Lokacija: Tolmin / Sotočje / Slovenija
Datum: subota, 27.07.2018
I tako je, usprkos pet dana neprekidne metalizacije, prerano stigao i posljednji dan festivala, koji će se zbog nevjerojatne atmosfere, vrhunske organizacije i vrlo dobrog popisa nastupa upisati u povijest kao jedno od najboljih i najugodnijih izdanja Metaldays dosad. Nakon posljednjih kupanja u Soči, rano poslijepodne na pozornicu Boško Bursać pozvali su švicarski melodični black metalci Tyrmfar. U pola sata ponudili su dozu korektno izvedenog black metala oplemenjenog zaraznim, epskim melodijama. Ništa pretjerano potresno Tyrmfar nisu ponudili, ali su za mahanje glavom uz jedenje vrlo ukusne pizze kraj druge pozornice bili sasvim zadovoljavajući.
U sličnim žanrovskim vodama nastavili su belgijski Thurisaz, samo što su melodiku black metala Tyrmfara zamijenili melankoličnom atmosferom učinkovito uhvaćenom u mješavini death i black metala. Thurisaz su belgijski veterani koji u gotovo nepromijenjenoj postavi djeluju već dobrih dvadeset godina, a to im se konkretno vidi i na pozornici. Uigranost, sigurnost i snažna izvedba zbog kojih je gusta atmosfera tame i depresije još bolje došla do izražaja. Nešto su se u usporedbi s moćnim grubim vokalom izgubili čisti vokali, koji su inače bili izvedeni sasvim korektno, ali ipak.
Još jednu brzinu više dodali su grčki thrasheri Chronosphere, koji su u Tolminu nastupili već prije nekoliko godina. Od tada su brzo potonuli u zaborav, ali su ovaj put ostavili nešto bolji dojam. Uvjerili su prije svega odličnom pozornicom energijom, jer su na pozornici eksplodirali kao Tsar bomba i oduševili zaista odličnom energijom koja se prenijela i na publiku. Zbog ranog poslijepodneva i lijepog vremena ona je bila malobrojnija, ali su se brzo pojavili manji mosh i circle piti. Glazbeno su Chronosphere oduševili nešto manje; izvedbi nema nikakvih zamjerki jer su dečki uigrani, rifovi teku, ritam sekcija ruši, a solaže su tipično thrashersko, no sve je zvučalo prilično izlizano i generički. Chronosphere tako nisu dosegnuli žanrovske srodnike Dust Bolt, koji su BB pozornicu prvi dan gotovo razvalili, a nije im pomogao ni promašen izgled s uklopljenim crvenim hlačama. Svakako im ide u plus posveta sunarodnjacima. U Grčkoj su naime baš tijekom posljednjeg dana Metaldays bjesnjeli strašni požari koji su odnijeli i smrtne žrtve, a Chronosphere su sav novac od prodanog merchandisea namijenili pomoći žrtvama.
Posljednji dan na glavnu pozornicu prvi su stupili Carrion. Četiri belgijska muškarca iz grada Gent obavila su prizorište u deathmetalski mrak, za zahtjevnije čak i mučninu, jer njihovi rifovi djeluju prilično generički i već viđeno. Njihov drugi album »Time To Suffer« bio je fokus nastupa, s njega je bend, među ostalim, otpucao skladbu Ginger Grind, a nije zaobišao ni materijal studijskog prvijenca »Revelations of the Death«, kad je odsvirao komad Revelations. Bend je kompaktan, dovoljno čvrst i uigran. Na pozornici su Carrion sigurni, oštri i agresivni, samo malo previše predvidljivi.
