Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Beč (Wien) / Arena / Austrija
Datum intervjua: 14.03.2013
Kontroverzni britanski glam rockeri The Darkness pošteno su promiješali karte 2003., kad je izašao prvijenac »Permission To Land«. Svoj krajnji ekstrem glazbenog ekscesa sastav je dosegnuo dvije godine kasnije s »One Way Ticket To Hell… And Back«. U vrijeme kad su na MTV-ju kraljevali bendovi bezgraničnog dosadnjikavog post-grunge derivata tipa Staind, Nickelback,… The Darkness su svojom “frizurom” neočekivano desantnog šok-principa, koji blagotvorno djeluje na čišćenje i najzatvorenijih sjemenovoda, uz rafiniranu dozu parodije “podmetnuli pokvareno jaje” pop kulturi masovnog zaglupljivanja. Rock ‘n’ roll se s dolaskom The Darkness opet vratio u fokus masa. A morao je puknuti u Velikoj Britaniji. Ne u SAD-u, gdje se stvari u pravilu samo oponašaju pa ih se kasnije, prepakirane, još jednom prodaje glupoj masi.
Nažalost, zabava nije dugo trajala. Bend je 2006. prestao djelovati, a šef benda Justin Hawkins proglasio je zbog iscrpljenosti da se neko vrijeme mora potpuno odreći aktivnosti vezanih uz glazbeni posao. Onda je prošle godine došlo razdoblje u kojem je rehabilitirani Justin (očišćen od svih loših navika) stupio u ozbiljan dijalog s bratom Danom, a oboje su se jednoglasno odlučili ponovno pokrenuti The Darkness. I to u originalnoj postavi s albuma »Permission To Land«.
Rezultat novog zamaha grupe bio je album »Hot Cakes«, objavljen prošlog kolovoza. Nakon prošlogodišnje turneje s Lady Ga Ga i festivalskih nastupa došlo je vrijeme i za samostalnu turneju u ulozi glavne atrakcije, a RockLine je prije bečkog nastupa grupe The Darkness presreo gitarista Dana Hawkinsa i basista Frankieja Poullana, koji su si uzeli vremena i razmijenili s nama nekoliko dragocjenih riječi…
RockLine: Vaš novi studijski album »Hot Cakes« vani je od sredine kolovoza 2012. Kakve su dosadašnje reakcije slušatelja i odjeci?
Dan: Odziv je odličan. Mnogi kažu da je »Hot Cakes« naš najbolji studijski uradak. Našim obožavateljima se stvarno sviđa.
Frankie: Časopis Classic Rock jedan je od rijetkih časopisa koji je o nama u zadnjih deset godina dosljedno pisao pozitivno. U recenziji albuma dodijelili su nam devet bodova od deset mogućih. Za nas je to jako lijepo priznanje.
RockLine: Šef grupe W.A.S.P. Blackie Lawless jednom je rekao da svakih deset godina odraste nova generacija ljubitelja rocka koja otkriva grupe iz prošlih godina. Od vašeg početka do danas prošlo je deset godina. Kako vas prihvaćaju mladi?
Dan: Slažem se s onim što je rekao Blackie. Na naše koncerte danas dolazi više mlađih rockera nego ikad prije. Kad smo počeli, probudili smo zanimanje ponajprije kod tvrdokornih rockera, onih koji su rock već dodobra apsorbirali. Kod takvih koji su u tom pogledu već bili oblikovani i imali izgrađen glazbeni ukus. Vjerujem pak da smo već prvim albumom utjecali i na mladu garnituru slušatelja da nam posvete pažnju. Da poslušaju našu glazbu, na koju je utjecala cijela garda starih rock grupa. Možda ih je upravo slušanje glazbe The Darkness potaknulo da onda istražuju i starije rock grupe. Mnogi obožavatelji kažu nam da smo mi The Darkness razlog zbog kojeg su završili u rock glazbi. Prešli smo okvire popa, kraće vrijeme prošli smo i kroz tu fazu, zapravo fazu nekakvog pop fenomena. Na vrlo kratko. Taj je fenomen našu glazbu približio mladima koji inače nisu slušali rock glazbu, a budući da smo se pojavljivali u kombinaciji s pop glazbom koja se vrti na radiju i televiziji, to je preusmjerilo slušatelje da ponovno postanu pozorniji na rock glazbu. Ista ta skupina ljubitelja naše glazbe nakon sedam godina, tijekom kojih nas nije bilo na sceni, sada je odrasla i može dolaziti na naše koncerte. Ne mogu reći da smo mi The Darkness utjecajna grupa, ali svojom smo prisutnošću potaknuli ljude da se ponovno okrenu rock glazbi.
