Motörcity festival 2018 – prvi dan
Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Tolmin / Sotočje / Slovenija
Datum koncerta: 17.08.2018
Broj posjetitelja: 550
Cijena ulaznice: 70,00€ (trodnevna ulaznica)
Okrenula se godina i u Tolmin je stišao drugi Motörcity festival. Drugi! Nova stečevina za slovensku glazbenu scenu, koja raste i sazrijeva, a to znači da sve jače sja i na međunarodnoj sceni. Ako smo lani žalosno gledali skromnu posjećenost (pozor, bila je to prva festivalska godina!), ove se godine stvar s posjetom vidno popravila, a to je nagovijestio već sam prvi dan festivala. Program je otvorio odlični nizozemski rhythm and blues i soul sastav Sven Hammond. Sat je dakle pola šest popodne i na pozornici nazvanoj »B.B. King«, smještenoj (kao uvijek) unutar parkovnog uređenja koje polako dobiva sve šumovitiji karakter, već su stajali Sven Hammond. Oni su prošlog rujna na svijet donijeli svoj peti studijski album naslovljen »Rapture« te ga u sat vremena repertoara i krepko predstavili. Svoj su nastup u prvih dvadesetak minuta uljšali instrumentalnim točkama produljenih i temeljito razrahljanih impro-jamova, koje je na orguljama vodio ponajviše Sven Figee, inače vođa sastava. Hammond orgulje na pozornici je pratilo i originalno Leslie pojačalo, tako da sa Svenom nema šale. Autentičan zvuk zajamčen! U improvizacijama, koje mogu zahtijevati i puno sofisticiranosti i delikatnosti, društvo mu pravi izvrsni gitarist Tim Eijmaal, koji je posebno u završnom dijelu došao do izražaja kad se konkretno raspalio u jednoj od duljih solističkih dionica. Tamnoputi vokalist Ivan Peroti uskočio je na pozornicu za četvrtu skladbu, novu Ceasar, a prije toga se Sven pošalio i rekao: »Godinama smo djelovali kao sve-instrumentalni sastav. A kako nas je zato posjećivala takva masa na koncertnim mjestima kao ova okupljena danas ovdje, odlučili smo među sebe primiti i vokalista! Molim vas, pozdravite Ivana Petofija!«. Potonji je zaista oživio cijelo događanje i svojom igrom, a ne samo izvrsnim i dotjeranim soul vokalom koji je izmamljivao i ne malo simpatija prema Stevieju Wonderu, odveo koncert na još višu razinu. U nastavku je grupa između ostalog odsvirala još skladbu Hero s albuma »The Usual Suspect«, pa još dvije nove skladbe I’ll Wait i Rapture, a nastup zaključila s After Smoke, također s albuma »The Usual Suspect«. Odlično uvodno zagrijavanje. Više nego odlično. Izuzetno uigrano, proživljeno, profinjeno, prava smjesa toplih organskih zvukova, razigrane šaljivosti i zaraznih melodija. Bez i trunke potencijalnog »cmoljenja«.
Stari pes sjajno je ime za bend koji razvija grub i elementarno bučan, retro psihodeličan, bluesovski, funk i rock zvuk. Slovenski sekstet kakvih nam kronično nedostaje. Sa službenim domicilom u Mariboru. Dvije gitare, bas gitara, djembe plus ostale udaraljke, bubnjevi te (u jednoj osobi) vokal i klavijature. Dakle ekipa sa solidnim glazbenim iskustvom, iza koje stoji glazbena vizija koja zasigurno budi zanimanje. Bend sa studijskim prvijencem »On the Leash« (2014), nadahnut prog-psihodeličnom mješavinom white blues buma šezdesetih, predstavio se na pozornici potpuno s autorskim repertoarom, koji je nanizao vječnu mjeru, odnosno ravnotežu između muzikalnosti i improviziranja, iako su, ruku na srce, Stari pes za manje zahtjevnog slušatelja na trenutke prava tvrda kost za glodanje. Komunikacija i osluh među dečkima su uhodani i odaju suverenost i kilometražu ekipe. Stari pes imaju u sebi supstancu. Djeluju retrozvučno, ali nose određenu prepoznatljivost koju vrijedi njegovati i nadograđivati. Brusiti. Možda bi im trebala koja pjevnija skladba koju bi ubacili u repertoar, samo da njome dodatno zapale publiku, a inače silno zanimljiva stvar. Vrijedna svakog isprobavanja. Suvereno, proživljeno i angažirano. Novi materijal nastaje, nadajmo se da će uskoro naslijediti studijski prvijenac.