Atmosfera nabijena nagrizajućom kiselinom pak je obuzela »šumsku pozornicu« kad su na nju stupili francuski Monarch, iz grada Bayonne. Bend koji djeluje od 2002. priredio je pravu 40-minutnu doom metal orgiju i besprijekornu pogrebnu misu. Crnje od ovoga gotovo ne ide. Bend se izdašno oslanja na iskorištavanje raznoraznih oscilacija, mikrofonije. Hrpa dodatnog škripanja, »ukrasnog šundra« i brujanja, dakle! Nose dronovsku karizmu, a istodobno razvijaju i trenutke koji mirišu na sludge. Prilično čudakinja kombinacija. Teški i spori rifovi, apsolutna hipnoza propasti. Ekscentričan ženski vokal koji zlokobno vrišti i nevjerojatno vješto prolazi kroz upečatljivu plejadu najrazličitijih vokalnih uloga. Efektirano, naravno! Ako tražite riječ »podzemlje«, Monarch su definitivno izuzetno uspjela personifikacija glazbenog podzemlja. Bend koji točno zna što hoće, razvija sebi svojstven glazbeni lik, a pritom neprestano niže novu glazbu. U džepu tako već imaju osam studijskih albuma i brojne EP-e te »podijeljene« mini albume. Bend koji je, dakle, do srži poseban.
Na glavnu pozornicu zatim je zvala atrakcija pod imenom Sisters of Suffocation, nizozemska isključivo ženska death metal postava. Grupi se ove godine na bubnjevima pridružila jedna nešto manje privlačna članica s XY kromosomom, a inače cure vladaju i žicama i vokalom. Upravo je vokal Els Prins naprosto zapanjujući, jer žena iz svojih glasnica izvlači i ultra duboki growl i visoke krikove, koji znaju malo ići na živce jer na trenutke zvuče kao staklena čivava. Sisters of Suffocation na snimkama, odnosno na studijskom prvijencu Anthology of Curiosities (2017), djeluju vrlo solidno, pa su i očekivanja bila prilično velika. Nažalost, izvedba je mjestimično bila vrlo površna ili ju je curama zagorčao prilično loš zvuk koji je progutao sve gitarske rifove, a u prvi plan gurnuo samo brujanje basa, bas bubnja i Elsin vokal. I zbog njezine energične predstave i dobre animacije publike nastup Nizozemki ispao je u ljepšem svjetlu nego što bi inače, s čime se očito složila i publika, koje se ispod pozornice usprkos vrućini skupilo poprilično.
Mnogo, mnogo brže i u aritmiji srce je zaigralo na BB pozornici, gdje su HM-2 pedale na jedanaest navili švedski death metalci Demonical, koji su s obzirom na pokazano prošli čak kao jedno od ljepših iznenađenja dana. Demonical u švedskom death metalu zapravo ne otkrivaju baš ništa novo (što im ni ne treba, jer većinu benda čine članovi kultnih Centinex, jedne od falangi ranih predstavnika švedske death metal scene), ali to što su ponudili na Metaldays bilo je vražje dobro i živi dokaz kako mora zvučati death metal. Demonical su publiku koja nije slutila ništa loše bez milosti pregazili poput tenkovskih gusjenica i tako na pozornici kao i ispod nje izazvali pravi rat. Dečki su zapravo ružili komad za komadom, šus za šusom, a pritom su zahvaljujući šarolikoj rifaži, potresnoj ritam sekciji, »kerrykingovskim« tremolo solažama i moćnom vokalu cijelo vrijeme ostajali svježi i relevantni i ni na trenutak jednolični ili ponavljajući. Šveđani su otprilike polovicu svog seta namijenili predstavljanju aktualnog albuma Chaos Manifesto, što je bila prilično ispravna odluka jer je ploča odlična i sa skladbama poput Towards Greater Gods, A Void Most Obscure i Unfold Thy Darkness sadrži taman pravu mješavinu gitarske brutalnosti kružne pile i minimalističke, a profinjene melodike. Jedan od boljih death metal koncerata Metaldays 2018.
Nakon Bölzer, na ovogodišnjem je festivalu nastupio još jedan dvojac, njemački Mantar. Grupu odnosno duo čine gljivice (mantar na turskom znači gljiva) Erinc (bubnjevi, vokal) i Hanno (vokal, gitara), a sviraju paklenski prljav sludge koji unatoč samo dvama instrumentima zvuči puno, moćno i glasno. Iako su na pozornici samo dvije osobe, stvar nije bila toliko dosadna koliko se možda čini, prije svega zbog Hanna, kojeg je pozornica zbog životinjske energije bila puna, a postava glazbenika jednog nasuprot drugome stvara zanimljivu dinamiku koja se na pozornicama rijetko viđa. Mantar su u dobrih sat vremena odsvirali set visokooktanske mješavine punka i uništavajućeg dooma s vokalima koji su čas zvučali sludgerski izmučeno, čas black metalski rezajuće, a dvojac koji kao najveći utjecaj navodi Motörhead i Melvins s tim je referencama potpuno pogodio svoj bit. Suprotno očekivanju, Mantar su odsvirali koncert koji se urezao u pamćenje, prije svega zbog adrenalinskih himni poput Era Borealis s refrenom koji neće i neće izaći iz glave (»This is death über alles / This is era borealis«).