RockLine: Neki vas doživljavaju kao grupu koja se razmeće, pozira, drugi kao »žur« grupu, a treći su zadovoljni inačicom hard rocka koju zastupate? Gdje biste vi sami sebe svrstali?
Dan: Riječ je o mješavini sva tri, zar ne?
Frankie: Definitivno.
Dan: Sigurno je tu riječ o nekakvom razmetanju, nadalje tu je rock minimalizam,…
Frankie: To što nas smatraju »žur« sastavom donekle proizlazi već iz našeg izbora da se zovemo The Darkness. Riječ je o štosu da smo uzeli nešto negativno i tu negativnost preokrenuli u pozitivu. Riječ je o izazivanju ljudi. Ljudi vole unaprijed lijepiti etikete grupama. Godine 2003. rijetko se koja grupa bavila izazivanjem kad je riječ o odijevanju. Možda je to bio pravi pristup, da smo u našu pojavu uključili i taj princip, odnosno 2003. ponovno ukazali na taj zaboravljeni štos. Indie rock sastavi to nikad nisu radili. Tek kasnije. Recimo The Killers. Stvar se danas već toliko promijenila da se uopće postavlja pitanje što je indie rock.
RockLine: Kako su se razvijale nove pjesme? Dane, ti si nakon dužeg vremena ponovno počeo surađivati sa svojim bratom. Kako je to teklo?
Dan: Da, da. Uobičajen posao. Puno glazbe napisali smo i prije nego što smo odlučili ponovno oživjeti The Darkness. Nakon toga je naravno bila riječ o potpunoj suradnji među nama. Uvijek smo zajedno radili na aranžmanima, ni ovaj put nije bilo drukčije. Stvari su išle vrlo glatko. Danas svi u grupi surađujemo bolje nego nekad. Zreliji smo i usklađeniji. Glazbu pišemo cijelo vrijeme. I kad smo u garderobama, prije samih koncertnih nastupa. Bilo gdje. Ideje, materijal snimamo i tijekom samih koncertnih turneja. Naravno, tome pristupamo u duhu zabave. Nastajanje i pisanje skladbi mora nas veseliti, zabava mora biti uključena. Obavezno.
RockLine: Skladbe na novom albumu »Hot Cakes« zvučno su znatno bolje definirane nego što je to primjetno na prethodniku »One Way Ticket To Hell… And Back«. Jeste li tome pristupali svjesno ili se stvar jednostavno dogodila sama od sebe?
