Bang Your Head!!! 2018 (treći dan) – `Vampirolozi` Powerwolf obuli čizme glavnih nositelja festivala
mjesto: Balingen / Messegelände / Njemačka
datum: 14.07.2018
Zadnji dan! Dva sastava manje na programu nego dan prije. Početak u pola dvanaest. Da. Program se smanjuje. Iz godine u godinu. Sve više i više, a organizator nije baš u zavidnoj financijskoj situaciji. Manje je impozantnih imena, smanjuje se i broj nastupajućih. Možda je baš trećeg dana dodatni dokaz za to isporučio izbor glavnog nositelja festivala, a to nisu bili nitko drugi nego njemački powermetalci Powerwolf. Ti su prije tri i pol godine, nećete vjerovati, nastupili u ljubljanskoj Metelkovi, u tamošnjoj Gala hali. No idemo na prizorište.
Vrijeme je izdržalo. I treći dan se opet kupao u suncu. Na pozornici su stajali Evertale, njemački povermetalci koji djeluju od 2006. Korektno. Kvartet je nastupio suvereno, iako u glazbenom, odnosno izražajnom smislu ne donosi baš ništa posebno. Bend je za deset godina zakasnio na pravi vlak za stjecanje šire međunarodne prepoznatljivosti, jer je kasnije zanimanje za power metal polako ugasnulo. Od originalnog članstva u ekipi su vokalist i ritam gitarist Matthias Holzapfel, glavni gitarist Matthias Graf te basist Marco Bächle. Bend ima novog bubnjara Simona Hofmeistera. Ukratko. Bend je prošle godine tek izdao svoj drugi studijski album »The Great Brotherwar«, koji je zdušno i čestito predstavio na svom više nego solidnom »jutarnjem« nastupu.
Drugi na rasporedu bili su starosjedilački britanski metalci iz vremena famoznog pokreta zvanog N.W.O.B.H.M. Cloven Hoof. Bend osnovan 1979. u Wolverhamptonu prošle je godine izdao izuzetno dobar novi studijski album »Who Mourns For A Mornig Star?«. Od originalnih članova danas je u postavi vječni Lee Payne na bas gitari. Oštro odjeven i počešljan, muškarac je stupio na pozornicu odjeven u klasičnu »ratnu opremu« starokolskih dana (onetano usnje), kad je metal još bio mlad i nedužan. Nostalgija. Inače, kvintet popunjava posve pomlađena i osvježena postava: Chriss Coss na ritam gitari, izvrsni solist Luke Hatton, odlični pjevač George Call i Danny White na bubnjevima. Čovjek bi poželio vidjeti barem Russa Northa, koji je u skupinu »dolazio i odlazio«, ali se stvar s njim očito nikako nije pokazala dobrom. Godine 2009. Cloven Hoof su naime nastupili baš na istom prizorištu, u posve drugoj postavi, koja je po stažu bolje hvatala vezu s osamdesetima nego ova sadašnja. Kako god, bend je rekreirao izvrsnu set listu, ponajviše starog materijala, i okupio uz pročelje pozornice hrpu zanesenjaka koji su svoje tinejdžerske dane proveli početkom osamdesetih. S EP-a »The Openning Ritual« odsvirali su, primjerice, izuzetnu epsku mini suitu The Gates OF Gehenna. A to još nije bilo sve. Revizija dobrog starog repertoara u slabih sat vremena sviranja, uključujući Highlander (kultni »Sultan’s Ransome«, 1989.), pa s albuma »Dominator« skladbe Nova Battlestar te završna Reaching for the Sky. Ludi šou. Tko je ovo propustio, može prestati odlaziti na klasične heavy metal koncerte. Prvijenac »Cloven Hoof« bio je zastupljen naslovnom skladbom te gotovo pri kraju odsviranom i krajnje podivljalom Laying Down The Law. U repertoaru su se našli i Inquisitor (»Eye of the Sun«, 2006.), dok je novi album bio zastupljen skladbama Time to Burn te Song of Orpheus. Cloven Hoof su bend s odličnom starom metal jurisdikcijom. Rifovi su ti koji su postavljeni majstorski. Hvataju odmah, a bend zadržava svoju mračnu pojavu. Ako još ne znate što je to stara škola, morate obavezno provjeriti ovu silno opskurnu, previđenu, ali izvrsnu postavu. Posve kultno i na sreću neuništivo. Zahvaljujući nepopustljivosti, volji i ustrajnosti izuzetnog Leea Paynea. Već samo njegova pojava na pozornici daje do znanja da mu metal teče žilama.
