Datum izlaska: 14.07.1998.
Izdavač: Sanctuary
Produkcija: Roy Z
Ocjena: 10 / 10
»The Chemical Wedding«, peti samostalni album dugogodišnjeg pjevača Iron Maiden Brucea Dickinsona, inspiriran likom i djelom engleskog pjesnika i slikara Williama Blakea, bio je njegovo najbolje ostvarenje i još uvijek spada u elitu metalskih albuma iz druge polovice devedesetih. Na njemu je Dicksinson dodatno nadogradio i usavršio pobjedničku zvučnu formulu s prethodnog albuma »Accident of Birth« (1997), na kojem se uz pomoć starog drugara iz Iron Maiden, gitarskog majstora Adriana Smitha, vratio heavy metalu i okultnim tekstovima, dakle onome što je oduvijek najbolje znao.
Pobjedničku skladateljsko-aranžersku vezu Dicksinsona i Smitha upotpunjavao je Bruceov ‘stari znanac’, priznati gitarist i producent Roy Z, koji je svojim specifičnim, mračnim i tajanstvenim zvukom gitare te izvanrednom produkcijom odigrao ključnu ulogu u tome da »The Chemical Wedding« postane najvažnije ostvarenje Bruceove samostalne karijere. Zajedno sa Smithom, koji je, začudo, kao skladatelj sudjelovao samo na skladbi »The Killing Floor«, bio je ključni tvorac mračnih gitarskih harmonija kojih je na albumu bilo napretek.
Većina tekstova na albumu »The Chemical Wedding«, koji je u mnogočemu bio konceptualni projekt, hranila se Blakeovom mistično-okultističkom poezijom i njegovim zanesenim vizijama pakla i raja, ali i raznim biblijskim zgodama, tarot kartama te slobodnozidarskom mistikom. Blakeova slikarska remek-djela iskorištena su i za naslovnicu albuma »The Chemical Wedding« i sadržaj knjižice. Blakeovu poznatu sliku ‘Duh buhe’, inspiriranu biblijskom zgodom o susretu Joba i đavla, koji je Joba kaznio brojnim bolestima kako bi iskušao njegovu vjernost Bogu, prije točno trideset godina za omot svoje druge ploče iskoristili su opskurni britanski progresivci Gilgamesh.
Otvaračka bomba »King in Crimson«, koja predstavlja mračnu, tajanstvenu i povremeno eteričnu atmosferu što prevladava kroz cijeli album, sadrži trijumfalan refren i epsku gitarsku solažu. Dickinson nikad nije skrivao oduševljenje progresivnim rockom i ovdje nije riječ samo o Kristu odjevenom u grimizni ogrtač ili o jednom od antikristovih varljivih likova, nego o igri riječi koja je vjerojatno i Bruceov poklon legendarnoj progrock grupi King Crimson. Naslovna skladba sa svojom apokaliptičnom atmosferom, epskim refrenom te specifičnim, izrazito opskurnim zvukom gitare predstavlja jedan od najmračnijih i najtajanstvenijih trenutaka cijelog albuma, na kojem Dickinson ponovno oduševljava kao izvanredan vokalni pripovjedač i tvorac nevjerojatne drame.
»The Tower«, inspiriran tarot kartama, u kojem se Bruce vokalno prošeta po tajanstvenoj, alkemičarskoj kuli, za koji je snimljen i slikovit video, sa svojim moćnim refrenom i užarenom dramom predstavlja jedan od vrhunaca albuma »The Chemical Wedding«. Gitarske vokalne harmonije u srednjem dijelu gotovo bezobrazno vuku na Iron Maiden. Paklenski užareni energetski katalizator »The Killing Floor«, prožet (kvazi)sotonističkim tekstom, sadržavao je još jednu bravuroznu Smithovu solažu, dok je najveće, pozitivno iznenađenje bio neočekivani kraći prijelaz u sakralnu sekciju s baroknim aranžmanima i moćnim vokalnim harmonijama.