Potom su na pozornicu sjeli The New Roses, inače njemački hardrockeri sa sjedištem u Wiesbadenu. Kvartet koji zastupaju Tommy Rough (vokal, gitara), Dizzy Presley (gitara), Stefan Kassner (bas gitara) i Urban Berz (bubnjevi) skočio je na višu razinu svojih glazbenih aktivnosti 2012. godine, kad se ustalio u spomenutoj postavi te od tada nanizao tri studijska albuma, zadnji među njima »One More For The Road«, upravo prošle godine. The New Roses »lete visoko«. U relativno kratkom stažu djelovanja svirali su na velikim festivalima, otvarali koncerte ispred zvučnih imena rock and rolla, ali i metala, kao što su između ostalih Joe Bonamassa, ZZ Top, Roger Chapman, Molly Hatchet, Accept i Saxon, a vrata im otvara jednostavno njihova pozornička izvrsnost. Izuzetna dinamika, izuzetna naštudiranost. Izuzetna profesionalnost. Od glave do pete. Kompaktno izrađen energetski hard rock šus. Doduše, ne donose glazbenu revoluciju, ali sve čega se prihvate, iako riffovi ne rijetko podsjećaju na starije hard rock sastave kao što su Gotthard ili stari Bon Jovi, obave s nevjerojatno žarkim žarom i uvjerljivošću. Vokal blago rezak, ali eksplozivan, bez ikakvog antipatičnog »njemačkog« naglaska u engleskom, što njemački vokalisti inače rado pokupe. Neprestano trčanje po pozornici i koketiranje s publikom, izmjenjivanje pozicija. Dotjerane vokalne harmonije, izvrsne solističke dionice, kompaktno paleći riffovi i zarazna pjevnost refrena. Bend je jednostavno očarao. Tko je možda propustio njihov nastup u Tolminu, ima mogućnost popravnog ispita na ovogodišnjem izdanju Harley Davidson festivala, koji će se dogoditi nedaleko od Beljaka, gdje nastupaju The New Roses, u društvu kultnih The Darkness, i to prvog vikenda ovogodišnjeg rujna. Bend je odsvirao sljedeći repertoar: Every Wildheart, Forever Never Comes, Dancing on a Razorblade, It’s a Long Way, Life Ain’t Easy (For a Boy With Long Hair), Devil’s Toys, One More for the Road, Thirsty.
I u nastavku smo ostali u njedrima rockerske drskosti, izravnosti i paklene nazubljenosti, kad su na pozornicu stupili oporí Britanci The Brew. Grupa koja ne zna mnogo komplicirati, već samo potpuno rockersko valjanje, zamjetno poduprto nasljeđem bluesa, ali slušno nadahnuto prodornosti gitarskih fraza nekih Led Zeppelin. Pun zvuk! Trio. Opet potvrda da se energetske silnice, ako su u grupi raspoređene optimalno, najbolje kapitaliziraju u formaciji trija. Očito to The Brew bez po muke polazi za rukom. U karijeri duljoj od desetljeća nanizali su hrpu albuma, požnjeli hrpu laskavih priznanja, nastupili na zapaženim i prestižnim pozornicama, a trio čine cijelo vrijeme Jason Barwick (vokal, gitara) te ritam sekcija Kurtis Smith (bubnjevi) i Tim Smith (bas gitara). Tim je inače Kurtov otac. Bend koji će kod Napalm Records, 05.10.2018., izdati svoj novi studijski album naslovljen »Art Of Persuasion«, u potpunosti je osvojio ponajviše gotovo 20-minutnom psihodeličnom dionicom, u kojoj je Barwick »dražšio« publiku sviranjem po gitari s violinskim gudalom, a Kurtis izmamljivao podivljali bubnjarski hommage Johnu Bonhamu. Falio je samo još theremin. Ukratko. Ako ste navijeni na prvu loptu i ne volite komplicirati, već samo potpuni riffovski šus prave adrenalinske brzine, gdje rado konkretno zaškripi, zabrunda i zahuji, onda morate obavezno provjeriti ovaj ludi britanski rock’n’roll trio.
