijelom u kojem je u izlaznom produljenom instrumentalnom dijelu svoje majstorstvo pokazao i bubnjar Christian Eigner. Energetskih silnica i vibracija koje su se u tim trenucima oslobađale kroz prostore Arene nekoliko riječi ne može opisati. Možda najviše govori ovo. Izvanredno. Tada shvatiš koliko je zapravo divovska skladba Enjoy the Silence. Pogotovo kad ti žmarci jure po tijelu.
Slijedi završnica. I već je uvodna točka donijela iznenađenje. Izvedba akustične verzije klasike s albuma »Songs Of Faith And Devotion«, Condemnation, koja nije bila u regularnom dijelu setlista od 2001. Izveli su je zajedno na pročelju catwalka Martin Gore i Dave Gahan. Kao pravi duo. A Dave je upravo u toj intimnoj verziji komada, za koji je karakteristično (poslušaj izvornik) prepredeno koketiranje s elementima gospela, još jednom na vrhunski način pokazao svoju vokalnu izvanrednost i jedinstvenost. Rijedak trenutak razigranosti bend si je priuštio izvedbom jedine skladbe s prvijenca »Speak & Spell« (1981). Pogodili ste. Prepredena synth pop zgibanka izvedena iz rock’n’roll okosnice, Just Can’t Get Enough, podsjeti na izvanredne skladateljske talente skupine, još u samim počecima njezine formacije. No to još zdaleka nije vrhunac bisa. Slijedi jedna od najjačih kompozicija kad usporediš cjelokupni opus skupine. Never Let Me Down Again, kojom Depeche Mode odvedu u novo ludilo svoju glazbenu masu zagrebačke Arene, a točku na i za apsolutni finale dobrih dva sata dugog druženja stave još i s Personal Jesus!
Nakon viđenog i doživljenog ostaje jedno. Dave i Martin, odsad duo Depeche Mode. Jesu i ostaju izvanredni. Po prikazanoj formi, žaru i strastima. Skupina ne prestaje fascinirati. U svojoj mračnoj prirodi, koja se ipak temelji na izvanrednoj ritmici, kojoj se slobodno prepuštamo već punih 42 godine otkako je izašao njihov studijski prvijenac. A priča se za Depeche Mode ne zaustavlja. S ovakvom formom i fokusom, kakvu su Dave i Martin s ekipom pokazali na ponovnom posjetu Zagrebu, još dugo neće.
Autor: Edita Klemen & Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik & Edita Klemen (br. 41-44)
Setlista:
1. Speak to Me (Outro)
2. My Cosmos Is Mine
3. Wagging Tongue
4. Walking in My Shoes
5. It’s No Good
6. Sister of Night
7. In Your Room (Zephyr Mix)
8. Everything Counts
9. Precious
10. My Favourite Stranger
11. Home
12. Strangelove (akustična verzija – Martin Gore na vokalu)
13. Ghosts Again
14. I Feel You
15. A Pain That I’m Used To (Jacques Lu Cont Remix)
16. World in My Eyes (posveta Andrewu Fletcheru)
17. Wrong
18. Stripped
19. John the Revelator
20. Enjoy the Silence
—bis—
21. Condemnation (akustična verzija)
22. Just Can’t Get Enough
23. Never Let Me Down Again
24. Personal Jesus