Kod N.W.O.B.H.M.-a se ostalo i u nastavku, kad je pozornicu zauzeo znameniti Tygers of Pan Tang. Oni su prije nekog vremena izdali silno posrećen i nevjerojatno solidan album, koji je znatno okrenut hard rock korijenima, više nego što se moglo očekivati. Dodijelili su mu naslov »Tygers of Pan Tang«. Već dulje vrijeme su u nepromijenjenoj postavi, pri čemu je jasno da je konkretno osvježena. Bend, koji je 1978. suosnovao danas jedini originalni član skupine i gitarist Robb Weir, nastupa i svira prilično često. I posljedično je tako izvrsno uigran. Prije nekog vremena provjerili smo ga u Vrbi na Koruškom. Weir je našao izuzetnog kompanjona na solo gitari u Mickyju Crystalu, bubnjeve mu svira Craig Ellis, vokale izvrsno preuzima Jacopo Meille, bas vitla crvenokosi Gavin Gray. Tygers of Pan Tang su izvedbeno snažni i suvereni istodobno, a znaju prilično dobro iskoristiti prostranu pozornicu. Uz repertoar koji je sažimao seriju kultnih klasika preuzetih s prva tri albuma, mogli su se opušteno osloniti na strasti i emocije bratovštine nostalgičara, koji su ostali pred pozornicom kao ukopani. Bend je u repertoar ubacio i novijeg i izvrsnog Keeping Me Alive (»Ambush«, 2012.), a novi je bio zastupljen nevjerojatno posrećenim Only The Brave (prva skladba koncerta), Devil You Know te Glad Rags, koji se kotrlja na gotovo glamerskom ritmu. No većina je naravno čekala seriju nezaboravnih klasika, koje je i dobila, i to u režiji: Raised On Rock, Love Don’t Stay (obje »Crazy Nights«), Gangland, Hellbound (obje »Spellbound«) te Slave to Freedom, Euthanasia, Susie Smiled (sve tri s prvijenca »Wild Cat«). Nemalo je iznenadila integracija ZZ Top hita Tush, a za rep je skupina uštedjela još jednu obradu, i to Love Potion #9 (orig. The Clovers), koja je inače izašla na četvrtom albumu Tygers Of Pan Tang »The Cage«. Otrovno i nepopustljivo zveckanje legendarnog benda, koji tako još zdaleka nije rekao zadnje! Sigurno se priprema novi materijal. Bez brige. Za novi studijski album, naravno.
U vremenima starog dobrog N.W.O.B.H.M.-a smo još kako-tako ostali. Na pozornicu su naime krenule »Grannyschool«, ma lažem. Girlschool zaista! Poštovane dame ovaj su put nastupile kao i uvijek. S velikim očekivanjima, rutinirano i u skladu s ustaljenom praksom. Međutim, imale su dosta problema sa zvukom u početnom dijelu koncerta. Zato ni kemija nikako nije proradila. Lijep dio koncerta Girlschool su se zvučno hvatale, no nekako su te probleme svladavale iskustvom i rutinom. Ali osjećala se blaga odsutnost kvarteta u smislu činjenice da nisu posve uspostavile prave veze s publikom. U početnom dijelu koncerta, dakle. Poslije su se stvari posložile i sve je krenulo kako treba. Deset dana poslije su Girlschool, s sličnom set listom, u Tolminu isporučile mnogo bolju predstavu. Kako god. Ako ti pod pozornicom društvo pravi klijentela koja je odrasla uz tvoju glazbu, onda nema straha. I doista. Uz redoslijed komada s kultnih »Hit And Run« te prvijenca »Demoliton«, Girlschool su odradile svoj nastup kako se šika. Odsvirale su sljedeću set listu: Demolition Boys, C’mon Let’s Go, The Hunter, Hit and Run, I Spy, Come the Revolution Play, Take It Like a Band, Never Say Never, Screaming Blue Murder, Future Flash, Kick It Down, Watch Your Step, Yeah Right, Race With the Devil (orig. The Gun) i naravno razvikanu Emergency. Ekipa djeluje u postavi koja je zapravo identična onoj iz 1978., kad je skupina osnovana. Denise Dufort na bubnjevima, Enid Williams na bas gitari, pjevačica i ritam gitaristica Kim McAuliffe te Jackie Chambers na glavnoj gitari, koja je 1999. zamijenila originalnu Kelly Johnson.
