Steven Wilson : The Raven That Refused To Sing
Izdavač: K-Scope Records
Godina izdanja: 2013.
Produkcija: Steven Wilson i Alan Parsons
Trajanje albuma: 53.03
Žanr: Progressive Rock / Art Rock
Steven Wilson, ultimativni radoholičar progresivnorockerskog glazbenog pokreta, a kad se ne bavi solo karijerom, i šef kultne britanske grupe Porcupine Tree, producent i sudionik brojnih zanimljivih sporednih projekata, vratio se s novim samostalnim albumom. Taj već gotovo legendarni multiinstrumentalist i pjevač te veliki mecena suvremenog progresivnog rocka, ujedno i veliki ljubitelj staroškolske baštine prog rocka, posljednjih se godina potpuno posvetio solo putu, a rad s Porcupine Tree privremeno odložio na sporedni kolosijek. »The Raven That Refused to Sing (And Other Stories)« naslov je njegova trećeg studijskog albuma i nasljednika remek-djela »Grace for Drowning« (2011). Wilson je na njemu vrlo uspješno spojio producentske snage s legendarnim zvučnim inženjerom i glazbenikom Alanom Parsonsom, koji je, osim što je nekoć bio šef artrockerske grupe The Alan Parsons Project, poznat i kao zvučni inženjer Pink Floydova remek-djela »Dark Side of the Moon« (1973) te važan suradnik pri nastanku klasika The Beatlesa »Abbey Road« (1969) i »Let It Be« (1970).
Time popis prestižnih gostiju koji su s gospodinom Wilsonom sudjelovali u nastanku ovog albuma nipošto nije iscrpljen, što i nije iznenađenje, jer si je poglavar Porcupine Tree posljednjih godina stvorio cijeli niz velikih poznanstava, što se moglo čuti i vidjeti već na prethodnom studijskom izdanju. U ulozi glavnog gitarista našao se bivši gitarist Asie Guthrie Govan, dok na bas gitari, pratećim vokalima i chapman sticku gostuje Nick Beggs (Kajagoogoo, Steve Hackett). Theo Travis, dugogodišnji član canterbury legendi Soft Machine i Gong, priskočio je u pomoć s flautom, saksofonom i klarinetom kao puhač. Gitarist i pjevač Jakko Jakszyk (ex-Level 42, The Tangent, 21st Century Schizoid Band) mjestimice je pridonio prateće vokale.
»The Raven That Refused to Sing« prve je obrise počeo dobivati tijekom turneje albuma »Grace for Drowning«, kad je Wilson nakon povratka u studio počeo mijesiti nove kompozicije, koje su prvotno bile zamišljene za budući album Porcupine Tree. Kasnije se predomislio i zaključio da će ipak radije nastaviti sve uspješniju solo karijeru, koja stilski povlači mnoge paralele s onim što Wilson inače stvara s Porcupine Tree. U usporedbi s izrazito osobnim prethodnikom, koji je prije svega bio uzburkana i nepredvidljiva vožnja kroz različita emocionalna stanja, »The Raven That Refused to Sing«, koji je i za nijansu više jazz-fusionistički obojen, zbirka je skladbi koje pripovijedaju pojedinačne životne priče. Wilsonovi tekstovi, u kojima ovaj put vladaju ‘duhovi prošlosti’, ponovno su inteligentni, nostalgični, prilično duboki i pronicljivi, a prije svega silno ‘životni’ te slušatelju često daju misliti. Odlična naslovnica, koja pomalo podsjeća na Crimson Kinga s unutarnjeg omota legendarnog prvijenca King Crimson, zapravo je zorni odraz tekstova o duhovima koji prevladavaju na »The Raven That Refused to Sing«.
Epska uvodna poslastica »Luminol« divan je hibrid modernog art rocka i klasičnog progresivnog rocka sedamdesetih, koji je Wilsonu, koji je posljednjih godina sudjelovao u reizdanjima brojnih progrockerskih klasika, oduvijek iznimno prirastao srcu. Melankoličan, a ujedno temperamentan zvuk električne gitare neizostavno je povezan sa Stevenovim prepoznatljivim skladateljsko-instrumentalnim stilom, dok valovanja melotrona, ludi varijeti na hammond orguljama u izvedbi Adama Holzmana i Travisova flauta toj uzburkanoj kompoziciji cijelo vrijeme uspješno unose ‘starinski’, trenutačno gotovo pastoralni ambijent. Međudionice eterično obojenih ambijentalnih valova, usred kojih je Stevenov melodični vokal lijepo poduprt hipnotičkim višeglasjima, sadrže i nadasve ukusne simfonijske aranžmane na klaviru. Dramatični valovi melotrona povremeno podsjećaju na zlatna vremena klasičnih King Crimson, jedne od Wilsonovih najdražih grupa. Marco Minnemann pak ima prilično sličan jazzerski bubnjarski pristup kao originalni bubnjar King Crimson Michael Giles. Tekst govori o siromašnom uličnom glazbeniku koji unatoč svojem glazbenom talentu na ulici nastupa od zore do sumraka i po svakakvom vremenu, dok su prolaznici odavno zaboravili da ta osoba uopće postoji, pa je s vremenom postao nekakav duh koji nestaje i ponovno se pojavljuje. Kao i brojne Wilsonove tekstove, i »Luminol« je djelomice nadahnuo stvaran doživljaj, to jest susret s nekim uličnim glazbenikom.
