Autor: Rok Klemše
Fotografije: Nina Grad
Video: Primož Novak
Mjesto: Trainstation Squat, Kranj, Slovenija
Datum koncerta: 10.04.2014
Broj posjetitelja: 200
Bend koji smo ovaj put secirali uživo vjerojatno je zaslužan za daleko najkontroverzniji i najviše »talked about« trenutak koncertne povijesti naših pozornica. Još se i danas priča o koncertu švedskih black metal veličina Watain u Orto baru 2007. godine, a još više o njihovim molerskim majstorijama i aromama (ako ne znaš o čemu je riječ, obavezno pogledaj dokumentarac Dekada smrada). Kao persona non grata Watain ovaj put nisu zasvirali u Ortu, ali su svoj black metal doveli u kranjski Trainstation Squat, koji još nikad nije ugostio tako veliko međunarodno ime. Tome je bila primjerena i posjećenost, koja je već tijekom predbenda, usprkos ranom satu, brojila dobrih dvjesto glava.
Početak koncerta ovaj put je bio skrojen za radnički puk, jer se predbend na pozornicu popeo već u petnaest do osam. Ali usprkos ranom satu, švedski Degial zauzeli su pozornicu poput oluje i odsvirali dobre pola sata paklenog death metala koji spada u krug uppsalskog švedskog death metala (Sarcasm, Graveless, Invidious). Sumještani krvavih nositelja večeri prije dvije su godine izdali svoj prvijenac Death’s Striking Wings, na kojem su pocrnili korijene švedskog death metala, izrasle na bendovima poput Nihilist, te ih zamotali u bogohulnu atmosferu black metala. Degial su dobrih pola sata udarali najzlobnijim, najmračnijim i najzlokobnijim zvukovima u death metalu koje nismo čuli još od ranih Morbid Angel. Četvorka je iznenadila prije svega ubojitim gitarskim rifanjem, gitarski dvojac je rifova nasuo negdje blizu kultnog promotivnog teksta za Dark Angel ploču Time Does Not Heal, a bezbrojni Degial rifovi pokazali su se kao veliki štovatelji oltarića Altars of Madness. Tehnički odlično potkovan bend uvjerio je još i rušilačkim bubnjanjem, stalnim šumom i atmosferom primjerenom bogohulnom old school death metalu, koju su pojačala zelena i plava svjetla (u trenucima se činilo kao da su nas Degial premjestili u Cthulhuovo podvodno počivalište) te frontmen koji nije izustio ni riječi. Iako su pred kraj Degial postajali pomalo jednolični i ponavljajući, ljepšeg i primjerenije zvučećeg uvoda pred Watain nisu se mogli poželjeti.
Ako su nas Degial odveli u kaos smrti i tame, Watain su svojim nastupom razinu okultnog i bogohulnog podigli još za stepenicu više. Na to je upućivala već glomazna pozornica ukrašena kao nešto iz najgorih noćnih mora Clivea Barkera, s obaveznim rekvizitima poput lubanja, svijeća i kaleža. Duhovni nasljednici legendarnih Dissection prošle su godine izdali svoj peti studijski album, The Wild Hunt, koji je primljen s podijeljenim osjećajima, ali bez obzira na to, Watain su uživo uvijek definicija odličnog black metala. Iz najmračnijih dubina Watain su izvukli najzlokobnije i najdemonskije zvukove, što su dokazali već uvod Night Vision i prva pjesma De Profundis. Šveđani su pod vodstvom karizmatičnog frontmena Erika Danielssona na pozornici izvodili svoj vlastiti ritual, koji je kulminirao polijevanjem krvlju tijekom primjereno naslovljenog Devil’s Blood. Usprkos cijelom cirkusu, ispod svih tih black metal klišeja u Watain se krije nešto više. Brutalne black metal dijelove pune agresije i neobuzdane sirovosti Watain fantastično izmjenjuju s melodičnim, epskim linijama koje uz scensku sliku grupe pružaju upravo transcendentalno iskustvo. Watain su cijelo vrijeme hodali po rubu između primitivnog i eteričnog, a tu granicu činila su upravo odlična gitarska solaža, koja su nažalost često bila odfuškana i posve pretiha, pokopana pod pčelinjim brujanjem rifova i bubnjanjem ritam sekcije, zatrpana brojnim blast beatovima. Watain su bili poput kormilara na rijeci Lethe, koji nas je proveo kroz bezvremenske vode i, lišene fizičkog tijela, ostavio negdje daleko u kaosu vječne tame.
Galerija slika