Slijedio je nastup izvrsnih i vrlo cijenjenih irskih blackmetalskih mračnjaka Primordial, koji su po svojoj ustaljenoj navadi donijeli u Balingen pravu crnu misu u kojoj su urezali vrata u pakao. Primordial su ovdje već nastupali i ipak. Uvijek ih stave u program danju, iako bi takav bend izuzetno dobro zvučao u nekoj mračnoj šumi, punoj izobličenih stabala, u najcrnjoj noći, gdje zavijaju vukovi i bez milosti pušu vjetrovi, baš kao što je to bilo na ovogodišnjem tolminskom nastupu skupine. Ako su tamo doista mogli ispaliti sve rafale i isporučiti vrhunski završetak festivala, na Bang Your Head!!! morali su stati na kočnicu i skratiti set listu. Svoj sat dug nastup otvorili su velikopotezno. Izuzetnom i na preko deset minuta razvučenom Nail Their Tongues, uzetom s aktualnog i novoizdanog »Exile Amongst the Ruins«, kojoj su se u nastavku pridružile još To Hell or the Hangman i Upon Our Spiritual Deathbed. Već ubrzo na početku bend je izveo skladbu No Grave Deep Enough s albuma »Redemption of the Puritan’s Hand« (2011.), s albuma »To The Nameless Dead« izvedene su As Rome Burns (na sredini koncerta) te Empire Falls, kojom su Primordial, što je moguće zlokobnije, zaključili svoj izvrstan nastup. Odjeknula je i Coffin Ships s albuma »The Gathering Wilerness« (2005.). Svu pozornost preuzima čovjek teatra. Jedini i neponovljivi Alan Nemtheanga, koji je publiku doslovno hipnotizirao. Ne samo svojom pojavom, već i svojim scenskim zaletom, svojim teatrom, glumom. Svojim propovjedaštvom. Posvuda smrt i crna zavijajuća noć. Rođenje zla i propasti. Iskušenja svuda. Ponori i dubine odakle nema povratka. Hrpa keltskih folk elemenata i izuzetna mračna bombastika. Iako je Alan u središtu, čovjek ponekad zaboravi kako odličan bend ga prati. Kako izvrsno grizu i kako moćan zvuk stvaraju Primordial. Kao cjelina. Gibson SG gitare i Rickenbacker bas. Stara škola. Ali jedinstveno i unikatno. Takve bendove više ne prave. Istodobno su kompozicije sve po redu duge i silno zahtjevne za slušanje. Na krilima moćne i jezive atmosfere, pune uroka i bogohulne hipnoze. Teatra dakle, koji bi u drugačijem ambijentu zasjao još intenzivnije nego u Balingenu.