Dan: Definitivno je »Hot Cakes« zvučno bolje definiran. S ovim albumom htjeli smo se ponovno zbližiti s našim obožavateljima, uspostaviti iskren kontakt. Mogli smo skrenuti u posve drugi glazbeni smjer. Mogli smo postati puno više »staromodni«, »old school«, ako hoćeš. To definitivno možemo. Ali naša želja i motiv bili su da novim albumom udarimo negdje između ona dva prethodna. S puno većom dozom energije i željom da u produkciji zvuka ostanemo konkurentni drugim velikim bendovima koji se mogu pohvaliti vrhunskom obradom zvuka za nova vremena. Ljudi vole dobar zvuk. Mi The Darkness smo s »Hot Cakes« isporučili album s doista »debelim« gitarskim zvukom. To nam je prvi put zaista uspjelo upravo s ovim albumom. Na primjer zvuk gitara na skladbama Concrete ili Street Spirit, inače obradi Radioheada, doista je pun. Kad stvaraš novi album nakon duže stanke, bilo bi glupo poslužiti posve drukčiji glazbeni smjer, jer ljubitelji tvoje glazbe očekuju album koji će podsjećati na prethodne albume. Zato smo odlučili udariti negdje između prva dva albuma. Naravno, kao što rekoh. S puno više oslobođene energije. Zvuk gitara doista je masivan i konzistentan od početka do kraja. To ne mogu tvrditi za prethodna dva albuma. Ipak, željeli smo prije svega istaknuti i element naše glazbe koji je obožavateljima zabavan, koji ih uzbuđuje, zna ih uzbuditi. Nismo htjeli pretjerivati i slučajno zvučati pretežak za ljubitelje naše glazbe. Otud taj potez nekakvog srednjeg rješenja.
RockLine: Na albumu »Hot Cakes« nalazi se i suradnja s legendarnim flautistom i vođom grupe Jethro Tull Ianom Andersonom. Kako je došlo do te suradnje?
Dan: Da. Za skladbu Cannonball. Doista super skladba. Jedna od mojih najdražih skladbi s albuma. Skladba je starijeg podrijetla. U njezinu srednjem dijelu ja dolazim na soliranje, dok mi se pridružuje i Justin s vokalom. Cijela stvar nas je u tom srednjem dijelu uvijek podsjećala na stil Iana Andersona, koji zapravo uz svoje solaže na flauti istovremeno i pjeva. Onda smo pomislili: »Pa stvarno, zašto jednostavno ne pitamo Iana bi li nam odsvirao solažu na flauti?« Ian je bio »ZA«. Rekao je da mu pošaljemo skladbu. Vratio nam ju je. U nju je uključio solažu na flauti. Iana nismo ni upoznali. Ali bili smo izuzetno sretni kad smo primili njegovu datoteku. Kao na Božić. Odlično je odradio posao. Potiho smo se nadali da bismo jednom mogli zajedno na koncertu izvesti tu skladbu s Ianom Andersonom. Planirali smo da nam se Ian pridruži u sklopu ove turneje na koncertu u dvorani Hammersmith Apollo, ali nažalost Ian Anderson je u isto vrijeme na svojoj turneji. Nadajmo se da će se to jednom dogoditi. Na sljedećem albumu The Darkness inače bih želio isprobati još više stvari koje dosad nismo.
Frankie: Flauta je doista poseban instrument.
Dan: Flauta ima čvrsto ucementirano mjesto u rock glazbi. Koriste je My Bloody Valentine, kao što su je koristili Led Zeppelin.
Frankie: Pastoralna nota izražena je kod obiju grupa, obje dolaze »sa sela«.
RockLine: A pratite li glazbu novih albuma drugih izvođača?
Dan: Tu mogu govoriti samo za sebe. Svakako. Kad sam na turneji, negdje u hotelskoj sobi, kad ne stvaram glazbu, tad rado odjedrim posjetiti iTunes i slično te istražujem novosti.
Frankie: Svi u grupi bili smo vrlo oduševljeni kad su My Bloody Valentine izdali novi studijski album nakon 20 godina. Isto tako me jako veseli slušanje novog albuma Suedea.
Dan: Smatram da danas nema toliko novih grupa koje bi nas nadahnjivale kao što su to bili Suede i My Bloody Valentine kad su stigli na rock scenu. A gdje su Suede i My Bloody Valentine danas? Nigdje ih nema. Mi The Darkness ne istražujemo nužno samo unutar rock glazbe. Može biti svašta. Ali na novim se sastavima teško nadahnjujemo. Moje je mišljenje o tome takvo da novi izvođači postaju sve gori i gori.
RockLine: Što mislite o natjecanju na talent showovima?