Nizozemski Death Alley unijeli su na scenu nešto onog revival groovea koji je posljednjih godina prilično aktualan. Sami sebe u glazbenom smislu nazivaju »New Wave of Dutch Loudness«, a inače jašu razvratno, staromodno naoštreno i udarno rock’n’rollerski, pritom se odlučno upuštajući u psihodelične prostranstva. Razvratno i neobuzdano, s tom neobuzdanom pozom i izvedbenom snagom, bacaju te u vrijeme kad su svoj hedonizam tresli i kultni MC5. Dakle, ima nešto alternativne konotacije, a bend bi mogao biti zanimljiv i onim slušateljima koji se pale na The Cult. Na pozornici su Death Alley istodobno dovoljno »odsutni«, »zadrogirani«, pri čemu se kotrljaju kroz zavijajuće rifove koji razvijaju ugodnu zvučnu masu. Zvuk koji oponaša tradiciju generiran je iz instrumenata marki Rickenbecker i Gibson. Glavni je magnet vokalist, koji je u izvedbi preuzeo nešto Roberta Planta, nešto Paula Rodgersa. Rock’n’roll psihodelija. Završna Supernatural Predator, ambiciozno razvučena kompozicija od gotovo petnaest minuta, s mnogim raspoloženjskim stanjima, možda je čak i najuspjelija skladba koja karakterizira lik grupe. Posebno se u njezinoj izvedbi u pamćenje urezao hipnotički psihodelični jam benda u samom završnom dijelu nastupa, gdje su dečki ozbiljno potvrdili da je riječ o izuzetnom osjećaju za pozornicu i izvedbenoj sigurnosti. Bend ima vani dva albuma, aktualni »Superbia« izašao je prošle godine, a bend je s njega odsvirao komade Murder Your Dreams, The Chain, Shake the Coil, a uz njih i starije Black Magic Boogieland, Over Under i The Fever, uzete sa studijskog prvijenca »Black Magic Boogieland« (2015).
Ipak, kad smo već kod »podzemlja«… Postoji i vrsta porno podzemlja! Žanrovsku šarolikost i sam teatar razvoja događaja posljednjeg dana festivala više nego zavidno i što je moguće temeljitije podigli su njemački Gut. Riječ je o legendarnom grindcore bendu koji se potuca po planetu još od 1991. Kvartet s bizarnom showom, kako to već spada u »biti grind« odnosno u njihov tzv. pornogrind. Maske od lateksa, kombinirano kruljenje bubnjara i vokalista. Na pozornici bič, prava porno folklora. S izuzetkom basista kvartet je originalan. Još prije početka vokalist Oliver Röder polijevao se vodom da pripremi glasnice na odgovarajuću radnu temperaturu, a i tijekom nastupa morao je nekoliko puta gasiti požar u grlu. Kruljenje i cviljenje pač traže svoj danak. Ipak, Gut su uza svu svoju teatralnu bizarnost i morbidu s druge strane zapravo vrlo zabavni, ponajmanje zbog svoje izražene groteskosti i neobičnosti. Članovi grupe nadjenuli su si povrh svega i silno zabavna imena. Vokalist Oliver zapravo je »Bukkake Boy«, tu su i ostali članovi preko svega »sočnih imena«, i to: basist »Pumpgun Messiah«, bubnjar »Organic Masturbator of 1000 Splatter Whores« te gitarist »Cuntshredding Electro Jesus«.