»Book of Thel«, na kojem je svoj skladateljski pečat ostavio i basist Eddie Casillas, bio je prog metalski eksperiment izvanredne atmosfere. Akustično usmjereni uvod s nostalgičnim gitarskim pasažama naglo zamjenjuje metalski marš s beskompromisnim bubnjarskim krošeima u režiji Davida Ingrahama, dok je Bruce ponovno u svom najboljem vokalnom ‘elementu’, što posebno vrijedi za sjajni refren. Na albumu se na tri skladbe kao govornik odabranih stihova iz Blakeove poezije pojavio i posebni gost, progresivnorockovska legenda i ‘bog paklenske vatre’ Arthur Brown. »Gates of Urizen«, posvećen Blakeovu tajanstvenom božanstvu Urizen, koje je neobično nalikovalo većini kršćanskih prikaza Boga, sadržavao je sporo gradiranje tajanstvene atmosfere i specifičnu Z-ovu gitarsku solažu s mrvicom latino melosa, koja pomalo vuče na neke radove njegova banda Tribe of Gypsies. Na »Jerusalem«, vrlo zanimljivom hibridu folk elementima protkane, akustično usmjerene power balade i metalskog katalizatora, koji sadrži epske gitarske pasaže i tekst iz istoimene Blakeove pjesme, jedne od neslužbenih engleskih himni, koju su rock svijetu prvi put predstavili Emerson, Lake & Palmer davne 1973., Bruce se ponovno vokalno ‘ispiša’ najbolje što može i postiže neke izvanredne efekte.
»The Trumpets of Jericho«, na kojem je Bruce u tekstu po svoju preoblikovao biblijsku priču o padu prvog opasanog grada Jerihona, jer u njegovoj verziji trube ne uspijevaju srušiti moćni zid, obilježen je paklenskim rifom i nestrpljivim bubnjarskim krošeima, dok je prijelaz u epski refren ispao naprosto genijalno. Mračnjačko-apokaliptična ispovijest »Machine Men« također oduševljava briljantnim, epskim refrenom koji je u potpunom kontrastu s prevladavajućom opskurnom atmosferom. Vrhunac albuma pak predstavlja epsko otkrivenje »The Alchemist«, u kojem se nakon ambijentalno izuzetno intenzivnog i eksperimentalno obojenog uvoda u završnom dijelu ponovno pojavljuje trijumfalni refren naslovnog evergrina i sve skupa vodi do moćnog klimaksa. Nakon dvominutne stanke recitalom mistične Blakeove vizije posljednji se put oglasi karizmatični ‘striček’ Brown.
»The Chemical Wedding«, koji je među Dickinsonovim sljedbenicima dobio šaljivi nadimak ‘najbolji album Iron Maiden nakon »Seventh Son of a Seventh Son« (1988)’, bio je pravo metalsko remek-djelo već u trenutku izlaska, a s godinama je samo dobio na kultnom statusu. Prilična je šteta što Dickinson u idućih dvadeset godina nije ponovio tako ambiciozan samostalni pothvat, ali za to, zapravo, nakon povratka u Iron Maiden 1999. nije imao pravog razloga. Šef Iron Maiden Steve Harris naime je nakon izlaska albuma »The Chemical Wedding«, koji je potpuno zasjenio tadašnju verziju ‘željeznih djevica’, u priličnoj krizi nakon relativno prosječnog albuma »Virtual XI« (1998), duboko progutao ponos i nazvao Brucea želi li se vratiti u ‘staro jato’. Dicksinsonov jedini uvjet za povratak bio je da se u bend vrati i Smith. Od tada je Bruce snimio samo jedan solo album, »Tyranny of Souls« (2005), koji nikako nije dosegnuo kvalitetu albuma »The Chemical Wedding«.
autor: Peter Podbrežnik
Popis skladbi:
1. King in Crimson (04:43)
2. Chemical Wedding (04:06)
3. The Tower (04:45)
4. Killing Floor (04:30)
5. Book of Thel (08:14)
6. Gates of Urizen (04:25)
7. Jerusalem (06:43)
8. Trumpets of Jericho (05:59)
9. Machine Men (05:41)
10. The Alchemist (05:59)
Glazbenici:
Bruce Dickinson – vokal
Adrian Smith – gitara, klavijature, prateći vokal
Roy Z – gitara, klavijature, prateći vokal
Eddie Casillas – bas gitara
Dave Ingraham – bubnjevi
