Gong
nedjelja, 1. 12. 2024
Ljubljana / CUK Kino Šiška / Slovenija
Legendarni psihodelični progrockeri Gong prvi su put u svojoj karijeri posjetili slovensku prijestolnicu, u koju progrockovski sastavi svraćaju otprilike jednako često kao što kiša padne u pustinji Gobi. Njihov nastup u Kinu Šiška bio je dio turneje ‘Unending Ascending’, nazvane po njihovu aktualnom studijskom albumu.
Prije početka koncerta mnoge je posjetitelje presjekla činjenica da su Gong, koji danas nemaju više nijednog originalnog člana, u različitim inkarnacijama i s povremenim stankama na sceni već više od 55 godina, čime se može pohvaliti vrlo malo njihovih vršnjaka. Jedan od najžilavijih progrockovskih sastava davne je 1967. osnovao pokojni australski gitarist/pjevač Daevid Allen sa svojom, također pokojnom suprugom Gilli Smyth. Kultni međunarodni sastav s francuskim korijenima, koji ga mnogi glazbeni kritičari ubrajaju i među spacerockere te ga svrstavaju u tzv. canterburyjsku scenu, postao je u prvoj polovici sedamdesetih među ljubiteljima prog rocka glasovit zahvaljujući konceptualnoj trilogiji albuma naslovljenoj “Radio Gnome Invisible”. Alllen je na spomenutoj trilogiji, koja među brojnim ‘progoljupcima’ i danas uživa status remek-djela, predstavio posve vlastitu, izrazito psihodeličnu i ekscentričnu mitologiju u liku letećih čajnika, urnebesnih patuljaka i oktavnih doktora s planeta Gong, koja je više nego očito nastala pod utjecajem raznih opojnih supstanci. Sukladno tome, nikoga nije iznenadilo da je prije početka koncerta među publikom ugledao doista zanimljivu kombinaciju posjetitelja, sastavljenu pretežno od osijedjelih glazbenih doktora i hipijevskih ‘travarskih’ posebnjaka.
Nakon raspada klasične verzije Gonga sredinom sedamdesetih s vremenom je nastalo nekoliko ‘podružnica’ (Pierre Moerlen’s Gong, New York Gong, Mother Gong, Planet Gong Paragong, Gongmaison, Gongzilla) te legendarne skupine, koje su sve spadale u veliku Gong obitelj. Od bivših članova Gonga posebno spominjanje zaslužuje ponajprije gitarski virtuoz Steve Hillage, koji se može pohvaliti zanimljivom samostalnom karijerom.
Početkom devedesetih Allen je polako uspio obnoviti klasičnu verziju Gonga, koju je vodio gotovo sve do svoje smrti 2015. Neposredno prije smrti dao je ‘blagoslov’ novoj, pomlađenoj verziji Gonga, koja je s njim surađivala na ‘oproštajnom’ albumu “I See You” (2014), da može nastaviti s djelovanjem. Novi Gong, koji umjesto Allena imaju englesko-iranskog gitarista/pjevača Kavusa Torabija, brazilskog gitarista Fabia Golfettija, basista Davea Sturta, saksofonista Iana Easta i bubnjara Cheba Nettlesa, dosad su (bez Allena) snimili već tri studijska albuma i jedan koncertni album. Novi Gong svoj koncertni repertoar većinom crpi iz aktualna tri studijska ostvarenja, što je donekle razumljivo. Unatoč nastavku prepoznatljivog glazbenog stila, riječ je o praktički posve drugom bendu u usporedbi s ‘klasičnim’ Gongom. Samo povremeno, ako se publika dovoljno iskaže svojom aktivnošću i suradnjom, ‘pokrenu vremeplov’ i odsviraju i poneku klasiku iz Allenova razdoblja, odnosno iz prve polovice sedamdesetih.
