Lokacija: Beč / Ottakringer Brauerei / Austrija
Datum: 04.04.2014
Tako neobičnu i nezgodnu lokaciju kao što je bečka pivovara Ottakringer Brauerei za nastup Stevena Wilsona, progrockovskog inovatora, multiinstrumentalista, pjevača i šefa kultne grupe Porcupine Tree, ne bi mogli zamisliti ni u snu. Zakleti asket Wilson vjerojatno ni sam nije očekivao da će nastupiti usred starog dijela velike bečke pivovare, koji je preuređen posebno za razne koncertne događaje. Jedini nastup Stevenova benda na aktualnoj turneji koji se odvijao u stojećem formatu bio je smješten u preuzak prostor, jer se usred rasprodanog prostora u nagurnanoj gomili skoro nije moglo disati, pa je svaka zaliha ispumpanog kisika u nastavku koncerta bila iznimno dragocjena. Dobar pogled na bend, osim nezgodno postavljenih stupova, koji su spriječili razvlačenje cijelog platna i time učinkovitije studijske projekcije, otežavali su i dvometraši, kojih je te večeri bilo dovoljno da od njih složiš košarkašku ekipu.
No, ako se zanemare svi prethodno nabrojani negativni aspekti ove koncertne večeri te se radije posvetimo svim pozitivnim događajima, kojih je bilo bitno više, nema baš nikakvog razloga za durenje, jer je Stevenov izuzetno uigrani bend priredio fantastičan nastup na svim razinama te posve opravdao, ako već ne i nadmašio velika očekivanja svojih vjernih sljedbenika, koji su tijekom koncerta više puta pokazali izuzetnu potporu. Stevenova ekipa glazbenih velemajstora te je večeri odsvirala gotovo cijeli novi album »Hand. Cannot. Erase« (2015), koji je i kroz razne projekcije pripovijedao potresnu priču o usamljenoj i zaboravljenoj djevojci iz Wilsonova koncepta.
Bosonogi maestro Steven i njegova pratnja pojavili su se na pozornici nakon iznimno dugog ambijentalnog uvoda, koji se razvio u instrumental »First Regret« i potom u »3 Years Older«, jednu od najboljih skladbi s albuma »Hand. Cannot. Erase«. Steven je većinu nastupa proveo pred mikrofonom i uz električnu gitaru, gdje mu je društvo u ulozi glavnog gitarista pravio virtuozni manijak Guthrie Govan (The Aristocrats, ex-Asia), koji se ni tijekom tehnički zahtjevnijih dionica pojedinih skladbi u gitarskom improviziranju i varijacijama nije raspištoljio ni upola koliko je to uobičajeno za njegove otkačene samostalne projekte. Govana će s početkom američke turneje zbog njegovih obveza prema bendu The Aristocrats mijenjati Dave Kilminster (Roger Waters). Na bas-gitari i chapman sticku podupirao ga je kultni basist/pjevač Nick Beggs (Kajagoogoo, Steve Hackett), koji je Wilsonu iznimno učinkovito pomagao i kod pratećih vokalnih harmonija.
Wilson u svoje bendove prima samo najbolje dostupne bubnjare, a Marco Minnemann (The Aristocrats, Joe Satriani), kojeg će u nastavku turneje, za američke datume, zamijeniti Craig Blundell (Pendragon), zasigurno spada u kategoriju trenutačno najuzbudljivijih bubnjarskih velemajstora. Minnemannn, nesuđeni nasljednik Mikea Portnoya u Dream Theater (na audiciji je bio drugi među glavnim kandidatima za novog bubnjara), svojom je energičnošću i tehničkom superiornošću oduzimao dah gotovo pri svakoj prilici. Klavijaturistički virtuoz Adam Holzman (u karijeri je surađivao s čitavom hrpom cijenjenih glazbenih imena predvođenih Milesom Davisom) pak je svojim jazzističkim pristupom sviranju tipki više puta dokazao da mu nije nikakav problem mijenjati melotron, zvuk hammond orgulja i elektroničke teksture, čime je te večeri, zbog eklektičnosti Wilsonova stvaralačkog opusa, imao priličan posao.