Dan: Mogu me poljubiti u dupe! Te su emisije doista štetne za glazbu na više načina. Imam bratića koji se zagrijavao za taj štos, ali sam mu morao objasniti da ako želi živjeti od glazbe, mora pronaći način da u njoj opstane. Mora neprestano funkcionirati na pozornici. Ne možeš jednostavno čekati da ti netko učini uslugu i proglasi te pobjednikom na talent showu. Time nisi sposoban za preživljavanje na sceni. Nisi sposoban nastupati. Ljudi shvaćaju talent show kao prečac do uspjeha u glazbi. Umišljaju si da je glazbu tako jebeno lako stvarati, da je tako jebeno lako postati glazbeni izvođač, da je tako jebeno lako od toga preživjeti. To je prava šteta. Kad se mladi nakurče na razne X Factor emisije i slično, pojave se pred reflektorima 10 godina prerano. Mora proći dugo vremena da svladaš sve vještine u poslu glazbenog izvođača. Takav je princip doista štetan za glazbenu scenu. U Velikoj Britaniji pak još jedna stvar negativno utječe na glazbu s kulturološkog stajališta. Riječ je o vremenu oko Božića. Tradicija je bila da su se pripremale skladbe za božićno vrijeme, uz motiv da se probiju na prvo mjesto ljestvica. Isprva je to bilo vrlo zabavno. Nitko to nije shvaćao strogo ozbiljno. Ako ti je uspjelo, super, ako ne, ništa strašno. Kad danas pobjednik velikog natjecanja izda svoju glazbu namijenjenu božićnom vremenu, uvijek si osigura prvo mjesto na glazbenim ljestvicama. I time se više ne bavi baš nitko. To je pogoršalo samu percepciju glazbene kulture u Velikoj Britaniji. Okrenulo je nabolje, pardon, nagore. Neka ih sve skupa vrag nosi, ako mene pitaš.
Frankie: Hrpa ljudi danas se okušava u glazbenom poslu, a nisu glazbenici i ne pripadaju ovamo. Njihove karijere tako završe kad imaju 26 ili 27 godina. »Na životu« ih održavaju oni koji od njih zarađuju novac. Menadžeri, producenti i slično.
Dan: Tome se doista ne može vjerovati. U ovim vremenima, otkako priređuju ta natjecanja, jedino što je izašlo van i što me barem uvjerilo jest pjevačica Leona Lewis. Recimo da ona nešto znači. Ipak upozoravam da ne nasjedate na to otkriće vezano uz Leonu Lewis. Bila je dio desetogodišnjeg programa u kojem su je doslovno dresirali da postane pobjednica natjecanja. Sve je to bilo unaprijed isplanirano. Znaš da ne vjerujem u teorije zavjere, ali ipak, ipak… možeš napisati da ih mrzim. Stvarno. Mrzim ih! Ha ha ha ha…
RockLine: Kako pak doživljavate internetsko piratstvo koje je snašlo glazbenu industriju? Grupe moraju sve više nastupati da nadoknade financijske gubitke…
Frankie: Što se mene tiče, mi The Darkness nikad nismo stvarali glazbu da bismo od nje zarađivali. Barem nismo nastali s tom namjerom. Glazba je za nas zabava. Smatram da je jako dobro što ljudi imaju puno različitih opcija na internetu gdje sami mogu birati glazbu. Osim toga, to je dobro jer glazbena industrija ne može zabiti svoje kandže i ovamo.