Vjerojatno najneugodnije preklapanje dogodilo se baš posljednjeg dana, kad je trebalo birati između neworleanske black/thrash/death metal grupe Goatwhore i isto tako američke crossover mutantske žurke Municipal Waste. Kako potonjih u našim krajevima nije bilo već poduže, ja sam odabrao njih i nije mi bilo žao. Iako Municipal Waste studijski već dugo nisu ono što su bili na prva dva albuma, uživo su i dalje čisti šamar servirani od Toxic Avengera. Amerikanci su publiku oduševili i prije nego što su upalili pojačala. Huronsko oduševljenje naime je zapuhalo iz publike kad su razvili backdrop sa stripovskim crtežom Trumpa, koji je upravo ispuhao mozak i tako spasio svijet trumpizama, koji su još gori od bushizama. Municipal Waste su zatim pod vodstvom žurerske thrash mašine, vokalista Tonyja Foreste, već prvim odsviranim notama prizorište zavrtjeli u smrtonosni valcer koji nije jenjavao sve do završne himne Born To Party. Uz odličan zvuk tako su bez problema zasjali šarolika rifaža Ryana Wastea, zveckavi bas Land Phila, bubnjarsko prebijanje Davea Wittea i Forestovo lajanje. Municipal Waste lijepo su stupnjevali intenzitet koncerta, oduševili prije svega zimzelenim komadima s Hazardous Mutation i dokazali da »Municipal Waste is gonna fuck you up!« zaista prilično dobro opisuje njihov koncert.
Goatwhore su bend koji se posljednjih godina relativno često mota blizu Slovenije, u Ljubljani je također već nastupao i, ako me pamćenje ne vara, barem dvaput, to jest 2012. i 2014. Nadalje, ove smo ih godine uhvatili u Grazu prije Sepulture, krajem kolovoza dolaze opet našim sjevernim susjedima, ovaj put u Klagenfurt, gdje nastupaju na zajedničkoj turneji s Dying Fetus. Dakle, bend koji s više od 20 godina postojanja i sedam studijskih albuma u džepu te neprestanom pozornicom aktivnošću definitivno nije došao zavlačiti turizam na festival Metaldays. »Kozja kurva« njeguje posebnu, sebi svojstvenu glazbenu mješavinu black i death metala, a nerijetko komade vode prilično elementarni, ako ne i rockerski ritmovi, a i rifovi koji dodiruju staru školu thrasha ili čak povuku sludgerski do rock’n’rollerski, što samo potvrđuje da bend u sebi nosi zamočvaren karakter neworleanskih prostranstava. Bend je u Tolmin donio novi album »Vengeful Ascension« (2017), s njega je među ostalim zasvirao naslovnu skladbu, kao i Mankind Will Have No Mercy. Prije potonje karizmatični i za dobar štos uvijek dobro »naoštreni« vokalist Ben Falgoust smislio je rješenje kako publiku dovesti u još izdašnije kretanje. Nahuškao je konkretan komad publike da u sredinu postavi i među sebe stavi napuhanu skulpturu palme, koja je inače »tavorila« među publikom, i da oko nje izvede circle pit. To se i dogodilo kad je bend udario spomenutom skladbom, koja vrijedi kao jedna od bržih skladbi nove ploče, i doveo publiku do stroge trke oko palme. Na kraju je jadna palma naravno bila izgažena do tla. Bend je koncert otvorio starijom skladbom The Alchemy of the Black Sun, koncertnoj izvedbi dodao još elementarniju i oktanskim gorenjem preliveni Baring Teeth For Revolt, dok je svoj afinitet prema black metalskom mračnjaštvu izrazio izvedbom skladbe Collapse In Eternal World. Kao cjelina Goatwhore su izuzetno složna i nevjerojatno ubrana ekipa. Izvrstan Benov growl, otrovni, maštoviti i raznoliki Sammyjevi rifovi te izuzetno razgibana ritam sekcija Zacka i Jamesa. Da. Kvartet kojem nikako ne trebaju dvije gitare. Svojevrsno iskustvo i opet izuzetno dobra predstava. Pitanje je prima li bend, što se koncertnih nastupa tiče, ikad ikakvu pogrdu!
