Datum: petak, 24. 1. 2025.
Mjesto: Ljubljana, Slovenija
Nastupaju: Zabranjeno pušenje, dokumentarac Svjetla Sarajeva
Vaš najdraži našao se posve neočekivano, na poseban poziv posebne osobe, na kulturno-umjetničkom događaju usred maglovite prijestolnice.
Zabranjeno pušenje posjetilo je Ljubljanu u sklopu mini turneje (Sarajevo, Ljubljana, Zagreb) na kojoj predstavlja višestruko nagrađivani dokumentarni film Svjetla Sarajeva. Film prati bend na putu povratka u dvoranu Skenderija, gdje povodom pedesete obljetnice otvorenja sviraju svoj najveći sarajevski koncert. Usput upoznajemo i mukotrpan proces obnove benda nakon rata. Priča se spretno izbjegava nepotrebnu raspravu o Dr Neletu Karajliću, a svoje dodaje pripovjedač, alfa i omega benda, Sejo Sexon, sa svojim duhovitim anegdotama. Ukratko upoznajemo i nekoliko likova iz riznice pjesama, poput policajca Mrge, Lepog i nezaboravnog dvojca Pišonje i Žuge.
U filmu sam uživao, lijepo je sažeo duh vremena, grada i benda. Budući da smo u osnovi metalci, kao zanimljivost da kažem kako je na solo gitari u bendu već nekoliko godina Toni Lović, koji se proslavio u hrvatskom metal bendu Sauron.
Slijedio je nepotreban intervju u kojem nismo saznali ništa osobito važno i petnaestominutna pauza.
Nakon povratka u dvoranu dočekala nas je pozornica pripremljena za neuštekani bend, s barskim stolcima u prvom planu. Bend je nastupio u sastavu Sejo – glavni vokal i gitara, Toni – gitara, Robi – violina, Branko – bubnjevi i prateći vokal, Dejan – bas, Anđela – glavni i prateći vokal i još jedan lik na usnoj harmonici. Sejo je najavio da su u akustiku preobukli pjesme koje inače ne izvode uživo i koje u njegovu srcu zauzimaju posebno mjesto. Treba znati da Sejo po zanimanju nije pjevač, nego pripovjedač, bard, trubadur, kako god ga već želite nazvati. U skladu s tim, kvaliteta pjesama Zabranjenog pušenja počiva na tekstovima, ne toliko na samoj glazbi, iako ona dakako nije za bacanje.
Prvi dio koncerta tako je prošao u izvedbi meni uglavnom nepoznatih pjesama, pa sam koncert pratio uz čitanje tekstova na mobitelu, što mi je bitno obogatilo doživljaj. U akustiku preobučene skladbe zvučale su totalno bluesovski i countryjevski i bile su stilski i ritmički prilično slične. U tom dijelu istaknule su se Počasna salva, posvećena preminulom Bori Đorđeviću, i Pismo Elvisu, u kojoj je zablistala pjevačica Anđela. Gitarsku frazu u Počasnoj salvi Sejo je (namjerno ili ne) posudio od Status Quo i njihove skladbe Gerdundula, hvala Gorazdu na toj informaciji. Kako se pokazalo, Seji su najbliže srcu ispovjedne skladbe koje je napisao nakon ponovnog aktiviranja benda, jer je većina izvedbi prvog dijela koncerta bila iz tog razdoblja.
Publika u rasprodanoj Linhartovoj dvorani vidno je uživala, bilo je prilično pravovjernih obožavatelja/poznavatelja. Među njima i gospodin iza mene, koji je u transu pjevao većinu tekstova, a njegove vokalne sposobnosti nažalost nisu dosezale razinu njegova entuzijazma.
Budući da unatoč želji bez hitova jednostavno ne ide, završni dio koncerta počeo je uz uglazbljenu narodnu Možeš imat moje tjelo s povratničkog albuma Fildžan viška. Zatim se nizalo još nekoliko uspješnica, uključujući Balada o Pišonji i Žugi, Posljednja oaza (s legendarnom Fikretom), Djevojčice kojima miriše koža, Lutka sa naslovne strane, Poso, kuća, birtija. Najviše oduševljenja izazvala je Fildžan viška (to je raja iz Sarajeva!!!), a osobno sam uživao u nekoć kontroverznoj odi gej ljubavi, Javi mi, koja je, zahvaljujući ne baš “na prvu loptu” tekstu, izbjegla ozbiljniju cenzuru Udbina budnog uha.
Doživjeli smo super koncert kvalitetnog benda koji uživa u nastupanju i u društvu jedni drugih. Sejov pripovjedački stil pjevanja lijepo su poduprli Anđelini i Brankovi prateći vokali. Zvuk je bio (osim početnih problema s preglasnom Anđelom i violinom) pun i čist, svaki se instrument lijepo čuo, a tu i tamo violinist Robi i gitarist Toni dobili su priliku zasjati. Definitivno bi bilo bolje da je film odmah slijedio koncert, koji bi mogao biti nekoliko komada kraći. Pet sati sjedenja unatoč dobroj glazbi i zanimljivom filmu ipak je previše.
Sejo je izniman tekstopisac i autor, prilično se mogu poistovjetiti s njim i njegovim doživljajem Sarajeva. Taj sam grad doživio u svem njegovu predratnom sjaju, ali i u poratnoj bijedi. Tamo sam proveo poprilično lijepih dana i probdio nekoliko divljih noći. Doživio sam i jedno od najneugodnijih iskustava u životu, pa unatoč Sejinoj ružičastoj nostalgiji mogu ustvrditi da je i raja iz Sarajeva na kraju krajeva samo … raja.
Tekst i (bijedne) fotografije: Igorac
