Izdavač: InsideOut / Sony Music
Datum izlaska: 19. 5. 2023.
Produkcija: Steve Howe
Trajanje albuma: 63.35 min
Žanr: Progressive Rock
Ocjena: 7.0/10
O tome koliko kredibiliteta imaju sastavi koji su ostali bez svih originalnih članova već je prolivena podosta tinte, no rasprava o tome nikad neće biti zaključena. Žilavi engleski progresivci Yes nastavili su nakon smrti posljednjeg originalnog člana Chrisa Squirea stvarati novu glazbu i nastupati uživo, što je navodno bila posljednja želja spomenutog kultnog basista.
Kao novi šef benda nakon Squireove smrti nametnuo se dugogodišnji gitarist Steve Howe, koji je uz vođenje zvučne orijentacije preuzeo i nadzor nad produkcijom. Nakon jednako preranog odlaska dugogodišnjeg bubnjara Alana Whitea 2022. godine, koji je od 1972., unatoč brojnim izmjenama, bio jedini stalni član, Yes su izgubili još jednu poveliku dozu kredibiliteta i manje-više ‘mutirali’ u Howeov prateći bend. Na Whiteovo mjesto prije snimanja novog albuma došao je njegov prijatelj Jay Schellen , koji je u prošlosti bubnjao za sastave Asia, Circa, World Trade, Hurricane i Unruly Child, što znači da mu se glazbeni spektar proteže od prog rocka i AOR-a do hard rocka i heavy metala.
Nakon izlaska za uobičajene Yes prilike prilično prosječnog “The Quest” (2021., RockLine recenzija), što inače vrijedi za sve njihove albume nakon posljednjeg odlaska originalnog pjevača Jona Andersona, legendarni su se progresivci ponovno vratili u studio i snimili novo djelo naslovljeno “Mirror to the Sky”, posvećeno Whiteovu sjećanju, koje u mnogočemu nastavlja ondje gdje je stao njegov prethodnik. I ovaj je album, slično kao “The Quest”, svojevrsna mješavina dobrih i loših ideja te čak jednog ili dva pozitivna iznenađenja. Skladateljski rezultati pod ravnanjem često diktatorski raspoloženog Howea i njegova ‘miljenika’ na glavnom vokalu Jona Davisona, kojeg često zanese u akustične i gotovo pop vode, tako se kreću od pohvalnih do ispodprosječnih.
Nerazumljiva je pogotovo uloga dugogodišnjeg klavijaturista Geoffa Downesa, koji je na “Mirror to the Sky” često posve neprimjetan, odnosno nečujan. Koliko je za to odgovoran Howeov tradicionalni nezasitni ego, veliko je pitanje, no u produkciji su klavijature uglavnom u ‘drugom planu’, dok često generični orkestralni aranžmani tek rijetko uvjere. Srećom, Downes se barem prestao mučiti povremenim oponašanjem slavnog prethodnika Ricka Wakemana, čime si je radio medvjeđu uslugu. Howeov gitaristički pristup u jesen njegova života ostaje konzervativno rigidan i predvidljiv, što je na neki način čak i dobro, jer je uz Davisonovu tradicionalnu ‘anđeosku’ boju glasa jedini razlog zbog kojeg suvremeni Yes uopće još podsjećaju na Yes. Davisonovi tekstovi nažalost i dalje često ispadaju ‘sirasto’ i kao neki usiljeni pokušaj dokazivanja više unutarnje duhovnosti i otkrivanja metafizike, što je u Andersonovoj režiji ispadalo puno uvjerljivije.
Uvodna skladba “Cut From the Stars”, koju je navodno nadahnuo Davisonov posjet američkom nacionalnom parku Joshua Tree i koja je izašla i kao singl, prilično je generična tvorevina i nešto za kategoriju ‘srednja tuga’, ako već ne za potpuni zaborav – nekako u maniri većine skladbi s prethodna dva studijska albuma. Bolje ispada “All Connected”, koja je barem malo eklektičnija kompozicija sa solidnim vokalnim harmonijama između Davisona i basista Billyja Sherwooda, iako su klavijature opet jedva čujne, a Howeova gitarska dominacija ponovno vapi u nebo.
Za prosječni “Luminosity” bend je morao posve iznova stvoriti središnji aranžman jer se Howeu, koji ovdje svira autoharfu, nije svidjela izvorna verzija. Nije pomoglo, jer središnji, vokalno usmjereni dio ispada prilično dosadno, dok skladbu od potpunog debakla spašava ponajprije završni instrumentalni dio s Howeovim citrama, iako je riječ o srodnom, starom triku koji je gitarski majstor na sličan način, ali s pedal steelom, iskoristio na “Relayer” (1974.) klasiku “To Be Over”. Središnji aranžman na “Living Out Their Dream” zvuči kao da je stvoren za sastav Asia, što nije iznenađenje jer je u nastajanju te brzo zaboravljive skladbe sudjelovao Downes, koji je s klavijaturama opet gotovo posve neprimjetan. Sve do naslovne skladbe, to jest “Mirror to the Sky”, dugogodišnji sljedbenici Yesa nemaju baš puno razloga za zadovoljstvo novim albumom.