Cannibal Corpse su legende death metala. To je zapravo prvi i jedini bend festivala koji je svojim šundrom i deathmetalskom bogohulom, kojim je u Tolminu nehajno grabio i gricnuo dok je žderao žive lešine, tako uspješno izazvao nebeske pojave da je tijekom njihova nastupa počela kiša. Vrijeme se naime cijeli tjedan festivala izuzetno dobro držalo. Do nastupa »Corpsegrindera« i njegova društva. No ugodno je kapalo i hladilo inače ekstremno užareno prizorište te pritom oborilo snažne salve prašine koje je prije toga u nebo podigao Municipal Waste. Old school! Do kosti. Odlična atmosfera. Bend je u ukupnom zbroju ispravio dojam koji su Cannibal Corpse, uz nešto suzdržan odnosno mlak nastup, ostavili prije dvije godine u Kinu Šiška. Gitarski dvojac briljirao je i u izuzetnoj dozi brutalno nazubljenih, niže ugođenih rifova, izuzetnoj skladnosti i preciznosti odsviranih prijelaznih dionica, kao i u »veseloigri« solo izleta inače izvrsnog Pata O’Briena. Setlista je bila očekivana. Predstavljanje novog albuma, plus zimzeleni. Publiku su Cannibal Corpse počeli derati iz kože uzastopnim trojcem novih skladbi uzetih s prošlogodišnjeg »Red Before Black«, i to: Code Of Slashers (uvodna točka), Only One Will Die te naslovna Red Before Black. U prvoj polovici jednosatnog nastupa izveli su još i četvrtu novu skladbu Scavenger Consuming Death. Druga polovica nizala je same klasike grupe, među kojima je bend odsvirao očekivane Kill or Become, A Skull Full of Maggots, I Cum Blood, Make Them Suffer te zaključio koncert posve vratolomno, sa »željezno rogatim« klasičnim favoritima Stripped, Raped and Strangled te Hammer Smashed Face. Slavni George Fisher učinkovito je provjetravao pozornicu svojom poznatom masažom vratnih kralježaka, kad je s rukama oslonjenim na koljena (i povremeno s nogom na monitoru) izazivao asocijaciju na vjetroelektranu (naravno, ekstremno ubrzane rotacije lopatica). Bend nastupa golemo. Neprestano. Rutine i iskustva mu ne manjka. I to se osjetilo tijekom nastupa. No ima nešto. Stara škola. Izražajno te u smislu nadogradnje tehničke kompleksnosti (tu je posebno u ritam sekciji još dovoljno prostora), očito se ni ubuduće neće previše pomaknuti. Kreativnih pomaka dakle ne možemo očekivati i to što čuješ kod Corpsea, to i vidiš i dobiješ na pozornici. Konstanta koja posljednjih godina, zbog klasičnih godina djelovanja i glazbenih inovacija, učinkovito održava svoj časni i cijenjeni staž na međunarodnoj sceni ekstremnog metala.
Dok su na glavnoj pozornici brutalizirali Cannibal Corpse, nad Metaldays se upravo spustio sumrak, a nama je pripala jedina pola sata kiše u cijelom tjednu. Atmosfera je tako bila naprosto idealna da BB pozornicu zauzme njemački King Diamond »worship« Attic. Ako u glazbi tražite samo potpunu originalnost, od Attic se radije okrenite, ali ako obožavate klasični heavy metal s vrištećim vokalima, orguljama i jezovitim, okultnim, sotonističkim temama, onda ćete žuč kao Regan u Egzorcistu bljuvati sami od sebe. Kamo jarac taco moli, pokazivala je već pozornica koju su Attic odjenuli u svijeće i samostanski izgledajuće ograde. Attic su u svoj samostan, gdje se časne sestre još više zabavljaju, pozvali naslovnim rušiteljem aktualnog albuma Sanctimonious, a u corpse paint odjeveni vokalist Maister Cagliosto već je na samom početku rasparao bubnjiće nečovječnim falzetnim krikovima. Attic su odmah, iako je prizorište bilo pomalo osamljeno, osvojili vrhunskim rifovima, ubilačkim solažama i vrhunskim refrenima. Nažalost, nastup Attica prilično je pokvario loš zvuk i gitarist koji je očito imao nešto loš dan, jer je priuštio fuš ili dva. No Nijemci su se nešto iskupili kad su svoj nastup zaključili posvetom preminuloj legendi Warrelu Daneu (knedla u grlu) korektno odsviranom klasikom Sanctuary I Died For My Sins. S King Diamond vokalima zvučala je pomalo čudno, ali nema veze, Attic su pokazali kako se zabavljaju časne sestre, zamjeram im samo što nisu odsvirali najbolji komad sa Sanctimonious, Die Englemacherin.