»Drive Home« je melankolična i izrazito eterična balada koja putem teksta na fantazmagoričan način pripovijeda priču o izgubljenoj ljubavi, kad se protagonist jedne večeri vozi autom i odjednom shvati da je njegova partnerica, s kojom je prije samo nekoliko minuta razgovarao, iznenada nestala. Zatim se njezin duh ponovno pojavi i upozori vozača da će ga ‘uvijek podsjećati na ono što se dogodilo te noći’. Trauma zbog gubitka partnerice jednostavno je prevelika, pa je protagonist taj nesretni događaj jednostavno blokirao iz sjećanja, kao da ta žena nikad nije postojala. Riječ je dakle o ženskom duhu i tragičnoj prometnoj nesreći, što znači da je u idealnom suzvučju s tužnom atmosferom usred koje se Wilsonov vokal, osobito tijekom simfonijski aranžiranog refrena, ponovno odlično snalazi u ulozi suptilnog pripovjedača priče. Pojedini akustično-orkestralni aranžmani pomažu u stvaranju potresne atmosfere, dok je Govanov završni gitarski solo pravi melem za tijelo i dušu.
Na »The Holy Drinker« vrlo se uspješno miješaju simfonijski prog rock, prog metal i jazz fusion. To je iznimno složena skladba čiji se tekst vrti oko hipokrizije, prije svega svakodnevnog licemjerja lažnih moralista predvođenih svećenicima i političarima, koji ‘običnim’ ljudima neprestano ‘solje pamet’, umjesto da prvo počiste pred vlastitim pragom. Ovdje osobito oduševljava Travis s ludim improvizacijama na klarinetu, dok ‘metalske’ gitarske pasaže unose potreban bijes i oštrinu koji zrače iz nemoći pred činjenicom da našim društvom vladaju hipokritski pokvarenjaci svih vrsta. Brutalne gitarske pasaže supostvaruju masivne zvučne zidove s višeglasjima, dok se ritam sekcija uspješno kreće između jazzerskih i metalskih ritamskih nijansi. I Wilsonov pjevački pristup ovaj je put do kraja dramatiziran i ljut, što za njega nije baš uobičajeno. Klavijaturne teksture predvođene melotronom i klavirom ponovno su krajnje šarolike i sadrže brojne duhovite improvizacijske ukrase. To vrijedi i za Travisove solističke eksperimente na flauti i nakostriješen sloj hammond orgulja, koji svom snagom prodire kroz pojedine podivljale ritmove. Nakon kraćeg zatišja u završnom dijelu kompozicije nastupa brutalan i posve beskompromisan instrumentalni završetak.
I »The Pin Drop« sadrži fantazmagoričan tekst i atmosferu koja se ovaj put bavi, nažalost, danas više nego aktualnim problemom prazne partnerske veze u kojoj je netko samo zbog osjećaja sigurnosti i društvene potvrde. U ovom je slučaju krivac muškarac koji je ubio svoju partnericu i riješio se njezina tijela u rijeci, dok mu se sad s onoga svijeta usred njegova ludila obraća njezin duh. To je još jedno izrazito složeno remek-djelo brojnih ambijentalnih nijansi, u kojem se raspoloženje praktički neprestano mijenja u skladu s mnogobrojnim vremenskim prijelazima i eteričnim višeglasnim refrenima. Općenito, atmosfera se cijelo vrijeme mijenja između nostalgičnosti i tjeskobe. Travisove saksofonske improvizacije unose jazz-fusionističku eksperimentalnost, dok su gitarske pasaže krajnje izbrušene i idealno se uklapaju u bogato melotronsko valovanje. Pastoralno obojena središnja sekcija sa svojim ‘viktorijanskim’ ugođajem pomalo podsjeća na klasične Genesis, dok su gitarske linije i eterične vokalne harmonije posve samosvojne i najbliže uobičajenom zvuku Porcupine Tree.