Japanski Loudness uvijek su vrsta velike atrakcije kad dosegnu pozornice Europe. Ni ovaj put nije bilo drukčije. Konkretna publika ih je pozdravila. Dugovječni japanski metalci s izuzetnim Akirom Takasakijem u postavi, čovjekom koji se po odlikama gitarske igre može mjeriti s najvećima svog posla. Njegova je igra puna paklene brzine, a puno je učio od Blackmorea. Neoklasicističkih i baroknih trikova, po uzoru na Malmsteena, ne manjka, a čovjek briljira u »egzotičnim« solo pasažama te vratolomnoj atraktivnosti. Kipućih salvi izuzetnog gitarskog soliranja nikad i nikada ne nedostaje i to je zapravo osnovni štih svakog Loudness koncerta. Međutim, Akira nije ni izdaleka usamljen. Tu su Minoru Niihara na vokalu i basist Masayoki Yamashita, koji su uz Akiru još dva originalna člana, dok bubnjeve od 2008. nadalje svira Masayuki Suzuki. Međutim, tog poslijepodneva Loudness nisu bili oni Loudness koje bi se očekivalo. Nešto nije štimalo. Komunikacija na pozornici. Basist Yamashita je tri četvrtine koncerta bio posve povučen u pozadinu. Tamo se držao monitora koji su stajali gotovo u liniji s bubnjevima. U prednju liniju dolazio je samo kad je morao sudjelovati u pratećim vokalima, što je radio prilično mlako i nezainteresirano. Tek u zadnjoj četvrtini nastupa, kad je pokazao nešto više života, stavio napokon desnu nogu na prednji monitor, Niihara se teatralno okrenuo prema njemu, podigao sunčane naočale i ispratio ga izbuljenih očiju u stilu: »Oh, dobro jutro, pozdravljen opet među nama«. Bend je odsvirao seriju svojih najpoznatijih točaka te predstavio novi album »Rise To Glory«, kojim je koncert i otvoren. Bend je odsvirao sljedeći repertoar: Soul on Fire, I’m Still Alive, Crazy Nights, Like Hell, Heavy Chains, Go For Broke, Until I See The Light, Let It Go, This Lonely Heart, Crazy Doctor, In the Mirror, S.D.I. Ukratko. Loudness se uvijek gleda. Uvijek kad je prilika za to. Jednostavno zato što su legendarni japanski metalci još uvijek odlični na pozornici. Vjerojatno su se morali nešto posvađati prije koncerta, bilo je dosta rezerviranosti i čudnih pogleda na pozornici. U uvjerljivijem svjetlu uhvatili smo ih deset dana poslije, kad su nastupili na slovenskom festivalu Metaldays.
U isto vrijeme probudila se susjedna dvorana. Tamo su svirali njemački powermetalci Mystic Prophecy, koje smo zbog preklapanja pogledali samo djelomice. Bend ima novog člana, grčkog gitarskog virtuoza. Prava »Gus G.« škola, koja sluša na ime »Evan K«. On se na ovom nastupu iskazao nevjerojatnom tehničkom izbrušenošću. Repertoar su zastupali pretežno aktualni album »War Brigade« te »Killhammer«, a bend nije zaboravio napomenuti da je nedavno izdao album obrada »Monuments Uncovered«, kad je u svojoj režiji izveo Oldfieldovu Shadow on the Wall. Kompaktno, složno, ubrano i naravno suvereno. Bend je podržavala silno uživljena publika, što samo dokazuje da su Mystic Prophecy u Njemačkoj naprosto doma. Odsvirali su sljedeći repertoar: Kill the Beast, Savage Souls, Killhammer, Burning Out, The Crucifix, Shadow on the Wall (orig. Mike Oldfield), We Kill! You Die!, To Hell and Back, Metal Brigade, Evil Empires, War Panzer, Ravenlord.