Dok se ovogodišnji festival polako uspinjao prema svom vrhuncu, završnim činovima i kraju, a na nebu je mjesec polako dobivao krvave nijanse, na pozornicu su krenuli nizozemski simfonijski power metalci Epica. Naišli su na odličan odaziv i u satnom nastupu još jednom potvrdili koliko su odlični kad je riječ o nastupima uživo. Za uvod su se bacili na predstavljanje svog posljednjeg studijskog albuma »The Holographic Principle« (2016) i otvorili koncert skladbom Edge of the Blade. Koncert prati izuzetna pozornica dinamika grupe, koja tijekom nastupa nikako ne popušta. U središtu pažnje naravno se nalazi izvanredna mezzosopranistica Simone Simons, koja je opet osvajala svojim vokalnim čarolijama i osjetnom profinjenošću. Ostali članovi grupe neprestano su mijenjali pozicije trčanjem slijeva nadesno itd… Pritom je opet glavninu pažnje preuzeo Coen Janssen na klavijaturama. Ne samo da je tijekom koncerta zgrabio nekoliko zanimljivih komada svog instrumentarija, nego ih je iza bubnjarske utvrde bubnjara Ariëna van Weesenbeeka tijekom koncerta doslovno prevozio amo-tamo i okretao se s njima. Članovi su raspirivali publiku i tako što su se nekoliko puta spustili s pozornice u foto pit i rukovali se s publikom prvih redova. Epsko bombastični dramski show teatar opet je provjereno palio. Uz sve dodatne pozornice kulise i silno žarki pristup, Epica su djelovali nevjerojatno angažirano i poletno. Od novih je bend zasvirao još komad Beyond the Matrix, a koncertni repertoar što se diskografskog kataloga tiče prilično je uspješno uravnotežen, pri čemu nije izostala Sancta Terra s kultnog »The Divine Conspiracy« (2007). S prethodnog albuma »The Quantum Enigma« bend je odsvirao Unchain Utopia te The Essence Of Silence, a mjesto su na set listi našle i Storm the Sorrow (album »Requiem for the Indifferent«), usred nastupa odsvirana Cry for the Moon sa studijskog prvijenca »The Phantom Agony«, što se dobro vezalo na krvavi pomrčinu mjeseca koja je nastupala, te završna Consign to Oblivion, uzeta s drugog i istoimenog studijskog albuma. Epica su jednostavno previše iskusni da bi mogli pucati mimo. Bomba sa Simone Simons na vrhu voćne kupe.
Za posljednji udar čistokrvnog black metala na Metaldays 2018. pobrinuli su se kultni njemački black metalci Darkened Nocturn Slaughtercult, koje, kao jedina još originalna članica, vodi pjevačica i gitaristica Onielar. To je zapravo bila i jedina zanimljiva stvar na bendu koji svira potpuno klasičan black metal koji ni u čemu ne odstupa od strogih smjernica žanra i zbog toga brzo postane pomalo jednoličan. Tome dosadan, kašljući Onielarin vokal ne doprinosi mnogo, ali je istina da je bend zbog njezine pojave nekakve čudovišne krvave nevjeste bio vizualno vrlo privlačan.