Uloga glavne zvijezde prvog dana festivala pripala je Tedu Horowitzu, čovjeku kojeg svjetska glazbena srenja poznaje pod nadimkom Popa Chubby. Blues i rock gitarist iz ameriškog Bronxa tog je dana isporučio najviše onoga što u glazbi zadržava oznaku blues. Koncert je otvorio vrlo taktički. U tren oka publika je bila njegova, kad se već na početku late klasika Hey Joe sastava The Leaves, koju je davno nekoć snažno populariziralo pokojni Jimi Hendrix. Popa Chubby je na pozornici zasvirao po uzoru na udarni power blues rock trio. Pratila ga je ritam sekcija Anthony Candullo (bas gitara) i Tom Curiano (bubnjevi). Blues gitaristu teče u krvi. Predstavio se kao apsolutni »filingaš«. Sama vibracija udarenih tonova, gitarskih fraza, prijelazi, stupnjevanje odabrane fraze do krešenda i povratak u polazišni trenutak istog motiva. Neprestano atmosfersko valovanje. Atmosfera nabijena emocijama i strastima. Publika je bila u transu, nije bilo čovjeka koji bi se dosađivao. Posvuda vedrina i izvrsno raspoloženje. Kod Popa Chubbyja je izvrsno to što nije komplikator i bluesu pristupa vrlo pragmatično. Stvari se laća vrlo elementarno, pri čemu su zamjetni utjecaji majstora kao što je ponajviše Buddy Guy, ali i Freddie King, samo što Popa zna na trenutke biti i te kako bučan, gotovo razuzdano punkerski ratoboran. No to su samo trenuci. Njegove skladbe cijelo vrijeme »vuku«. I u frazama i u prijelaznim dijelovima koji vode u razrađene mid eight pasaže. Unutra obitava profinjeno smještena solaža, gdje je svaki ton plasiran i položen s urođenom osjećajnošću. I u poltonskim zategama, gdje gitarist majstorski izvrće uzdahe, i u slijedu brzo odsviranih linija. Čovjek je cijelo vrijeme na mjestu. Profinjen, sofisticiran, ali i drsko grub i čvrsto muževan. To vrijedi i za izvrsnu vokalnu izvedbu. Pretežno je izvodio svoj autorski materijal, no našle su se i »preuređene cvjetne«, kao što su npr. jedna od tema glazbene podloge za film »Kum« te Misirlou (film »Pulp Fiction«). Ne malo je Popa iznenadio integracijom hurorskog metal favorita War Pigs (u izvornoj režiji Black Sabbath), koji je Chubby odsvirao u cijelosti i skladbi potpuno udahnuo svoj izražajni pečat. Nije ostao ravnodušan ni prema intimnim trenucima, kad je odjeknula znamenita Over the Rainbow. Od autorskih točaka završile su Grown Man Crying Blues, Take Me Back To Amsterdan, I Don’t Want Nobody, 69 Dollars, Two Dogs te pred kraj Chubby’s Boogie. Ukratko. Tako se svira blues rock. Da jednostavno vuče i očara. Gitarski i vokalni karizma tog čovjeka izuzetna je i u trenucima kad se s stolca preseli na dodani set bubnjeva i s Curianom izvede bubnjarski dvoboj. Svakako ne tako impozantan kao što je to nekoć vrijedilo kod Phila Collinsa i (očito umirovljenih) koncerata Genesisa, ali je taj ulomak dodatno obojio i razgibao inače izuzetno krepku i pozitivnu vibraciju završnog dijela prvog dana festivala.
Galerija slika




















