Naslovni, gotovo 14-minutni ep jedan je od rijetkih trenutaka na “Mirror to the Sky” kad Yes doista uspije stvoriti vrlo dobru kompoziciju ugodnih aranžmana, inteligentnih vremenskih prijelaza i zanimljivih instrumentalnih dionica, koja je gotovo na razini ‘starih dobrih vremena’ i na kojoj se pomalo ‘probude’ i Downesove klavijature. Howeove gitarske dionice opet su te koje usmjeravaju cijeli ep, ponajprije u instrumentalnim dionicama, dok su im se vokalne harmonije ovaj put vrlo dobro posrećile. Ovdje za promjenu nema mjesta dosadnim trenucima, a bend zvuči kao da je nakratko pronašao izvor mladosti. Ni središnja orkestralna dionica ne ispada loše, što je još jedno lijepo iznenađenje. Konačni rezultat možda je čak i najbolje dosadašnje djelo Davisonove ere Yesa i jedan od rijetkih trenutaka kad bi Squire i White mogli biti ponosni na svoje glazbene suborce, da su se mogli vratiti u svijet živih.
“Circles of Time” tipična je Davisonova akustična balada, što znači da iza sebe ne ostavlja neki dublji trag. Ironično je da su Davison i Howe autori i najboljih i najgorih stvari na “Mirror to the Sky”. Za njih srednji put očito otpada i često idu iz jednog ekstrema u drugi. “Unknown Place” ubraja se među najbolja ostvarenja na albumu i jedan je od krajnje rijetkih trenutaka na njemu u kojima bend čak pokazuje nešto inovativnosti, što vrijedi i za mjestimice pomalo šaljive vokalne harmonije. To je od početka do kraja još jedna strogo gitarski usmjerena skladba koju ne kvari ni vokalni duet Davisona i tradicionalno ‘brundajućeg’ Howea. Živahnim dionicama na Hammond orguljama pomalo se ‘probudi’ i Downes te pridonosi tome da sve zajedno doista zvuči kao rezultat garanja cijelog benda. Sherwoodove bas-linije više puta očito povuku na tehniku njegova pokojnog ‘učitelja’ Squirea, dok Shellen dokazuje da se dobro snašao u ulozi Whiteova nasljednika.
Nažalost, obje završne skladbe koje je stvorio Howe, to jest “One Second Is Enough” i “Magic Potion”, spadaju među (pod)prosječne stvari za uobičajene Yes prilike, kao da im je na kraju opet nestalo inspiracije. “One Second Is Enough” podsjeća na ‘zaboravljenu’ dionicu suite “Fly From Here” s istoimenog albuma, što znači da je riječ o kolažu na brzinu nabacanih ideja bez prave glave i repa. “Magic Potion” bi bez Davisonova vokala mogla biti Howeova solo skladba, jer je posve protkana njegovom nekoć svježom i inovativnom, a u 2023. već posve okoštalom ‘apalačkom’ gitarskom tehnikom. Bez instrumentalnog uloška konzervativnog gitarskog majstora “Magic Potion” ispao bi kao generični pop rock ili u najboljem slučaju art pop. Na Howeovim solo albumima obje bi spomenute završne skladbe ispale posve pristojno, no kao Yes skladbe toj legendarnoj skupini nikako ne mogu biti na ponos.
“Mirror to the Sky” je, u dobrom i lošem, svojevrstan logičan nastavak svog prethodnika “The Quest”, što znači da je riječ o još jednom albumu prosječne kvalitete koji će podijeliti sljedbenike kultnih engleskih progresivaca. Tko ne voli vladavinu Howeovih u posljednja dva desetljeća često rigidnih gitarskih ‘masturbacija’, neka slobodno zaboravi na slušanje novog albuma. “Mirror to the Sky” bilo bi naprosto brutalno uspoređivati s najboljim ostvarenjima Yesa iz sedamdesetih, jer u tom pogledu spada barem dva razreda niže. To je još jedan Yes album koji bi si trebali priuštiti samo najodaniji pristaše, ponajprije svi oni koji manje razvikane Yes albume poput “Union” (1991.) i “Open Your Eyes” (1997.) ne ubrajaju među loša ostvarenja i nisu bili razočarani onim što je izašlo nakon Andersonova odlaska. Svi ostali neka poslušaju samo naslovnu skladbu i “Unknown Place” i uvjere se da je u inače osijedjelom i već poštenno ‘razmrcvarenom’ tijelu Yesa, koje su davno napustile i posljednje ‘rodne stanice’, ipak ostalo nešto volje za život.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Cut from the Stars (5:25)
2. All Connected (9:02)
3. Luminosity (9:04)
4. Living Out Their Dream (4:45)
5. Mirror to the Sky (13:53)
6. Circles of Time (4:49)
dodatne skladbe (dodatni CD – limitirana verzija):
1. Unknown Place (8:15)
2. One Second is Enough (4:04)
3. Magic Potion (4:08)
Postava:
Jon Davison – vokal
Steve Howe – električna gitara (Fender Stratocaster kroz analogne pedale)
Geoff Downes – Hammond
Billy Sherwood – bas-gitara, prateći vokal
Jay Schellen – bubnjevi, udaraljke
Gostujući glazbenici na singlu Cut from the Stars:
FAME’s Studio Orchestra (uvod, dio skladbe između 3.02 min i 3.15 min) pod ravnanjem dirigenta Olega Kondratenka