Pomrčina mjeseca krenula je prema svom zenitu, mjesec je krvario sve više i više, a ispod njega bio je jasno vidljiv i krvavi Mars. E, a na pozornici su stajali finski Children of Bodom, koji su ime uzeli po nimalo manje krvavom događaju. Nositelji posljednjeg dana festivala, dakle, koji su na Lemmy pozornici izveli završni čin. Bend koji ove godine slavi čak 25 godina djelovanja priredio je show s izvrsnom set listom u kojoj su dominirale klasike uzete s najcjenjenijih albuma ranije ere djelovanja. Divlji zapovjednik grupe Alexi Laiho, premda zdepast i sitan, i dalje daje izgled nestašnog dječaka. I ostaje nevjerojatan. Ne samo u samoj interpretaciji, koja u sviranju gitare prekipijeva od perfekcionizma. Nevjerojatno je kako je usavršen glazbenik Laiho. I dalje mu njegov vokalni growl izuzetno dobro služi, gitaru svira više nego fantastično. Kad ga gledaš čudiš se kako to da pri kombiniranju s vokalom te ekstremno brzoj izvedbi (soliranje, dionice) ne promaši niti jedan jedini ton, nijednu notu. Vražje solo točke i povremeno uključivanje u vatrenu vezu s izuzetnim klavijaturistom Janneom Wirmanom opet su oduzimali dah. Klasično školovani glazbenici koji razvijaju paklensku brzinu u neoklasičnim, odnosno barokno ukrašenim figuricama. Pritom je i novi gitarist Daniel Freyberg također dobio priliku da se uključi u jednu od dionica u »trostruku« harmonizaciju i tako upozori na svoj talent, iako je jasno da u danoj situaciji mora zauzimati podređeni položaj. Koliko li neoklasičnih umetaka još namjeravaju utkati u kompozicije Laiho i Wirman? Bend ionako brzo zamišljene skladbe na pozornicama svira još brže. Lud osjećaj obaju glazbenika. Kemija između njih teče punokrvno. Uz svu tu brzinu nikako ne smije se preskočiti bubnjar Jaska Raatikainen, bez kojeg nešto takvo Children of Bodom na pozornici ni izbliza ne bi ostvarili. Children of Bodom djeluju kao cjelina, neprobojno. Uvodni dio koncerta pripao je trojcu s albuma »Are You Dead Yet?« (naslovna skladba, In Your Face, Living Dead Beat), u nastavku su izveli još I Worship Chaos te Blooddrunk, a onda je do kraja koncerta slijedio vrtuljak sa skladbama albuma »Hate Crew Deathroll« (Angels Don’t Kill, Hate Crew Deathroll, Needled 24/7), »Hatebreeder« (Bed of Razors, Downfall, Towards Dead End, Warheart) i »Follow the Reaper« (Bodom After Midnight, Everytime I Die, Follow the Reaper, Hate Me!).
U prvom dijelu koncerta tijekom jednog od Wirmanovih uvodnih umetaka došlo je do mikrofonije, a Laiho je u tom trenutku ljutito zalupio trzalicu o tlo, bijesno pljunuo ispred sebe i vidno izgubio živce: »What the fuck is going on…!?!?«, a zatim odkrevsao u backstage pogledati što se, dovraga, događa i nahuškao svog gitarskog tehničara. Ne dugo zatim vratio se smiren, koncert se uspješno nastavio. Hatecrew Deathroll zaključila je redovni dio koncerta, a bend se vratio za bis i doveo koncertnu atmosferu do vrelišta kultnim Bodom After Midnight te Towards Dead End. Laiho i kompanija ostaju nevjerojatni. S tako izvrsnom set listom i svom zagrizenošću s kojom su uskočili na prizorište nije im bilo teško pokoriti glavnu festivalsku pozornicu. Ljudima je bljeskalo i sva festivalska folklora koja inače personificira Metaldays tako je posljednji put puno zasjala u Tolminu.
Za posve posljednji pozdrav Metaldays 2018. pobrinuli su se irski veterani Primordial, i kakav je to pozdrav bio! Priznajem, s obzirom na prošlogodišnji izuzetan završetak s vražje dobrim Death Angel, bio sam skeptičan hoće li Primordial uspjeti nešto slično. Njihova je glazba za prosječnog slušatelja samo malo zahtjevnija nego, inače vrhunski, thrash Death Angel. Kako sam sretan što sam se prevario. Irci su naime završetak godine 2017. s Death Angel barem dosegnuli. Vjerojatno najveći irski metalski izvozni proizvod već je nastupio na Metaldays, ali u prilično nepovoljnim svijetlim trenucima dana, u kojima nisu posve došli do izražaja. Ovaj su put noć i BB pozornica bile potpuno njihove, a Primordial su pokazali svoj najbolji koncert koji sam ih dosad uspio vidjeti. Irci su u Tolmin ovaj put stigli s novim albumom, Exile Amongst the Ruins, i lijepo napunjeno prizorište hrabro pozdravili čak devetominutnim uvodnim komadom s albuma Nail Their Tongues. Jezike nam baš nisu prikovali, ali se uz izvanrednu izvedbu čeljust gotovo skupljalo s poda. Zvuk kao iz kutijice omogućio je da su lijepo došla na vidjelo unikatna akordna slijedovi keltski nadahnutih gitarskih poteza dvojca MacUiliam/O’Flinn, a svu je pažnju opet ukrao energični i karizmatični Alan Nemtheanga, koji je oduševio izuzetnom vokalnom predstavom tijekom koje je ispustio čak nekoliko krikova koji su vratili sve do black metalskih početaka s Imrama i A Journey’s End. Primordial su uz nezaboravne No Grave Deep Enough, Gods to the Godless, »disko« poskočnicu To Hell or the Hangman, pa završne The Coffin Ships i svaki put jebeno epsku himnu propasti carstava Empire Falls zvučali naprosto magično i katarzično i tako bili savršen završetak zapravo savršenog tjedna. Pozdrav s himničnom Heathen Tribes tako je stigao prebrzo.