Dan: Najgora stvar piratstva, razmjene glazbenih datoteka i downloadanja leži u činjenici……bit ću posve iskren. Izdavačke kuće su se uštedjele. Nisu predvidjele da će im stvar izmaknuti kontroli. Danas bi trebalo biti tako da bi svaka izdavačka kuća, od najveće do nezavisne, morala imati svoju banku glazbe, svoju vrstu iTunes ponude. Mogle bi svoju glazbu na takav način nuditi po pristupačnim cijenama. Tako bi i dalje mogle dobivati novac koji namjenjuju razvoju grupa pod svojim okriljem. Grupe zato više ne mogu promovirati svoju glazbu na način na koji bi trebale. Nekad su izdavačke kuće imale novac kojim su skrbile za razvoj grupa. Danas ga više nema. Grupe dobiju samo jedan pokušaj. Ako uspiju, onda su preplivale. Ako ne uspiju, izdavačka kuća ih otpusti. Nekad je bilo tako da je izdavačka kuća neprestano ulagala u izvođača kako bi on mogao razvijati svoju glazbu. Stvar je za nove bendove doista frustrirajuća. Kako ja osobno vidim stvar sa stajališta glazbenika koji živi od glazbe, to nije takav problem, jer ja zbog piratstva jednostavno zaradim manje novca. Riječ je o činjenici da novca u glazbenoj industriji jednostavno više nema. Nekad je bilo normalno da određena grupa svoje najbolje albume izda tek s četvrtim, petim studijskim uratkom. Danas izdavačke kuće otpuštaju već i veća imena ako u prvom pokušaju ne uspiju s albumom koji izdaju preko te kuće. A to je strašno.
RockLine: Dosadi li vam se ikad pozornica?
Frankie: Meni nikad. Prije deset godina bili smo doista u lošoj formi. Budili smo se mamurni, bili smo prenakurjeni, drogirali smo se, previše pili. Danas pak živimo za svoje nastupe. To nam je prva stvar i nastupanje doista volimo i u njemu uživamo. Danas smo znatno jači izvođač kad se uhvatimo u koštac s pozornicom nego ikad u prošlosti. Povrh toga cijelo vrijeme još uvijek napredujemo i sazrijevamo. Od nastupa do nastupa.
RockLine: Prošle ste godine odlučili povući potez i priključiti se u ulozi predgrupe Lady Ga Ga. Što možete reći o tom iskustvu?
Dan: Taj nam je potez donio mnogo novih fanova. Danas fanovi Lady Ga Ga dolaze na naše koncerte. Ljudi su bili vrlo iznenađeni tim potezom, ali ja sam uvijek govorio da ako izvodiš samo samostalne rock koncerte, samo koncertiraš u društvu ostalih rock izvođača, redovito sudjeluješ samo na rock festivalima, onda svoju rock glazbu ne vodiš daleko. Zato je dobro da se pojaviš pred licem posve drukčije publike. Takve koja te ni u snu ne očekuje. Isprva svi polude: »Što dovraga je ovo!?!?!?«, a kad prođe pola koncerta, već govore: »Stvarno mi se ovo što vidim sviđa!« Taj je potez vrlo dobar, jer njime širimo naš rock obzor, kao što publika širi svoj rock obzor. Rock ‘n’ roll je doista jednostavna stvar. Svatko je može razumjeti, svatko se brzo može poistovjetiti s njom. Osobito kad rock glazbu sviramo mi.
RockLine: Jeste li se osobno susreli i s Lady Ga Ga?
Frankie: Da. Nekoliko puta.
Dan: Super cura. Dobro smo se slagali. Najviše smo se s njom družili upravo ja i Frankie.
Frankie: Nevjerojatno je koliko je načitana sa svojih 26 godina. Kao spužva je. Upija informacije sa svih strana. Cijelo je vrijeme u stvari, sve je zanima. Puna je ideja, voli razglabati o stvarima iz različitih životnih aspekata.
Dan: Mene je osobno silno poticalo, čak i nadahnjivalo, to koliko Lady Ga Ga tvrdo radi. Ona gara. Njezin je moto oduvijek bio da ne sjedi uokolo na turneji, čak i kad je osjećala umor, stvarala je glazbu. Tijekom same turneje pokazalo se da je Lady Ga Ga vrlo, vrlo kreativna osoba.
intervju vodio: Jernej Vene
tekst uredio: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Galerija slika
