Izdavačka kuća: earMUSIC
Datum izlaska: 19. 7. 2024.
Produkcija: Bob Ezrin
Trajanje albuma: 52.19 min
Žanr: Hard Rock
Ocjena: 8.5/10
Deep Purple, neuništive hard rock legende koje za razliku od jednako razvikanih i utjecajnih vršnjaka Black Sabbath i Led Zeppelin ni nakon više od pedeset i pet godina od osnutka grupe nikako ne žele prestati s radom, albumom »=1« otvorili su novo poglavlje svoje duge i burne karijere. Godine 2022. od banda se naime zbog bolesti supruge oprostio kultni gitarski virtuoz Steve Morse, što je značilo kraj najdugovječnije verzije Deep Purple u njihovoj povijesti, jer su članovi te inkarnacije zajedno izdržali čak dvadeset godina. Prvotno je bio predviđen njegov povratak, ali se zdravstveno stanje njegove supruge nažalost pogoršalo i oproštaj od dugogodišnjih glazbenih suputnika postao je neizbježan.
Morsea je zamijenio sjevernoirski gitarski majstor (te povremeni pjevač) Simon McBride, koji je svoj profesionalni glazbeni put započeo već s šesnaest godina kao član relativno opskurnih metalaca Sweeet Savage, prije nego što se afirmirao kao cijenjeni honorarni glazbenik. McBrideovo članstvo u solo bandu dugogodišnjeg Deep Purple klavijaturista Dona Aireyja se isplatilo i danas je punopravni član legendarne grupe te četvrti gitarist u njihovoj povijesti nakon Ritchieja Blackmorea, Tommyja Bolina i Morsea (Joe Satriani nakon kratkotrajne koncertne suradnje nikada nije postao službeni član).
McBride je sada uvjerljivo najmlađi član žilave grupe pod vodstvom četiriju ‘starih mačaka’, koji su svi redom već odavno postali ikone teškog rocka. »=1« je čak i za uobičajeni, sarkastični Deep Purple humor neobičan naslov albuma (s ništa manje neobičnim omotom). Riječ je o metafori za određeno stanje stvari u kojem stvari postanu toliko kompleksne da se na kraju vrate u prvotno, najjednostavnije stanje i sve postane jednako jedan. Kako god, većina tekstova na albumu krajnje je sarkastična uz prstohvat crnog humora i u skladu s dugogodišnjom tradicijom odnosi se na nevolje povezane s ‘sudbonosnim’ ženama, različite oblike društvene nepravde te uobičajene, svakodnevne zgode četvorice muškaraca u kasnim zrelim godinama.
Album, koji je ponovno nastao pod vodstvom dugogodišnjeg Deep Purple suradnika, producentske legende Boba Ezrina, sadrži čak 13 skladbi, što se nije pokazalo kao najpromišljeniji potez jer »=1« negdje nakon prve polovice počinje pokazivati prve znakove ‘umora’, dok se neki motivi i aranžmani počinju blago ponavljati. McBride je izvrstan gitarist i pravi virtuoz, vrijedan ostavštine svojih slavnih gitarskih prethodnika, ali kao skladatelj morat će još malo sazrijeti prije nego što dosegne Morseovu kreativnu razinu, iako malo ponavljajuća, blago ‘pospana’ narav albuma u njegovu drugom dijelu nije samo njegova krivnja, jer na Deep Purple albumima kao skladatelji tradicionalno sudjeluju svi članovi banda.
Nakon odličnog »Whoosh!« (2020., RockLine recenzija) bilo je nekako nerealno očekivati još jedan uradak na takvoj razini. Unatoč tome, »=1« je dobar, čak vrlo dobar album, kojim su ‘dubokoljubičasti’ korjenjaci ponovno dokazali da im pri stvaranju nove glazbe može zavidjeti većina glazbenih vršnjaka. Gillan je s obzirom na svoje godine, iako se već dugo izbjegava krajnje visokim vokalnim visinama i tu i tamo nakratko zaviče samo još više za šalu nego ozbiljno, i dalje u sjajnoj vokalnoj kondiciji, dok su Aireyjevi šuštavi i sočni slojevi Hammond orgulja, oduvijek zaštitni zvučni znak ove legendarne grupe, već odavno uspjeli dosegnuti razinu pokojnog orguljaškog poglavara Jona Lorda. Airey je i ovaj put tu i tamo dodao još poneki orkestralni aranžman zbog čega Deep Purple danas uživaju poštovanje i mnogih progrockovskih gurmana. Ritam veza između Gloverovih masivnih bas linija i Paiceovih značajnih bubnjarskih prijelaza pak je ionako od 1970. naovamo pojam konzistentnosti i uzor brojnim mlađim hard rock ritam dvojcima.
Album se preko skladbe »Show Me« otvara u karakterističnom stilu, s podrugljivo raspoloženim Gillanom, masivnim slojevima Hammond orgulja, ‘odgovarajućim’ gitarskim frazama i prepoznatljivim bubnjarskim prijelazima. Sama skladba nije ništa posebno, ali je u iskonskom Purple duhu i to će većini vjernih fanova biti dovoljno. Gillan, koji je 2022. postao udovac, na »A Bit On the Side« ne opterećuje se previše gubitkom svoje supruge Bron (usput, njihova kći Grace ide očevim pjevačkim stopama), jer mu se po glavi stalno vrti neka Charlene. Usput ispusti čak i poneki karakteristični ‘oh-ah’ uzdah koji je obilježio njegovo pjevanje u osjetno mlađim godinama. I »Sharp Shooter«, kojim hard rock dedice, što se tiče glazbenog ‘lupanja’, dokazuju da još nikako nisu za staro željezo, ispada izuzetno zabavno, dok Airey i McBride usput demonstriraju i svoje zavidne solističke vještine.
