Izdavač: Provogue Records / Mascot Label Group
Datum izlaska: 20. 9. 2024
Produkcija: Kenny Wayne Shepherd & Marshall Altman
Trajanje: 32. 15 min
Žanr: Blues Rock
Ocjena: 8.5/10
Kenny Wayne Shepherd jedan je od onih bijelih fenomena blues rock fuzije koji svojim ekspresivnim talentom brine za aktualnost praiskonskog žanra zvanog blues, i to u postmilenijskom razdoblju. Upravo zato što je Kennyjev blues često nevjerojatno vješto, i to s izuzetnom pomirljivošću, upakiran u fuziju drugih žanrova. U ‘talionicu’ autorske samoniklosti ovog izvanrednog američkog kantautora!
Kenny je generacija Joea Bonamassa. Njegov vršnjak. Mjesec dana mlađi. S izdavanjem prvog albuma bio je poprilično brži od Joea, jer je izašao već sredinom devedesetih, no Joe ga je hiperprodukcijom svojih izdanja vrlo brzo sustigao i prestigao. Ipak, dvojica glazbenika primjetno su različite glazbene ‘beštije’. Kod Kennyja rjeđe nalaziš izravne asocijacije na Led Zeppelin, a ako ih i ima, češće u prvi plan istupa druženje sa southern rockom, pa čak i countryjem. Ništa čudno. Teksas je jednostavno Teksas. Obojica pak u svojim vizijama fuzije rade prije svega na tome da postignu hvatljivost skladbi! Do određene mjere i otvoreno rečeno: pop invazivnost!
Lukavost Kennyjevih aranžmana ostaje jedan od najprivlačnijih čara koji pozivaju na koncentrirano slušanje njegovih uradaka. Možda je upravo najnoviji – »Dirt On My Diamonds Volume 2«, koji je nakon manje od godinu dana naslijedio prethodnika »Dirt On My Diamonds Volume 1«, čak i zrelije nadograđen. Kenny je izuzetno tehnički potkovan i izbrušen gitarist. U njegovim trikovima osjetiš inspiraciju Stevieem Rayem Vaughanom. U svojim solističkim bjegovima vrlo je promišljen. Tonove nipošto ne troši. Izuzetno ih spretno raspoređuje, no pritom na trenutke i u istom dahu demonstrira nevjerojatnu brzinu i preciznost, što je posebno privlačno i što, među ostalim, podsjeća i na Kennyjevo ugledanje u Stevieja Raya Vaughana.
Sve je podređeno skladbi. Karakteru! Od glave do pete. Da ona zgrabi i drži slušatelja. Vodi ga i vozi. Ovaj put skladbi je osam. Uz ZZ Top obradu She Loves My Automobile, koja s obzirom na izbor i Kennyjev artistički preokret vrlo smisleno, ugodno i draškavo zaključuje album »Dirty On My Diamonds Volume 2«. Produkcija je opet izuzetno organska i topla. Kontrasti među gradivnim elementima zvučne slike intenzivirani su i djeluju po principu koncertnog nastupa u studiju. Zvuk je silno bogat i ispunjen. Sviranje gitare pak ostaje posebno poglavlje cijele stvari i ono zbog čega se Kennyju i njegovim stvaralačkim ostvarenjima vraćaš. Uvijek iznova. I ovaj put je tako. Duhovitost i promišljenost. U odličnoj međusobnoj kontemplaciji. Neprekidno. Element koji je za Kennyja konstanta.
Kenny je ovaj put ponudio čak više zrele sofisticiranosti u usporedbi s grmljavije postavljenim, izravnije nagovarajućim prethodnikom »Dirt On My Diamonds Volume 1«. ‘Groovea’ i ritmičke razigranosti s naglašenim funk karakterom ima više nego na prethodniku. Predzadnja skladba Pressure u tom pogledu donosi vrhunac Kennyjeve fuzije funka, hard rocka i bluesa na novom albumu. Nitko se ne bi čudio da je uz slušanje ove skladbe obrvu podigao Lenny Kravitz, pa i neki Jay Kay iz Jamiroquaija. Sve je, naravno, izvedeno odlučno u Kennyjevu maniru. Vrijedi istaknuti da je ovogodišnja integracija saksofona i trube jedan od glavnih gradivnih elemenata koji cjelini, osobito u ‘groove’ aranžmanima, donose apsolutnu točku na ‘i’ u intenziviranju dinamične ‘protočnosti’ uratka. Pressure je u smislu tih manevara zasigurno pobjednička skladba.
Album krene odmah. S I Got Woman, koja je savršena uvertira. Već se u nju ušulja ‘groove’ kinetika te puhači. ‘Groove’ podton postaje još intenzivniji uz sljedeću, Middle, koju vodi funk njihanje (potkrijepljeno dodatnim udaraljkama). Tu je baladni blueser My Guitar Cryin’, gdje, kako i naslov kaže, gitara doslovno jeca, što je majstorski naglašeno osobito kad se otvori prostor za soliranje. Svaki odsvirani ton – svoja emocija. Poduprto toplinom Hammond orgulja. Long Way Down najbučnija je točka albuma s grmljavo odsječenom vodećom frazom. Never Made It To Memphis nagovara vrlo slično kao uvodna I Got Woman, pa ju je Kenny izabrao za prvu točku B-strane vinilnog formata! Izuzetno hvatljiva skladba koja odmah preuzme pažnju i prikuje te uz nastavak albuma. Ovaj ostaje zanimljiv sve do svog završetka s briljantnom ZZ Top adaptacijom. Ništa čudno, majstor ostaje majstor.
Kenny Wayne Shepherd kraljuje i s najnovijim uratkom u vrhu najvećih majstora žanrovske fuzije rocka i bluesa. Sve zaštitne znakove ima, pri čemu drugi dio ‘neobrađenih dijamanata’ donosi drukčiju priču u odnosu na prvi dio. Dakle! Revoluciju ne možeš očekivati. Ekspresivna ograda unutar zacrtanih međaša međužanrovske kulise jasna je. Ali to je Kennyjev unikatni recept. I upravo to hoće i želi njegova publika. Ekspresivnu vjernost u artizmu, što Kenny fenomenalno razumije i čega se u punom opsegu drži i na prelijepom novom autorskom dostignuću!
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. I Got A Woman
2. The Middle
3. My Guitar Is Crying
4. Long Way Down
5. Never Made It To Memphis
6. Watch You Go
7. Pressure
8. She Loves My Automobile (ZZ Top cover)
Postava:
Kenny Wayne Shepherd – vokal, gitara
Noah Hunt – vokal
Jim McGorman – klavijature
Joe Krown – klavijature
Zac Rae – klavijature
Joe Sublett – saksofon
Mark Pender – truba
Kevin McCormick – bas gitara
Chris ‘Whipper’ Layton – bubnjevi