Znatno više zanimanja izazvao je nastup Pretty Maids. Inače oni gotovo svake godine nastupaju na Bang Your Head!!! Nov, barem zadnjih nekoliko godina, kleni danski rockeri silno su česti u Balingenu. Zašto bi dakle ovaj koncert bio u bilo čemu zanimljiviji od prethodnih? Jednostavno. 30 godina od izdanja kultnog »Future World« i tako je bend odlučio odsvirati cijeli album. Od prve do zadnje skladbe s tog kultnog dostignuća. U biti nije bilo pitanje kako će stvar zvučati. To uopće nije pitanje. Pretty Maids su naprosto predobri da bi išlo nešto po zlu. Pitanje je bilo samo kako će Ronnie izvesti vokale, jer je poznato da mu je zadnjih godina malo popustio rang i snaga. No držao se izuzetno dobro i otpjevao na visokoj razini i u dobroj dnevnoj formi. Legendarni vokalist isporučio je dakle najbolje što može u ovom trenutku, a narod je doživljavao ekstazu, jer je vjerojatno prvi, zadnji i nikad više prisustvovao koncertnoj izvedbi kultnog albuma. Pretty Maids su ovaj koncert snimili za DVD. To nije bilo sve. Minutaža je naime bila krepka. Sat i pol, a zadnju trećinu bend je potkrijepio uključivanjem točaka novog albuma »Kingmaker«, čak jedne točke s albuma »Motherland«, pa isto tako novijeg Pandemonium. Vremena je ostalo dovoljno da se pokloni i starijem »Red, Hot And Heavy«. Repertoar koji su izveli bio je sljedeći: Future World, We Came to Rock, Love Games, Yellow Rain, Loud ‘n’ Proud, Rodeo, Needles in the Dark, Eye of the Storm, Long Way to Go, Mother of All Lies, Kingmaker, Bull’s Eye, Little Drops of Heaven, Pandemonium, Back to Back i u dodatku Red, Hot and Heavy. Ruku na srce. Dolazak Pretty Maids na glavnu pozornicu značio je da smo, još prije nastupa Powerwolf, zapravo gledali glavnog nositelja trećeg dana festivala.
U vrijeme nastupa Pretty Maids u dvorani su svirali legendarni američki old school speed metalci Hexx. Oni su se nakon dugih godina stanke reaktivirali 2011. I sâm sam većinu vremena uživao u Hexxima, jer je ovaj njihov nastup bio ekskluziva. Hexx zastupaju u današnje vrijeme samo dva originalna člana, i to gitarist Dan Watson i bubnjar John Shafer, dok ostatak ekipe zauzimaju još Bobbie Wright (gitara), Mike Horn (bas gitara) i vokalist Eddy Vega. Bend je prošle godine izdao izvrstan novi studijski album »Wrath Of The Reaper«. Prije svega pitanje je bilo kako će Eddy izvesti starije skladbe i koliko one magije, poznate sa starih studijskih vrpci, skupina može još regenerirati na pozornicama 2018. godine? Hexx su ubili. Bez obzira na relativnu statičnost kvinteta, Eddy je bijesno trčao po pozornici i vježbao, a istodobno je svojim jedrim, bijesnim i visokorangiranim, također blago rezkim vokalom, brinuo za dinamično raspoloženje. Šteta što nije bilo više ljudi u dvorani, jer je bend isporučio izvrsnu predstavu. Hexx su svoj šou obavezno obogatili točkama kultnih albuma: »Under the Spell«, »No Escape« te »Morbid Reality«.
Zapravo se nastupima Pretty Maids i Hexx najzanimljiviji dio programa trećeg dana festivala završio. U nastavku su do kraja festivala nastupile još tri postave. Metal revitalisti Visigoth u dvorani Volksbankmesse, koji su dobili krepku minutažu te tako priliku da odsviraju gotovo cijeli aktualni album »The Conqueror’s Oath«, a tome dodaju još skladbe s albuma »The Revenant King«. Bend ne isporučuje baš ništa novo, ali grize zdušno i sa žarom. U više nego jednosatnom nastupu odsvirao je sljedeći repertoar: Dungeon Master, Blades in the Night, Blood Sacrifice, Warrior Queen, Outlive Them All, Hammerforged, Salt City, Steel and Silver, Traitor’s Gate, Mammoth Rider, Iron Brotherhood, Final Spell, The Revenant King.
