Događaj: D:A:D koncert povodom četrdesetogodišnjice s posebnim gostima Sandness
Datum: ponedjeljak, 25. 11. 2024.
Lokacija: Legend Club, Milano, Italija
18 godina nakon neopisivih događaja na D:A:D koncertu u Grazu kum i ja krenuli smo stazama sjećanja i obnove kumovskih zavjeta na D:A:D koncert u Milano, gdje su se ovi momci zaustavili u sklopu turneje u čast 40. obljetnice djelovanja benda i promocije najnovijeg albuma Speed of Darkness (Rockline recenzija).
Put je uz prizivanje uspomena prošao brzo i u maglovitom Milanu našli smo se u tren oka. Po staroj talijanskoj navadi, a bio je još i ponedjeljak, svi su restorani poslijepodne bili zatvoreni, pa smo odabrali studentski način pripreme za koncert: dvije vrećice čipsa, par hladnih piva i viski iz zalihe za crne dane, i vrijeme do koncerta prošlo je u veselom raspoloženju.
Legend Club je bio kad smo stigli, otprilike pola sata prije početka, već nabijen do daske, što nas je iznenadilo, jer Italija doista nikad nije bila jako tržište za danski kvartet. Istina je, doduše, da je milanski koncert bio jedini u Italiji na ovoj turneji, pa su se fanovi izvukli iz svih rupa.
Nezahvalno mjesto predgrupe zauzeo je domaći rock trio Sandness. Dečki su odsvirali korektan 45-minutni set udarnog, melodičnog rock’n’rolla koji na žalost kod mene nije ostavio dublji dojam. Ostavio ga je, međutim, odlični gitarist/vokal Robby s udarnim rifovima te melodičnim i tečnim solažama. Stilski vrlo prikladni predgrupaši, moram priznati. Reakcija publike bila je pozitivna, vjerojatno i zbog brojnih znanaca i prijatelja koje su članovi imali u publici.
Nakon kraće stanke za pripremu pozornice pojavili su se glavni nastupači. Kad koncert počne udarnom rokačinom Jihad, znaš što te čeka. “Take no prisoners” pristup i potpuna devastacija. Bend je bio u vrhunskoj formi, vokalist/gitarist Jesper sa svojim Joe Cocker grimasama i prilično sličnim vokalnim pristupom samo je uživao u reakcijama publike. Klasična rock kvartet postava zvučala je puno, pravo utjelovljenje pristupa “manje je više” , Stigov dvožični bas pokrivao je niske frekvencije, koje je uspješno dopunjavao Jesper sa svojim bazičnim rifovima i ritmičkom podlogom, a Jacob je mekom ručicom punio klub melankoličnim melodijama i solažama. Priča za sebe bio je Laust za bubnjevima, koji si je svoj prilično jednostavan zadatak začinio nemilosrdnim mlatarenjem i udaranjem po činelama, a poneku skladbu začinio je i svojstvenim prijelazom, o kojem na albumima nema ni traga ni glasa.
Setlista je bila, barem za moj ukus, fantastična. S novog albuma uključili su stvarno najbolje (nedostajala mi je samo završna I’m Still Here, koja, razumljivo, ne nalazi svoje mjesto uz nezaboravnu klasiku Laugh ‘n’ a 1/2). Pet novih skladbi spretno su ukomponirali među svoje zlatne standarde, tako da uopće nisu poremetile tok koncerta. Uz tvrđe skladbe (Rim of Hell, Reconstrucdead, Riding With Sue) svijet se totalno raspalio, a uz nježnije napjeve (Grow or Pay, Laugh ‘n’ a 1/2) složno se pjevalo. Te dvije skladbe bile su uz The Ghost zapravo jedina prilika za predah, jer se rock’n’roll destrukcija s pozornice i iz zvučnika valjala bez stanke. Na mali hitić s albuma Riskin’ it All, Bad Craziness, dogodio se pravi mosh pit.
Stig nije iznevjerio tradiciju pa je u svom srebrnom plastičnom odijelu zamijenio barem pet bas-gitara, svaka je bila luđe oblikovana od prethodne (vidi fotke). Na dvije pjesme (Jonnie i Riding with Sue) preuzeo je ulogu glavnog vokalista. Tijekom falsetnog dijela Sueina teksta publika je svojim zviždanjem glatko nadjačala Stiga, što je izmamilo široke osmijehe ostalim članovima benda.
Vrhunska rock’n’roll energija sijevala je s pozornice i na nju, kao što sam već spomenuo, klub je bio nabijen do posljednjeg kutka, unutra nas se po mojoj procjeni nagurala nekih 600 duša. Nevjerojatno kako je jedan ovakav koncertić sjeo nakon svih (power) metal događaja kojima sam posljednjih tjedana prisustvovao. Energija je nekako čišća i udarnija, ne znam kako bih to drukčije opisao. Zvuk je bio vrhunski, rifovi su stvarno promiješali drobinu. Još jedna potvrda kako ovakvi koncerti nadmašuju stadionske masovke.
Bend možda autorski doista više nije na vrhuncu, ali koncertno su prava zla zvijer koja te rastrga i sažvaće, a onda moliš za još.
Molim, još!
Popis odsviranih skladbi možeš pogledati ovdje.
Da ne zaboravim, završni trio klasika Sleeping My Day Away, Laugh ‘n’ a 1/2 i It’s After Dark do kraja nam je potrgao glasnice, pripremio nas za posljednje pivo prije spavanja i istodobno se pobrinuo da se razilazimo na počinak pošteno zadovoljni. Magično!!!
Tekst i fotke: Igorac