»The Watchmaker«, još jedna priča o duhovima, sadrži nježan uvodni dio odsviran na akustičnoj gitari koji se idealno uklapa u Wilsonovu izrazito melankoličnu boju glasa. Tekst ovaj put govori o starom urar koji mu je posao značio sve pa je zbog toga, nesposoban iskazivati osjećaje, potpuno zanemarivao svoju ženu s kojom je živio više od pedeset godina. Zapravo je nikad nije volio i tretirao ju je samo kao nužan privjesak. Na kraju, kad mu je već poprilično dojadila, ubio ju je i sakrio njezino tijelo u podrumu ispod radionice. No nakon pedeset godina zajedničkog života žena ga ne namjerava tek tako ostaviti pa se njezin duh nakon nekog vremena vraća s onoga svijeta i paklenog urara odvodi sa sobom. I ovdje bi se i u tekstu i u uvodnoj akustičnoj sekciji moglo govoriti o određenim ambijentalnim paralelama s klasičnim Genesis i King Crimson, kojima su takve fantazmagoričke priče bile posebno drage početkom sedamdesetih (primjerice skladbe »The Musical Box« i »The Letters«). Pastoralni uvodni dio slijedi orkestralno aranžiran instrumentalni dio protkan flautističkim pasažama, usred kojeg briljira ponajprije Govan s ludim gitarskim improvizacijama, iako mu i ostali virtuozni drugovi pružaju snažnu konkurenciju. Melodramatični ulomci na klaviru i eterična višeglasja uspješno stupnjuju napetu, tajanstvenu i tjeskobnu atmosferu, što znači da gospodin Wilson i njegovi pajdaši dosežu novu razinu aranžerske briljantnosti. Završna sekcija, usred koje osobito blista Nick Beggs sa svojim zveketavim bas linijama, čisti je jazz fusion odmak i stupnjevanje sve jezivijeg ugođaja kad se ženin duh vraća s onoga svijeta da bi obračunao s ‘dragim’ mužem.
Album se zaključuje naslovnom skladbom, to jest »The Raven That Refused to Sing«, još jednim epskim remek-djelom s tekstom o duhovima. Taj je tekst u usporedbi s ostalima na albumu izrazito kontemplativno obojen i na kraju čak ostavlja optimističnu zraku svjetlosti. Glavni protagonist teksta opet je starac, ali ovaj put osoba pozitivne naravi. Taj je starčić naime izrazit nostalgičar koji se mislima neprestano vraća u djetinjstvo, kad je proživljavao najljepše dane svojeg života. Tada se igrao sa sestrom, koja mu je u životu najviše značila i koja je umrla vrlo mlada. Nakon njezine smrti njegov je život postao duhovno bijedan i prazan. Jednog dana starac u vrtu iznenada ugleda tajanstvenog gavrana i prepozna ga kao fizičku manifestaciju duha vlastite sestre, koji se nakon dugih godina vratio s onoga svijeta. Uvjeren je da će, ako gavrana nekako nauči pjevati, ponovno čuti sestrin glas pa će zajedno moći odletjeti na drugi svijet. Sukladno tome atmosfera te lirski prilično duboke skladbe izrazito je melankolična, ali s vremenom, nakon uspješnog stupnjevanja na krhkom klaviru, počinju prevladavati nešto optimističnije i vedrije, već gotovo epske orkestralne nijanse predvođene flautom i melotronom. Wilsonov vokal sa svojom izrazito kontemplativnom naravi ponovno ima čudesnu sposobnost da potrese potencijalno još tako tvrdokornog slušatelja i u njemu probudi brojne već gotovo zaboravljene više emocije.
»The Raven That Refused to Sing (And Other Stories)« Wilsonov je najbolji samostalni album do sada i još jedan u neprekinutom nizu remek-djela suvremenog progresivnog rocka, čime je taj svestrani glazbenik i producent ponovno potvrdio status trenutačno glavnog heroja eksperimentalnih oblika rock glazbe. Tog višeslojnog uratka, koji uz briljantan glazbeni sadržaj krasi i fenomenalna produkcija koja zaslužuje dubok naklon, jednostavno se ne može dovoljno pohvaliti i gotovo je sigurno da će se uskoro svrstati među najveće klasike u povijesti progresivnog rocka. »The Raven That Refused to Sing« već je početkom godine glavni kandidat za najbolji progresivnorockerski album 2013. Stevena u budućnosti čeka vrlo zahtjevan zadatak očuvanja i nastavljanja nevjerojatno uspješnog niza studijskih remek-djela kojima postavlja nove standarde suvremenog prog rocka, no od takvog se majstora uvijek mogu očekivati iznenađenja najljepše vrste.
autor: Peter Podbrežnik
ocjena: 10 / 10
Popis skladbi:
1. Luminol
2. Drive Home
3. The Holy Drinker
4. The Pin Drop
5. The Watchmaker
6. The Raven That Refused to Sing
Postava:
Steven Wilson – vokal, melotron, klavijature, gitara, bas gitara na “The Holy Drinker”
Guthrie Govan – glavna gitara
Nick Beggs – bas gitara, Cheapman stick na “The Holy Drinker”, prateći vokal
Adam Holzman – klavijature, hammond orgulje, klavir, minimoog
Marco Minnemann – bubnjevi, udaraljke
Theo Travis – flauta, saksofon, klarinet
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Jakko Jakszyk – prateći vokal na “Luminol” i “The Watchmaker”
Alan Parsons – gitarski solo na “The Holy Drinker”
autor orkestralnih aranžmana je Dave Stewart, izvedba londonski priložni orkestar