»Portable Door« je prvi i ujedno najbolji singl s albuma, tijekom čijeg pjevanja se Gillan doslovno topi od zajedljivosti, dok ‘sukobi’ između orguljaških i gitarskih pasaža ponovno ispadaju vrhunski. »Old-Fangled Thing« sadrži gotovo ikonoklastičku Deep Purple gitarsku frazu. Pohvalno je da McBride servira vlastiti gitarski pristup i ne pokušava biti Morseov ili Blackmoreov imitator, dok šaljivi tekst sadrži referencu na raniji klasik »Living Wreck«. U sporom ritmu postavljena »If I Were You« otvara se kao balada, ali naglo ‘mutira’ u još jednog karakterističnog Purple teškog rockera. Na neki način šteta, jer je upravo nešto više suptilnosti i profinjenosti, ako već ne mističnosti, ono što se u McBrideovu gitarskom pristupu zasad najviše pogrešno u usporedbi s američkim prethodnikom te ‘gitarskim Robin Hoodom u crnom’.
»Pictures of You«, drugi singl s albuma, još je jedna karakteristična, nikako loša tvorevina kojoj ipak nedostaje nešto više aranžerske dubine, ritmičke sočnosti i bolji refren da bi se mogla upisati među ‘vječne’ Purple klasike. Upravo na tom mjestu album se nakon impresivnog uvodnog dijela pomalo umara, što se čuje na za uobičajene Purple prilike prosječnim skladbama poput »I’m Saying Nothin’«, na kojoj je najzabavniji element Gillanovo završno vokalno režanje, te »Lazy Sod«, trećeg singla s albuma, koji pred generičnošću spašava Aireyjevo orguljaško ludovanje. Tijekom slušanja ritmički navijenog i gitarski naoštrenog »Now You Are Talkin’« dugogodišnje će fanove zabaviti ponajprije još jedan Gillanov (doduše kratkotrajni) vrišteći trenutak.
Uz »No Money to Burn« u sjećanju će ostati ponajprije Aireyjeva strastvena orguljaška solaža, dok je »I’ll Catch You« jedina prava balada na albumu na kojoj McBride melankoličnom solažom konačno demonstrira svoju suptilniju, nešto eteričniju i profinjeniju stranu, kojoj su se Morse, a osobito Blackmore, nadasve rado prepuštali. Nadajmo se da će McBride u budućnosti imati više prilika za takve trenutke.
Najkompleksniji, ako već ne i najbolji uradak na albumu, koji već gotovo graniči s progresivnim rockom, zanimljivo je, završni »Bleeding Obvious«, u kojem ne nedostaje duhovitih akustičnih i simfonijskih trenutaka, dok neki instrumentalni intervali, kada se međusobno sukobe duhovite pasaže na Hammond orguljama i nabrijane gitarske fraze, podsjete na ‘stara dobra vremena’ kada su Deep Purple bili inovatori na mnogim područjima tada još mlade rock scene.
»=1« predstavlja iznimno obećavajući početak nove ere za neuništive hard rock patrijarhe, koji su i nakon gitarske promjene odlučni da neće zaspati na lovorikama iz prošlosti. Njegovu pravu kvalitetu u usporedbi s prošlom diskografijom zapravo je teško mjerodavno ocijeniti, osobito s obzirom na to da su Deep Purple svoja najbolja studijska ostvarenja stvorili već u prvoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ujedno »=1« nije na istoj razini kao najbolja tri albuma iz Morseove ere, to jest »Purpendicular« (1996.), »Now What?!« (2013.) i »Whoosh!«. Bez obzira na to, više-manje je zajamčeno negdje na razini ostalih dosega iz tog razdoblja (neke čak i nešto nadmašuje), što je vrlo dobar predznak za budućnost. Njegov glavni problem, koji mu priječi uvrštavanje među nezaboravne Deep Purple studijske majstorije, jest, kao što je već spomenuto, prevelik broj skladbi zbog čega mu u drugoj polovici pomalo ‘ponestaje daha’, unatoč odličnoj završnoj skladbi. U svjetlu činjenice da je većina njihovih hard rock pionirskih vršnjaka već prestala s djelovanjem ili je na stara leta nesposobna za nekadašnju skladateljsku i aranžersku veličinu, riječ je o vrhunskom studijskom ostvarenju koje će nedvojbeno usrećiti većinu dugogodišnjih fanova.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Show Me (4:00)
2. A Bit on the Side (4:11)
3. Sharp Shooter (3:45)
4. Portable Door (3:49)
5. Old-Fangled Thing (4:09)
6. If I Were You (4:43)
7. Pictures of You (3:52)
8. I’m Saying Nothin’ (3:29)
9. Lazy Sod (3:41)
10. Now You’re Talkin’ (4:06)
11. No Money to Burn (3:22)
12. I’ll Catch You (3:21)
13. Bleeding Obvious (5:51)
Postava:
Ian Gillan – vokal
Roger Glover – bas gitara
Ian Paice – bubnjevi
Don Airey – klavijature
Simon McBride – gitara