Najavljenog predbenda Fruit Salad Lights nije bilo na vidiku u maloj dvorani, koja je te večeri bila posve rasprodana, što je prilično iznenađujuće za bend koji u svojoj bogatoj karijeri nije imao nijedan hit i nikad se nije ni trudio da ga stvori. Gong su mogli započeti svoju spacerockovsku ‘žurku’ i psihodelično putovanje do planeta Gong i radijskih patuljaka iz Allenovih opojnih snova. Koncert su otvorili novom skladbom, “My Guitar is a Spaceship” s aktualnog studijskog albuma “Unending Ascending” (2023), kojom su već odmah pokazali da su u izvrsnoj koncertnoj formi.
Najnovija inkarnacija Gonga zajedno je doduše ‘tek’ deset godina, no već su nas od prve sekunde nastupa podsjetili da nipošto nisu mladi glazbeni zelenaši koje je Allen naučio hodati, nego sami iskusni glazbeni majstori srednjih i kasnih srednjih godina. Torabi, koji u ‘slobodno vrijeme’ vodi sastav Knifeworld i surađuje s bendovima poput Guapo i The Utopia Strong, ima izuzetan scenski karizmu, a imidžom podsjeća na starijeg ‘bratića’ legendarnog Marca Bolana (T. Rex). Njegove gitarske vještine na zavidnoj su razini, a bojom glasa dosta podsjeća na Allena. Torabijev gitarski kompić Golfetti, koji vodi vlastiti prog bend Violeta de Outono, pravi je gitarski virtuoz koji si povremeno priušti neobične zvučne ‘seanse’ po vratu gitare. To izvodi različitim ‘pomagalima’ koja bi odobrio i neki Adrian Belew (ex-King Crimson) i Fred Frith (Henry Cow). Saksofonist East svojim jazzističkim pasažama unosi u zvuk benda onu lucidnost i ekscentričnost koje su tako važan dio klasičnog zvuka ove kultne skupine. Promatrajući i slušajući Eastove saksofonske vragolije, mnogog ljubitelja Gonga vršnjaka Van der Graaf Generator spopadne mučna misao koliko su energije i eksplozivnosti VDGG izgubili odlaskom saksofonista Davida Jacksona, dok Gong i dalje zvuče kao u svojim najboljim danima.
Sturt, kojeg dobro poznaju i svi ljubitelji kultne, nažalost već dugo neaktivne skupine Jade Warrior, nije samo izvrstan basist, nego i nadaren prateći pjevač. Bubnjar Nettles, kojeg bi u svojoj postavi sigurno rado prihvatio i mnogi progmetalski bend, pak nas je sve skupa temeljito iznenadio svojim razornim krošeima po bubnjevima i povremenom uporabom dvostruke bas pedale, zbog čega je bend na trenutke zvučao prilično udarno, ako ne i gotovo ‘metalski’, što se sigurno svidjelo i manje psihodelično ‘zatripanom’ dijelu publike.
Slijedila je izvedba skladbe “Kapital” s albuma “Rejoice! I am Dead!” (2016). Spomenuta je skladba nastala još u vrijeme dok je Allen, koji je bio i tvorac njezina društvenokritičnog teksta, bio živ. S tog su albuma Gong izveli i skladbu “Rejoice!”, koja sadrži jedan od Allenovih najduhovitijih i najtragikomičnijih tekstova, uz koji se čini kao da nas promatra iz svoje Gong dimenzije i istodobno se podsmijeva našem poludjelom svijetu. Torabi je prema publici više puta usmjerio izbuljene poglede, čime je podsjećao na ludog doktora ili na Iana Andersona (Jethro Tull) u mlađim danima. Naravno, što se tiče nadogradnje scenske karizme, Torabi je u Allenu imao najboljeg učitelja, iako su suvremeni Gong znatno manje ekscentrični i ne maskiraju se u razne šaljive kostime kao nekad, kad im je zapovijedao sijedobradi patrijarh. Ni raznim opojnim supstancama se vjerojatno (više) ne prepušta nijedan od aktualnih članova benda.