S naslovnom skladbom, dakle »Hand Cannot Erase«, doživjeli smo i prvi poprockovski trenutak večeri, dok je jedan od vrhunaca bila »Routine«, inače Stevenova najdraža skladba s »Hand. Cannot. Erase«, gdje nas je uz odličnu izvedbu oduševila i inovativna te potresna animacija. Iako je Steven te večeri odsvirao gotovo cijeli novi album (izostavili su samo skladbu »Transcience«), naravno nije zaboravio ni na prošla dostignuća svoje karijere, što je za početak pokazao odlično odsviranom verzijom »Grace For Drowning« (2011) standarda »Index«. Prvo iznenađenje večeri pak je bila neočekivana izvedba dojmljive Porcupine Tree klasike »Lazarus« (album »Deadwing«, 2005), jer gotovo nitko pod pozornicom nije očekivao da će Steven te večeri izvoditi bilo što iz svoje ‘matične’ grupe, koju je na neko vrijeme ‘zamrznuo’.
Dvorana je poludjela i na sljedećoj skladbi, poslastici »Harmony Corine« s albuma »Insurgentes« (2009), koju je Steven najavio kao tvorevinu koja je djelomično inspirirana new wave glazbom osamdesetih, koju je u tinejdžerskim godinama jako rado slušao (i još je uvijek rado sluša). Među bendovima koje je tada puno slušao spomenuo je i Beggsove Kajagoogoo te velikom pozitivcu i majstoru bas-gitare, koji je ujedno i odličan pjevač, time izmamio veliki osmijeh. Stevenova družina pobrinula se za iznimno lijepa iznenađenja i u oba dodatka.
U prvom su nas iznenadili s »The Raven That Refused to Sing (And Other Short Stories)« (2013) standardom »The Watchmaker«, gdje je neko vrijeme zavladalo pravo fantazmagorično ozračje, dok je uz izvedbu Porcupine Tree poslastice »Sleep Together« (album »Fear Of a Blank Planet«, 2007) ponovno poludjela cijela dvorana, osobito ženski dio publike, koji je uz elektroničke ritmove pri prvoj prilici pokazao i poneki plesni pokret, što na koncertu progresivnorockovskog izvođača (Wilson, koji ne voli glazbeno ‘etiketiranje’, većinu svojeg stvaralačkog opusa inače radije naziva konceptualnim rockom) baš i ne doživiš svake večeri.
Majstor Wilson i njegovi virtuozni drugari svoj su nastup zaključili epskom srhljivkom »The Raven That Refused to Sing«, koja je također bila među vrhuncima ove večeri potpunog ambijentalnog razmaženosti. Potresna grafička projekcija dodatno je produbila mračno završno činjenje, iako se na ovom mjestu treba malo požaliti da se na obje skladbe s »The Raven That Refused to Sing« pomalo nedostajao instrumentalni doprinos na ovoj turneji odsutnog puhača Thea Travisa (Soft Machine Legacy, Gong). Naravno, to ni izdaleka nije utjecalo na vrlo pozitivan završni dojam, koji dugo nakon završetka ove divne koncertne večeri nije popuštao, tako da je poslije bilo poprilično žaljenja što je nastup Stevenova benda, uz konstantno prekrasno ozračje, prošao ekspresno, iako su nas razveseljavali dobra dva sata.
Steven Wilson i njegova prekaljena družina supervirtuoza povela nas je tijekom izvanrednog bečkog nastupa na prekrasno putovanje kroz raznolike zvučne meandre Wilsonova aktualnog studijskog remek-djela te usput priredila još poneko neočekivano iznenađenje iz (recimo to tako) starijih poglavlja njegove glazbene karijere, iako je najstarija izvedba potjecala iz ne tako davne 2005. Tijekom cijelog nastupa mogli smo uživati i u fantastičnom ozvučenju, što je jedan od zaštitnih znakova svih Wilsonovih koncerata, koji mogu poslužiti kao pravi udžbenički primjeri kako u dvorani stvoriti sanjivi zvuk. Pri sljedećem Wilsonovu posjetu Bečlije će koncert nužno morati preseliti u veću i kulturniju dvoranu, jer je Steven kao izvođač, po posjećenosti svojih nastupa, očito već prerastao prostore na razini Ottakringer Brauerei, pa koliko god se razni ‘pivski bratci’ bunili zbog toga.
autor: Peter Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. First Regret
2. 3 Years Older
3. Hand Cannot Erase
4. Perfect Life
5. Routine
6. Index
7. Home Invasion
8. Regret #9
9. Lazarus
10. Harmony Korine
11. Ancestral
12. Happy Returns
13. Ascendant Here On…
—dodatek I.—
14. The Watchmaker
15. Sleep Together
—dodatek II.—
16. The Raven That Refused to Sing