Ako dakle povučemo crtu ispod cijelog tjedna. 5 dana (plus još dva zagrijavanja) i otprilike 150 bendova na tri pozornice. Izuzetna sreća s vremenom, koje gotovo nije moglo biti idealnije. Odlična organizacija. Sve je skupa dovelo do zbroja da je Metaldays 2018 možda čak bio najbolji dosad. Cijeli tim Metaldays valja pohvaliti prije svega zbog ekoloških nastojanja zbog kojih je festival jedan od najčišćih daleko naokolo. Volonteri su naime neprestano, marljivi kao mravi, skupljali smeće, a pobrinulo se i da su prijenosni zahodi praktički cijelo vrijeme bili čisti i opremljeni toaletnim papirom. Za slovenske džepove malo smetaju visoke cijene jela i pića, ali tako je i na festivalima izvan naših granica. Usporedba s Češkom naprosto nije na mjestu, ako koga svrbe prsti, hehe. Bili su pak jumbo koktele od 0,75 litre, usprkos visokoj cijeni, čista pobjeda. Valja pohvaliti i kulinarski izbor, prije svega raznolikost hrane u slovenskom selu, a odlična je bila prije svega pizza na prizorištu pozornice Boško Bursać. Kad smo već kod te pozornice, velika hvala za izuzetno kvalitetan izbor nastupa na toj pozornici, gdje se i u vrlo ranim poslijepodnevnim satima moglo čuti svašta zanimljivo, na što prijašnjih godina nismo bili tako navikli. Osobno pozdravljam i pozornicu New Forces, ali bi dobrodošao pomak vremenskog rasporeda da ne bi dolazilo do nezgodnih preklapanja s druge dvije pozornice. Svoje su ove godine većinom izvrsno odradili i tonski majstori, jer su bendovi većinom bili zvučno optimalni. Mnogo, mnogo bolje bilo je ove godine, u usporedbi s prošlom, čak i festivalsko pivo Painkiller. Neka se osvrnem još na brojne šeme i napuhane jednoroge, flamingose i ne znam što sve, na što »true« metalci vitlamo nosovima. Što ćemo, riječ je o metalskim praznicima, gdje ljudi daju oduška i nikoga ne ometaju. Neka veslaju na Alestorm na velikoj pozornici, mene bar ne smetaju dok sam grim i kvlt ispod BB pozornice, hehe. Da, vidimo se dakle svakako na Metaldays 2019, za koji su već potvrđeni Dimmu Borgir, Hypocrisy, Soilwork, Korpiklaani, Rise of the Northstar, Impaled Nazarene, Gaahl’s Wyrd, Alkaloid i Dornenreich.
Nina Grad (foto): Tyrmfar, Chronosphere, Sisters of Suffocation, Demonical, Gut, Cannibal Corpse, Municipal Waste, Darkened Nocturn Slaughtercult
Sebastijan Videc (foto): Carrion, Death Alley, Monarch, Mantar, Attic, Epica, Children of Bodom, Primordial
Jure Olaj – fotografije iz zraka
Sebastijan Videc: video
Rok Klemše (tekst): Tyrmfar, Thurisaz, Chronosphere, Sisters of Suffocation, Demonical, Mantar, Municipal Waste, Attic, Darkened Nocturn Slaughtercult, Primordial
Aleš Podbrežnik (tekst): Carrion, Monarch, Death Alley, Gut, Goatwhore, Cannibal Corpse, Epica, Children of Bodom