Prvi vrhunac koncerta bila je izvedba Gong klasike “Master Builder” s albuma “You” (1974), trećeg dijela trilogije “Radio Gnome Invisible”. Nju su pošteno razvukli instrumentalnim ‘mantranjem’ i gradnjom različito visokih ‘zvučnih zidova’, a sve je skupa začinio snimljeni Allenov obraćanje. Njegov duh i dalje bdije nad skupinom kojoj je očito suđeno da svira još dugo nakon njegove smrti. Članovi benda nisu skrivali oduševljenje publikom, koja je te večeri uživala na vrlo različite načine, uglavnom ovisno o audiovizualnom doživljaju i osjećaju Gong glazbe. Dok su neki, većinom mlađi posjetitelji, bili toliko ‘zadrogirani’ da nijednom nisu pogledali prema pozornici, nego su ekstatično plesali kao poludjeli, većina je publike uživala u izvanrednoj uigranosti cijelog benda i jedinstvenoj atmosferi koju su uspjeli više puta ‘dočarati’. Neke instrumentalne dionice s čestom uporabom eho efekata i produljivanjem pojedinih tonova bile su malo doista razvučene, no tko poznaje Gong, zna da su to rado radili još u svojim ranim godinama. U takvim trenucima svatko tko ima barem malo mašte može mislima ‘otplutati’ nekamo drugamo, i to bez ikakvih opojnih supstanci.
Torabi se potrudio čak i s nekoliko jednostavnih slovenskih fraza poput ‘dober dan’, ‘dober večer’ i ‘hvala’, što je bila vrlo lijepa gesta i još jedan dokaz da Gong nikad nisu bili neki stari, tipično engleski nadmeni snobovi kojih u rock glazbi inače ima na pretek. Izostanak bilo kakva komercijalnog uspjeha posljedično je uzrokovao da se nikad nisu ‘pokvarili’. Za bis su Gong odsvirali “Insert Yr Own Prophecy” s “Rejoice! I am Dead!” te klasiku “You Can’t Kill Me” s drugog albuma “Camembert Electrique” (1971). Potonju obično sviraju samo u posebnim prigodama, kad su doista zadovoljni odazivom publike, jer prema Torabijevim riječima ‘žive u sadašnjosti, ne u prošlosti’, pa ‘vremeplov pokreću vrlo rijetko’.
Nastup Gonga bio je pobjeda za sve ljubitelje psihodelične škole prog rocka s naglaskom na space rocku i jazz rock fusionu, koji su naposljetku dočekali da je Ljubljanu posjetio i jedan od ključnih predstavnika canterburyjske scene. Mala dvorana u Kinu Šiška pokazala se kao odličan izbor za sastav poput suvremenog Gonga. Jedini je nedostatak bio stupovi na obama rubovima pozornice, koji su mnogim posjetiteljima zbog priličine gužve zaklanjali pojedine dijelove pozornice, ponajprije bolji pogled na više puta gotovo ‘skrivenog’ bubnjara Nettlesa. Ozvučenje je za malu dvoranu cijelo vrijeme bilo ‘na mjestu’, dok je ‘psihodelično’ začinjena rasvjeta bila posebna priča za sebe. Gong, koji su oduvijek bili glasoviti po psihodeličnom ‘svjetlosnom plesu’, u tom su se pogledu štošta naučili od ranih Pink Floyd. Tko zna, možda se Gong u Ljubljani ponovno jave još prije 2032., kad bi prema Allenovim proročanstvima Zemlja i planet Gong trebali stupiti u kontakt, naći se u istoj dimenziji i ‘poravnati’ u jedan planet.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. My Guitar Is a Spaceship
2. Kapital
3. All Clocks Reset
4. Rejoice!
5. Tiny Galaxies
6. My Sawtooth Wake
7. Through Restless Seas I Come
8. Lunar Invocation
9. Master Builder (with “Hello Me” by Daevid Allen as an introduction)
10. Choose Your Goddess
—bis—
11. Insert Yr Own Prophecy
12. You Can’t Kill Me