Zbog nesretnog preklapanja Visigoth je trebalo većinom preskočiti. Koncert se naime u cijelosti preklapao s nastupom glavnih nositelja večeri, vrućih njemačkih power metalaca Powerwolf. Njih smo gledali prvi put u Balingenu usred kiše 2009. godine. Tada su nastupili oko podneva i tada nije bilo osjećaja da će ta skupina zbog svog »copy-paste« elementa ikad moći postati veća. Kako god. Izuzetne scenske kulise, hrpa pirotehničkih efekata i dima. Konkretna scenska produkcija dakle. Iako su Powerwolf nevjerojatno generična skupina, koja tu generičnost kompenzira šljokicama i kičem što krase njihove priče o vukodlacima, vampirima i drugim bićima koje je nekoć producirala bujna ljudska mašta širokog transilvanijskog krivovjerja, prati ih konkretna bratovština obožavatelja. I po tradiciji je vjerna njemačka publika, vjerna u Balingenu baš svakom headlineru. Posjet dakle kako se šika. Bend je sastavio set listu koju su pretežno zastupale skladbe nedavno izdanog The Sacrament Of Sin, prethodnika Blessed And Possesed te Blood Of the Saints. Odsviran je sljedeći repertoar: Blessed & Possessed, Army of the Night, Resurrection by Erection, Amen & Attack, Demons Are a Girl’s Best Friend, Dead Boys Don’t Cry, Armata Strigoi, Let There Be Night, All We Need Is Blood, Fire and Forgive, Werewolves of Armenia, Incense & Iron, Sanctified With Dynamite, We Drink Your Blood, Lupus Dei. Dosta napuhanih kulisa iza kojih se »skrivala« izvedba. Pravo zabavište za kraj. No svima onima koji su u životu već vidjeli mnogo koncerata i upoznali mnogo skupina, barem s mrvicom idejne prepoznatljivosti, Powerwolf neće ostati baš dugo u memorijskim bilježnicama.
Posljednja skupina na programu ovogodišnjeg izdanja festivala Bang Your Head!!! bili su švedski sleaze i glam rock te metal revitalisti Crashdiet. Napokon opet nešto za sve koje privlače Motley Crue, Twisted Sister itd. Bend je u svoje redove primio opet novog pjevača. Ovaj put je to Gabriel Keyes, a inače se nalazi u postavi koja je identična početnom dijelu karijere skupine. Izvanredan posjet, dosta vrištavih cura sprijeda, puno šminke i nakuštranih frizura (i u publici). Izvrsna energija. Vrijeme za party time. Odklop. Bend je isporučio najbolje što zna i može u ovom trenutku. Šveđani su doista izvrsno svirali, bez kiksova. Možda bi se kao kvartetu lijepo pridodala još jedna gitara, da bi zvučali još nakostriješenije i glasnije, ali sve funkcionira posve suvereno. Martin Sweet pokriva golem prostor sam s gitarom i to radi više nego učinkovito. Spomenuti gitarist i njegov pajdaš te basist Peter London kroz godine su zadržali najviše sleaze i glam šminkerstva na sebi. Iako je Gabriel silno dobro vozio i suvereno se nosio s repertoarom, nedostaje mu karizme. Dečko na pozornici djeluje previše »ljubazno« te ostavlja dojam vrijednog dečkića. Definitivno ne treba očekivati da će lako uskočiti u cipele nezamjenjivog osnivača i pokojnog vokalista skupine Davea Leparda, pa ipak. Bez obzira na vokalnu korektnost, tako je tijekom koncerta u zraku stalno vladao osjećaj da u svemu nedostaje točka na »i«. Bend je odsvirao sljedeći repertoar: Tikket, Riot in Everyone, So Alive, Queen Obscene / 69 Shots, We Are the Legion, Down With the Dust, In the Raw, It’s a Miracle, Die Another Day, Blues Jam / Used to Love Her (orig. Guns N’ Roses), Cocaine Cowboys i u dodatku: Breakin’ the Chainz, Miss Pain / Rebel, Generation Wild.
Završio je tako još jedan Bang Your Head!!! Dvadeseti po redu. Možda je u programu trećeg dana nedostajalo neko atraktivnije i zvučnije ime koje bi bilo postavljeno na sam završni dio programa. Zapravo su se zanimljive stvari tog dana završile nastupom Pretty Maids, tako da je nedostajao osjećaj završnog krešenda. No svakako nije nedostajao ni ove godine, znameniti vatromet i naravno krepki »doviđenja«, do iduće godine, kad opet odlazimo na rajanje u Balingen.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
